Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović, Ex tenebris, sarajevski dnevnik, Zagreb 1994. Večernji list, 28. 8. 1994. Već u napomeni prije čitanja autor nas izvještava kako članci, eseji i istupi što ih donosi knjiga (uglavnom) tematiziraju strada­nja Sarajeva, Bosne i njezinih ljudi. Ono uglav­nom umetnuto u zagrade intervencija je pisca ovog teksta, budući da mu se čini kako se upravo iz onoga što se ne odnosi neposredno i isključivo na stradanje Bosne to stradanje mo­že jasnije osvijetliti. Pišući tako o austrijskoj vlasti u Bosni i o nje­nim posljedicama Lovrenović će, usuprot dotadašnjoj ideologiziranoj historiografiji, upozoriti na činjenicu duhovne i materijalne kulture kao i na civilizacijske procese koji su Bosnu ponov­no, nakon četiri stoljeća, priključili zapadnom civilizacijskom krugu. S druge pak strane komentirajući pad Jajca u srpske ruke (u tekućem ratu) on će progovo­riti o tragičnom nerazumijevanju (hrvatskih i muslimanskih političkih prvaka) značaja i zna­čenja Jajca za bosansku državu. Nigdje se, na­ime, nije tako skladno uklopila orijentalno-turska s kršćanskom civilizacijom i nigdje se u Bo­sni nije tako jasno ogledalo naslijeđe europske kršćanske civilizacije bosanskoga srednjeg vi­jeka. Upravo se na primjeru Jajca pokazuje kako može biti kobno nepoznavanje vlastitoga civilizacijskog i kulturnog identiteta. Da od takvoga nepoznavanja ne pate samo Hrvati i Muslimani u Bosni i Hercegovini nego i Hrvati u Hrvatskoj, pokazuje Lovrenović u eseju Mjesto Ive Andrića u hrvatskoj književnosti. Tako se, primjerice, od samoga početka osvještavanja vlastitoga kul­turnog i nacionalnog identiteta pa do najnovijih kulturnopovijesnih i književnopovijesnih sinteza neprestano njeguje i zagovara kulturni model koji podrazumijeva središte i periferiju. To znači da se do dana današnjega nije prepoznala polimorfnost i policentričnost hrvatske kulture (pri­tom se ponajprije misli na književnost). Dapače, kapitalna je činjenica hrvatske povijesti i kulture da su se tijekom stoljeća iskristalizirala tri kul­turna tipa: mediteransko-romanski, panonsko-srednjoeuropski i balkansko-orijentalni. U dijelu tekstova koji se odnose na nepo­sredno ratno stradanje Bosne i njenih ljudi Lovrenović dosta prostora posvećuje srpskim maj­storima rata i njihovu poimanju povijesti, kulture i morala. Tako se i on pita: kakav je to tip kulture mo­gao proizvesti ljude s akademskim titulama koji su ujedno inspiratori i egzekutori najgorih obli­ka barbarstva, vandalizma i herostratizma što ih poznaje civilizirani svijet. Riječ je, dakako, o jed­nom tipu kulture smrti koju karakteriziraju: pljačka, osvajanje, pustoš i praznina. Takav tip kulture nužno njeguje i prakticira nakaznu ideju da se s ljudima drukčije duhovne tradicije ne može živjeti. Komentirajući ponašanje (Zapad­ne) Europe prema ratu u bivšoj Ju­goslaviji Lovrenović će ga, posve do­brohotno, okvalificirati kao komodi­tet. Skloniji smo takvu vrstu ponašanja okvalificirati, parafrazira­jući Kierkegaarda, nekom vrstom bo­lesti na smrt, čiji su atributi: bešćut­nost, posvemašnja moralna otupje­lost i zaborav središnjih figura zapadnoeuropske duhovnosti. Od političkog i dnevnopolitičkog komentara preko književnog i kulturnopovijesnog eseja do fascinantnih evokacijskih lirskih zapisa Lovreno­vić je ispisao knjigu koja ne pokazuje samo sjajna pisca nego i izvrsna po­znavatelja Bosne u svim aspektima njezina povijesnog, kulturnog i opće­nito duhovnog identiteta. Stoga i nje­govo zagovaranje Bosne i Hercegovine kao cjelovite (nikako unitarne) države sa svim njenim etničkim, kulturnim i konfesionalnim razlikama počiva na argumentima koje je teško osporiti.