Ivan Lovrenović

1. 5. 2016. U sjajnom tekstu  o aktualnoj ideološko-političkoj shizofreniji u Hrvatskoj (Globus, 28. 4. 2016) profesorica Mirjana Kasapović postavlja i ovakvo pitanje: „je li na jednome konkretnom i strašnom stratištu kakvo je Jasenovac politički pristojno i moralno vjerodostojno frazirati o 'osudi svih totalitarizama'?“ Praveći potom preciznu distinkciju između onoga o čemu jest potrebno, odgovorno i važno govoriti u Jasenovcu, a o čemu pak u Bleiburgu, ona kaže i ovo:  „...u Bleiburgu treba govoriti o odgovornosti ustaškog režima za stradanje mase ljudi koji su bili njegovi djelatni akteri, simpatizeri, pasivni podupiratelji ili obični muškarci, žene i djeca koji su nagonski i stihijski bježali pred osvetom ratnih pobjednika koji su ulazili u Zagreb. No tko bi se usudio reći na Bleiburgu da je za sudbinu mrtvih i sve manje živih što se ondje okupe, a mnogi su među njima još vjerni ustaškoj ideologiji, državi i njezinim obilježjima, kriv i ustaški režim? Jesmo li to ikad čuli?“ Nikada na polju kod Bleiburga nisam bio ni tamo govorio, niti za tim imam ikakve želje, ali o odgovornosti endehazijskoga establishmenta za masovno stradanje voljenoga mu naroda u proljetnim i ljetnim mjesecima Četrdesetpete što se zbirno naziva „blajburškom tragedijom“ ili samo „Bleiburgom“ jesam pisao, više puta, u različitim prilikama i različitim duktusom, te se ovdje može naći cijeli dossier takvih zapisa (vidi naslov: Hrvati na Bleiburgu). Kada su se u svibnju 1995. tri najviša hrvatska politička funkcionara podijelili, pa Tuđman otišao u Moskvu na proslavu pedesete godišnjice pobjede nad fašizmom, predsjednik vlade Valentić u Jasenovac a predsjednik Sabora Mihanović (tko li bješe taj, sjeća li se još itko?) u Bleiburg, pisao sam: Kako ta tri mjesta, sa svime što ona znače, sadrže i evociraju, dovesti u beskonfliktan odnos a da se zadrži vjerodostojnost? Je li to uopće moguće? To je doista otvoreno pitanje, a jednokratna, upotrebna politička instrumentalizacija, kao što dobro znamo iz cijele naše katakombne povijesti, samo nas udaljuje od njegova rješavanja.

Bleiburg jest velika i važna hrvatska tema. Ali njezino političko ritualiziranje samo može dalje umrtvljivati ionako uspavane kritičke reflekse u tzv. kolektivnoj svijesti. Jeste li primijetili da ni u jednomu od svih onih nebrojenih načina obilježavanja te istinske narodne tragedije nitko nije postavio ono neumoljivo, ono neizbježno, ono logično pitanje - pitanje uzrokâ! Kako i zašto se dogodilo? Tko je i čime doveo te ljude na polje kod Bleiburga, tko je doveo do toga da se svi ti ljudi, taj „cvijet i snaga naroda“, nađe u takvoj strašnoj situaciji - bukvalno u redu za klanje! Dok su se njegovi „čelnici“ i „časnici“, njegovi „dužnosnici“ i „doglavnici“, na čelu s onim najvišim, tzv. „poglavnikom“, izvlačili sporednim, sigurnim putovima i stazama zajedno sa svojim zlatom, svojim obiteljima i svojim ljubavnicama kao posljednji bijednici i defraudanti.

O kakvomu stanju duha i svijesti govori to da se o tomu ne govori? Da se nitko ne pita: k vragu, pa valjda je svemu tomu prethodila neka i nekakva politika, državna i nacionalna, i neki ljudi koji su je kreirali i vodili! Kakva je ta politika bila, kakvi su to ljudi bili, kako su do svega toga doveli - ne bi li bilo logično da to, a ne martirska retorika, budu temeljna pitanja, ako se žele istinske „pouke povijesti“, ako se istinski želi spriječiti ponavljanje tragedija.

Dok se komemorira Bleiburg ‘45, tko još shvaća i osjeća da se sad i ovdje, pred našim očima, također kao rezultat neke i nečije državne i nacionalne politike, u Bosni dogodio i događa svojevrstan „bijeli Bleiburg“ - gotovo ispražnjena hrvatska Bosna! Zar doista preostaje samo čekati da prođe slijedećih pedeset godina, pa da sudionici tadašnje neke komemoracije ili simpozija ili mise zadušnice utvrde kako je to druga po redu najveća tragedija hrvatskoga naroda u dvadesetomu stoljeću. I: da se o subjektivnim uzrocima ni tada nitko ne imadne hrabrosti upitati.

