Almin Kaplan, dvije pjesme

SALKAN

Dedo Salkan imao gusle
U brkove zarasle usne

Velike ruke, u ušima rupe
Oči krupne, osmijeh ko mijeh

Pjevao pjesme, pričao priče smiješne
Za nama na ćilimu ispravljo rese

Skrivo nas od nene..

Pozobala ga upala pluća, u logoru
U jeku jednog svanuća, najprije

Pomodrio, malo onostranim jezikom 
Zborio, više mrmorio, i na kraju se 

Samo sorio. Zakopali ga u ćošak harema
Tamo gdje uspijeva sjekavica

Gdje ugiba i ijekavica
Gdje raste trn

Gdje je jezik veznik
Života za smrt.

 


LIZDUŠA

Bila stopanica, iz ljetne kuhinje
Virila ko iz kaveza tica 

U šporet ugurala drva
Da mračna bi to danas bila šuma

Vratašca mu otvarala
Ko da su joj dio zgloba

Međ dvaprsta prenijela
Pola tuzlanskog rudnika

Soli; nije umjela reći da boli
Plik od opekotine na ruci

Nije dala muci da iz nje prozuji
Usne stiskala čvrsto ko otvor

Na vreći, iz koje hrli mačić najveći
Domaćinovo „meći“ – 

Ušlo kroz uši čeljadi – zgulilo bi
U mješinama skramu što

Ličila je sreći; kad svi bi legli
Mjesec joj postajao veći, u pekari 

Okretala hljeb i šibala ga jezikom:
Peci, peci, peci...