Ivan Lovrenović

Tekst koji slijedi, ovlašno je uobličena jedna skica o Travničkoj hronici koju odavno nosim u glavi i u kojekakvim bilješkama. Da joj se vratim, barem na ovaj i dalje nedovršen način, potaknuo me je esej Miljenka Jergovića Kako su ubili Marija Kolonju. Naročito ono mjesto u tom eseju na kojemu se govori o kvazimonologu Salomona Atijasa, travničkoga Jevreja, pred francuskim konzulom Davilom. Po značenjskoj markiranosti i Jergoviću je, dakle, "zapelo za oko", ali se ponešto razlikujemo u pridavanju književne važnosti tome mjestu.

Travnička hronika – simultanitet lica, glasova, perspektiva

18. 1. 2014.

Vrijeme Travničke hronike zbijeno je u nepunih sedam i po godina, što pripovjedač jasno naznačuje kada nas u prvoj rečenici prvoga poglavlja obavještava: „Početkom 1807. godine stale su da se dešavaju neobične i dotle nepoznate stvari u Travniku.“, a u Epilogu precizira: „Danas je poslednji petak maja meseca 1814. godine.“ Mjesto događanja, Travnik, kasaba je u srcu osmanske pokrajine Bosne; to je mjesto koje pripovjedač opisuje kao „tesnu i duboku raselinu (...) u dolini u kojoj jedva ima mesta za tanku reku i drum pored nje (...), jedan utvrđen prolaz u kom su se ljudi zadržali da žive stalno, prilagođavajući kroz stoleća sebe njemu i njega sebi“.

Taj skučeni ljudski prostor i to kratko historijsko vrijeme, međutim, u romanu su pozornica izrazite društvene raslojenosti i civilizacijske polikromije, društveni mikrokozmos u kojemu na malome i stiješnjenom prostoru kohabitiraju individualni i društveni entiteti s različitim, teško uskladivim, u pravilu uzajamno nerazumljivim, često agonalno sukobljenim pogledima na smisao i značenje kako vlastitoga postojanja tako i postojanja drugih oko sebe, s kojima se je po nuždi svakodnevnice u dodiru. Pri tomu travnička društvena i individualna polikromija ima više lica, dva najizrazitija: domaće starinsko, tradirano (ono o kojemu Defose kaže: „Če­tiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskud­nom komadiću zemlje“), i novodošlo, ono koje se ukazuje u prisutnosti stranaca raznih vrsta, s raznih krajeva svijeta, s njihovim običajima, kulturama, namjerama.

Podrazumijeva se, ali nije naodmet eksplicirati, da je svijet Travničke hronike potpun i na taj način što autorov objektiv s jednakom posvećenošću registrira i istražuje ljudske tipove i sudbine po cijeloj vertikali socijalnih statusa. Svi su tu: oni što su na samomu vrhu društvene i političke moći (veziri i drugi osmanlijski moćnici s njihovim pratnjama, begovi i drugi domaći uglednici, bogati čaršinlije); diplomati i njihovo šaroliko levantinsko osoblje; čaršija sa svojim životom sitnih zanatlija, trgovaca i raznih besposlenjaka; vjerski službenici (muslimanski, katolički, poravoslavni); mali zatajeni svijet travničkih Jevreja; seljački svijet što se u čaršiji pojavljuje samo pazarnim danom; četvorica travničkih „ljekara“; likovi deklasiranih pijanaca i izgubljenika sa samoga društvenog dna; napokon cijela skala spolova i uzrasta - muškarci, žene, starci, djeca, mladići, djevojke.

Sve zajedno, pozornica je to kojom promiču ljudski likovi u najrazličitijim ulogama i položajima, s najrazličitijim porivima i sudbinama, i sve se to međusobno ukrštava i dodiruje, razilazi i susreće, sukobljava i skončava u prostorno-vremenskom simultanitetu jednoga kratkog odsječka historije, i sve to traži način da se izrazi, da objelodani svoje razloge i svoju perspektivu, svoje pravo i nade, ili, naprosto, svoje postojanje.

