Ivan Lovrenović: STRAH S TELEVIZIJSKIH EKRANA
21. 1. 2011.
Prvi put u historiji međusobnih odnosa samostalnih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine dogodilo se da je hrvatska strana svoju politiku spram BiH očitovala službenim aktom s najviše adrese – zajedničkim dokumentom predsjednika države Josipovića i predsjednice vlade Jadranke Kosor. Činjenica da njih dvoje pripadaju suparničkim političko-ideološkim opcijama, tom aktu još dodaje na snazi. Sadržaj ove platforme, kao što se zna, izuzetno je povoljan i prijateljski za Bosnu i Hercegovinu.
On zapravo označava treću fazu odnosa. Prva je Tuđmanova, a ta je bila izrazito neprijateljska. Druga faza je Mesićeva, obilježena deklarativnim ali ispraznim prijateljstvom prema Sarajevu te hi nekim kontraproduktivnim efektima, posebno u produbljavanju loših odnosa između Banje Luke i Sarajeva.
Josipović sada uvodi potpuno novi odnos: aktivno prijateljstvo i podršku Bosni i Hercegovini na evropskom putu, bez zatvaranja očiju pred neuralgičnim pitanjem političkoga statusa Hrvata, ali inzistirajući na njegovom rješavanju u sklopu integralne demokratske konsolidacije Bosne i Hercegovine. Važna Josipovićeva novina je i model novih odnosa suradnje i prijateljstva između Zagreba, Sarajeva i Beograda, što je sa stanovišta Bosne i Hercegovina upravo od vitalne važnosti. Kako se onda moglo dogoditi da ta platforma i Josipović lično u Sarajevu budu napadnuti zbog neprijateljstva i nepoželjnoga miješanja u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine, uz uspoređivanje ni manje ni više nego s Tuđmanom, a suradnja Josipovića i Borisa Tadića sa zloglasnim odgovorima Miloševića - Tuđman u Karađorđevu? I to baš od socijaldemokratskog lidera Lagumdžije i njemu naklonjenih medija, prije svega Federalne televizije i Oslobođenja. Lagumdžijin stav još je nekako moguće objasniti kao izraz panike i gubljenja kompasa zbog neuspjeha u sastavljanju vlasti, u čemu je išao po pomoć i kod istoga Josipovića, i još do jučer joj se nadao. Ali ako je tako, onda se pokazuje da je Lagumdžiji vlast daleko iznad svih drugih interesa, jer je njegova gesta nedržavnička, izrazito štetna za Bosnu i Hercegovinu i za međunacionalne odnose u njoj.
Za držanje spomenutih medija nemoguće je naći ikakvo racionalno objašnjenje. Naime, čak i ako jesu u Lagumdžijinoj političkoj orbiti, elementarni nalozi profesije morali bi ih navoditi na samostalan pristup temama, na analitičko-kritički, korektivni postupak od kojega bi preferirani političar mogao imati mnogo više koristi nego od propagandno-navijačkog bjesnila. Ono je nažalost naročito zavladalo u informativnim programima Federalne televizije, pa smo u javnom prostoru Bosne i Hercegovine dobili dva podjednako dirigirana medijska centra – Dodikovu televiziju u Banjoj Luci i Lagumdžijinu u Sarajevu. A komentari i voditeljske manipulacije na Federalnoj televiziji već večerima podsjećaju su na najgore priloge propagandno-huškačkih novinara i komentatora iz ratnih vremena, unoseći zebnju i strah u domove svojih pretplatnika.