Ivan Lovrenović

Ivan Lovrenović: Nestali u stoljeću, Fraktura, Zagreb, 2013. (Objavljeno u Novom Izrazu, 59-60/2013)

Svojom davnašnjom ratnom knjigom Liber memorabilium iz 1994. sa znakovi­tim podnaslovom Quasi roman, Ivan je Lovrenović, nakon što se ratom bio prisi­ljen „vratiti“ u rodni grad (Zagreb), najavio da je, nakon vjerojatno intimne cjeloživotne rekonstrukcije svoga života, počeo i literarno (re)konstruirati vlastiti svi­jet. Otada su trebala proći bezmalo dva desetljeća i sudbinski se zatvoriti obitelj­ska knjiga sa smrću njegove majke, da bi uopće bilo moguće arhitektonski zgoto­viti građevinu vlastite životne priče, ispričati svijet koji je paralelno živio i gradio, konstruirao i rekonstruirao u ambijentu vjerojatno najfrekventnije riječi svekoli­kog svoga življenja. Riječi koja je neizbježno, nužno, morala postati nosiva, određujuća i u knjizi koja se zove Nestali u stoljeću, a kojom je cijeli taj veliki kompleks tzv. ncstalih eksterioriziran i po prvi put zadobio literarnu relevanciju.

U stoljeću dvaju najvećih ratova koje je povijest dosada vidjela i vremenu „na­ših“ ratova iz devedesetih koji su autora ove knjige ponovno selili iz mjesta u mjes­to, mrtvi, ranjeni, izbjegli, prognani... gotovo sve ove kategorije su imale/dobile ne­gdje svoje memorijsko mjesto, osim nestalih. Oni su ponovno bili margina margine. Nigdje ih, ali ne samo bukvalno fizički nego ni na memorijskoj mapi svijeta. Tko su, što su? Jer, uistinu, gdje ih smjestiti? U fizički i mentalni međuprostor u kojemu ži­ve samo zahvaljujući najvećem daru i najvećoj obmani darovanoj čovjeku - Nadi.

Čak su prošli ratovi na našim prostorima oživjeli u svom njezinu dostojan­stvu i kategoriju izbjeglih/prognanih, koja se, paradoksalno, proteže od početaka svijeta (od Adama i Eve, naroda Izraela...) do naših dana. No, jedino se nikad i nitko nije bavio nestalima, osim Crveni križ, ali u literarno posve irelevantnom obliku. Dok se nije pojavio Ivan Lovrenović, njegov (ustvari, didov) radijski pri­jemnik Tesla i duga čitanja nestalih za kojima traga Crveni križ te tako i time, una­toč humanoj akciji, produljuje nadu i još većma produbljuje agoniju nerješivosti jednog bolno egzaktnog, a tako imaginarnog svijeta onkraj svih drugih surovih životnih zbilja što ih porodi i kao posljedice dnevno generira rat.

Nestali bi tako, gotovo zauvijek, ostali iracionalna kategorija iz nekog međusvijeta, međuzemlja, da Ivan Lovrenović iz vlastite sudbine, iz vlastitog emoci­onalnog, intelektualnog i literarnog imperativa nije u prvi plan izvukao katego­riju nestalih u stoljeću koje ih je, kao i sve tolike ratovima generirane kategorije, multipliciralo do gotovo apokaliptičkih razmjera.

