Ivan Lovrenović

11. 7. 2011.

Sastavljači protokola boravka Borisa Tadića u Sarajevu pokazali su da vladaju vrhunskim majstorlukom u podilaženju „duhu sarajevskom“. A nije isključeno da to priznanje ide samomu Tadiću – tȁ, čovjek je profesor socijalne psihologije, a i rođeni je Sarajlija. (Eh, što bi sve za tu „kvalifikaciju“ dali mnogi ovdašnji skorojevići!). Jedan detalj iz tog protokola naročito je ilustrativan: druženje uz kafu s Ivicom Osimom, Halidom Bešlićem i Dinom Merlinom. Više je nego očevidno da je onaj tko je birao likove s kojima će Tadić u Sarajevu „popiti kafu“ imao nepogrešiv osjećaj za sarajevsku „ljestvicu vrijednosti“.

Nekada davno, drugim ali sličnim povodom, pisao sam kako taj „sarajevski duh“, veseo i polahak, nekim hedonističkim, gotovo erotskim čulom prepoznaje ljude što pripadaju predstavljačkim i zabavljačkim vještinama, i spreman ih je u trenu nekritično načiniti svojim bogovima. Unutarnja sličnost, zajednička priroda svih tih vještina počiva u – iluzionizmu. Doista, svi sarajevski bogovi uvijek su samo bogovi javne scene, estrade, pri čemu su na vrhu ljestvice nogomet i pop-muzika... Po onome što su prenijeli mediji – a oduševljeno su prenijeli svi diljem istočne medijske hemisfere Zapadnoga Balkana – kafa s Tadićem naročito je raznježila Osima. Stari skeptik i ters, ovoga puta se baš razdragao i otvorio srce. Inače legendarno škrt na riječima i javnom pokazivanju emocija, nije krio ushićenost susretom, razgovorom, ličnošću Borisa Tadića. Omakla mu se čak formulacija: „Razgovarali smo o mnogim aktuelnim dešavanjima i pokazalo se da smo vrlo slični u nekim razmišljanjima“, baš kao da su se to susrela dva državnika istoga ranga i istih briga, pa ovaj drugi izdaje službeno saopćenje. Upustio se i u lapidaran ali veoma ambiciozan pokušaj definiranja Balkana: „Balkan je sport, fudbal, dobra muzika, dobar vic, lijepa priča...“

Sreća je da je ovdje „Štraus s Grbavice“ stao sa svojim kulturološkim razmatranjima: i ovo što je rekao već je opasno stereotipno, pa kao takvo netačno na način svakoga općeg mjesta. Razgovaralo se i o dobrobiti koju bi donijelo stvaranju balkanske nogometne lige; to bi, prognozira Osim, unaprijedilo „fudbal kao igru, a i para bi bilo više“. Naravno, jasno je da Osim hoće da istakne pomiriteljsku i integrativnu ulogu „sporta, fudbala, dobre muzike, dobroga vica, lijepe priče“, ali je, nažalost, jasno i to da na Balkanu prije toga, ili u najboljem slučaju paralelno s time, treba obaviti mnoge važnije a ozbiljnije i teže poslove. Igara i pjesme ovdje je bilo uvijek, ali kao što nisu uspjele spriječiti raspad i klanje (neki majstori igara i pjesme su ga itekako podgrijavali), tako neće pospješiti ni društvenu asanaciju.

Po onomu što je Tadić u Sarajevu izgovorio na drugim, službenim mjestima, a naročito po onomu što na tim mjestima izgovorio nije, nije teško zaključiti da je kafa s Osimom, Bešlićem i Merlinom bila rafinirano smišljen gest za (sarajevsku) javnost, kojim se to izgovoreno-neizgovoreno htjelo amortizirati. Kada je novoizabrani predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović došao u svoju prvu službenu posjetu Bosni i Hercegovini u travnju 2010. godine, izgovorio je pred bosanskohercegovačkim parlamentarcima riječi kojima je potvrdio vlastitu državničku i ljudsku vjerodostojnost i u isto vrijeme stekao ljute neprijatelje među vlastitim nacionalistima i tuđmanonostalgičarima: „Politike koje su devedesetih vjerovale da je rješenje za Bosnu i Hercegovinu podjela, posijale su u Bosni i Hercegovini ali i u svojim zemljama zlosretno sjeme. Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče.“

