Ivan Lovrenović

O odnosu prema genocidu nad Romima u Bosni i Hercegovini
(Poglavlje iz knjige Kenotaf za ubijene tešanjske Rome)

Zabilježeno je i slijedeće usmeno kazivanje: kada je Adem-agu Mešića "jedan od Roma, koji je uspio preživjeti, izvan Tešnja, susreo u Zagrebu 1943. na ulici i upitao zašto nije ništa učinio da kao Pavelićev doglavnik sačuva Cigane u Tešnju od masovnih egzekucija, on mu je odgovorio: ‘Pa zar vas Cigana još ima živih?’"[1] Smail Galijašević, autor ove bilješke, rođen je 1934. godine, pa je moguće da je u poratnom vremenu čuo i takvu priču - da bi je i zapisao u knjizi objavljenoj 2011. godine. Međutim, ranije spomenuti Mujo Alikić u izjavi sačuvanoj u DZ 5729 otkriva da je upravo on taj Rom koji se nalazio na putu za Zagreb u maju 1942. kada su Romi iz Tešnja deportovani u logor. Ustvrdivši da je doglavnik Mešić "glavni i najveći krivac" za stradanje tešanjskih Roma, Alikić je rekao i ovo: "Kao dokaz pokvarenosti inicijatora toga zlodjela Ademage Mešića, navađam još jedan slučaj, kada sam ga jednom prilikom sreo na ulici u Zagrebu i pozdravio, on mi je grubo dobacio: pa zar vas cigana i ćifuta ima još u Zagrebu?"

Kako je već rečeno, iskaz Muje Alikića dat je 20.6.1945. godine u Tešnju Komisiji za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njegovih pomagača pri Gradskom narodnom odboru, u postupku čiji su predmet bili "izviđaji protiv bivšeg doglavnika Ademage Mešića iz Tešnja radi deportiranja svih cigana sa teritorije grada Tešnja za logor". Putujući tada iz Tešnja ka Zagrebu, smrt je izbjegao i Huso Mašić ("sin umrl. Hidana, star 58 god, ciganin") koji se također u ovom postpuku pojavio kao svjedok i u cijelosti potvrdio Alikićev iskaz.

Čudna je ovo situacija, ali ako se mogu i zanemariti pitanja kakvo je ono šta bi Alikić i Mašić tražili u prijestonici NDH u jeku kampanje otpućivanja Roma u Jasenovac, ili ono kako je uopće bio moguć Alikićev susret sa doglavnikom na nekoj zagrebačkoj ulici, gdje mu je čak i dobrodušni pozdrav uputio, krajnje je neuvjerljivo da mu je tada Mešić (koji je Alikića prepoznao, ili mu se ovaj predstavio?) grubo dobacio: pa zar vas cigana i ćifuta ima još u Zagrebu? Zašto bi, naime, jednom sirotom tešanjskom Romu kao odgovor na njegov pozdrav doglavnik u takvom momentu spomenuo i Jevreje...? A budući da je u ovom dokumentu evidentirano i to da je Alikić kazao kako je Mešić imovinu protjeranih tešanjskih Roma podijelio "samovoljno dobrovoljcima iz [Prvoga] svjetskog rata koji su se tada borili protiv naše braće Srba", postaje jasno da je posrijedi kliše koji je, vjerovatno na osnovu elemenata autentičnog iskaza Muje Alikića, konstruirala ta tešanjska komisija.[2] Nesumnjivo, to je primjer kako se u jednoj lokalnoj proceduri tragedija promeće u farsu, a da bi apsurd bio još veći - ovaj mediokritetski izraz ideološke pravovjernosti, u kojem i Mujo Alikić i Huso Mašić navodno mole "da se povede krivični postupak i okrivljeni što strožije kazni", zbiva se u momentu kad je u Zagrebu i protiv doglavnika Mešića već bio okončan sudski postupak i izrečena presuda.[3]

