Ivan Lovrenović

Čudnijeg stvora nije predskazao ni ludi Nostradamus:
pričešćuje se u džamiji pjevajući Te Deum laudamus,

radosna je glava pod fesom, i kokarda mu je na čalmi,
poneseno žuri u tekiju, a iz nje dopiru zanosni psalmi,

u katedrali se njiše u transu s vjernom braćom u zikru,
bure je popio, pa na hadž kreće, u džepu nosi još litru,

uživa u panku i u hiphopu, u tehnu i atonalnoj muzici,
u depresiji je kad čuje sevdalinku, zapuši uši u panici,

omrznuo je prvoga komšiju, izdaja ga njegova vrijeđa,
jer kada mu najteže bijaše, ovaj mu ne zabi nož u leđa,

prostodušno se grli sa onima koji poklali su mu djecu,
fatihu mrmori i plaća tevhide na krstu raspetom svecu,

brojanicu prezire, jer je doživljava ćafirskim tespihom,
spaljuje Zavjet, tu obmanu sazdanu šejtanskim stihom,

u očaju je ako svakoga dana ne sretne četničku bratiju,
pada u delirij kad u prolazu pozdravlja ustašku satniju,

čuje li one što se sa ponosom sjećaju bosanskog kralja,
zbog mača kune sultana, ta kruna bješe dostojna malja,

Bosnu siroticu ni u snu ne vidi slobodnu ili građansku,
valjalo bi pod susjede da ide, pod Tursku ili Mađarsku,

sanja muftiju koji nanovo će ustrojiti diviziju Handžar,
o Andriću ne želi čuti, no draži mu je Mustafa Madžar

od svih književnih likova, jer svijet je doista pun gada,
pa kakav je to identitet ako čovjek u njemu ne strada?!

Prije će nesretan Mujica i konja na mjesecu da potkuje
nego što ispunit će sve što sad se od Bosanaca očekuje,

jer ne pripada njemu niti jedan pedalj očinske zemljice;
da bi se čudio, njegove još su tek u glavi očinje zjenice