Srpsko Sarajevo
4. 11. 2013.
Sitna studena sarajevska kiša, k'o 'ladna rosa, sipi nam po licima dok vodim Tima Judaha da vidi kapelu Vidovdanski heroji. Glasoviti Economistov autor, kojemu Sarajevo nije nepoznato ni on Sarajevu, koji je napisao relevantnu knjigu o Srbima (The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia), čudi se: kako to da ne zna za tu kapelu, da u Sarajevu nikada prije nije čuo za nju!
Sada za sestrinsku Economistovu publikaciju Intelligent Life priprema veliku priču o sarajevskom atentatu, o Mladoj Bosni, zapravo o ideološkim (re)interpretacijama i mitologizacijama toga kompleksa kroz proteklih stotinu godina. Pa kada sam mu, uz bosansku kafu u Bečkoj kafani obnovljenoga hotela Evropa, spomenuo taj memorijal Mladobosancima iz 1939. Aleksandra Deroka na koševskom Groblju Svetih arhanđela Georgija i Gavrila, sijevnulo mu je u očima i odmah je uslijedilo pitanje: mogu li tamo odvesti njega i njegova fotografa?
Kao i svaki put kad se nađem na ovome mjestu, ne veže mi se pažnja ni emocija za priču o herojima, pogotovo ne za ovo njihovo ideološko pravoslaviziranje i srbiziranje iz '39; mnogo su ovdje snažnije i sadržajnije reminscencije na danas potonulu snagu i veličinu srpskoga Sarajeva. Na velikim porodičnim grobnicama čitaju se znamenita imena gazdinskih, zanatlijskih, trgovačkih, mecenatskih familija Despića, Besarevića, Hadžiristića i drugih, tu je i grob prve pjesnikinje i učiteljice Stake Skenderove, tu je sahranjena legendarna Mis Paulina Irbi, tu je grobnica porodice Jeftanović. (Ugledavši je, Tim Judah usklikne svome fotografu: snimaj to, to je prvi graditelj i vlasnik hotela Evropa!)... I sama Derokova gradnja po jednome elementu silno je evokativna: i pristupni put do nje i ona sva izgrađeni su od monumentalnih kamenih krstova s uništenoga drevnog kršćanskog groblja na Carini-Vrbanji, sadašnjemu Trgu Bosne i Hercegovine gdje stoje zgrade Skupštine i Vlade. Tako, kružeći oko kapele, možeš s natpisā u staroj crkvenoj ćirilici čitati imenoslov i historiju cijeloga jednog svijeta kojega više nema. To je svijet po kojemu je Sarajevo, uz Beograd i, možda, Novi Sad, nekada bilo najveći i najvažniji srpski grad. I imalo svoje istraživače, historičare i autore, poput velikoga Vladislava Skarića, ili Todora Kruševca, Vojislava Bogićevića itd.
Ovih dana u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine (jednoj od sedam vrhunskih kulturnih ustanova koje umiru naočigled države BiH) može se vidjeti izložba Naši klasici – srpsko slikarstvo i vajarstvo u Bosni i Hercegovini 1986 – 1955, koju je priredilo Srpsko prosvjetno-kulturno društvo „Prosvjeta“. Tima Judaha nisam mogao uputiti na tu izložbu jer za njegova boravka u Sarajevu još nije bila otvorena, a ne znam ni bi li ga za njegovo istraživanje o Mladoj Bosni mnogo zanimala. Ali o srpskom Sarajevu ona na svoj način govori više nego mnoga druga svjedočanstva.
Ono jest, da bi se o konceptu izložbe moglo diskutirati. Ta, upravo je likovna umjetnost bila ono područje kulturnoga stvaralaštva na kojemu je na prijelazu iz XIX u XX vijek, s laicizacijom i sekularizacijom kulture, prosvjete i javnog života uopće, u Bosni došlo do snažnoga probijanja i neutraliziranja vjersko-etničkih granica. (Indikativan je u tome smislu naslov izvanredne studije koju je Ljubica Mladenović objavila 1982. u kultnoj ediciji Kulturno nasljeđe BiH: Građansko slikarstvo u Bosni i Hercegovini u 19. veku.) Prvi slikari iz Bosne i Hercegovine, školovani u evropskim centrima - Beču, Münchenu, Krakovu, Pragu, Pešti (Gabrijel Jurkić, Risto Vukanović, Petar Tiješić, Karlo Mijić, Roman Petrović, Đoko Mazalić, Todor Švrakić, Jovan Bijelić, Jelena Ber, Lujza Kuzmić, Špiro Bocarić, Vilko Šeferov, Lazar Drljača, Petar Šain i dr.) jesu u etničkom smislu Hrvati ili Srbi (ili nešto treće), ali u načinu na koji su slikari, ta je identifikacija irelevantna, pa djeluje nezgrapno (da ne upotrijebim težu riječ) kada se u predgovoru kataloga kao kriterijem operira krštenjem u ovoj ili onoj crkvi, promjenom vjere udajom itd. Ono što svi oni rade kao umjetnici, kolikogod svaki od njih bio stvaralački individualan, pripada istom, zajedničkom kulturalnom obrascu i kontekstu, tvori jedan likovno potpuno homologan svijet, te ih je i moguće i nužno sumjeravati jednoga s drugim, unutar istih izražajnih kodova i mjerila vrijednosti. Kada se toj plejadi nešto kasnije (a to, opet, ima svoje sasvim objašnjive kulturalno-socijalne razloge) pridruže njihovi zemljaci Muslimani (Rizah Štetić, Muhamed Kulenović, brat Skenderov, koji gine 14. srpnja 1941. u borbi s ustaškim oružnicima kao jedan od bjegunaca iz logora u Kerestincu, Hakija Kulenović, Omer Mujadžić, usamljeni i neusporedivi Behaudin Selmanović, Ismet Mujezinović itd.), bit će također integralnim dijelom istoga kulturnog i umjetničkoga svijeta.
