Ivan Lovrenović

Krleža, Šop, Šeper - tri hrvatske smrti

Fragmenti iz dnevnika 1981/1982/1983.

8. januar 1981.

Rodoljub Čolaković u redakciji. Slično kao i lani. Jedan od nekadašnjih svijetlih uzora, tužno potonuo. Njegova razmišljanja o temama Krleža, Davičo, Andrić, Bosna – ponavljanje zadužbinskoga, eskazeovskog odbijanja svega što predstavlja pluralističnije viđenje nacionalne formule slavenskog juga. Netrpeljivo te dočekao: odakle ti u knjizi o Bosni podatak da su kršćani-spahije imali kmetove-muslimane, odakle tvrdnja da je bilo i muslimanskih buna protiv vlasti. I sve ostalo kretalo se u tom pravcu. Lament nad reinterpretacijom historije: osjeća starac da se nešto otelo i da ne može izaći na dobro jer uzdrmava svetinje, ruši mitove i šablone, ponajviše onaj o krstu i polumjesecu kao o zauvijek apsolviranoj temi, o kojoj se nakon Njegoša, Mažuranića, ili Dedijera, Ekmečića, ili Andrića u eskazeovskoj i zadužbinskoj interpretaciji nema više što reći.

25. mart 1981.

Novi oblik religioznosti, bolje reći crkvenosti; sveopća sakralizacija socijalističkoga samoupravljanja. TV-dnevnik, novine, poruke sa sastanaka, ton, način i termini kojima i u koje se ljudi kunu i zaklinju. Sve je tu: oltari, svetinje, znamenja, nadasve – masa svećenika, čitav jedan strogo hijerarhizirani kler. Samo s bogom, bogovima nešto nije u redu. Zapravo, neki usitnjeni politeizam. Nascentan, još nediferenciran. Nema personifikacije još. Apstraktni fetiši, tabui. U tome smo slični nekoj davnoj prethistorijskoj situaciji, u praskozorje nastajanja religioznosti. Sve je božanstvo, sve može danas postati božanstvo, da bi već sutra bilo zamijenjeno drugim. A sve – sasvim prizemno, lišeno mističnog uzdignuća. Primitivna metafizika. Ima samo strah kao realnu ljudsku dimenziju.

11. maj 1981.

Još jedanput: “vojna obuka”. Cijeli dan na padinama Trebevića. Sve bi se nekako dalo podnijeti, ali predavanje teško: pukovnik Blažo Stevović objašnjava svjetsku situaciju i naš položaj u njoj. Marksizam, dijalektika, negacija negacije na pukovnički način.

9. jun 1981.

Kosovski šok je još jedanput, drastično, pokazao kako se malo poznajemo. „Kontrarevolucija“ - čarobna riječ, ideološka anatema kojom je rečeno sve što treba znati, i besprizivno osuđeno? Trebalo je slušati svih ovih mjeseci reakcije običnoga svijeta (dobronamjerne, uostalom), pa vidjeti kako nemamo pojma: o historiji, o mentalitetima, o kulturi, o odnosima i “bližoj i daljoj prošlosti”, da o jeziku (respective: albanskome) ni ne govorim. Kao i tko zna koliko puta do sada, vidi se: o sebi bliskima znamo katastrofalno malo, a i to malo što znamo, znamo krivo.

Prepiska u Oslobođenju s dr. A. H.[1] oko Ismaila Kadarea[2] ilustracija je elementarnog neznanja i otužnoga inferiorizma sarajevskih novinarsko-književničkih krugova. Kako će Oslobođenje podnijeti ovaj stav koji nije njegov, ni u njegovom stilu?

U međuvremenu: vojna vježba. Tri dana i tri noći u šumama povrh Pala pod studenom kišom i jelovom granom.

Bez datuma 1981.

Polemika s M. Bogićevićem u Oslobođenju. Partijski ideolog u književnosti, napao je Antologiju bosanskohercegovačke poezije XX vijeka Slobodana Blagojevića kao „klerikalnu“. Reagirao si komentarom, a onda se obrušio na tebe: “našim društvom”, marksizmom, “samim osnovama socijalističkog samoupravljanja”. Potegao je kao najubitačniji argument uvrštavanje u antologiju Nikole Šopa, „koji je objavljivao zbirke u NDH“. Citirao si Aurelija Augustina, a on trijumfalno: „evo ga, klerikalac, sam se otkrio“!

