Strahimir Primorac, "Ulazeći u Varcar" Ivana Lovrenovica
Tko ima iskustvo nasilne iskorijenjenosti Zna da je zavičajnost teška i neizlječiva Ljubav. Svojim tmastim i svojim svijetlim znakom Ona obilježava tvoje snove. Ona obilježava I vezu između tebe i zemlje. Ona te obilježava.
U snove ti dolazi danas kad si bez njega Oni se potom miješaju sa sjećanjima. To dvoje - snovi i sjećanja Tvojemu tekstu i potka i osnova su.
Iza piščevih riječi stoji doslovna, kruta zbilja: nakon 1995. godine temeljito su očišćeni Hrvati i Bošnjaci iz Mrkonjić Grada, pa Lovrenović svjedoči o dvostrukom doživljaju zavičajnosti (koja je uvijek ljubav: neupitna, „neizlječiva“). Jedan je doživljaj onaj prijeratni, blizak znatiželji mlađe životne dobi, kad ga je neko vrijeme „zavičaj odbijao“ a „svijet privlačio“, kad je mislio „Sretno je biti bezdomnik / U srcu 'građanin svijeta' / Slobodan od zavičaja, pripadanja“; „Kada si sebe htio vidjeti / Slobodna od veza, korijena“; pa i kad ga je svaki povratak u njegov grad krijepio unatoč tome što su „vlast i Čaršija“ govorile da on tu ne pripada i što je upoznao „zlo zavičaja: / Snagu njegove mržnje, surovost kazne“. Drugi je ovaj poratni doživljaj - koji nadilazi okvire Lovrenovićeve konkretne, lokalne priče i prerasta u mnogo obuhvatniju simboliku - osjećaj nastao na ruševinama „osobite civilizacijske teksture zemlje“ i opisan oštrom ironijom: kad se „Pod čeličnim gusjenicama / Čiste Nacije / Čiste Vjere / Kojima se na svršetku dvadesetog vijeka / Stvarala nova, slobodna zemlja / Novi oblik života u njoj“; kad je Varcar zbrisan kao „jedinstveno ljudsko stanište u kojem je nekad bilo moguće „življenje različitih i sličnih u isti mah i kad je postao „Homogeno jednobojno / Pusto hladno bez-dušno / Mjesto nekih drugih ljudi“. S Varcarom u Lovrenovićevoj literarnoj koncepciji zbiva se nešto donekle slično što i s Vukovarom u Pavličićevoj memoarskoj prozi: gradić je najprije bio povijesna činjenica, zatim ga rat drastično mijenja (za pisca on više ne postoji, potopljen je) te seli u njegovo sjećanje, a na kraju prelazi u tekst - jedinu mogućnost koja piscu ostaje da sačuva iluziju zbilje, rekonstruira ono što je nekad bilo a više ga nema: „Povuci se zato u svoj tekst / Kojemu sjećanja i snovi potka i osnova su / On je sve tvoje: / Tvoje jedino pravo u njemu je.“ Prvo što će čitatelj primijetiti u Lovrenovićevu tekstu bit će, vjerojatno, njegova iznenađujuća forma, koja je, vizualno, bliža poetskim nego proznim oblicima: redci ne idu od margine do margine, nego se na nekom „nelogičnom“ mjestu lome remeteći tako automatizam čitanja i dovodeći čitatelja u situaciju da sliku vidi u drukčijem, jasnijem svjetlu. Posrijedi je ritmička proza (ili još: lirska, poetska) - da upotrijebimo termin kojim se na jednome mjestu u knjizi Ulazeći u Varcar služi autor kad podsjeća: „Ritmičkom prozom u svojoj prvoj knjizi opisivao si / nastanak kose varcarske i nazivlja njenih dijelova“. Predstavljajući svoju novu knjigu u Zagrebu pisac je posebno istaknuo kako taj postupak - koji s jedne strane omogućuje sublimiran pa i eliptičniji iskaz i ritmičku intonaciju, a s druge dopušta mnoge slobode iz repertoara narativne proze - osobno smatra posebno važnim jer omogućuje da se pojedini detalji teksta bolje uobliče. Naglašava i kako mu se taj postupak pri pisanju knjige Ulazeći u Varcar „nametnuo sam od sebe“ te da je taj način pisanja - „ono što sam cijeli život tražio“. Pritom je na koncu konstatirao kako