Činjenice o zatiranju tešanjske romske zajednice i o Mešićevoj krivici ipak ostaju kakve jesu i ne mogu se ni na koji način opovrgnuti, pa ni onim što je uslijedilo nakon Drugoga svjetskog rata. A poricanje je otpočelo već na sudskom saslušanju doglavnika 27.5.1945. godine, gdje je on izjavio i slijedeće: "U mom kotaru Tešnju ja nisam dopuštao da ustaše provode svoja uobičajena zlodjela. Nisam dopuštao klanja i progone Srba i Židova. Nitko iz Tešnja nije ubijen ni poslan u logor, niti je kome od Srba i Židova oduzeta imovina. Iz gl. ustaškog stana u Zagrebu tražili su (kada je bio glavni faktor dr. Mladen Lorković) da u Tešnju mogu ustaše provoditi svoje zulume, ali sam im ja na to stavljao na raspoloženje svoje doglavništvo ako oni otpočnu sa klanjem i progonima ustaškim."[4]

Mešić, naravno, nije rekao istinu, jer u Jasenovcu su usmrćena 22 tešanjska Jevreja, 9 Bošnjaka i 3 Srbina[5], a tešanjske Rome on uopće i ne spominje, kao da nisu ni postojali. Prešutio je doglavnik, dakle, ne samo njihovu eksterminaciju nego i egzistenciju. Međutim, 1971. godine je pokrenuta čak i svojevrsna glorifikacija uloge neimenovane instance iz Tešnja kao inicijalnoga subjekta u navodnom spašavanju bosanskohercegovačkih Roma u NDH. Te godine je, naime, u Takvimu objavljen tekst Muhameda Hadžijahića, gdje stoji i ovo: "Prvi alarm protiv progona Cigana došao je u prvoj polovici jula 1941. iz Tešnja."[6] Ovu akciju Hadžijahić je već u naslovu imenovao svjedočanstvom naše humanosti iz ratnih dana, a tekst započinje slijedećom rečenicom: "Malo je poznato, a još manje priznato, da bosanskim Muslimanima pripada u zaslugu i čast da su u teškim danima okupacije spasili od fizičkog istrebljenja čitavu jednu genetičku skupinu - bosanske Cigane."[7]

Hadžijahić dalje kaže: "Da bi realizirali tu svoju humanitarnu namjeru, Muslimani su na prve nacističke pokušaje koji su išli za likvidiranjem Cigana, čitavo pitanje predstavili kao atak na islam i Muslimane. Progonima Cigana u Bosni i Hercegovini već na samom početku dat je od strane bosanskih Muslimana vid vjerskih progona, a nacistima nije bilo stalo da izazivaju Muslimane, pa se tako akcijom za spasavanje Cigana postigao puni uspjeh."[8]

U nastavku je ovaj posljednji bosanski polihistor[9] naveo da je "poslije inicijative iz Tešnja" u Sarajevu odmah "obrazovana jedna stručna komisija koja je uzela za zadatak da izradi elaborat u obranu Cigana koji bi onda bio predat njemačkim i ustaškim vlastima. Komisiju su sačinjavali: Derviš M. Korkut, kustos muzeja, Hamdija Kreševljaković, akademik i historičar, Hadži Mehmed Handžić, pisac i teolog, i Muhamed Kantardžić, profesor. Sekretarske poslove za Komisiju obavljao je tada mladi pravnik Muhamed Hadžijahić."[10]

Hadžijahić ovdje ne otkriva na koji je način obrazovana ta komisija, ali 13 godina kasnije, kada se ovoj temi vratio novim tekstom, on kaže da je to urađeno na zasjedanju islamskog vjersko-prosvjetnog anketnog odbora[11] u Sarajevu u drugoj polovini jula 1941. godine: "Na sjednici je zaključeno da se telefonski energično zahtijeva od Zagreba da se popisi [Roma] odmah obustave. Ovom prilikom obrazovana je komisija sa zadatkom da znanstveno obrazloži stav protiv postavljanja tzv. ‘ciganskog pitanja’."[12]

O formiranju ove komisije identično stoji i u dopisu kojim se Ministarstvu unutarnjih poslova NDH 30.7.1941. godine obratio "najistaknutiji muslimanski ustaša u Sarajevu"[13] Hakija Hadžić, ustaški povjerenik za bivšu Drinsku banovinu, potpisan kao Poglavnikov Povjerenik u Sarajevu.[14] Međutim, nedavno će američka historičarka Emily Greble napisati da je tu komisiju formiralo Ministarstvo unutarnjih poslova u Zagrebu.[15]

