Ivan Lovrenović

8. 11. 2010.

Manifestacije divljega nacionalizma, ideološkog mračnjaštva i natražnjaštva na sportskim i drugim masovnim skupovima u Bosni i Hercegovini odavno su postale uobičajene. Unazad nekoliko godina počele su prerastati u fizičke obračune, a prošle godine pala je i mrtva glava – kada je u neredima uz nogometnu utakmicu u Širokome Brijegu ubijen mladi navijač iz Sarajeva Vedran Puljić. Nije nimalo nevažno naglasiti da i danas istraga o tom zločinu stoji u mjestu. Umjesto da ovaj krvavi događaj porodi nekakvo otrežnjenje a sve nadležne natjera na stostruko odgovornije ponašanje i na osmišljeno djelovanje, jučerašnji prizori s istoga mjesta – s nogometne utakmice u Širokome Brijegu – govore da se spirala mračnjaštva veselo i nesmetano spušta sve dublje. Srećom, ovoga puta bez fizičkih sukoba, samo na simboličkoj razini, ali zato kakvoj, kako zapanjujućoj! Ako isticanje ideološko-političkih simbola na sportskim skupovima ima prvenstveno značenje kolektivne samoidentifikacije, kako nas poučava sociologija, što nam to o sebi, o svojemu identitetu, žele poručiti mladići na tribinama Širokoga kada ponosno, urbi et orbi, drže jednu ispod druge razvijene zastave Trećega Reicha i papske države Vatikan?

Hoćemo li pogriješiti ako to iščitamo kao način na koji oni u svojim psihopolitičkim fantazijama sintetiziraju svoje hrvatstvo i svoje katolištvo? A ako tako jest, zar je moguće ukloniti se od pitanja: kakvo im je i to hrvatstvo i to katolištvo, tako beznadno i tako provincijalno autistički zaglavljeno u slijepoj ulici povijesti i civilizacije, s onu stranu svakoga etičkog i političkog racionaliteta i svjesnoga napora da se prevladaju mučni i frustrirajući elementi prošlosti. Moguće je reći, i kao da već čujem kako se govori: to su neodgovorni pojedinci, marginalne grupice, nikoga oni ne predstavljaju... No, taj relativizirajući govor, kojega po pravilu i sustavno njeguju svi nadležni, i jest onaj najsnažniji alibi i stimulans za ovakvo ponašanje i samopredstavljanje; ono se upravo tim govorom i takvim odnosom silno ohrabruje i ujedno ekskulpira. Pravu brigu nadležni bi pokazali kada bi umjesto toga licemjernog relativiziranja hrabro pitali, sebe i druge: koga i što predstavljaju, ili samo misle da predstavljaju, mladići s tim tako uparenim zastavama? I odakle, iz kojih sfera društvenoga i vrednosnog došaptavanja do njih dolaze impulsi i ohrabrenja za takvo nakazno samopredstavljanje?

Tek s tako postavljenim pitanjem bilo bi moguće zaputiti se k ozbiljnim odgovorima. Ali, tomu se teško nadati, jer je i bez posebnoga istraživanja jasno da su zastave na širokobriješkom igralištu samo vidljivi refleks onoga što nadležni prešutno, a katkad baš i glasno, zastupaju kao nacionalne i vjerničke vrijednosti. A tko su nadležni? Bez sumnje, sva nacionalna elita, posebno političari, vjerski dostojanstvenici, nacionalno priključeni intelektualci, akademski istraživači i teoretičari, novinari. Da ostanemo na razini simbolike, imao bi ovih dana vrhbosanski nadbiskup i rimski kardinal Vinko Puljić, vatikanski čovjek u Bosni i Hercegovini, ujedno i neformalni ali glasni zaštitnik Hrvata, mnogo više razloga da bude uznemiren ovim zlokobnim povezivanjem nacizma i rimskoga katolištva, nego sudbinom svojih stambenih kvadrata.