se sam uhvatio u paradoksu: s Varcarom je stigao na točku s koje je zapravo krenuo - njegov ulaz u književnost bio je obilježen upravo ritmičkom prozom, kojom je napisan njegov prvenac Obašašća i basanja (1975)! Kojoj književnoj vrsti, pa onda i kojem žanru pripada ovaj Lovrenovićev tekst? Kao i sva sila knjiga pisanih posljednjih desetljeća - i kad je riječ o ovom piscu i kad je riječ o postmoderni općenito - i djelo Ulazeći u Varcar izmiče jednostavnom i jednosmjernom određenju jer se ne javlja u „čistu“ obliku. Vidljivi su u njoj, u dodiru ili prepletu, elementi poeme i esejistike, legende i pučke priče, kronikalnosti i povijesnog romana, dokumentarnog i fikcionalnog. Postmoderni roman je golemi usisivač koji integrira najrazličitije forme, žanrove, jezike i govore i kojemu se granice čine silno rastegljivim. Lovrenović je upravo u tome miksu našao modus da svoju rekonstrukciju zavičajnoga, dakle lokalnoga varcarskog prostora i vremena učini velikom pričom, istodobno i pričom velikog svijeta. U tekstu Ulazeći u Varcar, koji je zbog svog značenja smješten na početku romana, a usto mu je posudio i naslov, govori se o zemljopisnom smještaju Varcara, njegovu nastanku i povijesnom razvoju, o važnim zanatima, o ljudima koji su čime zadužili kasabu, o njezinim stanovnicima i religijama, o ratovima i vojskama koje su tuda tutnjale. Pritom se kao izvori citiraju ili prepričavaju — uglavnom fragmentarno jer su od svega i ostali samo fragmenti — različiti autori (čak i mjesna legenda o Krzlaraginu vakufu): varcarski župnik i ljetopisac Niko Kaić, ljetopisac Ahmetaga, filolog i historičar A. Giljferding, putopisac Evlija Čelebija, šibenski historik Franjo Difnik i dr. U tom se prvom tekstu govori i o glavnim putovima „koji iz Varcara vode / u svijet i kojima svijet u njega dolazi“ pa se pokazuje da kasaba nije bila toliko zametena i od svijeta odvojena kako bi se moglo misliti. Dapače, čitatelju koji ima nešto mašte nude se ne samo izazovi mogućih tadašnjih kontakata, o kojima se nisu sačuvali tragovi, nego se odjednom, kao u Andrićevoj Travničkoj hronici, pred nama začudno otvaraju davno zatrpani slojevi nekih nestalih svjetova i njihovih kultura, groteskan susret „slabog pojedinca“ i „velike povijesti“ rasute u pepeo:Hodeći tim gusto isprepletenim putovima po visiji Manjače, nikada ne znaš na koliko slojeva si spustio stopu: tu su se jedna na drugu naslagivale, zaplitale i razilazile predantičke ilirske staze, rimske magistrale i vicinalni odvojci, srednjovjekovni putovi i turske kaldrme, pa je sve to, opet, izašavši iz velike upotrebe, ostajalo da služi domaćem stanovništvu kao putovi između pojedinih vlasničkih ograda, ili su cijele dionice zarobljavane u novoiscrtane posjede - livade, njive, voćnjake - a da vlasnici nisu pojma imali da zaoravaju i okopavaju dvijehiljadegodišnju povijest koja je otišla u nepovrat zajedno sa svojim protagonistima.
Sastavljen od tematski raznorodnih tekstova čiji je integrativni faktor Varcar, s različitim omjerima narativnog i poetskog u njima i s dokumentarnom podlogom koja se dobro uklapa u fikcijsku nadogradnju, roman Ulazeći u Varcar višestruko nam je važan. Lovrenovićeva priča o izgubljenom zavičaju, u kojoj se smjenjuju i svijetli i mračni trenuci u njegovu osobnom životu i u životu grada, zapravo je mnogo šira i jednako uvjerljiva priča o nastanku, povijesti i nestanku cijelog jednog ljudskog mikrokozmosa. (Forum, broj 10-12, Zagreb, listopad - prosinac 2016)