Što se, pak, moglo (moralo?) očekivati od predsjednika Republike Srbije kada dolazi u prvu službenu posjetu Bosni i Hercegovini i Sarajevu, gradu mučeniku? Minimalno dvije stvari: da smogne snage za javnu autorefleksiju u vezi s ulogom Srbije u tragediji Bosne i Hercegovine, te da izrazi pijetet prema stradanju Sarajeva. To se nije čulo, ni jedno ni drugo. Ali se zato čula ona potpuno deplasirana, etički promašena a historijski apsurdna figura, kada su se u istoj rečenici našli zajedno, u istoj kategorijalnoj ravni, i Divjak i Mladić, i Jurišić i Karadžić. „Od prvog trenutka, pa do kraja sve je bilo vrlo elegantno“ – opisuje Ivica Osim druženje s Tadićem u bašti hotela „Evropa“. Nema razloga da mu ne vjerujemo. Samo još kad bi se nešto od te elegancije, i od „sličnosti u razmišljanjima“ predsjednika Srbije i penzioniranoga nogometnog trenera, prenijelo u efektivnu politiku Tadićeve Srbije prema Bosni i Hercegovini! Jedan drugi predsjednik Srbije, ne spominjuć mu imena, volio je uličarsku uzrečicu i zloslutno ju je koristio: „Malo morgen!“ Njega i Tadića, naravno, ne bi bilo pošteno ni istinito dovoditi u istu rečenicu, jer Tadić, unatoč svemu, nesumnjivo predstavlja evropsku a ne gazimestansku Srbiju. Ali druženje uz kafu s estradnim i sportskim „legendama“ može biti zgodan šarmerski ustupak „sarajevskom duhu“, no ozbiljnu i vjerodostojnu politiku zamijeniti ne može. Niti može prikriti nedostatak takve politike.

Jada se nadbiskup vrhbosanski, kardinal Vinko Puljić u intervjuu švicarskoj katoličkoj agenciji APIC na „teško stanje katolika“ u Bosni i Hercegovini. Okrivljuje za to muslimane, pravoslavce i međunarodnu zajednicu, naročito Evropu, koja „ne želi pomoći katolicima“. Opisuje brojčanu katatrofu: od predratnih 820 tisuća, danas je ostalo manje od 400 tisuća katolika. Da su „činjenično diskriminirani, u političkom i društvenome životu“, Puljić ilustrira tvrdnjom da je „puno teže dobiti građevinsku dozvolu za crkvu nego za džamiju“. „Svi su mediji u rukama vlade“ kaže, „a svi su dnevnici muslimanski. Mi nemamo televizije, imamo samo jedan nacionalni katolički tjednik.“ Školski sistem je naopak, tako „u udžbenicima za povijest piše da Turci nisu bili okupatori Bosne i Hercegovine nego su osloboditelji od kršćanskog ugnjetavanja“. Ponavlja Puljić i svoju omiljenu temu: „dolazak islamskih fundamentalista radikalizirao (je) tradicionalno umjereni islam“, a odnose s pravoslavcima kvari to što oni „poistovjećuju vjeru i narodnost“.

Svaka Puljićeva tvrdnja i ilustracija boluje od jednostranosti ili netačnosti, i prosto vapi za demantijem ili korekcijom. Primijenjena na cijelu Bosnu i Hercegovinu, tvrdnja da je lakše dobiti dozvolu za džamiju nego za crkvu naprosto nije istinita. Ono o medijima takva je terminološka i pojmovna papazjanija, da zahtijeva dugo i temeljito raščlanjivanje i razbistravanje. Za „Turke osloboditelje“ Puljić je u pravu, ali samo djelomično. (Vidi, na primjer, grotesknu vijest iz Ustikoline o unošenju u lokalnu turističku ponudu lokaliteta na kojemu je „prije pet i po stoljeća ušla u Bosnu otomanska vojska sa sultanom Mehmedom Fatihom na čelu konjice sa 37.000 pripadnika“, pa to sada treba obilježavati i slaviti kao turističku ali i „kulturološku vrijednost“!) Ali, da bi bio vjerodostojan, kardinal je morao navesti da analognih krivotvorina i gluposti ima jednako i u hrvatskim i u srpskim udžbenicima, jer je jedino u tom pogledu kod nas postignuta potpuna nacionalna i vjerska ravnopravnost! Također, i o tomu kako je „tradicionalno umjereni islam“ radikaliziran od fundamentalista Puljić bi mogao pošteno i mjerodavno govoriti tek pošto bi kritici podvrgnuo forme katoličkoga fundamentalizma, ništa manje nove i napasne.

Što tek reći za primjedbu da pravoslavci poistovjećuju vjeru i narodnost! Pa, ima li žešćega modernog „svetosavlja“ od onoga u današnjoj hrvatskoj katoličkoj Crkvi, kako u Hrvatskoj, tako, bogme, i u Bosni i Hercegovini – svugdje tamo gdje je vladajuća i dominirajuća. A i između bosanskoga muslimanstva i nacionalnoga bošnjaštva postignut je najviši stupanj sinonimnosti. Što se hrvatske demografije i brojeva tiče, zaista bi već jedanput bilo vrijeme da se visoki crkvenjaci dogovore i ne sluđuju javnost, ni užu, katoličko-hrvatsku ni cjelokupnu bosanskohercegovačku. Jer nasuprot Puljićevim brojkama, redovito se javlja njegov čovjek velečasni Franjo Topić koji kardinala ugoni u laž tvrdeći da to nije istina, nego da katolika i Hrvata ima mnogo više, da diskriminirani nisu nikako, politički najmanje, i da nikada nisu bolje živjeli nego danas. Možda im nekim „srednjim“ podacima pomogne fra Luka Markešić, još jedan klerik što „ravna“ javnim poslovima „u Hrvata“...