Ivan Lovrenović

23. 10. 2014. Marginalija o bazičnoj strukturi bosanskohercegovačkoga društva i o aroganciji lijevo-prosvjetiteljskih komentatora Među komentarima i analizama ishoda izbora 2014. pojavljuje se, u raznim varijacijama, jedno kritičko promišljanje naročito karakteristično za autore lijeve orijentacije, s izrazito naglašenom antinacionalističkom retorikom (i, može se reći, tradicionalno sklone SDP-u BiH), koje isijava neprikrivenu ljutnju na birače, na „narod“, koji je, eto, ponovo glasao za „vlastite grobare“. Nešto uljuđenija varijanta toga stajališta, pak, govori kako su, da bi se to promijenilo, „potrebna desetljeća rada u obrazovnom sustavu i kulturi, jak lijevi pokret i potpuno sekulariziranje društva koje će odstraniti religijske zajednice iz javnih institucija i s mjesta na kojima se odlučuje o budućnosti zemlje“. Logična konzekvencija prigovora i žalopojki ovoga tipa mogla bi se ovako izraziti: treba promijeniti narod, ovaj koji imamo nije politički dorastao niti je svjestan vlastitih potreba i interesa, a sredstva kojima bi se to postiglo jesu neka vrst pedagoško-ideološkoga inženjeringa na dugu stazu te korjenita promjena karaktera i fizionomije društva. Ako i zanemarimo prosvjetiteljsku aroganciju kojom je obojen ovaj diskurs i zadržimo se samo na hladnoj analitičkoj prosudbi, nemoguće je ne primijetiti u njemu dva krupna paradoksa koji ga čine sociopolitički i analitički neupotrebljivim. Kod prvoga paradoksa radi se o logički zatvorenom krugu: da bi se pojavila i postala djelotvornom društveno-politička snaga koja bi bila nosilac ovoga „plemenitog inženjeringa“ kao sredstva za preobrazbu naroda, ona bi morala izrasti iz tog istoga naroda i biti politički inaugurirana njegovim  glasovima, kao autentični izraz njegove volje. Ali, kako to od naroda očekivati kad on, eto, više voli „vlastite grobare“! Druga mogućnost je nametanje, bilo nekom vrstom revolucionarnoga prevrata i uzimanja vlasti od strane samoproglašenog revolucionarno-prosvjetiteljskog subjekta, bilo intervencijom „stranog faktora“. Da je i jedno i drugo iluzorno i nemoguće, odnosno iskustveno i povijesno kompromitirano i neprihvatljivo, valjda bi danas trebalo biti jasno svakome. Drugi paradoks odvodi nas u malu historijsku reminiscenciju. Od 1945. do prvih višestranačkih izbora 1990. u Jugoslaviji je na djelu bila upravo onakva praksa kakvu zaziva gore citirani autor: „desetljeća rada u obrazovnom sustavu i kulturi, jak lijevi pokret i potpuno sekulariziranje društva koje će odstraniti religijske zajednice iz javnih institucija i s mjesta na kojima se odlučuje o budućnosti zemlje“. Manje-više cijele su tri generacije kroz gotovo pola stoljeća, pedagoški, ideološki, politički, vrednosno formirane u tom lijevom prosvjetiteljsko-emancipatorskom sistemu (nota bene,  nedemokratskom i monističkom, nametnutom revolucionarnim putom). Najmlađi glasači na izborima 1990. rođeni su 1972. godine, u doba punoga procvata tog sistema, te su u obrazovno-civilizacijskom i ideološko-političkom pogledu oblikovani potpuno u njegovim koordinatama. A dobro je poznato kako su pripadnici svih tih generacija u Bosni i Hercegovini (uostalom, i u cijeloj Jugoslaviji) dominantno izabrali, kada su 1990. godine po prvi put nakon svih tih desetljeća dobili priliku da biraju između dojučerašnjih „emancipatora“ (sada nominalno reformiranih komunista) i nacionalista snažno spregnutih s „pripadajućim“ vjerskim zajednicama! Zbog njihove eklatantnosti, uvijek je svrsishodno podsjetiti na te brojke i procente. Po popisu stanovništva koji je proveden 1991. (nepunu godinu dana nakon izbora) u Bosni i Hercegovini je