I ja sam ovdje ubijao
22. 12. 2013.
Ima jedna velika hrvatska pjesma (vidi niže: I ja sam ovdje ubijao), koju nitko neće, koju nitko ne zna. Ni od Hrvata, ni od inih. Od Hrvata zato što žeže kao nož, spasonosan, ali komu je još do spasa kad je lijepo u kálu hrvatskome. Od inih zato, što od njih nikoga ne zanima hrvatska muka. A i što bi!
Da jest kao što nije, pjesmu bi na svoj barjak stavljali slobodari svih vrsta, pjevali bi je kao svoju internacionalu. Ne bi silazila s barjaka, ni s usta.
Bolje je za nju što jest ovako kako jest.
Godinama mi se vraća, redovito i uporno, kao morni san koji se ponavlja, pomisao na tu pjesmu. Skoro će tri desetljeća otkako je napisana i objavljena, a svaki put kad joj se vratim, žeže jače i bolja je pjesma.
Nije znala za Jaspersa, Die Schuldfrage, nije joj trebao. Nije znala, nije htjela da zna za tipologiju krivnje, za fina razlikovanja krivnje od odgovornosti na skali: vođa - stranka – narod – počinitelji – pojedinac... Do svojega vlastitog osjećaja krivnje, surovog i neporecivog, došla prijekim putom, politički nekorektno (na zgražanje propisno treniranih lijepih duša iz današnjega nvo-sektora), filozofijski suspektno, književno istinito, ljudski potresno.
Odbijajući nijanse, odbijajući ma i zeru utjehe, odbijajući ikakvo samoolakšanje, ikakvu samoobmanu, stojeći licem u lice sa zločinom, bez posrednika: i ja sam ovdje ubijao.
Ima ta velika i strašna hrvatska pjesma, naravno, i svojega pisca.
Čudan i čudak, majstor u postupcima što na nj navlače omrazu i antipatiju, arhimajstor u proizvodnji loših vijesti i slika o sebi, što začas pretvaraju se u trajne i suhe čaršijske istine. Tko bi ih provjeravao, time se u nas ne bavi nitko!
U predratnom Sarajevu i u predratnoj bosanskoj poeziji imao mjesto kralja. Sarajevu pjevao, kao malo tko, kao nitko:
Pogledati Sarajevo u kasnu jesen, na izmaku onih škrtih i kratkih ljetnih dana, pogledati ga u zalazak sunca, kad prođe mjesec septembar, mjesec rujan, a ukažu se rujevine i ruine svud oko grada – to je isto što i pogledati u svoj vlastiti, dosuđeni čas zalaska. To jest: odlaska. I: Jednom riječi: bojao sam se da ne umrem izvan Sarajeva. Možda zato što sam tu i otpočeo taj posao. Tko zna. Samo, hrlio sam bezglavo natrag, bez obzira na kom sam se dijelu zemlje i u kakvoj ljubavi i toplini zatekao.
I, po vrhu, onaj čudesni bolni haiku-deseterac:
Sarajevo, a zalazi sunce.
U ratnom prevratu (vrijednosti) i u poslijeratnoj preraspodjeli (mjêstā i dobara) iz toga grada nestalo ga, i iz te književnosti nestalo ga. U programima Sarajevskih dana poezije zaludu ćete ga tražiti. Zatajen, zaboravljen, kao da ga nikada ni bilo nije.
U poslijeratnom Zagrebu, kamo ga je vuklo srce (što li?), i u poslijeratnoj hrvatskoj poeziji nije ni primijećen. Kao ni u predratnom Zagrebu, kao ni u predratnoj hrvatskoj poeziji, uostalom.
Sada, nema ga nigdje.
Idealno za pisca, idealno za pjesmu.
(Ivan Lovrenović)
Anđelko Vuletić
I ja sam ovdje ubijao
Unutar tvrđave svijetle imena.
Umorenih.
David. Oskar. Jahiel. Eli. Rahela ... i tako u nedogled
Kad bi se tek samo slova slagala jedno
Na drugo
Ni sunce im ne bi ostalo daleko.
Kad bi se tek samo od imena gradio novi grad
Bio bi tri puta veći od Sarajeva.
Ali ja nisam tu
Da vidim kako se podižu
Gradovi.
Došao sam da se na sav glas zapitam.
Pa zar je to zaista naša slika,
(Koliko sam tada imao godina).
I neka se upamti premda se to što ću reći otima razumu.
I ja sam ovdje ubijao 1941.
Oko tvrđave proljeće
Pogled na Sarajevo
Kao što je i tada bilo proljeće i kao što je i tada
Bio pogled na dolinu s gradom i rijekom
A ja sam zatomljen u svoju sumnju
Hoću li reći istinu kad kažem:
I ja sam ovdje ubijao.
Zato što je ubijao onaj što je kao i ja imao
Dvije ruke
Dva oka
Kolijevku
Osmijeh
Ognjište
Oca i sina i braću i zvijezdu
Svoje ime i svoje sarajevsko
Proljeće.
(Bio iz istog grada i od istog jada
Od istog roda i od istog snova).
Pa zato ne mogu a da ne vrisnem
Na sav glas:
I ja sam ovdje ubijao.
(Križaljka za čitanje sudbine, Sarajevo 1985)