Ivan Lovrenović

Stipo Manđeralo: Lučonoše – Prilozi proučavanju livanjskog školstva, Buybook, Sarajevo – Zagreb, 2019.

Kad sam prije desetak godina sada već pokojnome Stanku Lasiću u Pariz poslao između ostalih i knjigu svojih kritika, u prvome pismu moj mi profesor odgovara da mu je ime Stipe Manđerala bilo posve nepoznato, ali čitajući što o njemu pišem, da mu je pravo otkriće te da počinje iskreno sumnjati nije li ono čime se taj čovjek bavi zapravo mnogo važnije od onoga čime se mi bavimo.

U međuvremenu, osim što je za ovoga Livnjaka čuo i jedan od najvećih naših intelektualaca europskog formata, za Stipu Manđerala jedva da se išta promijenilo. Ovaj skroman umirovljeni gimnazijski profesor nastavio je i dalje pisati o onome što najbolje zna te objavljivati knjigu za knjigom, koje su sve odreda govorile o prošlosti Livna i njegove okolice. Dotadašnjim povremenim raspravama po stručnim i znanstvenim časopisima i četirima knjigama – o livanjskom klesarstvu (Gospodari kamena, 1987.), o fra Grgi Loziću (Lozićev ilirski san, 1992.) i o livanjskim zanatima i zanatlijama (Kutija za čuvanje vremena, 1996. i Zlatne ruke, 1999.) – dodao je Manđeralo još tri nove knjige. Dok u jednoj tematizira uži zavičaj, tj. Vidoše i vidoški kraj „uzduž i poprijeko“ (S Vidoške gradine, 2006.), a u drugoj sva četiri livanjska trga od njihovih začetaka do naših dana (Livanjski trgovi, 2011.), zadnju je posvetio bosančici, starome slavenskom pismu koje je u livanjskome kraju stoljećima imalo raznovrsnu upotrebu (Pismo za puk i gospodu, 2005.).

Upućeniji i autoru od mene bliži uvjeravali su me da je samo pitanje dana kad će se pojaviti nova Manđeralova knjiga. Sigurnost njegovih zagrebačkih poštovatelja manje je dolazila od navike ili od teme na kojoj je Manđeralo po njihovim saznanjima trenutno radio, više od same upućenosti u autorove interese i radni mu elan, koji je takav da ga je samo neka nevolja mogla izbaciti iz kolotečine. Sve do jednoga dana kad jedan od njih prvo donese glas, a onda i novu Manđeralovu knjigu oko koje se okupismo na jednome od naših druženja u iličkom ateljeu Ivice Šiška. Stigavši nam s već napisanim autorovim kaligrafskim posvetama, nakon što nekoliko trenutaka provedosmo u šutnji, zabavljeni svatko svojim primjerkom i prvim dojmovima, počelo je neformalno predstavljanje Lučonoša, najnovije knjige livanjske ikone, istraživača i publicista Stipe Manđerala (Vidoši, 1938.). Nismo ni slutili da će zbog skore korone to biti i naše zadnje druženje, a neformalna promocija i jedino zagrebačko predstavljanje osme autorove knjige.

Iza metaforičkog naslova ove voluminozne (u Livnu bi rekli: kabaste!) knjige krije se skromno intoniran podnaslov „Prilozi proučavanju livanjskog školstva“. O čemu se radi? Radi se o monografskoj raspravi o tome kako su i kojim to putovima i puteljcima prosvjeta i obrazovanje stizali u ovaj pogranični bosanski gradić i u njegovu okolicu i tko su bili te lučonoše koji su pronosili svjetlo znanja ne samo po livanjskoj čaršiji, nego i po vilajetu te otvarali drugima oči i širili vidike u ovome inače po obilju svjetla i vjetra, sira i slikara poznatome kraju. Sam autor u uvodu najavljuje i objašnjava svoja polazišta, postupke i namjere.

