Ivan Lovrenović

Ravnoteža

Svakog jutra, A. Z. nag kao od majke rođen,
na bezbrojnim tabacima čistog papira,
bilježi priču o izvjesnom Halilu Bezdrobu.

Malo je tužno (mada sebi ne može da pomogne)
što je u njegovim rukama ovaj čovjek
samo sredstvo pomoću kojeg nastoji saznati
da li se životni prostor može stvoriti
ako ga istovremeno bude razgrađivao.

U ovom jutarnjem času,
iznad zapadne strane kuće,
u kojoj A. Z. nag kao od majke rođen,
precrtava tek napisane redove,
zrak prosvijetljen Atonovim česticama
boje šafrana
postaje sve plavlji.

Teško se navikava na činjenicu
da svjetlo u njegovu sobu ulazi
tek kao odraz s tuđih prozora,
dok se pita kako razgraditi nešto
što uopće ne postoji.
Kako stvoriti bilo šta
pomoću njegove dekonstrukcije.
Kako iskusiti
(Citirajući Pitera Fulera)
recepciju odsustva
ili nepostojanja jednog oblika
koji prethodno nije postojao.

Astralno preobraženje

Pijan i go k'o od majke rođen A. Z.,
vegetira u stvarnosti lišenoj smisla,
zbilju uspijeva da vidi samo u starom
zaprljanom retrovizoru.
Zbrka glasova u ušima odjekuje
kao eho podrugljivih oratora,
jetkih heretika što mu se svake noći
 javljaju u nastojanju da ga pridobiju.

Namjestio se udobnije na širokoj stolici,
pa odlučivši da sanja, sklopi oči.

Ležao je u podzemnoj kući bez svjetla
i bez zraka. Još uvijek nije bilo vrijeme
za njegovo astralno preobraženje.
Bio je tijelo, ličinka u kovčegu,
nije bio ni sličan onima koji prije njega
odoše.

Njegovi su se preci ljuljajući kretali.
Oni koji nisu bili s njim u krvnom srodstvu,
djelimice astralni, grabili su njegove vijence
i ukrašavali se plastičnim cvijećem.
Neki su pribrano postavljali šahovske figure
na nevidljivoj ploči, a neki su pokušavali da vide
svoja lica u podzemnoj vodi.

Ležao je i nije znao
sanja li svijet
u kući pod zemljom
ili je doista pod zemljom
i samo sanja svoj jučerašnji
život.

U avliji, 1992.

A. Z. u bijeloj prazničnoj košulji
kleči i moli se uz kljusad
što puna su šrapnela.
Uvrh harema, u podnevnoj molitvi,
leđima okrenut prema kapiji,
ne vidi vojsku u naletu,
stotine čupavih glava.

A. Z. u bijeloj prazničnoj košulji,
ukoči se kao da postaje kamen,
potom gleda u praznično janje,
gleda himber i baklavu,
i taknut zanosom žrtve,
opsuje ime okaljane
domovine.

Prstom vojnik pokaže na nj
i vrisne: Ovo više nije tvoja kuća!

Nije moja,  odjekuje u A.Z.,
dok laktovima oslonjen je
na serdžadu i zna:
Njegova je kuća.

Zna: i budućnost kamena je prah,
jer sve će proći kroz Božje sito.
Ali, nikad isto njihova prilika,
nikad isto njegovo mlado srce.

Srebrenica, juli ’95

Za stolom u kuhinji
sjedi A. Z. nag k’o od majke rođen
pije rakiju i plače.

Vidi ljude u bodljikavoj žici,
nasred polja, s jedinim životom,
pokraj jednog grada; pa ljeto;
juli zacakljen rosom – i krik
žrtvenoga stada.

Različiti; svim ljudskim porocima
vični (gradivo za plač ne postaše
voljno); do sudnjega časa po svemu
obični: postaše posebni kad pobiše ih
saborno.

Ubijani, gotovo bez reda,
da u zbiru posluže zlokobnoj namjeri;
zemljica primila pa izbacila silne kosti,
za ukope u miru, za muku živu
koju negira rulja poganija.

A. Z. sluti, nag i k’o za tabut okupan,
da tjelesa ova, listom će
zastrijeti pokrovac druge,
podmuklije smrti.

Putem, ispod polumjeseca, korača  A. Z.

Putem, ispod polumjeseca,
Evo, korača A. Z.

Drveće je nisko,
Ogrnuto lisnatim krznom,
Svjetlost slabašna.

U lijevoj ruci,
Koja se ponekad njiše
Pored tijela,
A ponekad se podigne
Iznad srca,
A. Z. broji
Ćilibarska zrna.

Putem, ispod polumjeseca,
Evo, posrće a. Z.

Drveće je visoko,
Ogrnuto čekinjastim krznom,
Svjetlost slabašna.

Pored ograde grobljanske,
Evo, puže a. Z.

Nad njim duša-leptirica,
Crnog češlja kći,
Ne zna kud da poleti.

(Iz knjige KRUNA SVEGA SRUŠENOG, DP u BiH, Sarajevo, 2020.)