Pisao sam tih godina i o žestokoj lažljivoj propagandi kojom su u travnju Četrdesetpete endehazijski političari i novine zasipali pučanstvo:

Bajale su se priče o obrambenim linijama, prvo Drinskoj pa onda Zvonimirovoj, i uz hitnu mobilizaciju nastojala provesti potpuna ustašizacija vojske, prevođenjem domobrana u ustaške uniforme i postrojbe. Stvaralo se “jedinstvo vojske i naroda”, a, kako će se koji dan kasnije pokazati, cilj je bio vrlo promućuran: poslužiti se i vojskom i narodom tek kao sredstvom za spašavanje svoje kože, svoje obitelji, prisvojenoga državnoga zlata; svoje privatne egzistencije... Taj živi štit, pod kojim bi Vrhovnik i Poglavnik što sigurnije mogao strugnuti i nestati u neku rupu na Zapadu, morao je biti što masovniji, a kaos što potpuniji. Vrhovnikova propaganda u tom smislu obasipala je vojsku i narod, ionako prestravljen nadiranjem Titovih “šumnjaka” i Rusa, ovakvim obećanjima: “Trebamo doći do angloameričkih postava, jer će doći između Nijemaca i Angloamerikanaca do separatnog mira pa ćemo u izvjesnim postrojbama voditi dalje rat protiv Rusa i mi ćemo se vratiti natrag.” U zagrebačkim građanskim kućama očevi i braća, odazivajući se u glupom, pseudodomoljubnom zanosu na mobilizaciju, opraštali su se od svojih obitelji sa smiješkom, potpuno uvjereni: eto nas natrag najdalje za tjedan-dva s Amerikancima i Englezima... Legenda o Bleiburgu, onako kako je u obiteljskom paralelnom svijetu i u emigraciji formirana za vrijeme postojanja Jugoslavije, govorila je o nevinom narodu (bez razlikovanja vojske i civila) kao dvostrukoj žrtvi: engleske izdaje, i partizanske egzekucije. Onaj kauzalno prvi i najvažniji, a moralno i politički najflagrantniji moment Pavelićeve osobne izdaje, i, pravo govoreći, izdajničkoga karaktera cijele njegove države i ideologije, koji je Hrvate poveo na Bleiburg već 1941. – legenda nije sadržavala. Nastojeći da mućkanjem u novoideološkoj retorti pomiješa i izravna jedne i druge, tuđmanizam također uskraćuje Hrvatima da ovo mračno mjesto vlastite historije kritički apsolviraju, i tako ih drži zarobljene u zamci toga nekrofilnoga, malograđanski nacionalističkoga stereotipa. Iz svih tih zapisa izdvajam ovdje još dva fragmenta iz 1999. godine: O stradanju hrvatskoga naroda na kraju Drugoga svjetskog rata, poznatom po imenu austrijskog gradića Bleiburg, o držanju i ulozi Katoličke crkve u NDH i u ratu, o položaju Crkve i naroda u danima poslije rata (u kontekstu suđenja Stepincu i progona svećenika), napisana je cijela jedna biblioteka tekstova i knjiga. Ni u jednoj od njih pak nisam našao niti jednu jedinu cjelovito istinitu riječ o onomu što me je uvijek najviše proganjalo: kakav je to zločinački deformiran mozak, koji 6. svibnja 1945. – pročitajte još jedanput taj datum! – mobilizira narod na masovni egzodus da njime kamuflira bježaniju svoju i svoje svojte, znajući sasvim precizno da nema nikakvoga spasa ni “aranžmana” za taj silni svijet? Zatim: kakav je to svijet, odnosno tko ga je mogao dovesti u takvo stanje, da grne u vlastitu propast? Te: kakva je intelektualna i, konačno, moralna kvaliteta one radionice i onih pojedinaca, koji su od te sramote i prijevare mogli fabricirati nacionalni mit, a od glavnoga protagonista tog ciničnog i šićardžijskog slanja na klaonicu – nacionalnoga junaka! ... Crkva, smještena i sama među neprijatelje i deklasirane ostatke prošlosti, skupila se je u gestu obrambenoga grča. Niti su joj prilike išle na ruku, niti se sama uspjela vinuti do toga, da superiornim proročko-moralnim stavom i djelovanjem ponudi svojoj pastvi istovremeno i očišćenje od endehaškoga zločina i duhovnu obranu od novoga “bezbožnog” režima. Tako je upućivanje u katarzu izostalo i s te strane. Sva mračna prtljaga Endehazije: gorljivo služenje nacizmu, masovni vjersko-etnički zločini (osobito krvavoga proljeća-ljeta 1941), konclogori, pa onda sram i bijeda poraza i odvođenje vojske i naroda na klaonicu u Bleiburg, potom komunističke hekatombe u ljeto 1945, a nakon toga, mukli šapat po budžacima naših kuća u kojemu smo razaznavali tajanstvena daleka imena zastrašujućega a tako čežnjivoga zvuka i primali prve, predškolske pouke iz transoceanske geografije: Argentina, Buenos Aires...  – sve je to ostalo neosvijetljeno i nerazjašnjeno, kao mučni reziduum na dnu zatajenih obiteljskih i narodnih uspomena, a elementarni nalog glasio je, kao i uvijek: valja živjeti dalje. Pokazat će se, čak pedeset godina kasnije, kako su u životu naroda i pokoljenja opasne propuštene katarze.

Ivan Lovrenović