živjelo 4,377.033 stanovnika, od toga Muslimana 1,898.963 (43,3847 %), Srba 1,365.093 (31,1876 %), Hrvata 759.906 (17,3612 %), te Jugoslavena 242.032 (5,5296 %) i Bosanaca 10.727 (0,2451 %). Za izbore 1990. bilo je upisano 3.033.921 građana s pravom glasa. Izlaznost bila je ogromna: 77,5% za Vijeće građana i 81,6% za Vijeće općina. Trijumf nacionalnih stranaka, muslimanske, srpske i hrvatske (koje do tada nisu imale nikakvu političku ni parlamentarnu tradiciju, niti su imale ikakav suvisao politički, ekonomski, razvojni program) bio je potpun, i pojedinačno i u trojnoj koaliciji. K tomu, vjerno je odražavao brojčanu i procentualnu realnost triju nacionalnih zajednica u Bosni i Hercegovini. Ukupno, SDA je osvojila 35,85 % glasova ili 86 poslanika, SDS 30% glasova ili 72 poslanika, HDZ 18,35% glasova ili 44 poslanika, dok je sedam ostalih parlamentarnih stranaka zajedno osvojilo 15,8% glasova ili 24 poslanika. U Vijeću građana nacionalne stranke zajedno osvojile su 75% mandata, a u Vijeću općina čak 95% mandata. O uzrocima i razlozima takvoga ishoda izbora 1990. ispisane su hiljade stranica analiza, nalaza i tumačenja, opisa tadašnjega političkog i socijalnog konteksta i klime, i nema potrebe ponavljati ih. No, u svim tim analizama najmanja se pažnja poklanja jednome psihopolitičkom (P. Sloterdijk) momentu, koji je u Bosni i Hercegovini, uza sve druge i drukčije motive glasačkih odluka, često presudan. Riječ je o činjenici koja je notorna, ali koja se rado ignorira, naročito u krugu gorespomenutih tumača koji se uvijek iznova iščuđavaju kako je moguće da „narod glasa za vlastite grobare“. Ta činjenica spada u red onih koje historičari i kulturolozi poznaju pod pojmom procesa dugoga trajanja, a možemo ju nazvati bazičnom strukturom bosanskohercegovačkoga društva, i sastoji se u višestoljetnom, transhistorijskom su-postojanju triju etnoreligijskih zajednica, koje su – što je od ogromne važnosti – u moderno doba, a osobito oštro diferencirano i jasno od rata 1992-95. definitivno oblikovane kao političke nacije. Taj amalgam – spregnutost političkoga i religijskoga kolektivnog i to u trima paralelnim varijetetima koji dijele isti zemaljsko-državni prostor – historijska je konstanta Bosne i Hercegovine, koja, kako vidimo, svoju psihopolitičku snagu nije nimalo izgubila ni u modernitetu XX stoljeća, pa ni u ideološkoj „retorti“ polustoljetnoga internacionalističkog i ateističkog sistema i režima. Ovdje je umjesno osvijetliti tu inače rijetko uočavanu pojavu, na prvi pogled paradoksalnu, da je prethodni političko-ideološki sistem u sebi dobrim dijelom sačuvao podlogu vjerničkoga i podaničkog mentaliteta, koji uvijek iznova priželjkuje autoritet umjesto slobodnoga građanina. (O tome sam pisao u nekoliko navrata, između ostaloga u knjizi Bosna i Hercegovina - budućnost nezavršenoga rata.) Deklarativno odbacujuću vjeru, pojedinac u tom sistemu zapravo nije pristupao nikakvom uistinu sekulariziranom i demokratiziranom društvu, nego je, praktično, jednu vjeru zamjenjivao drugom. Taj sistem, osobito u svojoj prvoj epohi (ali strogo gledajući i do samoga svog kraja) u specifičnom smislu i sam je bio religiozni, ili barem parareligiozni sistem. On, doduše, jest odbacio stare religije/etnokonfesije a njihove institucije radikalno lišio moći i odvojio od države, ali je napravio novi savez između vlasti, države i ideologije, koja je praktično funkcionirala kao državna religija, s komunističkom partijom kao „crkvom” te ideologije. O sekularizaciji u evropskom smislu tu nije moglo biti ni govora, jer takva sekularizacija znači, prije svega, razvoj tolerancije, emancipaciju