Amir Brka, Nakon zime
(Starinska pjesma)
U studeni, hladnoj, mrzloj, mukotrpno osvojenom mrazu,
izgubio bjeh iz vida - sa svijetom da sam odavna u srazu:
tvrđu svoju pomno sazdah, otpor nepremostivome jazu
No, sad, zbunjen, beslovesan, kroz zjenice-puškarnice,
magnoveno, i uz napor neiskaziv, raspoznadoh krilo ptice,
pa se trijeznim iz bunila - pred njom, skrušen, padam nice
Unezvijeren, jer prostor se napuštenī oko mene opet stvori,
u pakao starog ognja, iz smiraja ledenoga, u hipu se sorih,
javka jedna iz prirode čvrstu kulu i bedeme - sve sȁgori...
Iz luga se ukazala, pepeljastim nesmiljeno mene ona učinila,
žudnje, sanje, ka osami čežnje moje - ptica sve je razorila...
I ne bje joj to dostatno, već prozbori: cvrkutom me oslovila
Sve je tvoje, i svijet tvoj je, svijet ti si, ili nisi, rekla mi je,
otvori se... Izvan sebe živ si sasvim, u cjelini - tako ti je,
il te nije... Nema takvih da im sunce ponaosob milost sije
(7.4.2018.)