Ivan Lovrenović

14. 11. 2015. Kad čujem riječ dijalog, hvatam se najbližega izlaza – tako bi se, pomalo švejkovski, mogla  parafrazirati poznata mračna dosjetka o kulturi i hvatanju za pištolj. Ne postoji valjda ni jedno razdoblje, poput ovoga našeg unatrag četvrt stoljeća, u kojemu se u javnosti više deklamiralo o nužnosti dijaloga, o kulturi dijaloga, o dijalogu koji „nema alternativu“, o pozivima na dijalog, i to između svih i svakoga: između „zaraćenih strana“, između spolova i spolnih orijentacija, između država, između političkih blokova, između religija, kultura i civilizacija, a sve to praćeno inflacijskim rastom broja udruga, centara, projekata, workshopova, nevladinih organizacija za njegovanje (kulture) dijaloga, te pojavom cijele jedne nove profesije stručnjaka i „trenera“ za dijalog, koji manje ili više dobro žive od tog posla. I sve to – bez ikakva dodira i stvarnog učinka na realni svijet, koji na početku toliko čekanog i unaprijed slavljenog dvadesetprvog stoljeća tone u sveopći užas ratova, terora, masovnih mržnji i pokolja, ubitačne nejednakosti, siromaštine, gladi, neprekidnih ljudskih povorki što bježe od svega toga, misleći da ih ondje kamo su naumili čeka med i mlijeko. A tek će, jadna li im majka (kao i svima nama), vidjeti što ih čeka. U domaćim relacijama trenutno je glavni politički šlager – ideja o dijalogu između naroda. Konkretno: o dijalogu Srba i Bošnjaka i stvaranju stabilnih i trajno dobrih odnosa među njima. Zanimljivo je to, što ona ne dolazi iz goreopisanih neformalnih udruga, nego iz političkih nomenklatura. O tome se govorilo i nedavno, na marginama zajedničke sjednice Vlade Srbije i Vijeća ministara Bosne i Hercegovine u Sarajevu, a opširno i eksplicitno u zajedničkom intervjuu Aleksandra Vučića i Bakira Izetbegovića na bosanskoj inačici televizije N1. Što jest, jest, lijepo je bilo slušati zaklinjanja dvojice visokih političara iz Beograda i Sarajeva na predanost miru i dobrim odnosima među (njihovim) narodima. Najmanje je kod toga smetalo što formalno gledano Vučić i Izetbegović nisu al pari: prvi je predsjednik vlade (Srbije), drugi je član predsjedništva (Bosne i Hercegovine).  Kad oni sebe, međutim, samorazumljivo i neupitno vide ovlaštenima da govore u ime cijelih (svojih)  naroda, pa kada ni novinar-intervjuist nema potrebu da ih nešto oko toga priupita, bit će da se radi o popriličnom poremećaju u shvaćanju uzusa demokracije i demokratske kulture. Osobito se to odnosi na Izetbegovića, čiji izborni rezultati, i osobni i stranački, nisu ni blizu onome statusu što ga je, kao bošnjački nacionalni lider, imao njegov otac Alija Izetbegović i njegova SDA. Na zadnjim izborima 2014. godine Bakir Izetbegović jest izabran za bošnjačkoga člana predsjedništva BiH, ali s tek nešto većim brojem glasova od Fahrudina Radončića. Slično je i s rezultatima stranaka: SDA je danas daleko od toga da bude ekskluzivna bošnjačka stranka, u tome krupan udio ima Radončićev SBB, a kada se još doda rezultat stranke Željka Komšića (DF), postignut uglavnom bošnjačkim glasovima, slika je još  razuđenija. Cijela je protekla godina ulupana u neuspjele Izetbegovićeve eksperimente sa sastavljanjem parlamentarnih većina uz pomoć politički konfuznoga i nezrelog Komšića, da bi se na kraju pokazalo ono što je svima bilo jasno i na početku – da SDA i Izetbegović Bošnjake ne predstavljaju ekskluzivno i da ne mogu vladati bez SBB-a i Radončića. U jednom trenutku Vučić je, valjda, ipak osjetio problem, pa je pokušao obrazložiti njihove ingerencije za predvođenje dijaloga dvaju naroda, ali mu osim gologa verbaliziranja nije ništa preostalo. Za Izetbegovića je naprosto ustvrdio da „Bakir predstavlja svoj narod“ (zovući ga stalno tako imenom, familijarno-komšijski), a za sebe je nešto mekše rekao: „Ja mislim da imam tu vrstu legitimiteta da predstavljam srpski narod.