individue, pluralizam mišljenja i svjetonazora, postojanje građanskoga života između države i religijske institucije, oslobađanje i osamostaljivanje državnih, društvenih, znanstvenih, obrazovnih i kulturnih ustanova i djelatnosti od utjecaja struktura u čijim je rukama moć u kombinaciji vlasti i ideologije. Na taj način je sistem sačuvao konzerviranom strukturu vjerničkoga mentaliteta, i to favorizirajući njegove lošije psihološke, moralne i socijalne komponente: ketman, kolektivizam, podaništvo, vjerovanje iz straha, prazni ritualizam, obavezu javnog deklariranja „vjere”... Mogla bi se, barem u obliku radne hipoteze, i time objasniti masovna pojava da je nakon odlaska komunističkoga sistema u Bosni i Hercegovini najedanput nestalo ateista i religiozno indiferentnih, a javna se scena dupkom napunila deklariranim vjernicima! Takav oblik vjerništva i ispovijedanja vjere zasniva se na strahu a ne na „ljubavi prema bogu”, na interesu a ne na istini, na ustoličavanju autoriteta a ne slobodnoga građanina. Procesi stanovite integracije društva i kulture na sekularnom modelu i u evropskim formama,  koji su u Bosni i Hercegovini započeli u doba austrougarske uprave na kraju XIX i početkom XX stoljeća, pa se u razdoblju socijalističke Jugoslavije kako-tako nastavili u drukčijem ideološkom i državno-političkom  okviru, paradoksalno su zaustavljeni i okrenuti u pravcu društvene i kulturne dezintegracije upravo kada se 1990. godine, po prvi put nakon pradavne 1463. godine, pojavila samostalna bosanska država, i to ustrojena demokratski, kao višestranačka parlamentarna demokracija. Kroz krvavi rat 1992-95, koji je vođen pod naglašeno etnoreligijskim izgovorima i parolama, i kroz njegovo političko zamrzavanje Dejtonskim sporazumom kojim je etnički ratio ustavnopolitički i administrativno institucionaliziran i okamenjen, bosanskohercegovačko društvo doživjelo je krajnju kristalizaciju triju nacionalnih kultura, shvaćenih kao ultimativno sredstvo i izraz političkoga identiteta. A sve se to smješta i u svjetski kontekst početka XXI stoljeća, koji globalno uzevši karakterizira kolaps lijevih ideologija i „crvenoga imperija“ te svojevrsni comeback religijsko-političkoga momenta, i u kojemu kao da se doista ostvaruje nešto od crnih huntingtonovskih predviđanja o sukobu civilizacija: neposustali američki imperijalizam, nemoć i nedostatak političkog identiteta Evropske unije, strašna drama muslimanskoga svijeta, novi zapleti na Istoku (Rusija, Ukrajina...), na pomolu nova verzija hladnoga rata Istoka i Zapada, itd, itsl. U takvom kontekstu, kada mu se još pribroji uži, regionalni (Srbija, Hrvatska), neminovno se u Bosni i Hercegovini obnavlja i stupa na scenu još jedna historijska psihopolitička konstanta. Na literaran način ingeniozno ju je opisao Ivo Andrić u Travničkoj hronici, na usta mladoga Francuza Defosea, kad govori o bosanskim „vjerama“: „Kako je mogućno da se ova zemlja smiri i sredi i da primi bar onoliko civilizacije koliko njeni najbliži susedi imaju, kad je narod u njoj podvojen kao nigde u Evropi? Če­tiri vere žive na ovom uskom, brdovitom i oskud­nom komadiću zemlje. Svaka od njih je isključiva i strogo odvojena od ostalih. Svi živite pod jednim nebom i od iste zemlje, ali svaka od te četiri grupe ima središte svoga duhovnog života daleko, u tuđem svetu, u Rimu, u Moskvi, u Carigradu, Meki, Jerusalimu ili sam bog zna gde, samo ne onde gde se rađa i umire. I svaka od njih smatra da su njeno dobro i njena korist uslovljeni štetom i nazatkom svake od tri ostale vere, a da njihov napredak može biti samo na njenu štetu. I svaka od njih je od ne­trpeljivosti načinila najveću vrlinu i svaka očekuje spasenje odnekud spolja, i svaka iz protivnog pravca.