Zadobivši Sanstefanskim mirom pravo da zaposjedne posrnulu otomansku Bosnu i Hercegovinu, austrougarska se vlast odmah latila reformi, da ovu zemlju što čvršće veže uza se. Latila se i školstva, koje nikako nije moglo odgovarati novoj i modernoj zapadnjačkoj upravi. Da bi ga uspješno reorganizirala i osovila na nove noge, trebala je i domaće školovane ljude, pa je počela posvuda otvarati škole, tako i u Livnu. Prvo je u ovome gradu 1885/86. otvorena Državna narodna osnovna škola, odmah potom i Trgovačka, pa Poljoprivredna škola. Osnovne škole otvorene su i u nekim livanjskim selima u kojima su se učitelji zapošljavali po dekretu dovedeni uglavnom iz drugih krajeva Carevine.

No, livanjsko školstvo ne počinje sa Carevinom, pa se nameće pitanje što je bilo s livanjskim školstvom prije, tj. u vremenu osmanske uprave. U tome se naš autor oslanja na istraživanja dvojice zaslužnih livanjskih učitelja: Dušana Karanjca i Stipe Markovića, koji su detaljno obradili tadašnje konfesionalno školstvo u Livnu – Karanjac pravoslavno, a Marković katoličko. Njihovom zaslugom, ističe Manđeralo, o livanjskom školstvu više se zna nego o školstvu drugih mjesta u BiH, pa na to ne samo da podsjeća, nego će uzeti u obzir kada bude govorio o konfesionalnome školstvu na samome početku ove svoje rasprave.

Između dvaju svjetskih ratova, nastavlja autor, prestala je raditi Trgovačka škola i umjesto nje osnovana je Gimnazija (1920.), koja će nakon nepunog desetljeća rada biti ukinuta te zamijenjena Građanskom školom (1929.). Poslije deset godina i ona će biti ukinuta, a umjesto nje ponovo je otvorena Gimnazija (1939/40.). U tome razdoblju nastavlja rad modificirana Poljoprivredna škola i otvara se Zanatska škola (1930.), koja je prestala s radom u Drugome svjetskom ratu (1942.). Tridesetih godina 20. st. otvorene su osnovne škole i u još desetak livanjskih sela, u nekoliko njih počele su u privatnim kućama raditi pomoćne pučke škole u kojima nastavu nisu izvodili školovani nego priučeni učitelji.

Nakon Drugoga svjetskoga rata „udarnički“ se krenulo i na zatiranje nepismenosti, ali postojeće škole bile su prenatrpane i s miješanim razredima, učionice bez najnužnije školske opreme, a đaci bez prikladnih udžbenika. Štoviše, prvih poratnih godina novootvorene seoske škole i sada su radile u privatnim kućama. Zato je bilo potrebno podići nove škole i osposobiti nove učitelje. Već 1946/47. otvorene su škole u dvadesetak sela, ali će tek u sljedećih desetak-petnaest godina početi napuštati privatne kuće i useljavati se u državne zgrade namjenski za njih pravljene. Do 1961. već su radile 33 škole, a onda je od svih tih škola formirano sedam Centralnih osnovnih škola, koje su počele raditi 1962.

Da bi što većem broju seoske djece i brojnoj ratnoj siročadi omogućile nastavak školovanja u gimnaziji (kasnije i u učiteljskoj školi), dodaje naš autor, vlasti su odmah po okončanju Drugoga svjetskog rata odlučile osnovati Đački dom, u koji su bili smješteni učenici ne samo iz vanjskih sela nego i oni iz glamočkoga, duvanjskog i kupreškog kraja.

A što se učiteljskog kadra tiče, ističe Manđeralo, sve do polovine 20. stoljeća u livanjskim su školama predavali većinom učitelji i učiteljice koji nisu rođeni u Livnu. Jedan od njih bio je i pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, koji se ovdje, na Trgovačkoj školi, našao u dva navrata: 1886-88. i 1902-03. Do preokreta dolazi tek kad se 1948/49. pri Državnoj nižoj realnoj gimnaziji u Livnu otvori Pripremni učiteljski tečaj, potom 1950/51. i Državna mješovita učiteljska škola, u kojoj se školuje domaći prosvjetar. Od tada i u gradskim školama i u školama po livanjskim selima naglo počinje rasti broj učitelja i učiteljica rođenih u ovome kraju.

