Ivan Lovrenović

(fragmenti iz romana u rukopisu) Dvije kuće Čardak Kuća u koju su nas smjestili je stara, balkon je od drveta, daske su truhle, sobe memljive. Avlija ima visoke zidove, u sredini je čatrnja, nad čatnjom odrinja.  Kuću dijelimo sa nekim rođacima. Nema hrane, mi djeca plačemo jer smo gladni; nema ni vode, čatrnja je prazna. Iz torbe vadim igračke, slažem ih po prozoru. Nema struje, sobu osvjetljava fenjer. Ne vidim lica, čujem samo glasove, ženske. Koliko ćemo ostati ovdje?, pitam majku. Kaže da ne zna, da se nada kako nećemo dugo. Neko je donio lonac graha, ali nema dovoljno tanjira i kašika, pa jedemo naizmjence. Meni se to gadi, ali sam gladan. Da me utješi, majka pere svoju kašiku: iz čaše pažljivo sipa vodu, palcem trlja kašiku, pa je suši suknjom. Poslije, dok usnivam, mislim na rijeku. Pokušavam se prisjetiti njene hladnoće. U sobi je sparno, neki hrču. Majka me ušutkuje: Spavaj, svanut će brzo, ali ja ne mogu. Nešto me davi u grlu, fali mi zraka. Povremeno mislim na oca, pitam se gdje je i šta radi. Kroz prozor prosijava mjesec, pun je i to me umiruje. Pod njegovim svjetlom nazirem kamenje, draču, vidim i smokvu s vanjske strane avlijskog zida. Ne mogu da pojmim gdje smo, znam samo da je čardak u kojem ležimo daleko. Ujutro me probudi majka. Dan je sunčan i već je pomalo vruće. Saznala je da su dainica i njena djeca u Blagaju i poručili su nam da dođemo njima. Oni imaju veću kuću, lijepa je, odmah uz vodu, to je vikendica nekog arhitekta. Majka se premišlja, ja navaljujem, dedo ništa ne govori, brat se igra mojim igračkama. Preklinjem je da idemo. U glavi su mi jata riba, vidim ih kao zavjesu s kojom kao da se neko igra pod vodom. Predvečer pristaje. Ićemo sutra, izgovara s nekom mukom.   Vikendica Vikendica je luksuzna, smještena odmah pored vode. Ima i bazen, i veliku bašču sa kaminom. Kuća je u blizini prve linije, pa ne smijemo izlaziti, daje nam dainica  prve upute. Ponavlja ih nekoliko puta i kroz odškrinuta vrata na niši prstom nam pokazuje brdo. To je Kičin, tamo su Hrvati, imaju snajpere i kuća im je u dometu. Ona radi u javnoj kuhinji, svaki dan može uzeti punu kantu čorbe. Uvjerava nas da je čorba jestiva: Nije nešto, ali je ima dovoljno, nećemo umrijeti od gladi. Radujem se što vidim rođaka i rodicu; on je moje godište, rodica je mlađa od mog brata. Podrum u vikendici je bezbjedan, čitav je u zemlji, sa unutrašnjim stepenicama. Dolje ćemo spavati, ima dovoljno spužvi i posteljine. U prizemlju je veliki dnevni boravak i banja, iz hodnika stepenice vode u potkrovlje sa dvije sobe, većom i manjom. Po podovima je parket, skoro nov, osjeti se miris boje. Na svim prozorima su roletne, ali ne smijemo ih otvarati. To je dainicina druga uputa. U blizini je rijeka, čujem je kako teče i to me raduje. Nadam se da ću uskoro moći i izaći, zagaziti u vodu, pustiti ribama da mi dodiruju kožu, sjediti mirno, praviti se da sam mrtav. Ima dovoljno prostora za igru, čitavo potkrovlje, ima nešto i igračaka. Što nam bude falilo, dainica će nam donijeti iz okolnih kuća. Sve su napuštene, kaže. Nakon što smo pojeli čorbu bez hljeba, prilazim televizoru. Na ekranu vidim svoj lik i pritiskam dugme. Znam da nema struje, ali nešto me vuče da to uradim. Ništa se ne dešava, i dalje sam na ekranu samo ja; iz kadra izlazi moja ruka, ogromna je. Nekoliko puta pritiskam dugme i oslušnem svaki put kada škljocne. Zvuk mu je utješan, kao da sa svakim pritiskom oslobodim malo struje koja se sakrila u uređaju. Kao one posljednje kapi Coca-Cole u dnu boce.   