11. septembar 1981.

Osjećaj da nas je ponio đavo, i da će nas definitivno odnijeti. Uvjeravam se da je to glupa, neurastenična „intelektualistička” hipersenzibilnost, preuveličavanje, i vjerojatno tako jest. Ali osjećaj stoji i ničim ne biva zamijenjen.

Bez datuma 1981.

Prvi snijeg. Stigla majka. Obavila starinske dužnosti za Dan mrtvih u Varcaru. Dva groba – otac i majka. Leže jedno uz drugo, u Ćeliji. Nije li to najviše što se može u životu i od života? Njihov svijet je bio stabilan. Smjena epoha u njega jest unijela nevolju, ali ga nije poljuljala. Ni majčin. Pored svih užasa koje joj je donijela. To jest – odnijela joj je sve. Ali je nju ostavila netaknutu. Što će biti s nama?

“Poljski“ broj Književne reči. Sjajan, za naše prilike – nemoguć. Odlomak iz Zdruzgotine Andžejevskog: noćni telefonski razgovor velikog pjesnika i Staljina. Mihail Glovinjski: Figura neprijatelja u martovskoj propagandi. Analiza funkcioniranja staljinističke opsesioniranosti neprijateljem kroz javni jezik.

18. decembar 1981.

Ruglo od polemike s Bogićevićem. Glupo od početka. Drugo nisi ni zaslužio. Nije znak naročite inteligencije – ne znati gdje živiš, odnosno, ponašati se kao da to ne znaš. Balkanska polemika po poznatom receptu: ti njemu da nema pravo, on tebi i oca i mater. Kad bi se iz Bogićevićeva teksta izvukle krajnje konzekvence, i pravno-zakonski sankcionirale, imao bih odletjeti pravo u haps, kao “kontrarevolucionar”. Sveopći Mrkonjić.

Bez datuma 1981.

Strossmayer na Koncilu 1870, u raspravi o dogmi o nepogrešivosti Svetog Oca: „Užasnite se, gospodo! Vi ćete ovdje ozakoniti jednu glupost, i neće biti toga pera i toga kajanja da Historiju potkupi i zaniječe da ste glupost ozakonili, kad ste je ozakonili i potpisali.” Korski je počašćen na otvorenoj sceni povicima i epitetima: raskolnik, apage satanas, Kalvin, bezbožnik, začepite mu usta, krivovjernik, anatema, lažni biskup, besramni luteran, dolje s njim...

29. decembar 1981.

Što je Krleža? Golema, pulsirajuća zvijezda, kojoj smo preblizu da bismo mogli znati njenu prirodu, sastav, njezinu drugu stranu i njezino unutra. Možemo samo osjećati njezino žarenje, grijati se na njoj. Ili opeći – kako tko. Ne i otvoreno gledati. Danas se ona počela gasiti; umro je Miroslav Krleža. Ali zvijezde žive još eonima poslije početka gašenja. Na zvijezdi-Krleži sve manje ćemo se moći grijati, ili opeći. Sve više će postajati dostupna našem pogledu, sve lakše će je biti pohoditi; sve više ćemo o njoj i od nje moći saznavati. Možda i ući u njezinu nutrinu, i početi crpsti, za sebe, njezino nagomilano blago.

Krleža je umro, i s njim je umrlo sve ono što je znao a nije zapisao, pa čak ni izgovorio, poput epizode o Bastajiću, po Čolakoviću, koju je samo kao temu imenovao, a oduzeo sebi mogućnost i pravo da išta kaže. Nad kolikim i kakvim li će Krležinim znanjima, činjenicama-podacima o nama, o našim  mračnim magbetovskim događajima i sudbinama zauvijek biti sklopljena golema šapa cenzure, možda i plamena?

TV-filmski portret M. Krleže. Fragment Krležina govora o nekoj godišnjici ilirizma. O crti koja odvaja hrvatski romantički pokret od svih u Evropi: oni su jedini programski htjeli – samozatajno, idealistički naivno – ostvariti južnoslavensko jedinstvo odreknućem od vlastitog jezika i narodnog imena! Reakcija s druge strane? Krleža citira iz onodobne štampe: „Saraniše Rvati sebe, pa bi hteli da sarane i nas.”

