Ivan Lovrenović

ARS POETICA

Kazuješ o onome što tebe tlači i nesmiljeno gnječi,
ali i kad bi u pjesmi sazdao utočište poput Keopsa,
izlišno sve će biti nakon tvoga neumitnog kolapsa
Razumno bilo bi šutjeti, ili da stih ti barem ne ječi,

jer i faraon bi se, bez sumnje, ugušio u svom stidu
kada bi mogao danas gledati tu grobnicu-piramidu,
grotesku koja je bezuman, na njega suludi spomen,
u prašinu bi porušit dao taj čudovišni vlastiti omen

A i hartija će, tako, znamenje čuvati o tvojoj bijedi,
o iluziji da ljudskome je dato čak i Božje da slijedi
Motri kako se miluju polenov prah i cvijetna čaška,

te shvati da nisi više ni od vjetrom nošenog praška,
i ne ufaj se da ćeš trajati duže nego što ćeš da dišeš,
pa neka bezimen si u tome, ako već moraš da pišeš

NE MOŽEŠ ZASPATI

Nećeš moći usnuti, ali dobro si, umiruje te tmina
Već te predugo muči svjetlo koje narušava mrak,
a zvuci su ti nepodnošljivi, jer bolno sijeku zrak,
spasonosna je za tvoj stadij isključivo crna tišina

Kao prostor spokoja, jedino vlastitu grliš samoću
nakon što braću razumio si, njihovu narav-korov:
nepodopstva đavolja čine, jezik im je nož i otrov,
čezneš da od njih se ukloniš, što uspiješ tek noću

Ni za šta nisu ti potrebni ni hodža ni pop ni fratar,
kazat će da si bezbožan, ali prezireš njihov teatar,
jer i oni su, zapravo, oduvijek u urotničkoj službi,

paževi koji su ustrajno uz skute nečastivoj družbi
Nevažno stoga je čak i ako glasinu puste da ludiš,
njin si prozreo naum, pa si prestao da im se čudiš

ILI PAK SILAZIŠ S UMA

Ne miluje tebe ni povjetarac koji sa juga puše,
prejako ti je sunce što je s proljećem izgrijalo,
društvo koje bilo je drago noćas ti nije prijalo,
ni poljubac njezin više se ne dotiče tvoje duše

Kozmičkom radošću uvijek te opijala muzika,
čarolija poetska zamamna ti je kroz život bila,
magična pjesma što je ka uzvišenom stremila,
sada s čuđenjem odbijaš i tu artikulaciju krika

Doimaš se kao da spoznao si tajnu posljednju,
a srozao si se u apatiju i u prazninu dosljednu,
bolno te pritišće sveopća nerazgovijetna šuma

Iz postelje dom svoj vidiš kao neznanu tuđinu,
odustao si i od navade da razum bistriš u vinu,
pitaš se da li prilaziš sebi, ili pak silaziš s uma

SMRTNO INJE

Okamenjene su na smrznutim granama bijele ptice,
sivo je, a ni u sjećanje ne možeš dozvati nebo sinje,
na zaleđenim ulicama ljudi kao da popadali su nice,
vascijelu prirodu nemilosno je okovalo smrtno inje

Pitaš se hoće li ikad više zelenjeti se krošnje i trave,
rijeka hoće li poteći, i bljeskati se u njoj ribe sretne,
a suhozidom tvrđe rasprostirati se puzavice spretne,
ili ćeš vječito da posmatraš prizor sivo-bijele strave

Sve slabija je nada da opet čut ćeš glas koji pjevuši,
i sa vremenom svjestan bivaš da led je u tvojoj duši
Utekao si od svijeta vanjskog, od njeg ne želiš ništa,

ali jezna je studen prodrla i do nutarnjeg pribježišta:
lijevo i desno, naprijed i nazad - nema ti izbavljenja,
sada se, kao derviš, u snu vrtložiš, žudeći uznesenja

SVIJET NAD KOJIM BDIJEŠ

Sve se već zbilo, ugasnule su pod nebom vatre,
te sada, sjetan, u mrtvom pepelu štapom džaraš,
i na hartiji o uspomenama mutne krivulje šaraš,
ali oskudno je ono po čemu misli plove i snatre

Posve bi dovoljna bila i koliba na nekome brdu,
bez novina i knjiga, spokoja tvoga da ne remete
Ako je neizbježno, nek te u zimu rođaci posjete,
o svemu neka zbore, samo ne o ljudskome krdu

U svitanjima da slušaš kako se oglašavaju ptice,
i da, obnoć, bez sijalice, motriš zvijezde i svice
Ipak, svjestan si kako se još nije dogodilo ništa,

pa si se potpuno predao traženju tihog skrovišta,
gdje možeš nad čistotom živog svijeta da bdiješ,
isti da ostane i kada pristigne trenutak da mriješ

GRAD SABLASTI

Lutaš gradom ovim već tako dugo da ga i ne vidiš više
U tvome oku nijedan prolaznik nije drugo nego utvara,
nema građevina, rijeke, ni parkova, okružuje te pustara
za kojom tuguje sunce, snijeg ju miluje i oplakuju kiše

Mještane na uličnim šetnjama doživljavaš kao pogrebe,
hiljade po stadionima posmatraš kao otvorenu ludnicu,
teatre i bioskope tretiraš kao zadnju, posmrtnu sudnicu,
gostione su prepune, ali tu su samo zarad tvoje potrebe

Šutiš o ruinama hramova, jer nikada u njih ti ne ulaziš,
propovijed oduvijek prezireš, ta i sam previše bulazniš
Ali mijenja se ovo osjećanje sa vremenom koje prolazi,

i drukčije spoznanje do razuma tvoga postepeno dolazi:
sa gradom sve je u redu, no ti si u njemu jedina sablast,
pa raste želja da iščezneš, jer i sebi već si postao balast