“ Nije manje zanimljivo ni to kako dvojica lidera vide ulogu političara kao inicijatora procesa, u odnosu na narod kao masu. Najprije su iskomplimentirali svaki svoj narod s njegove čuvene gostoljubivosti, pa su onda iste vrline priznali uzajamno: Izetbegović Srbima, Vučić „bosanskim muslimanima“. Izetbegović je, pak, razliku u ulogama objasnio bizarnom figurom: dijalog moraju u ime naroda povesti političari jer su oni kao auto – on se može brzo okrenuti u kojem god smjeru je potrebno, dok je narod kao prekooceanski brod, on je težak, „ima inerciju“ i zaokreće se polagano, sporo... Vučić dodaje argument: da, to moraju raditi političari, jer ako se budemo „oslanjali na naučnike i ostale, plašim se da ćemo da ulazimo u sve dublje i dublje tranšeje, u sve dublje i dublje rovove“. (Kao primjer ulaženja „u sve dublje i dublje rovove“ spomenuo je kako „Mahmutćehajić kaže da je Andrić najveći zlotvor Bošnjaka“, a to se odnosi na kvaziteološko drveno teoretiziranje spomenutoga sarajevskog pisca o Andrićevu djelu kao ideološkom pretekstu genocida nad Bošnjacima-muslimanima, o čemu je ovdje potpisani autor opširno pisao još prije dvije godine.) Zajedničku tačku u „filozofiji“ dijaloga i uspostavljanja dobrih odnosa među Srbima i Bošnjacima kod Vučića i Izetbegovića predstavlja inzistiranje na golemoj sličnosti, gotovo istovjetnosti dvaju naroda. Za Vučića to nije kao sa Srbima i Albancima, oni će, kaže, živjeti tek „jedni pored drugih“ jer su to „različita društva“, ali Srbe i Bošnjake razlikuje samo to što jedni idu u crkvu, drugi u džamiju, „ne znam kakve su nam druge razlike“. Izetbegović govori isto, samo malo drukčijim riječima: ponavlja svoju omiljenu tezu o „zajedničkom genetskom korijenu“, o vjerama koje su „skoro iste“ (pa nabraja osnovne etičke zasade svih monoteizama), o „skoro“ istom jeziku i istom sistemu vrijednosti. Srbe i Bošnjake koji ne idu ni u crkvu ni u džamiju, a nije da ih nema, ni Vučić ni Izetbegović, očito, ne broje u pripadnike svojih naroda. Ne može čovjek da se otme primisli: jedan od elemenata armature druge Jugoslavije bila je ta ista ideja o silnim sličnostima i zanemarivim razlikama, a kada se sve srušilo, i kada su ti među kojima je jedina (!) razlika što „jedni idu u crkvu, drugi u džamiju“, i koji vuku „zajednički genetski korijen“ postali zakrvljeni dušmani, nije se to dogodilo ni zato što su „skoro isti“, ni zato što su različiti, nego zbog interesā kamufliranih u priče iz toga istog registra (vjera, kultura, jezik, historija), samo korištenih kao oružje, a ne kao mirovna i „dijaloška“ osnova. A interesi su, notorno je poznato, bili: teritoriji, granice, novac, moć, dominacija. Ono je bilo sipanje prašine u oči, a i ovo je sipanje prašine u oči. Dobro, netko će reći: ovo je dobronamjerno sipanje prašine. Možda. Ali ima nešto zloslutno u tom ponavljanju istih pogrešnih argumenata i istih lažnih razloga. Zloslutno je još nešto. U političkim shvaćanjima i debatama na prostoru između Karavanki i Gevgelije, Jadrana i Đerdapa kroz skoro cijelo XX stoljeće perpetuirala se teza o presudnoj važnosti odnosa između Srba i Hrvata, i s obzirom na nju podešavale se politike, pravljene kombinacije. Pri tome su mnogi drugi zanemarivani i potiskivani kao manje važni. Ta je teza snažno oživljena i u procesu raspada druge Jugoslavije te u ratnim politikama Beograda i Zagreba. Među najvećim njezinim žrtvama bili su upravo Bošnjaci. Kada se danas u diskursu srpskih i bošnjačkih političara inzistira, naglašeno separatno, na presudnoj važnosti srpsko-bošnjačkih odnosa za cijelu „regiju“, je li zebnja koja se čovjeku od toga javi samo strah od guštera u onoga što su ga zmije ujedale? Ili je to razložan politički refleks. Telegram, 22, 14-15. 11. 2015.

Ivan Lovrenović