Njegova nova knjiga, izrasla na temeljima Libera memorabiliuma, više nema i ne može imati pododrednicu quasi romana, jer pred nama je knjiga omnibus, kojoj najmanje treba i(li) bilo što znači književno-teorijska atribucija. Autorovom emocionalno-mentalnom armaturom, unutarnjom logikom koju kušamo empatično slijediti, u cjelinu knjige su ugrađene pripovijetke, dnevnici, eseji, osobna memo­arska građa, putopisni zapisi, objektivno-dokumentaristička građa... Cijeli jedan niz gotovo ničim srodnih tekstova, kojemu najmanji zajednički nazivnik daje tek redatelj (autor), vlastitom osobnošću iz koje se kao paučina, jedva vidljiva, ali lje­pljivo objedinjujuća protegla mreža nosive, premda trajno vibrirajuće armature. Čitajući knjigu, iz stranice u stranicu osjetimo kako nas autor vodi k difuznoj cjelini, pa ipak zgusnuto osmišljenoj rekonstrukciji svijeta (vremena i prostora) u kojemu su se pisac (pripovjedni subjekt) i njegova sudbina uzajamno formatirali, hrvući se, poput biblijskog Jakova, u samo njima znanom i (ne)razumljivom dugogodišnjem (č. sveživotnom) klinču, koji se, čini se, nikad neće i ne može okončati. Čak ni onda kad knjigom, tj. majčinom smrću, autor zaokruži i od sebe odgurne tu priču, a mi definitivno zatvorimo korice ove knjige.

Budući da je knjiga neuobičajeno strukturirana, naglasit ću i kratko prezenti­rati njezine cjeline.

Uvod u knjigu O nastajanju ne samo da je doista uvod u ovu knjigu, u njezi­no nastajanje, narastanje, nego je također i priča o nestajanju (autorovih knjiga, rukopisa, građe... za rata devedesetih), koje je uvijek i brisanje tragova i zadava­nje mjere onome budućem, dolazećem, su-kreirajućoj stvarnosti. Na takav smo način došli u prigodu knjigu odčitavati i mehanički i organski, čitati je onako ka­ko ju je autor kreativno zadao, postavio, sekvencirao.

A tako ju je strukturirao da pišući ovdje o njoj namjerno i tvrdoglavo slijedi­mo Lovrenovićev trag pokazujući onu ranije rečenu misao da ovo više nije quasi roman nego omnibus knjiga. Odčitavanje ove knjige kao romana, odmotavanje njegova klupka, pa makar bio i „samo“ quasi roman, zadavalo bi neku drugu di­menziju čitanja.

U prvom dijelu knjige koji je imenovan Pepeo, uspomene autor feniksovski oživljava zavičajne predjele. Izlomljeni, fragmentirani svijet Varcara i Jajca, nje­govih ljudi i sudbina, preslaže u uspomenama, zapravo pobliže određuje vlastiti fizički i mentalni milieu, nakon što ga je, kao i brojni od nas, u prošlom ratu de­finitivno preselio iz stvarnosti u fragmentirane uspomene i sjećanja, čak - fikciju. Kad nešto bude pa nestane, tek se onda može do kraja sagledati i spoznati. No, onda je ta spoznaja do kraja personalizirana. Literarizirana. To možda ponajbolje potvrđuje drugi dio knjige Did govori, u kojemu pripovjedni subjekt, koji je odrastao uz djeda, na njegova usta, rekonstituira zavičajno-obiteljsku mitologiju, jezik, neku svoju usmenu Bosnu ili barem jedan njezin mikroregion, ispovijeda nam vlastito formativno iskustvo ili barem jedan njegov okvir. Ono iskustvo na koje se sva njegova potonja svjesna intelektualna aktivnost nakalemila, a o čemu ima svjedočiti treći dio knjige, najvažniji, najdulji i gotovo po svemu „naj“ kad ne bi bilo one crvene niti koja se kroz sve provlači i zbog koje je ova i ovakva knjiga morala biti napisana - očeva nestanka. Jer, u sjeni te činjenice, pripovjedni su­bjekt ne samo da traži oca nego i sve dimenzije vlastita identiteta, zapravo sve najrazličitije, ma kako i koliko bile difuzne, disparatne i teško uzglobive, identitarne sastavnice.

Dakako, riječ je o poglavlju Bosna Argentina, koje donosi priče, eseje i doku­mentarna svjedočenja o bosanskim franjevcima (od Zvizdovića, Divkovića, Kne­ževića, Šokčevića do vremena Verkovića, Lauša, Dominika L. ili Markušićeva i drugova mu posjeta Maršalatu), koje, poglavlje, i kad je najimpersonalnije, još uvijek je čuvar autorova memorijskog zaloga kojim se, kao velikim povijesnim mostom u integriranu cjelinu dovode svi kamenčići mozaika, jednako oni koje je već pričajući nam svoju priču stavio pred nas, kao i oni koji tek imaju doći. U čet­vrtom poglavlju su to dnevnički fragmenti Tko si ti (1970-2013), s više nego oči­glednom identitarnom zapitanošću i, dakako, s preciznim samoidentificiranjem intelektualnog i emocionalnog konstituiranja u rasponu većem od četiri desetlje­ća. Najosobniji dio intelektualne (auto)biografije!