Za umjetničku i misaonu cjelovitost Travničke hronike kao romaneskne strukture veoma je važno što se tome ukrštanju perspektiva posvećuje jednaka pažnja, naglašena i ritmički uravnoteženim izmjenjivanjem, na dva plana – društvenom, historijsko-političkom, i individualno-psihološkom. Prvi plan ispunjavaju prizori i pripovjedne sekvencije u kojima se u suodnos dovode državno-politički, civilizacijski, religijski, komunitarno-kolektivni momenti, a na drugome razvijaju se drame iz dodira pojedinaca, s produbljenim studijama karaktera i sudbina, i karakteristično je da su baš ta mjesta u Travničkoj hronici često zaokružene, gotovo samostalne pripovjedne cjeline. O ova dva plana može se govoriti odvojeno samo za analitičku potrebu; u konkretnosti teksta, ritma i arhitektonike romana oni su nerazdvojni, čvrsto upleteni jedan u drugi, između ostaloga i zato što su nosioci zbivanja najčešće iste osobe, isti likovi, sa svojim individualno profiliranim karakterima, stavljeni u različite odnose – čas one iz prvoga, društvenoga, čas one iz drugoga, individualno psihološkoga plana. To i jest najsnažniji vezivni i životni element, koji Travničkoj hronici daje neistrošivu plastičnost i uvjerljivost, i zbog kojega ovaj roman ima svojstvo uvijek novoga teksta, teksta koji uvijek otkriva drukčija značenja.

Evo samo nekih naznaka mnoštvenosti svijeta Travničke hronike.

Francuski konzul Davil i austrijski konzul Miterer - njihovi odnosi i amplitude u tim  odnosima, kao refleks odnosa evropskih sila na travničku i bosansku svakodnevnicu, ali i kao odnos dva posve različita individualna karaktera, sa cijelom prtljagom vlastite biografske pozadine – obiteljske, društvene, karijerne.

Konzulski službenici Cezar Davna i Nikola Rota – kao odraz odnosa njihovih šefova, samo na prizemnom nivou, na kojemu dva Levantinca u vječitom rivalstvu i sukobljavanju pokazuju svu mračnu raskoš svojih karaktera, vještina i zlehudih životnih putova.

Konzul Davil u susretima s vezirima i drugim Osmanlijama; politički motiviran susret dvaju svjetova, sa svim uzajamnim nepovjerenjem, nepoznavanjem i nerazumijevanjem, ali i s težnjom za prijateljstvom i razumijevanjem.

Hamdi-beg Teskeredžić – snažno markiran predstavnik domaćega, čaršijskog pogleda na „strance“, sa svojom temeljnom porukom, u isti mah statično-konzervativnom, klasno i etnički isključivom, i vitalistički otpornom: „Mi smo ovdje na svome, a svaki drugi koji dođe na tuđem je i nema mu duga stanka.“

Sulejman-paša Skopljak i vezir Mehmed-paša – scena u kojoj je travnička zima za Egipćanina najgora kazna i smrtni strah, dok bosanski beg „ozbiljno, na svom rđavom turskom jeziku“, s mirom i užitkom najavljuje: „Nema tu nesreće, pašo, hvala bogu, nego po­čela zima lepo i kako treba; kad god je mokra na početku a suva na kraju, zna se da će biti dobra godina. A videćeš kad zapadne sneg i stegne ciča a obasja sunce, pa škripi pod nogama i svetlaci iskaču pred oči. Milina i lepota, kako je bog ostavio i kako treba da bude.“

Na Kupresu, u hanu, Defose pri svojemu prvom ulasku u Bosnu susreće se s mladim fra Julijanom iz gučegorskoga samostana – od prvoga časa počinje njihova ljuta raspra, u kojoj Francuz zastupa gledišta moderna i laička, a fratar grdi Francusku kao zatornika Crkve, koju tvrdoglavo drži jedinim spasom i nadom. Ista dvojica u drugoj sceni, kod gučegorske crkve, kad nastavljaju prepirku, pa fra Julijan ponosno i samozadovoljno ustrajava na Crkvi i vjeri kao „formuli opstanka“, a Defose izgovara one dvije snažne formulacije, koje u isti mah organski pripadaju kontekstu romana, ali ga i transgrediraju, poprimajući programatski ton i navodeći nas da u njima slutimo i sam autorski stav: „Zar vi zaista nikad niste pomislili da ovi narodi koji se nalaze pod turskom vlašću, i koji se nazivaju raznim imenima i ispovedaju razne veroispovesti, moraju jednog dana, kad Turska Imperija padne i napusti ove krajeve, da nađu zajedničku osnovicu svoga opstanka, jednu širu, bolju, razum­niju i čovečniju formulu... (...) Vi vidite da je narod u Bosni podeljen na tri ili čak na četiri vere, podeljene i zakrvljene među sobom, a svi zajedno odvojeni neprelaznim zidom od Evrope, to jest od sveta i života. Pazite da na vama, fratrima, ne ostane istorijski greh da to niste shvatili i da ste svoj narod vodili u pogre­šnom pravcu i da ga niste na vreme pripremili za ono što ga neminovno čeka.“

