Ivan Lovrenović

Nedavno je u Beogradu umro znameniti historiograf, profesor Milorad Ekmečić. Sahranjen je na Novom groblju u Aleji zaslužnih građana, i od tamošnje javnosti oplakan kao „jedan od najumnijih Srba“. Na drugoj strani, među Bošnjacima i Hrvatima, omrznut je kao ideolog velikosrpstva i kreator politike SDS-a i Radovana Karadžića iz sjene. (Zloglasna je njegova teza koju je na samomu početku rata 1992. iznio u razgovoru s japanskim novinarom, da je „ovo nova srpska borba“ i da je ona produžetak „posla koji su Srbi započeli 1804. proterivanjem Turaka iz Srbije”.)

Unutarnja biografija Ekmečićeva nije mogla da ne bude tmurna i turobna.

Rođen je u istočnohercegovačkom selu Prebilovci 1928. godine. Dok je u Čapljini išao u osnovnu školu, ustaše su u kolovozu 1941. pobile i u jamu kod Šurmanaca pobacale preko šest stotina stanovnika Prebilovaca i okoline – muškaraca, žena, djece, staraca, među njima i mnoge iz Ekmečića kuća. Tek nakon pola stoljeća, 1991. godine podignuta je u Prebilovcima spomen-kosturnica za te žrtve. No, već u ljeto 1992. u operaciji „Čagalj“ sve su to eksplozivom raznijeli hrvatski vojnici. Danas je na tom istom mjestu podignut hram Vaskrsenja Hristovog, koji je i crkva i memorijal. Osvještan je ovoga ljeta, 8. kolovoza. Djelo beogradskoga arhitekta Predraga Ristića, građevina vrlo rafinirano slijedi osnovnu ideju i prenosi atmosferu crkve Svetoga groba u Jeruzalemu. Milorad Ekmečić, već jako slab, toga dana nije mogao biti u Prebilovcima, a mediji su prenijeli da ga je potreslo kad je, gledajući tv prijenos, na panou žrtava ugledao sliku svojega oca Ilije. Umro je ubrzo potom, 29. kolovoza.

I na jednoj i na drugoj strani - i na onoj koja Ekmečića s mnogo razloga hvali i uzdiže, i na onoj koja ga s jednako mnogo razloga demonizira, to se radi s pogledom suženim samo na posljednji dio njegova života, onaj poslije bijega iz Sarajeva u Beograd u ljeto 1992. godine (nakon što su ga Zelene beretke jedno vrijeme držale u zatvoru pa u kućnom pritvoru), i samo na njegove političke poglede i djelovanje. A i kao jedno i kao drugo – i kao mrki nacionalist, i kao pisac i historičar, bio je čovjek sasvim posebnoga formata i dara. To su mu priznavali svi među njegovim političkim i znanstvenim oponentima, koji nisu imali problem neznanja i primitivne ostrašćenosti. Prisjećam se dviju takvih epizoda.

Kada je 1972. izašla jednotomna Istorija Jugoslavije (I. Božić, S. Ćirković, M. Ekmečić, V. Dedijer), velika hrvatska historičarka Mirjana (Mirjam) Gross polemizirala je s Ekmečićevom interpretacijom hrvatske povijesti u 19. stoljeću, precizno detektirajući jedan od lajtmotiva njegovoga tumačenja moderne povijesti Južnih Slavena: „Ekmečićev tok misli proizlazi iz njegovog dubokog ogorčenja što se nije stvorila jedna jugoslavenska ili srpskohrvatska nacija na temelju jedino demokratske ideje da je nacija zajednica jezika, tj. što Hrvati nisu postali Srbi.“ Polemika jest bila žestoka, niti je M. Gross u njoj bila nježna, niti se Ekmečić ustezao od stanovite bahatosti i arogancije, ali je to ipak bio znanstveno respektabilan sudar dvoje ravnopravnih kontrahenata.

Po izlasku Ekmečićeva životnog djela, dvotomnoga Stvaranja Jugoslavije 1989. godine, na knjigu se osvrnuo Srećko M. Džaja, autor važnih monografija o povijesti Bosne i Hercegovine, velikim analitičko-polemičkim esejom Mavar Orbin dvadesetog stoljeća. Bilo je to u predvečerje jugo-kataklizme, već je atmosfera bila puna otrova, ali još uvijek se moglo i u neslaganju pristojno komunicirati. Džaja je to u ovome eseju upravo uzorno demonstrirao. Jasnom argumentacijom osporio je Ekmečićeve herderijanske i vukkaradžićevske teze o pojmu nacije, o vezi jezik – nacija, o dvjema „sintetskim nacijama“ (muslimansko-bošnjačkoj i hrvatskoj) i jednoj povijesnoj (srpskoj), o Bosni i Hercegovini kao „srpskoj zemlji“ itd, ali je najprije istaknuo kako se divi „nevjerojatnoj erudiciji historičara Ekmečića i njegovu izvanrednom stilu hodanja po historiji. Ekmečić barata s više historijskih disciplina, te u svom izražavanju ostaje uvijek živahan i zanimljiv, iako se kreće veoma dugim putovima. Prava su poslastica Ekmečićevi historio­grafski portreti, u kojima kulminira elegancija njegova stila“.

