Ivan Lovrenović

13. 10. 2013.

Davno nekad, u predtelevizijsko doba, u kući se slušao radio, ostavljajući ti slobodu da uz  njega gledaš i radiš što god drugo hoćeš. U obilju raznovrsnih muzičkih emisija, koje su „radnim ljudima i građanima“ i „zbratimljenim narodima“ pružale iluziju ljepšega života, redovito  su išle „pjesme i igre naroda Jugoslavije“. (Usput: kakvi su to samo bili muzički urednici! Omogućavali su ti uvid i užitak u cijelome poznatom muzičkom kozmosu od Amalije Rodrigues do Ksenije Cicvarić, od Harryja Belafontea do Georgesa Brassensa, i od Correlija do Bacha, od Vivaldija do Mozarta, Chopina, Stravinskoga... dok još nisi mogao ni sanjati o vlastitome gramofonu i pločama.)

U jednoj takvoj emisiji čuo si, samo tada i nikad više ali zapamtio zauvijek, prelijepu melankoličnu međimursku: „Daleko je zemlja Bosna, još je dalje moja draga...“ Zapisao si tada: Bosna kao metafora „daljine neprebolne“, kraja fantastičnoga i dalekog i nepoznatog, u koji se stiže preko mitskih sedam mora, te je pitanje postoji li ta zemlja uopće.

Ono što je tada bila lirska slika u imaginaciji anonimnoga („kolektivnog“) međimurskog pjesnika, danas sve više postaje politička stvarnost: sve je dalje zemlja Bosna, doista. Dalje od sebe same, od izgledā da bude uspostavljena kao politička i društvena zajednica s kako-tako koherentnim državno-političkim identitetom. I od samoga svojega imena Bosna sve je dalja. Notorno je poznato, i otužno bi bilo ovdje  detaljno rekapitulirati, kako se sve do danas to ime ustrajno unižava i uništava od strane   najprije srpskih a od nekoga doba sve pomamnije i od hrvatskih nacionalista. To katkad prelazi u maničnu opsjednutost, pa se iz firme lučić&raspudić može čuti kako Bosne zapravo nikada nije ni bilo, a ako je i bilo, bolje bi bilo da nije, jer je to s Bosnom uvijek bila paklena antihrvatska rabota, a oni koji za Bosnu imaju nekih zasluga, poput bosanskih franjevaca, nisu nego  kvislinzi, narodni i nacionalni izdajnici od stoljeća petnaestog do danas.

Svaku, makar tek bezazleno kolokvijalnu upotrebu imena Bosna, etnonima Bosanac,  pridjeva bosanski itd, ovi mrki prijeki suci osuđuju kao perfidnu antihrvatsku zavjeru, politički zločin prvoga reda. Kao Bosanac, nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat – zbog toga aksiomatski jednostavnog samoodređenja kod ovakvih sam davno zaradio budalastu etiketu izdajnika i otpadnika.

Prošao je u bosanskoj javnosti sasvim nezapaženo, a više je nego poučan i otrežnjujući plaidoyer za Bosnu i Hercegovinu koji je prije dvije godine Aleksandru Trifunoviću, odličnom uredniku banjalučkoga web-portala бyka, iznio tadašnji petrovačko-bihaćki a odnedavno tuzlanski vladika Hrizostom:

„Republika Srpska lijepo zvuči, ali čim se srpski narod odrekao Bosne i Hercegovine, odrekao se i svog naslijeđa u njoj. Nomen est omen. Meni je žao što je paljansko rukovodstvo napravilo toliku grešku na štetu srpskog naroda, jer time su oduzeli pravo srpskom naroda da kaže da je Bosna i Hercegovina jednako njegova kao i drugih naroda u BiH. Oni nisu mogli da uđu u dubinu toga o čemu ja govorim. Nisu znali šta znači odreći se onoga što je suština, a to je Bosna i Hercegovina. Istorijska, geografska, politička, kulturna sredina u kojoj smo mi živjeli kao narod, jednako sa drugim narodima u Bosni i Hercegovini.“

A o toj historijskoj, geografskoj, političkoj i kulturnoj sredini Ivo Andrić izrazio se ovako: „Ja bih Bosnu nazvao duhovnom domovinom, a kad nekom kraju date takvo ime, sve ste priznali!“ I još: „Sve moje je iz Bosne.” Srpski i hrvatski bosnofobi, kojima ovakvi diferencirani argumenti i slobodni  način mišljenja i osjećanja, naravno, ne znače ništa, jer njima argumenti duha i razuma inače ne znače ništa, neprijemčivi su za bilo kakvu ideju o relativnosti ili fluidnosti kolektivnih identiteta, kojoj je Bosna upravo ogledni primjer.