Čini se očitim da Greble griješi (ona se tu i ne poziva na izvor), ali za nas je važnije to što će Hadžijahić u drugom tekstu marginalizirati značaj onog alarma koji je stigao iz Tešnja. U članku iz 1971. napisao je, dakle, da je komisija obrazovana odmah poslije inicijative iz Tešnja, ali sada kaže da je "17. jula 1941. delegacija muslimanskih Roma iz Bijeljine došla (je) u Sarajevo i obratila se islamskom vjerskom tijelu Ulema medžlisu s pritužbom na diskriminatorske postupke koji se vrše protiv njih. Saznali su i o namjeri ustaških vlasti da će ih uputiti u logore. Slični signali slijedili su i iz drugih mjesta: Tešnja, Bosanske Gradiške (preko imama Šaćira Drece), Fojnice, Visokog, Zenice i dr. Bijeljinsku delegaciju primio je njihov zemljak Mehmed-beg Fidahić, sudac Vrhovnog suda, koji je u isti mah vršio dužnost pravnog savjetnika Ulema medžlisa. Tih dana je zasjedao u Sarajevu islamski vjersko-prosvjetni anketni odbor, pa je Fidahić sa ovim problemima upoznao člana tog odbora Hafiza Ibrahima Mehinagića. Na traženje Mehinagića istog dana navečer zakazana je sjednica na kojoj je izneseno i razmotreno stanje u kome [su] se našli Romi, koji su u svojoj ogromnoj većini u Bosni važili kao pripadnici islama. Ukazano je na opasnosti koje im prijete povodom poduzetog popisivanja. Čitavoj stvari dat je smisao kao da je to atak na islam i muslimane."[16]

Na koncu je, kako smo vidjeli, zaključeno da će se energično telefonirati u Zagreb i da se ima formirati komisija...

Ali, kako razumjeti to da je ona inicijativa iz Tešnja izgubila preimućstvo...? Ne samo da ona sada ne predstavlja prvi alarm protiv progona Cigana nego je dospjela među slične signale koji su slijedili nakon dolaska delegacije muslimanskih Roma iz Bijeljine, iako je ta delegacija u Sarajevo došla 17. jula 1941, a alarm iz Tešnja stigao je u prvoj polovici jula 1941. godine...?

A ako je uistinu bilo tako da su Romi iz Bijeljine došli u Sarajevo itd, onda se ispostavlja i da su Romi sami pokrenuli pitanje svoga opstanka u NDH. Kao i u Tešnju, uostalom, ali tu im se, prema onom svjedočenju Muje Alikića, pridružio barem Rifkija Kahvić...

Pitanja ostaju, nema razjašnjenja...

Hadžić, dakle, izvještava o formiranju komisije i, za razliku od Hadžijahića, u njoj navodi rektora Više islamsko-teološke škole dr. Šaćira Sikirića, što je identično i kod Greble, a ne spominje Muhameda Kantardžića kojeg je naveo Hadžijahić. (Ovu će grešku Hadžijahić ispraviti u tekstu iz 1984. godine.[17])

Zatim Hadžić kaže kako je navedenima povjereno "da ovu stvar ispitaju, i da potpisanome podnesu o tome izvješće". Hadžijahića u vezi s tom komisijom ne spominju ni Hakija Hadžić ni Emily Greble, ali on u oba svoja teksta insistira na tome da je kao tada mladi pravnik obavljao sekretarske poslove za komisiju. U drugom tekstu Hadžijahić naglašava i da je "njegovom rukom pisan (je) koncept obrazloženja ministarstvu unutrašnjih poslova NDH"[18], što se može razumjeti jedino tako da je on svojom rukom pisao koncept Hadžićeva dopisa Ministarstvu[19], ali da je izbjegao spomenuti ime tog istaknutog ustaškog dužnosnika koji je sa Mešićem i prije rata bio glavni nosilac prohrvatske orijentacije među bosanskim muslimanima[20], a potom je, uz ostalo, bio poslanik NDH u Budimpešti. Pobjegao je 1945. skupa sa nekim od glavnih ustaških zlikovaca, da bi umro u Damasku 1953. godine.[21]

No, evo u nastavku i novih nedoumica. Hadžijahić piše: "Komisija na čelu sa Korkutom i Sikirićem prikupila je potrebne podatke, pa je 3. VII 1941. upućen zahtjev ministarstvu unutrašnjih poslova u Zagreb, u kojem je istaknuto, s pozivom na studiju Leopolda Glücka, ‘arijsko porijeklo cigana’ [...]."[22] Dakle, zašto Hadžijahić kaže da je taj Hadžićev zahtjev u Zagreb upućen 3. VII 1941., a zapravo je, kako je ovdje već navedeno, datiran sa 30.7.1941. godine...? To se može smatrati štamparskom ili nekom drugovrsnom omaškom bez dubljega značaja, jer nije ni bilo moguće da se taj akt uputi u Zagreb prije nego što se zbilo sve ono što mu je prethodilo. Ipak ću podsjetiti da je upravo 3.7.1941. godine Ministarstvo unutarnjih poslova donijelo odluku o obaveznom popisu Roma na tlu NDH...