„Strm i izlokan put“ između turskoga Travnika i katoličkog Doca kao simbol nepovezanosti i nepovezivosti dvaju svjetova – Defose se čudi, a fra Ivo, dolački župnik, objašnjava kako je to za njih dobro  jer se tako „odvraćaju neželjeni gosti“. Ali Andrić odmah uključuje dodatne perspektive i baca na stvar šire, kružno-koncentrično svjetlo, kojim će začas biti razgovijetno osvijetljeni i „travnički Turci“, ali i sami Francuzi. Evo Defoseovoga nastavka: „Eto vam jedan razlog zašto putovi ne valjaju. A drugi razlog je u Turcima samim. Svaka saobraćajna veza sa hrišćanskim inostranstvom znači isto što i otvarati vrata neprijateljskom uticaju, omogućavati mu uticaj na raju i ugrožavati tursku prevlast. Uostalom, mi Francuzi smo progutali polovinu Evrope i ne treba se čuditi što one zemlje koje još nismo zaposeli sa nepoverenjem gledaju putove koje naša vojska podiže na njihovim granicama.“

U jednoj sceni pisac sastavlja mitropolita Kalinika, vladiku Joanikija i jeromonaha Pahomija, pa majstorski gradi „grupni portret“, u kojemu se otčitava i zajednička perspektiva pravoslavnoga svijeta, ali i sva unutarnja, potmula dinamika u internim odnosima – između „fanariotski slatkoga“ a ravnodušnog Kalinika, „mrkoga“ i politički izravnog vladike Joanikija, i „mršavog i bledog“ ali skriveno odlučnog Pahomija.

Zasebno poglavlje, deseto, Andrić posvećuje jednoj „od onih životnih sila koje kruže u nama i oko nas, koje nas dižu, gone napred, zaustavljaju ili obaraju“, a zove se – ljubav. To su one dvije priče – o Defoseu i mladoj katolkinji Jelki, te o „berberskom šegrtu“ Salki i Agati, kćeri konzula Miterera. Prva čulna, na neiskazan a živo prisutan način silno erotična, druga eterična i platonska a sva u bolnom kontrastu između uzvišene Salkine žudnje i gruboga pada u džeriz i pod batine – obje priče između ostaloga su i parabole o neudovoljenosti i o neprelaznosti granica utvrđenih odgojem, kulturom, socijalnim položajem, te o neutaživoj čežnji za njihovim prevladavanjem.

Za ovo razmatranje dva su mjesta u Travničkoj hronici ključna: monolog „ilirskoga doktora“ Kolonje pred Defoseom, i nastup Salomona Atijasa pred konzulom Davilom u zadnjem poglavlju romana.

Kolonja je već ranije demonstrirao silnu pomičnost perspektiva i fluidnost identiteta, u  čudesnoj sceni kada spašava nevoljnika od fanatične rulje izjavom: „Ja sam Turčin!“. Sada, u ovom govoru Defoseu, on izgovara riječi maksimalne značenjske nosivosti o „ljudima sa granice“, o „crnoj i krvavoj liniji koja je usled nekog teškog i apsurdnog nesporazuma potegnuta između ljudi, božjih stvore­nja, između kojih ne treba i ne sme da bude granice“, o „trećem svetu u koji se sleglo sve prokletstvo usled podeljenosti zemlje na dva sveta“, te o svome uzoru, velikom Dželaledinu Rumiju, i o njegovoj „teoriji identiteta“: „Jer samog sebe ne mogu da poznam. Niti sam hrišćanin, ni Jevrejin, ni Pars, ni musliman. Nit sam sa Istoka ni sa Zapada, ni sa kopna ni sa mora.“

