Ivan Lovrenović

9. 2. 2012. Pitanje je što je uopće današnji kulturni identitet Bosne i Hercegovine, odnosno u kojem pravcu se kreće proces njegovoga uspostavljanja nakon krvavoga sloma prijašnjega sistema? Sudbina i povijesna krivulja Zemaljskoga muzeja u Sarajevu najbolje o tomu govori, kao simbol i indikator. Muzej je osnovan 1889. godine, u doba austrougarske uprave kao snažno kulturno-znanstveno sredstvo u izgradnji identiteta Bosne i Hercegovine kako ga je, za svoje potrebe, projektirala Austro-Ugarska imperijalna vlast. (Prvi koji ga je kao nasušnu potrebu zazivao, bio je fra Ivan Frano Jukić u svojim spisima i akcijama polovicom Devetnaestoga stoljeća, još u doba osmanlijskoga vladanja, ali to je tada bila samo anticipacija.) O stogodišnjici Zemaljskoga muzeja sjajni bosanskohercegovački dokumentarist Vlatko Filipović snimao je dokumentarni film za koji sam pisao tekst. Koliko je to bila grandiozna investicija austrijskih vlasti, govori podatak da se ustanova za kratko vrijeme razvila u evropski respektabilnu instituciju – muzealnu, znanstvenu, istraživačku, izdavačku, a i činjenica da je Muzej dobio namjensku zgradu, djelo velikoga arhitekta Karla Paržika, kojom se Sarajevo i danas ponosi kao jednim  od svojih graditeljskih zaštitnih znakova. Čim je austrougarskoga političkog projekta Bosne i Hercegovine nestalo, zajedno s imperijem, a Bosna se našla u sastavu nove države, monarhije Karađorđevića, nestao je i bilo kakav interes za konstituiranjem ove zemlje kao jedinstvenoga političkog identiteta, i sve je palo u posvemašnju stagnaciju, kultura, znanost i obrazovanje pogotovo. Tada je i Muzej zapao u životarenje, na granici nestanka, što se produžilo i u kratkoj a krvavoj epizodi Nezavisne Države Hrvatske u Drugom svjetskom  ratu. S nastankom druge Jugoslavije i s koncepcijom federalnih jedinica, kada Bosna i Hercegovina ponovo stječe politički status, sada republički, brigom vlasti oživljuje i Zemaljski muzej (zajedno s mnogim novim kulturnim institucijama), te će ubrzo vratiti staru slavu iz austrougarskih vremena. Međutim, već u toku tektonske političke promjene koja je nastala početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, te nakon rata, Bosna i Hercegovina je krenula putem izgradnje posve drukčijega kulturnog identiteta – kao dominacije i apsolutiziranja triju etničkih kultura, nauštrb jedinstvenoga, makar i pluralnog, kompozitnog identiteta. To je praćeno i prenošenjem efektivnih političkih i ekonomskih moći na etnonacionalne elite, koje ne samo da nemaju nikakvoga osjećaja za cjelinu društvene i (inter)kulturne zajednice, nego su, kao skorojevićke, suštinski nezainteresirane za bilo što drugo osim za sirovu političku moć i brzo zgrtanje novca. To sve vodi nas ovakvom zaključku: ako se u Bosni i Hercegovini ne nađe rješenje kojim bi se stabilno i trajno krenulo putem izgradnje kakvog-takvog zajedničkoga društva, sa zajedničkim bazičnim interesima u znanosti i kulturi, Zemaljski muzej i druge slične institucije u Sarajevu neće moći opstati u dosadašnjim formatima. Nažalost, tu ni od kakve pomoći ne mogu biti svi apeli, ma koliko dobronamjerni bili. Ivan Lovrenović