Pa ako se sve ovo i ne čini posebno važnim, ili ako se doima kao tendenciozno pretjerivanje, neće biti lako razumjeti to što u svom dopisu Hakija Hadžić izvještava Ministarstvo da se komisija bavila i "bijelim" i "crnim" Romima, te uz ostalo piše: "Obje spomenute grane Cigana, prama naučnim istraživanjima, pripadaju arijskoj, odnosno indoeuropskoj /indogermanskoj/ rasi, a potječu iz sjeverozapadne Indije."

Upućujući na ustaške dokumente iz arhiva Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, i Greble kaže da, "na iznenađenje ustaškog režima (a vjerovatno i Nijemaca), komisija je zaključila da ‘obje spomenute grane Cigana, prema naučnim istraživanjima, pripadaju arijskoj, odnosno indoevropskoj/indogermanskoj rasi’".[23]

Međutim, Hadžijahić u prvom tekstu piše da je osnovna teza bila da se tzv. bijeli Cigani imaju smatrati sastavnim dijelom muslimanske populacije, i on će tu dosljedno govoriti isključivo o bijelim Ciganima kao skupini koja je bila predmet humanitarne namjere. Da je istina ono što su naveli Hadžić i Greble, potvrdio je i Hadžijahić kada je u drugom tekstu napisao i ovo: "Istupivši s tezom da su tzv. Bijeli, a isto tako i tzv. Crni Cigani indoevropskog porijekla (što je uostalom nacistima bilo dobro poznato) i da su se tzv. Bijeli Cigani potpuno asimilirali u muslimanski etnos, jedna grupa humanistički orijentiranih ljudi uspjela je obustaviti popis Roma i time njihovu masovnu likvidaciju u Bosni i Hercegovini."[24]

Iako je, dakle, zaključak komisije bio da su svi Romi arijskoga porijekla, Hadžijahić je u tekstu iz 1971. godine[25] zagonetnu redukciju otkrio u ovoj rečenici: "Osnovna teza elaborata je bila da se tzv. bijeli Cigani imaju smatrati sastavnim dijelom muslimanske populacije. Progon da­kle Cigana značio je u isti mah i progon Muslimana."[26]

Nema dileme: vjerski vid ipak je na koncu dat samo progonu Arlija.

Ali, kada se i kako se zbila ta smrtonosna redukcija...?

Elaborat komisije o kojem govori Hadžijahić nije upućen Ministarstvu unutarnjih poslova NDH. Dostavljeno je samo Hadžićevo pismo i uz njega studija Leopolda Glücka[27], što je posve jasno iz ove Hadžićeve rečenice: "Za lakše i temeljito proučavanje toga pitanja šaljem Vam u prilogu navedenu knjigu Dra Glücka, u kojoj je citirana i sva potrebna literatura." Navodeći njegove dijelove, Lengel-Krizman Hadžićev dopis eksplicitno tretira kao taj elaborat, jer kaže slijedeće: "Uz ovaj je elaborat bila priložena i studija dr. Leoploda Glücka [...]".[28] A Danijel Vojak mi je u pismu od 27.7.2021. godine kazao kako je "prije nekoliko godina" bezuspješno pokušavao da u Sarajevu pronađe taj - uvjeren sam - nepostojeći elaborat...