Premda će pregled u raspravi ovdje prestati, autor na kraju primjećuje kako je danas školstvo i u Livnu u velikoj krizi – đaka sve manje, pa je sve više škola pred zatvaranjem: „Školstvo dočekalo nevesele dane“. Potpuno svjestan da se još štošta moglo reći, a što bi opteretilo i ovako glomaznu knjigu, ističe i to kako je arhivska građa u većini škola upropaštena, potom i to da je svoju knjigu ilustrirao dostupnim mu fotografijama škola, učitelja i njihovih učenika, školskim izvještajima i svjedodžbama učenika te drugim dokumentima.

A dalje? Dalje je Manđeralo svoje „priloge“ razvrstao i glavnu temu razložio u pet glavnih poglavlja te, držeći se kronologije, razvijao ih kroz niz manjih funkcionalnih i preglednih, jasno i dokumentirano pisanih potpoglavlja. Kadšto na prvi pogled suhoparnu faktografiju narator omekšava razmjerno brojnim anegdotama, koji put i opisima dramatičnih životnih sudbina podjednako iz prve (kazivanja svjedoka) kao i iz druge ruke (autobiografije, memoari, dnevnici, pisma i sl.).

Prvo je poglavlje posvetio konfesionalnom školstvu i to ovim redom: Franjevačka škola, Srpsko-pravoslavna osnovna škola u Livnu, Muslimansko školstvo u Livnu, Škola sestara milosrdnica u Livnu. Franjevačka je počela raditi na Gorici 1849. u samostanskoj žitnici, uz normalku brzo su Livnjaci dobili i realku, koju su nazivali i trgovačkom školom, navodno je imala prvi školski statut u BiH, a učilo se i talijanski te „štiti, pisati i govoriti“. Dugo su u ovim školama učila katolička djeca s pravoslavnom zajedno, a onda je 1920. otvorena i pravoslavna osnovna škola „u ubogoj šimlom pokrivenoj kućici“ popa Jove Kojdića. U mektebima i medresama muslimanske su škole i u Bosni sačuvale vjersko obrazovanje, pa su muslimani s otporom dočekali otvaranje austrougarskih škola. Po svjedočenju suvremenika držalo se i u Livnu da je „škola nešto katoličko“, ali otvaranjem ruždija počeli su se od 1869. uvoditi elementi svjetovnosti i u vjersko muslimansko školstvo u BiH. Indikativan je podatak livanjske Trgovačke škole da su „u prvih dvadeset godina (1886. – 1906.) školu završila 123 učenika: rimokatolika (65), srpsko-pravoslavnih (50), muslimana (7) i jedan španjolski jevrej“. Napokon, tri sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog došle su 1874. preko Splita i Sinja u Livno gdje osnovaše žensku, odnosno sestarsku školu, koja je radila sve do 1943., a zna se da su u svoj program uključivale i predškolsku djecu (igračka škola). U sastavu Osnovne škole sestara milosrdnica djelovala je 1912-18. i Viša djevojačka škola, koja je bila „rasadnik budućih učiteljica Livanjki“.

U drugome i najopsežnijem poglavlju govori se o državnim školama, tj. o Narodnoj osnovnoj školi u Livnu, Trgovačkoj školi u Livnu, Livanjskoj poljoprivrednoj školi i tečajevima, Livanjskim gimnazijama, Građanskoj školi u Livnu i Zanatskim školama. Usustavljujući stečene spoznaje, Manđeralo piše o ravnateljima, nadzornicima i podvornicima Narodne škole, Trgovačku školu izdvaja kao onu koja je u povijesti livanjskoga školstva zauzela jedno od najznačajnijih mjesta s plejadom svojih uglednih učitelja i ravnatelja od kojih nemali broj „ljudi od pera“ poput spomenutih Kranjčevića i Markovića. Pohađala su je ne samo livanjska, nego i djeca mnogih susjednih mjesta, do 1913. samo muška, a potom je dozpušteno da se upisuju i djevojčice. Među poznatijim učenicima ove škole bio je glasoviti livanjski slikar Gabrijel Jurkić i brat mu blizanac Mirko, kasnije pisac i Matičin urednik. Zanimljivo da su prije upisa neke generacije polagale prijemni ispit, neko vrijeme đaci su besplatno dobivali knjige i pribor za crtanje i pisanje, a onda se to dobivala samo siromašna djeca. Školovanje se završavalo zaključnim (odlaznim) ispitom u nazočnosti uglednih građana, predstavnika vlasti i vjerskih zajednica, nastavnika drugih škola, školskog nadzornika, vladina povjerenika – pismeno i usmeno iz materinskog jezika te njemačkoga s još nekoliko stručnih predmeta, itd. Škola je izdavala i svoj ljetopis, a naročito se pamti jedna dobrotvorna akcija Trgovačke škole u Livnu za udovice i siročad vojnika poginulih u Prvome svjetskom ratu. Školske godine 1920/21. u istoj je zgradi otvorena Gimnazija, a prestala je raditi Trgovačka škola čiji je „nemjerljiv doprinos u formiranju obrtničkog i trgovačkog staleža“.