Vijest Svanulo je. Neko lupa na vrata, najprije polako, zatim sve jače i jače. Još smo u posteljama, gledamo se izasna. Dedo čeka da majka ustane i vidi ko je, ne progovara, strah ga je. Uzima mene i brata, sjeda nas predase, skoro u krilo, štiteći se tako od majčinih riječi. I dainica je budna, umiruje svoje dvoje djece koja kroz plač ponavljaju: Ko je, ko je… Spavamo u podrumu vikendice, pored je rijeka, preko je polje, pa brdo. Zovu ga Kičin, na njemu su Hrvati, tu su im bunkeri. Snajperom pucaju na sve što se miče. Već mjesecima nismo izašli iz kuće, izlaze samo dainica i majka: majka da donese vode ili drva, a dainica kad ide na posao, u javnu kuhinju, da kuha. Podrum je čitav u zemlji, ima i kamin, lijepo je. Spavamo na spužvama, jedno do drugoga, ko sardine. Nekad navečer naložimo i vatru, plamen tada obasja čitavu prostoriju. Mogle bi se mrnđele kupiti, kaže dedo. Mene vatra raduje jer mogu čitati. Inače čitam samo danju, jer nema struje. Stalno čitam jedine dvije knjige koje imam: “Pinokio” i “Vlak u snijegu”. “Pinokio” je crvene, a “Vlak u snijegu” zelene boje. Majka se nabrzinu obukla, pa izašla uz stepenice. Više je ne vidimo, samo je čujemo kao pita: Ko je? Onda čujemo glasove, ženske, pa otvaranje vrata. Prvo se smiju, onda plaču. Jedno za drugim izlazimo i mi, dedo ostaje zadnji. U hodniku vidim majku i dvije žene kako je tješe. Jednu poznajem, zove se Esma, ona je žena mog rođaka. Drugu ne znam. Ona u ruci drži čašu koju je poklopila dlanom. U čaši je nešto bijelo. Nije to mlijeko, kako sam pomislio, nego šećer. Donijele su vijest o ocu: pušten je iz logora, nalazi se u mjestu Grabovica, i za dan-dva je tu. Ludo, šta plačeš?!, govori dainica majki, grli je kao da joj čestita, pa se onda i mi međusobno grlimo, ljubimo. Druga žena se zove Lamija, šećer u čaši je za kafu, slatku. One su saznale vijest i došle nam uhvatiti muštuluk; nakon pet mjeseci otac će ponovo biti s nama. Sviju nas je toga pomalo strah, zaboravili smo i kako izgleda. Piju kafu i pričaju, sretni su. Dedi je Esma dala cigar, dugo nije pušio, pa sad duboko uvlači dimove i ne smeće očiju s njega. Vani je fin dan, kroz rupe od gelera na roletnama prodiru čiste i prozračne zrake. Ima ih svuda, kao kad u šuplju kesu naspeš vodu pa ona curi u svim pravcima. Svako malo se čuje pucanj, ali ništa strašno, uobičajeno, pukne pa onda odjekuje. Esma i Lamija pričaju kako su ukrale šećer. Čovjek kod kojeg stanuju na tavanu skriva hranu, u sobi pod ključem.  One su napravile rupu i zabile cijevčicu u vreću, kradu ga već neko vrijeme. Smijemo se, drago nam je. Mene njihov nestašluk podsjeća na crtane filmove, na smicalice kakve jedan drugom prave Tom i Džeri. Majka priča svoje snove. Imala je u snu išaret, kaže, sanjala je ovce, a ovce su pismo, vijest. Dainica se nadoveže i kaže da je i ona je sanjala sličan znak. Slušam ih, onda kažem da sam ga i ja sanjao, prije dva dana: bio je mrtav, neko mu je odsjekao glavu. Oni se smiju i kažu mi da sam mu tako produžio život. Nakon kafe, majka iznosi da jedemo. Iz plave kantice sipa čorbu. Kantica inače stoji na balkonu,  da se hrana ne pokvari, jer nema struje. To je ustvari voda i u njoj riža, bljutava je, čak pomalo i neslana. Srčemo je samu, hljeba nema već odavno. Esmi i Lamiji se dopada, jedu, ne dišu, a majka im stalno dosipa. Poslije, mi djeca se igramo u podrumu. Bacamo se u postelje, ganjamo jedni druge, igramo ćorabake. Meni se ne čita, radostan sam. Umoran od igre, odlazim da pišam. Otvaram vrata banje i unutra zateknem Lamiju kako sjedi na šolji. Pantale su joj ispod koljena, skoro na podu, a iz njih viri roza čipka njenih gaćica. Kratko se pogledamo, pa ja zatvorim vrata i vratim se u podrum. Zavučem se u postelju, pokrijem po glavi i slušam srce kako lupa. Uskoro pada mrak i vani počinje jače da puca. Da gruha.