Almir Zalihić, Polovina domovine (pet pjesama)

Polovina domovine

Dok samo polovina tvoje domovine
slavi dan nezavisnosti
ti prstima opipavaš bolnu sljepoočnicu.

Prijatelj želi da usvoji dijete i moli te za savjet,
koji ti, naravno, ne možeš dati,
zato što nemaš iskustva roditeljskog.

Predponoćni stihovi iskaču kroz prozor
bijesni na ušutkanu misao od jutros.

Noć se oporukom završava,
a ti se ne možeš radovati beharu
koji drijema na staroj trešnji,
ni čamcu od papira
koji ti je jučer dala pjegava djevojčica
govoreći: Ovaj neće potonuti!

 

Usamljenost

Hodam ulicama svog rodnog grada
Između kamenih fasada i lica u prolazu
Gnijezde se fragmenti usamljenosti
Ta precizna kaligrafija tišine.

 

Među  ruševinama

Ova srušena kuća,
labirint je ljudskih sjena
koje nemaju odraz na tlu.

Niz uglove pužu pauci
i pletu mreže na ostatku prozora. 

Čini se da ovdje privremeno žive ljudi,
nekoliko sati svaki dan. 
Na prljavom kartonu
odspavaju svoj evropski san.

Već neko vrijeme
u tim ruševinama
tražim vlastiti kutak.

Možda ću na licu izmorenih dječaka
prepoznati podrum koji je bio niz dječijih soba,
ili ću ponovo čuti onu omamljujuću melodiju
koju moja žena devedest i četvrte
šapće tek rođenoj kćeri.

A pronalazim samo gnijezda
prepuna  ljudi koji počinju i skončavaju
na rubu žuđenog svijeta.

 

Progonstvo i bijeg

Tužaljke što ih je rimski pjesnik Ovidije
ugodio iz progonstva na Crno more
i danas čovjeku mrve srce,
jer progonstvo i bijeg,
sve češće dolaze s mora crnog.

 

Sjena koja me prati

sjena koja me prati povremeno zastaje i nešto zapisuje
s obzirom na moju potresnu budućnost
mogu pretpostaviti da ispisuje negramatičke rečenice
opterećene prošlošću

sjena s kapuljačom na glavi
ne očekuje da ispalim hitac u nju
ne očekuje to valjkasto zrno ljubavi