Austrougarska je uprava reformama nastojala popraviti zatečeno stanje i u poljoprivredi, pa je poduzela niz novih mjera među kojima i osnivanje poljoprivrednih stanica i voćarskih rasadnika u nekoliko mjesta. Jedno od njih bilo je i Livno, čiji žitelji – žalio se fra Ivan Jukić, „osim strvnog žita, drugoga neće da siju, niti voćakah da sade“. U livanjskoj su Poljoprivrednoj stanici održavani prigodni tečajevi iz čega se zametnula buduća Poljoprivredna škola 1886. na imanju Derviš-bega Bušatlije. S vremenom njezini su rezultati bili veliki i raznovrsni.

S novim vremenima stizale su i nove ideje, pa i ona da se otvori prva gimnazija. Bilo je to odmah nakon Prvoga svjetskog rata kada je odlukom Zemaljske vlade BiH 1920. otvorena Niža gimnazija u Livnu. Nova škola bila je dijelom smještena u zgradi Trgovačke, a dijelom u zgradi Osnovne škole, nakon nekoliko godina prerasta u Državnu nepotpunu realnu gimnaziju u kojoj su učenici mogli završiti šest razreda, a ostala dva odlazili su u Banja Luku, Sarajevo, Zagreb, Bihać ili Sinj. Kao što je Trgovačka škola 1920/21. transformirana u Gimnaziju, tako je Gimnazija 1920/30. transformirana u Državnu mješovitu građansku školu trgovačkog smjera, a ova pak 1940. u Državnu nižu realnu gimnaziju, odnosno 1941. u Državnu realnu gimnaziju u Livnu. Godine 1946. ponovo je otvorena gimnazija u Livnu, treća, i to kao samostalna ustanova pod imenom Državna realna gimnazija. Školske godine 1958/59. u gimnaziji je provedena reforma: niži razredi gimnazije postaju viši razredi osmogodišnje osnovne škole, a gimnazija ima samo četiri razreda.

U povijesti livanjskoga školstva Građanska škola smjestila se između dviju gimnazija – prve i druge, tj. prva se pretopila u Građansku, a Građanska u onu drugu, svaka radeći po svom programu i gotovo s istim nastavnim kadrom. Građanska škola bila je u rangu niže gimnazije, a mogla su je pohađati muška i ženska djeca, organizacijski je pripadala pod prosvjetno odjeljenje Primorske banovine. Nakon desetak godina Građanska je škola ukinuta te ustupila mjesto novootvorenoj Nižoj gimnaziji.

Nakon ukidanja Gimnazije 1929., u Livnu su otvorene dvije nove škole: Građanska i Zanatska škola. Ova druga otvorena je 1930. u adaptiranim prostorima vojne kasarne i u njoj su već prve školske godine radile Muška zanatska škola (drvodjelska) i Ženska zanatska škola (krojačka). Između dvaju svjetskih ratova ovdje su djelovale i večernje šegrtske škole, prvo pri Narodnoj osnovnoj školi, a potom pri Zanatskoj školi na Kasarnama. Napokon 1947/48. osnovana je Državna industrijska škola, a radila je u prijeratnim prostorima Zanatske škole, u nju su se upisivali učenici koji su završili nižu gimnaziju, a oni koji nisu, morali su jednu godinu ići u pripremi razred. Bila je to škola s cjelodnevnim (osmosatnim) radom: pola dana teorijska, a pola praktična nastava. Srodnog je karaktera bila i Škola učenika u privredi, prvotno Državna škola za učenike u industriji i zanatstvu u Livnu (1947/48.) koja će od 1951. još nekoliko puta mijenjati ime. Kako je u isto vrijeme u Livnu radila Ćilimana, koja nije dijelila samo isti prostor sa Zanatskom školom, ova ju je nadzirala.