Zvali su s televizije da daš „izjavu u povodu”. Pojavio se urednik s „dogovorenim“ spiskom. Odbio si. Večeras smo gledali i slušali „izjave”. Mudro je bilo odbiti. Glume ljudi potresenost, a zapravo jedino misle o sebi i svojoj pojavi na televiziji. O sebi kao akterima događaja. Kojeg? Smrti. I to kakve – Krležine. Neostvareni malogradski pedagog, okrugli verbo-egzibicionist D. S., zlatousti, praznorječivi narcis K. P., nadareni a shizofrenični F. M., te, nadasve, novi šeherlija Davičo, koji nas u ovom času nastoji uvjeriti e ga je noćas, u 1 i 20, tačno u vrijeme Krležine smrti, probudio grč! “Nanjušio, kaže, smrt!” TV-Zagreb, pak, počinje ni s kim nego s Vladimirom Bakarićem, koji s pozicije svoje besmrtnosti na šest stubaca u drugom izdanju Jugoslavike ne propušta priliku da, kao i uvijek, očita lekciju čovjeku kojemu nije ni do gležanja. Biva: imali smo s Krležom problema, a onda se je pokorio, pa više s njim nismo imali problema.

4. januar 1982.

Danas sahranjuju Krležu. Ode Gvozd na Mirogoj. S Mirogojem je počelo, u Panu. Neumitno: nad otvorenim grobom, tužni zbore...

Koincidencija: zajedno odoše Krleža i kardinal Šeper, šef suvremene vatikanske inkvizicije. Jedan s jedne, drugi s druge strane. Tipično hrvatski, zagrebački. Anegdota, kad čovjek neki dan, na Gornjem Gradu u Opatičkoj 16, pita svećenika, koji je došao posvetiti kuću:

- Kome to cijelo jutro zvoni s katedrale? Krleži?

- Ne, gospodine, to je umro naš kardinal!

Krleža je otpočinuo na Mirogoju.

Umro je Nikola Šop: samo vijest. Smrt kao i život: sva u sjeni drugih. Kao što Šopu i dolikuje. Sav je za života bio u vječnosti, vječnost će mu i suditi.

Na sve kasnimo. Zakasnio sam na još jedan susret sa Šopom. Onaj jedini bio je previše prvi da bi bio pravi. Svejedno, ostao je nezaboravan.

Krleža pod pločom, konačno mrtav. Odahnuli su mnogi, nitko više od onih koji su se, u naše ime, oprostili s njim.

Buljiš u televizor, Krleža na lafetu, ordenje, vojnici, plotuni, govori, mramor grobnice, sve uvredljivo nekrležijanski, i ne možeš, po zanovetajućoj logici hrvatskih paralela i konstanti, da ne pomisliš na Ujevića, koji leži na tom istom Mirogoju negdje u uglu, bezimen i zarastao u travu. Ni med grebjem ni pravice...

Sahranjujući svoje velikane, onako kako ih sahranjuje, tzv. nacija često ne radi ništa drugo nego pokazuje kako svoje velikane ne poštuje, ne poznaje, kako o onome što je njihova misao i „poruka” naprosto pojma nema; kako joj, zapravo, do njih nije stalo, nego do vlastite mitomanije. Na primjer, ima li žešće ironije u nepreglednom Krležinom ironijskom repertoaru od one na račun besmrtnika aere perennius? A tačno tim riječima na Mirogoju uvaženi predstavnik Hrvatske, Jakov Blažević, ispraća Krležu: „Stvorio si monumentum aere perennius...” Nedostatak ukusa? Namjerna uvreda „nad otvorenim grobom“? Što je da je, smiješno i tužno je. Naciji ne trebaju pjesnici ni kritička savjest; njoj trebaju spomenici. Potpredsjednik Zagreba lijepo je to danas priznao ispred mirogojskih arkada, govoreći kako bi Krleža „već i svojom umjetničkom dimenzijom mnogo značio, ali, srećom, on nam je ostavio i mnogo više“... Što to više?

Januar 1982.