S ovakvom nacionalno suženom koncepcijom izložbe imalo bi, dakle, smisla diskutirati pa i osporavati je, da nije kako jest; da srpsko Sarajevo nije tek predmet povijesne evokacije nego da je živa i integralna činjenica kulture i identiteta ovoga grada, kakvo je do rata 1992-95. bilo nekoliko stoljeća u kontinuitetu stalnoga rasta. Ovako, pred tom bolnom evokativnošću, zamjerka gubi snagu kao apstraktno akademsko zakeranje. A pred očima nam se otvara neslućeno likovno bogatstvo. Da, znali smo za začetnike - dvojicu Bocarića, Anastasa i Špiru, za Mihajlovića, Vukanovića, Atanackovića, Radulovića, Popovića, Mazalića, pogotovo smo znali za velikane Drljaču, Bijelića, Petrovića, Švrakića, Gvozdenovića, Šotru, Micu Todorović, Dimitrijevića..., ali nikada njihova djela nismo imali priliku vidjeti ovako zajedno, i to raspoređena znalački po temama: portreti, folklorni motivi, rat, mrtva priroda, akt, pejzaž, gradovi, sakralni motivi... Uzbuđenja napretek, tek nasumce bilježim najjača, recimo, Bijelićevu Ženu sa cvijećem (i svi njegovi moćni pejzaži, bez iznimke), moćni aktovi Đoke Mazalića, mnogo poznatijega kao historičara kulture i umjetnosti nego kao slikara, Romana Petrovića Autoportret i Vaskrsenje, Voje Dimitrijevića čuveno ulje Španija iz 1938, ali i čudesni mu portret mladoga Ismeta Mujezinovića, te jedan, ali genijalno oduhovljen pejzaž Lazara Drljače - Prenj. Itd.
„Prosvjetina“ izložba u Umjetničkoj galeriji BiH neobičan je i potresan kulturni događaj jer djeluje jednako moćno na dva plana, koji se tijesno prepliću: na čisto umjetničkom, likovnom, i na dokumentarno-povijesnom i kognitivnom, oživljujući pred našim očima jedan svijet čiji nestanak je sve nevjerojatniji kako vrijeme odmiče. To je svijet o kojemu, poslije Karadžić-Mladićevoga sarajevocida 1992-95, nostalgično ali neumoljivo tačno piše Predrag Palavestra, autor u čije se srpsko nacioljublje ne smije sumnjati: „Trogodišnja opsada Sarajeva Srbima nije donela koristi, ni u vojničkom, ni u političkom, niti u moralnom smislu. Naprotiv, samo je podstakla, razbuktala i izoštrila prigušenu omrazu i otpor drugih prema Srbima. [...] Srpska opsada izazvala je neviđene i dugotrajne muke malih ljudi i običnog sveta i ostavila tešku ljagu na srpskom imenu. [...] Opsada Sarajeva je vratila istoriju Srba u Sarajevu više od stotinu godina unazad. [...] Nepotpuni spiskovi sa imenima sarajevskih Srba, ubijenih iz osvete i nestalih za vreme opsade, kreću se od svega nekoliko stotina do više hiljada žrtava, ubijenih u bezvlašću paravojnih snaga i raspuštenih uličnih bandi, pred čijim su zulumom međunarodne mirovne snage i bosanska vlast zatvarali oči. [...] Srbi su sami najskuplje platili srpsku opsadu Sarajeva. [...] Od nekadašnjih 150.000 sarajevskih Srba, u gradu se spominje jedva 20.000. To je najveći danak koji su Srbi u Sarajevu ikada platili.“
Sa svoje strane dodajem: treba moći osjetiti kako je to danak koji plaćamo svi.
Ono poznato mjesto iz genijalnoga spjeva Buna protiv dahija, na kojemu se neočekivanom i začudnom elegičnošću priziva Turke kojih nigdje biti neće, gotovo da bi se u našem slučaju moglo parafrazirati: Poželjet će Sarajevo Srba, / ali Srba više biti neće.
Ivan Lovrenović