Ivan Lovrenović

Pripovjedna strategija manje je više

Miljenko Jergović, Wilimowski, roman, Fraktura Zagreb 2016.

Prvo hrvatsko izdanje pripovijetke / kratkog romana Miljenka Jergovića Wilimowski imalo je netipičnu pretpovijest: ta je proza publici najprije predstavljena u radijskome mediju, a u obliku knjige pojavila se nekoliko godina nakon nastanka, i to ne na hrvatskom jeziku na kojem je izvorno napisana, nego prevedena na poljski. Roman je autor pisao 2010. i 2011, a sredinom 2012. tekst je u cijelosti, u nekoliko nastavaka, emitirao Drugi program Radija Beograd. Prvo tiskano izdanje pojavilo se kod poljskoga nakladnika u Wrocławu početkom prošle godine, a prevela ga je iz izvornika Magdalena Petryńska. Knjiga je u Poljskoj doživjela velik medijski odjek, a kritika joj je dala visoke ocjene. Potkraj 2016. Wilimowski je postao dostupan i našim čitateljima, u izdanju zaprešićke Frakture, hrvatskoga nakladnika nekoliko novijih Jergovićevih knjiga.

Naslov proze može zbuniti čitatelja. Očekuje se da lik čije je ime u naslovu bude protagonist romana. No Ernest Wilimowski (1916–97), poljski i poslije njemački nogometaš, u romanu je prisutan posredno i vrlo kratko. Spominje se tek kao igrač u radijskom prijenosu utakmice Poljska – Brazil na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj 1938. – Brazilu je tada zabio četiri gola. U prvi mah čitatelju se čini da se prevario u očekivanjima s obzirom na signal iz naslova, ali će brzo shvatiti da je taj signal ne treba uzeti doslovno, nego u skladu s pripovjednom strategijom koju je pisac odabrao za ovaj roman. U središtu je Jergovićeve priče umirovljeni profesor krakovske rudarske akademije Tomasz Mieroszewski, koji se nakon nesretne smrti svoje mnogo mlađe žene, židovske ljepotice u koju se bio zaljubio u poodmakloj životnoj dobi, ne snalazi najbolje u životu. Osobito se teško nosi s bolešću osmogodišnjega sina jedinca Davida, kojeg je napala tada neizlječiva tuberkuloza kostiju, deformirala mu tijelo, osudila na invalidska kolica i skoru smrt.

Mali je David sve teže podnosio opaku bolest, pa je otac naglo odlučio da otputuju na dva tjedna na Jadran, u brda iznad Crikvenice, gdje postoji mali privatni hotel koji narod zove Švapska kuća i gdje mir i povoljna klima olakšavaju tegobe tuberkuloznim bolesnicima. Tomasz se sjetio da mu je o tom hotelu prije nekoliko godina pričao jugoslavenski diplomat i pjesnik, kojega je on još prije Velikoga rata upoznao kao siromašna i sušičava bosanskog studenta u Krakovu i povremeno mu materijalno pomagao. Čitatelj će u fikcionalnom liku „sušičava studenta“ prepoznati neke detalje iz kratke poljske epizode Ive Andrića – još jednu posvetu velikom piscu, koju mu u svojim djelima iskazuju najbolji suvremeni bosanskohercegovački prozaisti: I. Lovrenović, J. Mlakić, D. Pavelić, Ž. Ivanković, N. Lujanović. Roman započinje preciznim vremenskim i prostornim lociranjem zbivanja: u subotu, u rano jutro 4. lipnja 1938, cestom koja se južno od Crikvenice uspinje prema selu Frankopanska Mirila i dalje prema hotelu koji drži Njemica Katarina S. i njezin muž Ilija, kreće se „neobična kolona“ u kojoj je i „ono najneobičnije, bez čega nikad ne bi ni bilo ove pripovijesti“ – nosiljka koju su nosila četvorica nosača prekrivena bijelom gazom. „Nazirala se samo pojava u sjedećem položaju, goleme glave i uskih ramena, koja bi se povremeno protegnula […].“ Na sličan je način označen i kraj romana: prije svanuća, u četvrtak 9. lipnja 1938, kolona s nosiljkom „još jednom je prošla kroz Mirila, ovoga puta nizbrdo, putem prema Crikvenici“.