Peto poglavlje Liber memorabilium, donosi, u potrazi za ocem, cjelovitu, koliko je to moguće, pravu rekonstrukciju svijeta iz majčinih prisjećanja, iz povijesne li­terature, iz dugogodišnjega vlastitoga istraživačkog rada, intelektualno ohlađe­nu, a ipak neizbježno emocionalno pričanu priču, koju je moguće okončati, ma što to značilo, tek s majčinom fizičkom smrću kojom se zatvara knjiga u svome šestom, gusto kondenziranom poglavlju Majčin prsten. Tek majčina smrt i prsten (koji je ovdje i fizički faktum i simbol), koji pripovjedaču vraćaju kao (svu) majči­nu ostavštinu, čine kraj ove velike sage mogućim. Umiranje nekoga tko je cijeli životni vijek bio ili proživio kao udovica i tko to istovremeno nije bio (kako biti udovica nekoga tko nije umro nego je „samo“ nestao?) zaokružuje ovu priču, premda ne rješava nijedan od „problema“ vezanih uz nestale čiji će se broj neiz­bježno uvećavati, a koji, ako to išta znači, sad barem imaju svoj „Rat i mir“!

Nositi svoje i obiteljsko breme na leđima, istraživati mu sve moguće uzroke, kopati po obiteljskim i društvenim/državnim tajnama, a da bi se koliko toliko ra­zumjelo prošlo, tako određujuće u sadašnjosti, istraživati ljudske sudbine u povi­jesnim olujama (jednako očevu ili majčinu, kao Divkovićevu ili Kneževićevu, Zvizdovićevu ili Markušićevu), Lovrenovićevu je pisanju dalo dimenziju rekonstruiranja vlastita svijeta ili, a i tako se može reći, njegovo konstruiranje za sebe, za mogućnost života u njemu...

I da, naučili smo to davno, a iz ove je knjige to još razvidnije - stvarnost, kao i svaka priča o njoj dio su istog...

Ako nas ova knjiga fragmenata u čitanju i ponovnom vraćanju na nju, pod­sjeća na slučajan zbroj djelića jednoga jednom i zauvijek polupanog obiteljskog porculana koji je potom pometen s poda da se baci na smeće, nismo daleko od is­tine. Kao što, pogotovu, nismo ni onda kad mislimo kako je u taj svijet krhotina i kaosa ušao/poslan kreativan netko (restaurator?) da pokuša iznova uspostaviti cjelinu. Kakvu-takvu. Strpljivo i bolno, samozatajno, slućena se ili žuđena cjelina, mozaično, nerijetko dugim tapkanjem u mraku, dugo gradi, strpljivo slaže, preslaguje, rekonstruiraju se nedostajući ili oštećeni elementi, i sve do kraja taj kre­ativan netko ostaje najbliži srodnik neizvjesnosti i konačnog neuspjeha. No, zar je zbog toga nezamisliv ili neopravdan taj netko u potrazi za cjelinom, cjelinom svijeta u kojemu „nestali u stoljeću“ zaslužuju barem pokušaj ugradnje u cjelinu za koju se s mnogo razloga ima sumnjati da ju je i bog u svojoj prezaposlenosti odgurnuo podalje od sebe...

Ne znamo postoji li i može li postojati cjelina stoljeća iza nas bez osvrta na one kojih nigdje nema, ali znamo da je Ivan Lovrenović ovom svojom knjigom, ne samo literarno, zaokružujući cjelinu vlastita svijeta, širom otvorio vrata u je­dan tako velik, gotovo netaknut i nekako zavjerenički prešućen kompleks.