Ivan Lovrenović

10. 1. 2011.

U ovu godinu padaju dva književna jubileja koji sadrže takav simbolički potencijal i takvo civilizacijsko značenje, da bi njima u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu nizom manifestacija bio obilježen ukupni društveni život kroz cijelu godinu. Riječ je o četiri vijeka od prvih dviju štampanih knjiga na narodnom jeziku u Bosni i Hercegovini - poduhvat fra Matije Divkovića iz 1611. godine, te o pola stoljeća od Nobelove nagrade Ivi Andriću 1961.

Na važnost fra Matije Divkovića i njegovoga djela neka u ovoj prilici samo podsjete sažete a mjerodavne riječi profesora Midhata Begića, koji za njega piše da je bio “utemeljitelj kako bosanske franjevačke, tako i, moderno rečeno, cjelokupne književnosti Bosne i Hercegovine“. O važnosti i značenju Andrića i njegovoga Nobela rečeno je odavno sve što se moglo reći, ali nikada nije dovoljno naglašeno kako je on svojim djelom, i njegovom međunarodnom recepcijom, zauvijek uveo Bosnu u malroovski imaginarni muzej svjetske književnosti. Malo je poznato i to da je Andrić, plemenitom gestom kakvoga starinskog zadužbinara, sve novce od Nobelove nagrade darovao za razvoj narodnih biblioteka u Bosni i Hercegovini.

A kako se službena Bosna i Hercegovina sprema da obilježi Divkovića i Andrića? Prvoga, sudeći po svemu što je do danas u javnosti poznato – nitko se nije ni sjetio. Što se Andrića tiče, stvari stoje nešto bolje, ali samo na prvi pogled. Prema onome što je najavljeno nedavno u Višegradu, može se naslutiti da će i ovaj jubilej biti raspolovljen onako kako je raspolovljena država. Formalno, tu se kao pokrovitelj pojavljuje država, u liku ministra civilnih poslova Sredoja Novića, ali sadržaj programa tiče se samo Republike Srpske. Planira se snažna podrška manifestaciji „Višegradska staza“, a Anton Kasipović, entitetski ministar kulture, obećao je da će svakom „građaninu Republike Srpske koji nije pročitao Na Drini ćupriju biti osiguran besplatan primjerak“. Sve bi to bilo za pohvalu, kad se ne bi jasno nazirala tendencija historicističkog i „jednonacionalnoga“, srpskog tumačenja Andrića, te naglašenoga svođenja njegovog izrazito polifonog djela na jednu, izdvojenu knjigu – Na Drini ćupriju.

Druga, žalosna polovica priče jest Federacija BiH. Odavno je Andrić ovdje neželjen ili jedva toleriran gost. Pisac koji je u pravome smislu riječi pisac sve Bosne, gotovo da ne postoji upisan u javni prostor i memoriju Sarajeva ili Travnika, a s uglednih akademskih adresa mogu se čuti čak zahtjevi za za uvođenje pedagoške zaštite od zla koje od Andrića, navodno, prijeti Bosni i Bošnjacima. U takvoj klimi, bojat se, obilježavanje Andrićeva jubileja samo će dodatno podcrtati ružno lice današnje bosanskohercegovačke raspolućenosti.