Krležin Zagreb i tvoj Zagreb? Topografija: Gornji Grad, Opatička, Cmrok, Duga, stube jedne, stube druge, stube treće i četvrte, Mesnička, Lotrščak, Jezuitski trg, Katarinski trg, Gimnazija, Promenada... Četiri godine u staroj isusovačkoj školi-tvrđavi, s pogledom na Donji Grad, na krovove, na savske daljine. Geneza ambivalencije, svijest o kojoj se probila tek mnogo kasnije, pa sada znaš: Zagreb kojemu si stran, dalek, tuđ, i Zagreb tvoj, krvavo intimno tvoj i kao nostalgija i kao fatum, na dvostruk način: Zagreb iz obiteljske traume, i tvoj, najličniji Zagreb. Zagreb domicil, Zagreb progonstva i stranstvovanja.

Pet dana u Varcaru: nebo na zemlju palo, ona drevna varcarska suhomrazica s maglom kad se ne vidi Orugla, Grabež, Lisina, kad zvono sv. Filipa i Jakova ne odjekuje dalje od Podmaʼale. Umro je Varcar. Što je ostalo: sirovi seljačko-pocipeljeni mentalitet grubog potrošaštva, stjecanja radi stjecanja, u primitivnoj političkoj konjunkturi. Bez stila i formata. Sišao seljak iz vjekovnog sela, ostvario vrhovni cilj: sići u grad. Napravio kuću, stekao malu karijeru, i ne treba mu više.

Poljska: zemlja i formalno u ratnom stanju, tenkovi na ulicama, TV-spikeri u uniformama, u Katowicama pokolj. Washington javno sumnja da su „ušle sovjetske trupe u poljskim uniformama”, a na našoj televiziji dokumentarac o slavljeniku: 75 godina Leonida Iljiča Brežnjeva. Svi poljski čelnici od II svjetskog rata su tragičari ili korupcionaši. Vojnici zametnuti mašinkama griju ruke na ugljevlju, tapkaju čizmama. Što je izlaz? Je li Poljska zaista tako fatalno determinirana tzv. geopolitičkim položajem? Je li za sudbinu Poljske zaista trajno simboličan septembar 1939: pola Hitler, pola Staljin, kao braća?

Bez datuma 1982.

Bosanstvo i hrvatstvo – enigma. Sva od istovremenih, nespojivih osjećaja, suprotnih naboja. San o „centru”, o matičnosti, o integralnosti – isprazan. U bosanskoj perspektivi: sanjati Zagreb kao središte utopije, kao magleni san o „Evropi”, o „tisućgodišnjem kontinuitetu” – fatalno i tragično. Jedini konkretan oblik u kojemu nas je Zagreb ikad prihvatio, bio je: ginuti pod Staljingradom. S druge strane, što s bosanstvom? Nije li ono oblik onog samozatajnog odricanja od sebe o kojemu Krleža govori u povodu ilirizma? Intimno, nosiš u sebi i taj Zagreb i to bosanstvo, bez kojega te ne bi bilo. Svezati, povezati, harmonizirati to dvoje u sebi, sve manje možeš. Igrati na bosansku kartu ovako kako igraš – da nije iluzija, i da ti se možda neće o glavu razbiti? Svejedno, ništa pametnije ni ispravnije ne možeš smisliti, ni istinski osjetiti. Membra disiecta.

13. februar 1982.

Skandal oko edicije suvremene bosanskohercegovačke literature. Diluvij. Farsa od tzv. “demokratske javne rasprave”. Što se moje malenkosti tiče – uvijek iznova: ubojiti Mrkonjić. Jedina konstanta. Sumnjivo lice do kraja života. Od početka, od gena, zbog njih.

Bez datuma 1982.

Dva dana gladnoga iščitavanja: Stanko Lasić, Krleža – kronologija života i rada. Četiri godine oko knjige se ispliću negativne legende, za najcrnju boju zaslužan bio je sam Krleža. Nitko do sada nije ušao u Krležu tako kao Lasić: fenomen Krleža treba čitati kao tragediju neostvarenosti (neostvarljivosti?). U detaljima – more prokletih asocijacija koje ti ne daju spavati. Sudbina Đure Vranešića, na primjer.

Bez datuma 1982.

U Danasu o krležomaniji, povodom Čengićeva Krleže. Bio si namjerno radikalan, eksplicitno negativan. A nije najsretnije.  Em se prevelika pažnja pridaje, em „kao svaka isključivost nije istinito” (Camus).