Šta se, dakle, zbilo u tih mjesec dana - od 30.7.1941. kada je Hadžić poslao dopis u kojem stoji da obje grane Cigana pripadaju arijskoj rasi do momenta u kojem je, kako piše Hadžijahić, data "Muslimanima koncesija, tako da je Ministar­stvo unutrašnjih poslova u Zagrebu pod br. 32661/41 od 30. VIII 1941. izdalo raspis, kojim su obustavljene mjere protiv tzv. bijelih Cigana"?[29]

S obzirom na radikalan zaokret u odnosu na stav komisije, jasno je da se tokom augusta 1941. morala dogoditi intervencija sa neke moćne ustaške pozicije, a suštinu misterije rasvjetljava raspis Ministarstva koji spominje Hadžijahić. Evo teksta tog dokumenta koji je, kako kazuje popratni akt, dostavljen svim velikim župama, redarstvenim ravnateljstvima, kotarskim oblastima i predsjedništvima gradskih redarstava:[30]

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA
Broj: 32.661 - 1941.                                                                 Zagreb, dne 30. kolovoza 1941.

Predmet: Cigana bijelih-rasna pripadnost.-
KOTARSKA OBLAST                                                            DERVENTA.

Povodom molbe Miraković Šabana i drugova iz Dervente, te predstavke Doglavnika
g. Ademage Mešića, odredjuje se, da se u tako zvane bijele cigane muslimane nema dirati, jer se isti imadu smatrati arijevcima. Stoga se na iste ne smije primjenjivati nikakve mjere već odredjene ili koje će se odrediti protiv cigana.

Tako zvani bijeli cigani su pripadnici islama, izvršavaju točno vjerske obrede, žene se i udavaju sa ostalim muslimanima Hrvatima imadu svoje kuće, a u glavnom su obrtnici, pa se stoga imadu prema odredbi g. Poglavnika smatrati arijcima.-

Prednje se dostavlja radi znanja i upravljanja.-

                                        Opći pomoćnik
Ministarstvo unutarnjih poslova                                                                                         Herkvi v. r.

Šta je pisalo u spomenutoj Mešićevoj predstavci, to bi se moglo doznati jedino neposrednim uvidom u nju. No, evidentno je da se upravo on sa svojim doglavničkim uticajem umiješao u "rasplitanje" ovog problema, a epilog je jasan: Gurbeti sada nisu arijskoga porijekla, što je za njih značilo smrtnu presudu. I kad znamo za njihovo stradanje na tešanjskom prostoru, gdje je Mešić bio neprikosnoveni vladar do sredine marta 1943. kada se odselio u Zagreb, onda sa sigurnošću možemo pretpostaviti da je doglavnikov uticaj i na cijelom području Bosne i Hercegovine za njih bio poguban.

Hadžijahić je 1944. godine pisao da je Mešić u tešanjskom kotaru spriječio "ustaško ubijanje Srba, tako da su Srbi iz drugih kotareva nalazili utočište u kotaru gdje Ademaga Mešić ima riječ. Već odmah u početku ustaških progona Mešić je poslao protestno pismo Anti Paveliću, u kome je zahtijevao da se prestane sa ubijanjem i otimanjem imovine, a u tome je smislu stavljao prijedloge i u Pavelićevom Saboru u Zagrebu."[31] Ovi Hadžijahićevi navodi ostaju za provjeru, ali podatak da su "samo" 3 tešanjska Srbina ubijena u Jasenovcu svakako sugeriše da je na tom prostoru odnos vlasti prema srpskoj populaciji bio drukčiji nego na ostalim područjima NDH.[32] Međutim, ako se ima na umu da se od 23 Jevreja koja je rat zatekao u Tešnju spasio samo jedan odlaskom u partizane (poslije se obreo u četnicima, pa su ga na kraju rata strijeljali partizani[33]) i da je tešanjsko romsko stanovništvo također zadesilo uništenje, apsurdnim se čini slijedeće objašnjenje činjenice da Mešić 1945. godine nije osuđen na smrt poput drugih glavnih ustaških zlikovaca: "Opravdano se pretpostavlja da su razlozi odluke Vojnog suda bile brojne intervencije Srba, Židova i Cigana, koje je on štitio."[34] Tako piše Sakib Kurtić, ne upućujući na izvor za te navodne brojne intervencije i ne navodeći one koji pretpostavljaju to što on smatra opravdanim. Ali, dakle, tešanjskih Jevreja i Roma više nije bilo, jer su usmrćeni u Jasenovcu, a ako bismo nekako i mogli zamisliti da bi na tom sudu za Mešića namjeravao intervenirati neki tešanjski Srbin - to bi bilo nemoguće stoga što je "sudski proces bio sumaran, bez saslušanja svjedoka i izvođenja dokaza".[35]