Milorad Dodik će, tako, javno izgovoriti, zagrcnut od sreće i ponosa, da je za njega „najviša vrijednost to što je Srbin“. Kao da o njima govori Georges Devereux kada, još tridesetih godina 20. vijeka, piše: „Normalni i stvarno odrasli ljudi ne pridaju prekomjerno značenje svojemu etničkom identitetu (...) Česta sklonost ljudi da se pozivaju na svoj etnički ili klasni identitet – upotrebljavajući ga kao poštapalicu – neosporan je pokazatelj raspada jedinog valjanog značenja identiteta: činjenice da je čovjek različit.“

No, tu nije kraj. Odricanje od Bosne, od bosanskoga imena i identiteta, naizgled neočekivano ali zapravo zakonomjerno, stiglo je i do svoje valjda posljednje tačke – do Bošnjaka. Pripreme za popis stanovništva još jedanput su pokazale na egzemplaran način kako je logika nacionalizma gvozdeno neumitna i jednostavna, svugdje i uvijek ista. Prvi put od osamostaljenja Bosne i Hercegovine 1990. godine iz svih bošnjačkih nacionalnih institucija - političkih, državnih, vjerskih, kulturnih, akademskih, te od istaknutih pojedinaca u spektru od krajnjih desničara do samoproglašenog korifeja građanske ljevice Z. Lagumdžije, čuo se  jednoglasan stav i ultimativna uputa sunarodnicima kako se na popisu imaju „izjasniti“: bosansko ime i identitet suprotstavljeni su bošnjačkome imenu i identitetu kao najveća opasnost, čak perfidna podvala od strane „onih koji rade na uništavanju Bošnjaka“, a od naročito nadahnutih tumača moglo se je čuti čak i da je bosanska identitetna opcija „nastavak genocida nad Bošnjacima“...

Alija Izetbegović, koji se nije stidio priznati da „do podne misli jedno, a od podne drugo“, jer je, valjda, znao da samo ograničeni ljudi uvijek misle isto i jednako, amanetio je pred smrt, prije svega Bošnjacima, da bi za dobro Bosne i Hercegovine „svi trebali biti malo više Bosanci a malo manje Bošnjaci, Srbi i Hrvati“. Potonjim dvojima to nije unišlo ni na jedno uho da bi, kao u poslovici, moglo izaći na drugo. Bošnjaci su, pak, dugo zavaravali i sebe i druge silajdžićevskim floskulama o „100% Bosni i Hercegovini“ i lagumdžijskim parolama o „građanskoj Bosni i Hercegovini“. Sada su i ti posljednji velovi i koprene pali: Bosne i bosanstva sada se odriču svi.

Ali, koji to svi? Naravno, ne govorim o pojedincima i ne generaliziram, nego: svi važni, svi etablirani i institucionalizirani, svi „konstitutivni“. Konačna složnost svih konstitutivnih u tom odricanju preseljuje Bosnu i bosanstvo na marginu, u političku i identitetnu ilegalu.

No, ne treba žaliti, imaju dva dobra od toga. Prvo, politička scena je raščišćena od utvara i lažnih predstavljanja; od monopoliziranja ljubavi za Bosnu i bosanstvo kojim je bošnjačka elita profanirala jedno i drugo, i omrznula i Bosnu i bosanstvo svima kojima je ono nešto emocionalno i kulturalno značilo, a nisu bili pod nacionalno-vjersko-partijskim diktatom. Drugo, sada će se napokon biti moguće mirne duše vratiti svome „izvornom“, kompleksnom bosanstvu, kao marginalnom i alternativnom, većinski nepoželjnom, baš kakvo je bilo i jednom davno, na popisu 1971, kada ga nije bilo na popisnom listiću pa si se morao svađati s nesretnom popisivačicom, a ona te onda išla tužiti u općinski komitet Partije kao sumnjivoga i destruktivnog tipa...

„Daleko je zemlja Bosna...“ – baš bi bilo dobro ponovo čuti lijepu međimursku. Ne znam pamti li je itko? Internet šuti, ništa ne govori, pomislit ću da sam je izmislio, da te Bosne, tog milog fantoma, ni u pjesmi nema.