Bez datuma 1982.

U cijeloga Krleže, koji je Amazona, samo jedna jedincata kap nagovještava kako nije da nije bio svjestan nacionalnoga macabre-pitanja, kada u Dnevniku piše: „Ni grobovi u građanskom ratu nisu ravnopravni”. Po logici Krležine misli mora se zaključiti da ova opaska u njega nije trećerazrednoga ranga kakav joj je pojavni oblik: kap u Amazoni. Što je onda? Još jedna tipična samozatajnost?

Bez datuma 1982.

Novine od prije dva-tri dana, na istoj stranici, stubac do stupca: u Zenici dvojici milicionera 4,5 i 3,5 godine zatvora za ubojstvo mladića, u Skopju četvorici Albanaca, za „iredentističku aktivnost”, 15, 13, 12 i 11 godina!

17. januar 1983.

Mučno i polako, kristalizira se koncepcija romana. Liber memorabilium. Did kao okosnica. Oko njega ideologije: jugorojalistička, nacionalna (NDH), komunistička, katolička. On sam. Dostatan da se „ispuni svrha”.

24. januar 1983.

Ilija Jakovljević, Lirika nevremena, obnovljena zahvaljujući Slobodanu Blagojeviću i „Zadrugaru”! Jakovljević, Barac i knjižar Horvat, građani, intelektualci, katolici, mirni ljudi - u konclogoru u St. Gradiškoj 1941. Jakovljevićeva logorska poezija najautentičniji je hrvatski pjesnički i moralni glas, koji se ne čuje ni danas. To je ono moralno i estetski gluho hrvatstvo, kojemu je uvijek iznova potrebno drastično otriježnjenje, da bi odmah potom opet zadrijemalo.

19. decembar 1983.

Skup o Goranu, Ćirilometodska 5, Stara vijećnica, prozori joj udaraju pravo na Sv. Marka. Godinama si se češao o te zidove svakodnevno, išao u Sv. Marka na misu i na ispovijed, tu i prestao. A sad: gledaš kroz prozor, iza leđa ti simpozij, među ovim ljudima stranac si, a nitko intimnijeg, intenzivnijeg doživljaja, siguran si, nema. Tvoja tema: Goran i Jakovljević. Digla se bila uzbuna, zvali iz Odbora u Sarajevo; prepali se  sumnjivog mrtvaca. Kaštelan – volio bi s njime razgovarati, ne ide. Tadijanović o Jakovljeviću, povjerljivo, samoinicijativno, malko cinično, biva, „tvrdoglav, jezičav“, pa, valjda, zato stradao.

Ilija Jakovljević. Urednik političkoga lista uoči rata, advokat, književnik, predsjednik DHK. Organizator i duša književničkog gostovanja u Mariboru, koje se pamti („sastavio Nazora i Ujevića!...”). Jaka ličnost, „žestok Hercegovac”, bez dlake na jeziku, „jedini je smio Krležu gađati u svojim uvodnicima, ni s lijeva ni s desna...” Zašto su ga ustaše odvele u logor? „Barac je otišao kao mason, a Ilija..., tko zna, valjda zbog svoga jezika...” Stigao i u partizane, a po oslobođenju naglas se nadao „Englezima i parlamentarnoj demokraciji”. Svršio u zatvoru. Samoubojstvo ili... opet „jezik“?

Navečer: gostionica preko puta katedrale. Mrtav grad, ni psa na ulici, a unutra grmi pjesma: „Oj, Jelo, Jelo, Jelena”.

Sve: južno od Save.

[1] Aziz Hadžihasanović.

[2] U izdanju “Veselina Masleše” bio je izašao sjajni Kadareov roman Hronika na kamenu s pogovorom prištinskoga esejista Vehapa Shite. Nepažnjom, umjesto s naznakom edicije Savremena strana književnost, izašao je pod naznakom Savremena domaća književnost. Alarm je oglasila beogradska Politika, spremno i servilno su ga dočekali sarajevski partijski bdioci: “neprijateljska rabota, šurovanje s albanskim separatistima i iredentistima na Kosovu, zagovaranje Velike Albanije...” Reagirati se moralo, a to je onda otvorilo burnu polemiku, u kojoj više nitko nije mario za literaturu i za Kadarea.