Neće biti suvišno podsjetiti da je Mešić, inače osoba dosljednoga hrvatskog nacionalnog samoodređenja, cijeloga života figurirao, pa i do danas u nekim krugovima slovi kao predani borac za stvar islama. Međutim, i pobijeni tešanjski Romi bili su muslimani, svi do jednoga, ali njih Mešić nije "zaštitio". Nema sumnje u to da je Mešić usvojio ustašku rasnu ideologiju, ali i da je njegov odnos prema Romima - i to, očito, isključivo prema Gurbetima - kao tek nominalno muslimanima naslijeđen od teokratske Osmanske Carevine što se, uz ostalo, očituje u nekim carskim dokumentima o ubiranju poreza od Roma gdje je korištena ovakva stilizacija: Kiptiyan naminda olanlardan, što znači: Od Roma, koji su po imenu (nazovi) muslimani.[36] To je, naravno, kao i u svakom drugom ovakvom slučaju, izraz vlastodržačke pretenzije da se zaogrne božanskim autoritetom kako bi uzurpirala i pravo da prosuđuje i presuđuje o odnosu čovjeka spram metafizičke instance. Stoga je lucidna ona empatijska opservacija Lengel-Krizman o Romima: "U pričama, vjerovanju i pjesmama onih kojima se stoljećima osporavalo da bi mogli biti iskreni vjernici i pripadnici neke od svjetskih konfesija logično je prevladala misao da je Bog doduše dobar, ali svakako njima nesklon."[37]

No, Mešićeva se vjerska hipokrizija nije iskazivala samo povodom Roma. Na sudskom saslušanju on je rekao i da je "smatrao da po Kur’anu moram biti vjeran državi u kojoj živim"[38], te je, dakle, morao biti vjeran i NDH koja je planirala, organizirala i vršila genocid, i to, čak, kao Pavelićev doglavnik u Ustaškom pokretu.[39] Pa, vjerovatno je Mešić iz istih razloga, a radi prisilne mobilizacije i slanja stanovništva u ustašku i njemačku vojsku, morao nalagati racije i po tešanjskim džamijama u vrijeme džume. Komisiji za ispitivanje zločina okupatora i njegovih pomagača pri gradskom Narodnooslobodilačkom odboru u Tešnju (Zapisnik br. I:25/45) je, naime, 2.3.1945. godine Muharem Dedović, tada učitelj u Raduši kod Tešnja, a tokom rata poručnik koji je zapovijedao domobranima u Tešnju i surađivao sa partizanima[40], kazao slijedeće: "Tako jednom prilikom petkom kada su bili i seljaci i građani u 4-5 džamija na molenju Boga on je izdao naređenje da se izvrši racija po tim bogomoljama toj vojsci i žandarima i da se uhvati što više naroda i da se gura u vojsku protiv N.O.P. i njegovih saveznika, isto tako je nekoliko puta vršena ta racija i pred katoličkom crkvom u Tešnju, a kasnije i u drugim mjestima. I tako tim gestom je i u ovom kraju mnogo naroda pohvatano i na silu otjerano u ustaše i njemačku legiju gdje se i danas mnogi tamo nalaze i svoju krv proljevaju u borbi protiv svog sopstvenog naroda. I pitanje je hoće li se ikada vratiti živi u svoju domovinu. On je ta sva naređenja izdavao preko ustaškog stana, žandara, te kotarskog predstojnika u Tešnju." (DZ 13882)

*  *  *

Ne znamo šta je sadržaj onog tešanjskog alarma iz prve polovine jula 1941. godine, ne znamo ni ko ga je poslao, ni to na koji je način došao (pismeno?, usmeno?), ni gdje je došao... Ne znamo, zapravo, o tom "historijskom" činu ništa više od njegova pukog spomena u Hadžijahićevom članku. No, sasvim je jasno da se Mešićeva predstavka na koju se poziva raspis Ministarstva unutarnjih poslova NDH od 30.8.1941. nije i na Gurbete odnosila spasonosno: i iz Tešnja su maja 1942. godine otpućeni na svirepo smaknuće koje im je u tom aktu br. 32661/41 zlokobno nagoviješteno u vidu mjera koje će se odrediti protiv cigana...

Nije teško zamisliti ni to šta bi o zasluzi i časti koje pripadaju bosanskim Muslimanima imali kazati sudionici prvoga Svjetskog kongresa Roma koji se u Londonu održavao u isto vrijeme kad je objavljen narečeni broj Takvima. A kako 1971. godine nije bilo "uputno" izrijekom spomenuti Mešića, tako je Hadžijahić procijenio da je pametnije zatajiti i vlastito ime, pa je taj tekst potpisao pseudonimom Muhamed Džemaludinović.