Kolonja pred mladim Francuzom kao medijem čini svoj gorki autodafe: „Niko ne zna šta znači roditi se i živeti na ivici između dva sveta, poznavati i razumevati jedan i drugi, a ne moći učiniti ništa da se oni obja­sne među sobom i zbliže, voleti i mrzeti i jedan i drugi, kolebati se i povoditi celoga veka, biti kod dva zavičaja bez ijednoga, biti svuda kod kuće i ostati zauvek stranac; ukratko: živeti razapet, ali kao žrtva i mučitelj u isto vreme.“

Ali odmah zatim, u obrtanju perspektive toliko karakterističnom za poetiku Travničke hronike, dolazi kontrapunkt: „Na kraju, na pravom i konačnom kraju, sve je ipak dobro i sve se rešava harmonično. Iako, ovde, zaista sve izgleda neskladno i bezizlazno zamršeno. Un jour tout sera bien, voilà notre espérance, kako je rekao vaš filozof. A drukčije se ne da ni zamisliti. Jer, zašto da moja misao, dobra i prava, vredi manje od iste takve misli koja se rađa u Rimu ili Parizu? Stoga što se rodila u ovoj dumači koja se zove Travnik? I zar je mogućno da se ta misao nikako ne beleži, nigde ne knjiži? Ne, nije. I pored prividne izlomljenosti i nereda, sve je po­vezano i skladno. Ne gubi se nijedna ljudska misao ni napor duha. Svi smo na pravom putu i iznenadićemo se kad se sretnemo. A srešćemo se i razumeti svi, ma kuda sada išli i ma koliko lutali. To će biti radosno viđenje, slavno i spasonosno izne­nađenje.“

Nije, naravno, moguće a ni potrebno Defoseovim i Kolonjinim iskazima bezrezervno pripisivati stavove samoga autora, Andrića; književnost naprosto ne funkcionira tako. No, Andrića, kao tvorca ovih dvaju likova, moguće je tražiti u nečemu drugome: u toj stalnoj otvorenosti i pomičnosti njihovih perspektiva, u sposobnosti i težnji za sverazumijevanjem, u potrebi za uživljavanjem u svačiju poziciju i za govorenjem iz nje, u „advokatiranju“ za nju, te u refleksijama što proizlaze iz takvoga postavljanja.

Travnički Jevrej Salomon Atijas stoji pred francuskim konzulom Davilom u prizoru opraštanja: Francuzu završava služba i on odlazi iz Travnika, siromašni Jevrej, zajedno sa svima svojima, ostaje u Travniku i u Bosni, i ima potrebu da Davilu kaže vrlo važne stvari „o sebi i svojima, nešto hitno i tajno, iz ove travničke rupčage, iz vlažne magaze, gde se živi teško, bez časti i pravde, bez lepote i reda, bez suda i svedoka, kao poruku upućenu ni sam ne zna kome, tamo nekom boljem, urednijem i prosvećenijem svetu u koji se konzul vraća“.

Tako opisuje narator Salomonovu muku i potrebu, a zaključuje je ovako:

„Nikad neće moći biti kazano šta je to što guši Salomona Atijasa u ovom trenutku, što mu nateruje suze na oči i uzbuđenu drhtavicu u celo telo. Kad bi umeo, kad bi mogao uopšte da govori, on bi rekao otprilike ovo.“ I onda slijedi taj Salomonov kvazimonolog, to što nikad neće moći biti kazano, a, evo, ipak se kazuje i ostaje zapisano.[1]

Sve mi se čini da to ispitivanje situacija u kojima se dodiruju nedodirljivosti i ukrštaju perspektive, pri čemu se svakoj od njih, tehnikom potpune empatije, daje da progovore vlastitim glasom, izvan suđenja i presuđivanja, izvan aksiološkoga svrstavanja; da to objavljivanje onoga što ne može da bude kazano, to davanje glasa onome koji ga nema – što u epizodi sa Salomonom Atijasom biva dovedeno do potpune ostvarenosti – valja vidjeti kao glavni, sveprožimajući poetički i etički motiv Travničke hronike.