Ivan Lovrenović

Negativni i pogrdni etnički stereotipi, ksenofobno i šovensko baratanje etničkim porijeklom, svudprisutni su u našoj svakodnevnici. Hercegovac, Sandžaklija, Šiptar, Ciganin, balija, škutor, vlah itd, itd – to su riječi koje u intonaciji psovke i u značenju uvrede slušamo i izgovaramo svaki dan na svakom uglu. I, pravo govoreći, nije nikada bilo da nije tako bilo u ovome našem malom, umiljatom bosanskom multikulturnom džennetu. Ali žargon svakodnevnice nije drukčiji nigdje na svijetu, i ovaj se zapis ne bavi time: optuživati svakodnevnicu i ulicu što je takva kakva jest, bilo bi smiješno i besmisleno.

Sasvim drukčije stvari stoje s jezikom javnih ličnosti – političara, javnih intelektualaca, novinara, vjerskih službenika... Od njih bi se očekivalo da im jezik bude kultivirana i osviještena negacija ili korekcija jezika ulice; ogledalo u kojemu bi taj jezik vidio vlastitu rugobnost, a ne potvrdu i ohrabrenje. No, prečesto se događa upravo ovo drugo: da u jeziku javnih ličnosti ulica nalazi potvrdu svoje ispravnosti i „normalnosti“, čak i dodatnu „inspiraciju“. Još je nekako i shvatljivo, premda ne i prihvatljivo, kada takav jezik čujemo od javnih ličnosti čija je „politika“ i inače obilježena populizmom i jeftinom demagogijom. Ni pobrojati se više ne mogu Dodikovi biseri tipa „neće Srbima suditi sudije muslimani“, „Sarajevo – Teheran“ itd. Prisjećamo se i skandaloznih istupa Fahrudina Radončića prije dvije godine, tada već u svojstvu predsjednika političke partije, kada je urednici Federalne televizije odrekao pravo na taj posao jer je „nebošnjakinja“, a na prigovor da u tomu ima rasističkih implikacija, slijedio je još gori odgovor: „Koliko znam, Jurišićka nije prestala biti bjelkinja.“

No, ksenofobno i šovensko tumačenje ljudi, događaja i stvarnosti putom etničkih stereotipa nije rezervirano samo za tu vrstu političara. Nalazimo ga i gdje bi se, prema nekom uvriježenom mnijenju (pokazuje se: i samome stereotipnom!) najmanje očekivalo: u medijima, među akademskom elitom, čak i u istupima vjerskih službenika, a i političara koji se deklarativno bore za sva moguća ljudska prava i slobode, za poštivanje demokratskih uzusa i pravne države.

Pa, pošto stvarnost katkad zna biti šaljivdžija, neki dan je baš Fahrudin Radončić bio predmetom takve šovenske invektive, izgovorene od formalno prvorangiranoga političara u Federaciji BiH a afirmativno prenesene u novinama s građanskom reputacijom. Evo, dakle, kako Oslobođenje prenosi istup Živka Budimira na nekoj promociji: „Šta, zapravo, znači kad Radončić kaže – ja, kao Bošnjak...? Ne sporim pravo da se bilo ko osjeća pripadnikom konstitutivnih naroda, ali s obzirom na njegovo crnogorsko-albansko porijeklo, s obzirom na to da su ostale nedoumice i kada i kako je došao u našu zemlju, čak ne znamo ni koju stručnu spremu posjeduje, s obzirom na broj Bošnjaka koje tako sustavno napada, volio bih da mi neko kaže – šta to njegovo predstavljanje uistinu znači.“

Da nisam ljubitelj skorojevićevštine à la Radončić, njegovih poslovno-financijskih makinacija, malj-novinarstva koje je patentirao uz pomoć (ondašnje) SDA, a ni njegove nove političke „filozofije“, nadam se da je nepotrebno dokazivati. Međutim, sa stanovišta elementarnih demokratskih načela i opće građanske kulture pitanje kakvo javno postavlja Budimir kao visoki državni funkcioner, ne može biti tretirano drukčije nego kao prvorazredni skandal. A da u političkom i politološkom pogledu predstavlja besmislicu, ne treba posebno ni isticati.

Ne tako davno, javnost je mogla svjedočiti frapantnom iskazu o genetskom karakteru „srpskog zlotvorstva“, o  repetitivnosti i neiskorjenjivosti srpskoga zla kao takvog (akademik Rešid Hafizović), koji je izgovoren pod krovom Sarajevskoga univerziteta, a prenesen u Oslobođenju. Na kritičke reakcije, uostalom, zastrašujuće malobrojne i marginalne, autor na stranicama istoga lista prezrivo odmahuje rukom a njihove autore krsti zajedničkom, besmislenom ali opakom etiketom: ljevičarski selefisti.

Živko Budimir vjerojatno nije šovinist „namjerno“, kao što ni Oslobođenje nije to po svojoj deklariranoj koncepciji i orijentaciji. Utoliko je, međutim, primjer alarmantniji, jer je u isti mah i simptom – govori o dubokoj uvriježenosti i „normalnosti“ ksenofobnog i šovenskog refleksa, i tamo gdje mu se najmanje nadamo.

Ivan Lovrenović