I kao nacionalist bio je Ekmečić neobičan. Njegov nacionalizam bio je neskriven, nimalo licemjeran, idejno nepopustljiv, ali potpuno lišen onoga što uz nacionalizam inače ide kao njegov nezaobilazni element – opijenost, trijumfalizam, optimistička vjera u pobjedu. Sve obratno od toga:  Ekmečić je izraziti skeptik, cioranovski pesimist, katkad na ciničan, gotovo perverzan način istinoljubiv, kao, na primjer, kada za Republiku Srpsku piše da ima legitimnu podlogu za egzistenciju „bez obzira na to koliko je, sa moralne tačke gledišta, ona plod povrede svih međunarodnopravnih normi zapadnih država koje su o ovome odlučivale.“ A za potvrdu teze o „legitimnoj amoralnosti“, Ekmečić se poziva i na iskaz Franje Tuđmana od 6. studenoga 1993. o preseljavanju bosanskih Hrvata: „To je bolno, osim toga, 200 tisuća Hrvata je već protjerano iz svojih područja, biti će ih vjerojatno još 100 tisuća. Užas za te ljude, ali povijesno gledano imat ćemo i tih 100, 200 tisuća Hrvata da učvrste hrvatski teritorij, ovdje od Istre, do Baranje, kada završimo to.“

Eksplicitan, u neku ruku i testamentaran izraz pesimizma je i posljednja rečenica u posljednjoj Ekmečićevoj knjizi, sintetskoj povijesti Srba u novom vijeku, s naslovom za koji kaže da je pozajmljen od Ive Andrića, ali nigdje za to ne navodi referencu (što je veoma neobično za izrazito akribičnoga historičara kakav je Ekmečić inače bio) – Dugo kretanje između klanja i oranja (Beograd 2008).

Ta rečenica glasi: „Budućnost gledamo kroz tamu.“

Nekoliko godina prije ove Ekmečićeve, izašla je također jednotomna historija Srba Sime Ćirkovića (Srbi među evropskim narodima, Beograd 2004). U toj knjizi raskošnoga znanja, majstorskoga umijeća sinteze i blistavoga autorskog stila, profesor Ćirković zaključuje: „Na duži rok gledano, Srbija i države u kojima Srbi žive kao manjina streme istom cilju dobrovoljno se podvrgavajući načelima modernog svetskog poretka. Ni granice nisu nepropustljive, niti imaju onaj značaj kao u vreme oko 1900; sve brojnija su sredstva komunikacija koja se na granicama ne zaustavljaju. Razdvojenim delovima srpskog naroda ne predstoje 'borbe za oslobođenje i ujedinjenje', već zadatak da obnove pokidane veze sa susedima, evropskom i svetskom zajednicom, da povrate sposobnost recepcije onoga što se u savremenom svetu stvara za dobro i napredak ljudskog roda.“

Paradigmatsku i svjetonazorsku razliku između stavova dvojice eminentnih autora (koja je, uostalom, sasvim očigledna već i u naslovima njihovih knjiga) nije teško opisati. Ćirković postupa kao prirodno zainteresiran ali istovremeno i nepristran znanstveni promatrač činjenica i interpretator procesa, neopterećen utezima nacionalizma i velikodržavlja. Ekmečićev gubitnički pesimizam i strah od budućnosti bit će da je, više nego na znanstvenim analizama, zasnovan na činjenici da je sam autor bio jedan od najvažnijih ideoloških i duhovnih pokretača borbe za „državu svih Srba“ koja je završila povijesnim krahom, nanijevši strašne patnje i krvave žrtve drugima oko sebe, a i samim Srbima. Kao da je nacionalni vates u Ekmečiću historičaru zaboravio na neumoljivu opomenu Agnes Heller: „Historiografija može da se zove episthémé (pravo znanje) i da se razlikuje od običnog mnijenja samo ako znanje o prošlosti odvoji od svih pragmatičnih i neposrednih praktičkih ciljeva.”

Sam je, pak, na jednom mjestu izjavio: „Za istoriju se inače kaže da je učiteljica života, ali lekove daje kasno, kada nikome više nisu potrebni.“

(Telegram, 12. 9. 2015)

Ivan Lovrenović