Ivan Lovrenović

14. 11. 2010.

Ako je istina da knjige ne mogu popravljati svijet, nije manje istina da bi naš svijet bez pametnih knjiga bio mnogo lošiji nego što jest. Jedna od takvih knjiga je monumentalna historiografska sinteza Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. - okupacija i kolaboracija američkoga historičara hrvatskog porijekla Joze Tomasevicha. Objavio ju je proljetos u svojoj nakladi Novi Liber (Zagreb) Slavko Goldstein, jedan od najvećih izdavača i urednika u modernoj historiji izdavaštva na prostoru bivše Jugoslavije.

Tomasevich je umro 1994, a na redakturi i tehničkoj pripremi rukopisa nastavila je raditi njegova kći, s kojom je Goldstein dogovorio paralelno prevođenje na hrvatski jezik, te se dogodilo nešto vrlo neuobičajeno u našoj izdavačkoj praksi – da je zagrebačko izdanje izašlo praktično istodobno kad i originalna engleska verzija u Americi. Rezultat je to Goldsteinovih suradničkih relacija s Tomasevicem jos od sedamdesetih godina prošloga vijeka, kada je u Zagrebu objavio i prvi dio njegove historiografske sinteze o ratu u Jugoslaviji, knjigu o četničkom pokretu. Tomasevich je svoje veledjelo zamislio kao trilogiju, u kojoj bi treći dio bio posvećen partizanskom pokretu, no u tomu ga je smrt omela.

U knjizi Rat i revolucija u Jugoslaviji čitalac se na hiljadu  stranica, koje se čitaju u dahu, susreće s autorskim i znanstvenim vrlinama kakve su u domaćoj historiografiji skoro sasvim nepoznate. Najprije, tu je ogromna obaviještenost o činjenicama, događajima i ličnostima iz Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, koja na momente ostavlja dojam gotovo kao da je autor živi svjedok svih tih događaja. Naravno, radi se samo o tomu da je Tomasevich uložio ogroman trud i vrijeme u pomno i savjesno arhivsko i dokumentarno istraživanje, kao i o njegovu izrazitom pripovjedačkom daru oblikovanja i sintetiziranja te nepregledne građe. Zatim, ovu knjigu krasi znanstvena akribičnost i sveobuhvatnost, te izvanredna interpretativna objektivnost. Autor, doduše, ne taji svoju generalnu, reklo bi se civilizacijsku simpatiju spram osloboditeljske i emancipatorske dimenzije partizanskoga pokreta, te u skladu s tim ne skriva ni odbojnost spram nacionalističkih i kolaboracionističkih pokreta i snaga.

Zajedno sa spomenutom Tomasevichevom monografijom o četnicima, ova knjiga je iscrpan i panoramski sveobuhvatan, ljekovito deideologiziran pogled na rat i revoluciju u Jugoslaviji, iz kojega bismo mogli s pouzdanjem sasvim iznova učiti ono što smo učili nekad, kao režimsku historiju NOB-a i revolucije. Jedna od ilustracija takvoga pristupa je zanimljivost, da su u Tomasevichevoj monografiji o četnicima prvi put u nas objelodanjeni podaci, do tada čuvani kao najstroži ideološki tabu, o Titovim mirovnim pregovorima s Nijemcima u proljeće 1943. godine. Paradoksalno, upravo u tako objektiviranom i činjenično uravnoteženom prikazu, u kojemu se ništa ne prikriva i ne retušira, i veličina partizanskog antiokupatorskog pokreta i uloga Josipa Broza Tita u njemu dobivaju na jasnoći i istinitosti mnogo više i uvjerljivije, životnije i plastičnije, nego u ideološki retuširanim i ukrućenim apologijama i hagiografijama.