Dva su osnovna motiva romana naglašena od sama početka. Jedan je od njih, iz vizure poljskih gostiju, zaostalost hrvatske „nedođije, tisuću i više kilometara daleko od Krakova“. Istodobno, to je „zaturen, od Boga i ljudi zapušten kraj“, možda najslikovitije iskazan iskustvom petnaestogodišnjeg boravka župnika don Antuna Masatovića u selu punom praznovjernih ljudi. Njemu se u trenucima rezignacije činilo „da se uglavnom bavi evangelizacijom drvlja i kamenja, pokrštavanjem poskoka i molitvom drače“. Pojavu nejasne figure na nosiljci selo je shvatilo kao loš znak, pa je to postao dodatni izvor straha. Povratnik s dugogodišnje pečalbe u američkim čeličanama konstatirao je kako je „stigao Karađoz“. To nepoznato ime izazivalo je novu zebnju, pa su župnika pitali je li Karađoz Nečastivi.

Drugi je važan i sustavno razvijan motiv predratne psihoze. Dok Poljaci automobilom noću putuju kroz Sušak, do njih iz krčme dopiru zvuci raštimanoga vojnog orkestra i pijani muški glasovi koji pjevaju borbenu pjesmu Vincere o morire. Njemica Katarina i njezin muž Ilija, domaći čovjek, vlasnici hotela u kojem su se smjestili gosti iz Poljske, živjeli su najprije u Njemačkoj. Ali sluteći ružan kraj Weimarske republike i osjećajući prijeteću promjenu raspoloženja ljudi s kojima su se do jučer družili, Katarina je odlučila da odu u Ilijinu domovinu i u nekom kraju izvan glavnih putova otvore mali hotel. Bio je to njezin bijeg od Njemačke i nijemstva kakvo nije željela. Tomasz je na odmor ponio radio i antenu koje je sam projektirao i sagradio u dvije umirovljeničke godine, obećavši Davidu da će skupa slušati radijske prijenose svih poljskih utakmica – do osvajanja naslova svjetskog prvaka. Taj prijemnik bio je njegovo životno djelo, koje je moglo revolucionirati elektronsku industriju, pa su ga nagovarali da ga patentira. On je to odbio, jer mu se činilo da dolaze mračne godine u kojima bi se preko radija mogle čuti samo Goebbelsove riječi, a glazba bi se svela na njemačke marševe.

Jergović je u kratkom romanu Wilimowski dosljedno razvio pripovjednu strategiju koja se temelji na nagovještaju, slutnji, namjernoj nedorečenosti, na principu manje je više. Tako je postavljen odnos Tomasza i Katarine, u kojem čitatelj sluti moguću obostranu naklonost, a nema nijednoga znaka koji bi to potvrdio. Na pitanja seljakā je li Karađoz Nečastivi, don Antun se smješka, navodeći ih da misle kako je on zaslužan da su se oslobodili velika zla. Izbor naslova u kojem je ime lika koji je samo posredno prisutan u romanu snažno je motiviran njegovom tragičnom sudbinom u kojoj su se nepomirljivo suočile nacija i domovina, što je postalo amblematično za doba o kojem se govori u romanu i za vrijeme koje dopire do naših dana. Uvjerljivosti i kompaktnosti ove Jergovićeve proze pridonosi i prikladan izbor tzv. nepouzdanog pripovjedača koji se vješto i često efektno koristi velikim ovlastima i slobodama koje uzima.

(Vijenac, Zagreb, 597, 19. 1. 2017)