“ A suvremeni bosanskohercegovački historičar s njemačkom adresom S. Džaja o istome fenomenu piše još 1982. godine ovako: „U bosansko su se tlo (u XVI stoljeću – op. a.) već duboko spustili obronci triju velikih civilizacija Mediterana: zapadnoevropski u formi katolicizma, bizantski u formi pravoslavlja i islamski u formi osmanske države. Ova nam je činjenica do banalnosti poznata, ali ne i sve posljedice koje su proistekle iz tog povijesnog sklopa i na kojima je izgrađen naš današnji zajednički i posebni identitet. Naime, identitet svih nas, koji smo rođeni u ovoj zemlji, vrlo je dijalektičan. Svi smo mi Bosanci, ali je naše bosanstvo više varijabla negoli konstanta, s obzirom na našu civilizacijsku pripadnost. Mislim da uzroke tome fenomenu treba tražiti prije svega u činjenici da su sve tri civilizacije u Bosni unesene izrazito političkim putem i u raz­mjerno brzom tempu (...), i da su Bosanci svih triju varijanata ostali u trajnom višestrukom kontaktu i sponama sa svojim izvanbosanskim duhovnim i političkim središtima.“ Sve ovo govori da je za razumijevanje i tumačenje ponašanja birača u Bosni i Hercegovini, koje se često naziva „iracionalnim“ i „nerazumnim“, nedovoljna prizemna logika i socijalni determinizam („gladni i izvarani, a glasaju za iste“), a da je u produbljenijim analitičkim uvidima potrebno imati na umu psihopolitičke osnove takvoga ponašanja. Prosvjetiteljska i lijevo-građanska arogancija, pak, najslabiji je analitički alat u ovome poslu, jer ona ne operira sa stvarnošću kakva jest i s narodom kakav jest, nego s vlastitim  priželjkivanjima i iluzijama. Slikovito govoreći, kada se prije izbora na ulicama Sarajeva naslušate žestokih grdnji na adresu Stranke demokratske akcije i Bakira Izetbegovića od građana koji u neku ruku mogu predstavljati relevantan  „uzorak“ (taksisti, trgovci, pijačni prodavači, prolaznici, „majstori raznih zanata“ što vam ulaze u kuću...), a kada se na izborima, vjerojatno i glasovima tih istih građana, SDA i Izetbegović trijumfalno vrate na političku scenu, umjesto da se okomimo na te birače kao „licemjere“ i „nedorasle“, politički „shizofrene“, bilo bi korisnije i tačnije pokušati razumjeti njihov postupak pred glasačkom kutijom kao refleks duboke neizvjesnosti i nesigurnosti, kao izraz potrebe za identifikacijom koja daleko nadilazi konkretne životne okolnosti i prizemnu logiku socijalne svakodnevnice. Sličan obrazac vrijedi i za birače iz drugih nacionalnih zajednica, s tim da svaka od njih ima vlastite specifičnosti, i ne mogu se mehanički izjednačavati. Postoji, ipak, stanovita razlika između Federacije BiH i Republike Srpske; u potonjoj se birači ne moraju diferencirano „opredjeljivati“ po nacionalnoj osnovi jer su sve stranke i svi kandidati nacionalno jednoznačni i jednako nacionalno „pravovjerni“, pa je tu riječ o čistoj političko-interesnoj borbi i natjecanju. Ovo je, u stvari, razlika u vrsti političkoga života između dvaju entiteta. Republika Srpska je u nacionalnom smislu homogena, praktično jednonacionalna, u administrativnom pogledu ustrojena unitarno i centralistički, i to su okolnosti koje više pogoduju pojavi političkoga pluralizma, nego što je to moguće u višenacionalnoj Federaciji BiH, u kojoj, k tome, još uvijek nije blizu politički produktivno rješenje i smirenje bošnjačko-hrvatske tenzije. (Za neko sasvim drukčije promišljanje ostaje pitanje puno mučnoga cinizma: zar je u postjugoslavenskim društvima za razvoj političkoga pluralizma nužan nasilno etnički očišćen prostor i centralističko administrativno uređenje?)

Ivan Lovrenović