O seoskim školama iz vremena austrougarske uprave (Čuklić, Ljubunčić, Bila, Crni Lug, Podgradina, Šujica) govori se u trećem, a o onima između dvaju svjetskih ratova (Vrbica, Lopatinac, Sajković, Prolog, Podhum, Guber, Čelebić, Priluka, Potočani) u sljedećem, predzadnjem poglavlju. Škola u Čukliću je najstarija, otvorena 1907. i to sa stanom za učitelja, većina sela bila su vrlo siromašna, pa su neka djeca i zimi u školu dolazila bosa; škola u Guberu sagrađena je na njivi Ile Radete pod uvjetom da u njoj bude trajni školski podvornik, a za onu u Čelebiću poslužila je bivša austrougarska vojarna dok je pet škola građeno sve po istome planu između 1930-35.

Peto poglavlje posvećeno je Pomoćnim pučkim školama uoči Drugoga svjetskog rata (Grborezi, Čaprazlije, Lištani, Donji Rujani, Dobro, Potkraj) u kojima su predavali uglavnom istaknutiji članovi Hrvatske seljačke stranke, da bi potom uslijedilo nekoliko završnih poglavlja. Prvo se daje pregled učitelja i učiteljica rođenih u Livnu za koje je, ističe autor, pravi rasadnik bila Trgovačka škola, a kao prvu učiteljicu navodi Anu Granić još iz 1853. u Školi sestara milosrdnica; potom slijedi kratak, no posebno dojmljiv prilog Sušica – učiteljska bolest. Naime, „živeći i radeći u teškim uvjetima, najčešće stanujući u ubogim memljivim seoskim sobičcima, učitelji su se često razbolijevali, mnogi i vrlo mladi umirali“, ističe autor. Kao prvu ilustraciju navodi smrt jedne učiteljice Livanjke na čijoj je osmrtnici pisalo: „Umrla Marija Cvjetan u Kreševu 16. 1. 1905. Rođena 1. 9. 1868. u Livnu (…) Bila je blaga duša i vrijedna učiteljica. Srva je glavni dušmanin naših učitelja, zlosretna suha“.

Napokon, zadnji pridodani prilog govori o analfabetskim tečajevima, tj. o organiziranim oblicima opismenjavanja odraslih osoba najčešće, dakako, u večernjim satima.

A što se autorovih namjera tiče, naime kako je „svoje skromne priloge“ radio „da ne potone nepravedno u zaborav mukotrpni plemeniti rad generacija i generacija livanjskih učitelja i učiteljica“, što bi bio „neoprostiv grijeh“, Manđeralo – i sam pripadnik ove profesije – može mirno spavati. Štoviše, ovom knjigom on im je podigao spomenik, kako to ističe jedan od njegovih recenzenata. A cijela akribija, uzorno demonstrirana i u ovoj osmoj knjizi, nesumnjivo iznova potvrđuje autorovo dobro poznato načelo: svaki značajan podatak zabilježiti, ni jedan bitan ne prešutjeti.

Ne znam što je Lasić zapravo mislio kad mi je napisao ono u povodu mojega tadašnjeg prikaza Manđeralove Vidoške gradine. Najvjerojatnije je smjerao na Manđeralovu istraživačku opčinjenost vlastitim krajem podrazumijevajući tako obostrano uvažavanje one Andrićeve: „Čovjek je dužan svome zavičaju“. Onime što je dosad napravio za povijest svoga zavičaja naš se autor zavičaju sasvim sigurno dobrano odužio, jer tko ikad išta bude htio znati o Livnu i livanjskome kraju neće moći bez knjiga Stipana Manđerala.

Stav, časopis za kritiku, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 27. veljače 2021.