Znakovit je i slijedeći pasus iz prvoga Hadžijahićevog teksta: "Na ovaj se način dogodilo da je u Bosni i Hercegovini ci­gansko stanovništvo uglavnom ostalo pošteđeno od nacističkog genocida. Kao što je poznato, oko 400.000 Cigana (Roma) stradalo je u nacističkim logorima smrti, pa bosanskohercegovački Cigani čine u ovome pogledu u neku ruku iznimku. Ovo ipak ne znači da i bosanskohercegovački Cigani nisu stradali uzevši u obzir pojedi­načne slučajeve, ali su kao cjelina uglavnom izbjegli eksterminaciju."[41]

Iznoseći broj od oko 400.000 Roma koji su likividirani u genocidu, Hadžijahić generalizira, tj. ne pravi nikakvu razliku među Romima koje su pobili nacisti (a očito je da pod nacistima podrazumijeva i ustaše). Ali kad se, potom, "vrati" u Bosnu, on zanemaruje stradanje Gurbeta. Ne mogū se drukčije razumjeti Hadžijahićeve tvrdnje da bosanskohercegovački Cigani čine u ovome pogledu u neku ruku iznimku, odnosno da je obustavljen popis Roma i time njihova masovna likvidacija u Bosni i Hercegovini, to jest da su spašeni od fizičkog istrebljenja, kao ni to da priznaje kako su neki od njih stradali, ali uzevši u obzir pojedi­načne slučajeve, dok su kao cjelina uglavnom izbjegli eksterminaciju... Jasno je da bi se ovo trebalo odnositi isključivo na bosanskohercegovačke Arlije, a da Hadžijahić prešućuje masovno istrebljenje njihovih sunarodnika nomada i polunomada, jer samo bi u tom slučaju bosanskohercegovački Cigani činili iznimku, i samo na taj način može se konstruirati razlog da se kazuje o zasluzi i časti koje pripadaju bosanskim Muslimanima...

Popis stanovništva koji je proveden 1948. godine evidentirao je na prostoru Hrvatske svega 405 Roma i 442 na prostoru Bosne i Hercegovine, što govori da je romsko stanovništvo na području NDH gotovo u potpunosti uništeno. Da, mora se imati ozbiljna rezerva prema broju Roma na službenim popisima, ali taj je popis zabilježio ukupno 72.736 Roma na prostoru Jugoslavije, i to 52.151 u Srbiji, 19.500 u Makedoniji, a samo 1.085 u ostalim dijelovima zemlje.[42]

U Bosni i Hercegovini je preživio jedan broj Arlija, a u Hrvatskoj su pobijeni i Romi katolici. Ne može se, dakle, zaključivati onako kako je učinila Lengel-Krizman: "Tako su Romi islamske vjeroispovijesti na području Bosne i Hercegovine (koje se nalazilo u sastavu NDH) ostali pošteđeni i spašeni od likvidacije koju su ustaše proveli nad njihovim sunarodnjacima katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti."[43] Arlije su, naime, bili pošteđeni neko vrijeme (Rasim Hurem)[44], a ubrzo su i oni izloženi pogromu, dok su čergaši iz Bosne i Hercegovine bez ikakva odlaganja deportovani na pogubljenje, premda su i oni bili muslimani.

I diplomatski izvori kazuju da ustaše "bosanske cigane nisu dirali, jer ih ne daju Muslimani"[45], a neka ovdje ne bude prešućeno ni to da je onaj Jakovljevićev poručnik Ratko kazao kako ustaše nisu "dirali samo u muslimanske cigane, jer se ostali muslimani pobuniše".[46] Uz nedoumicu na koje bi se bosanske Rome ove tvrdnje mogle odnositi budući da su i Gurbeti i Arlije bili muslimani, te šta je ovaj jasenovački krvnik ("čudovište", kaže Jakovljević) mogao znati o tim zbivanjima u Bosni - pitanje koliko je Arlija na ovaj način eventualno spašeno ostaje za dalja istraživanja. Ali nesporno je da su vlasti NDH, uprkos odredbi o poštedi Arlija, i njih otpremale u Jasenovac. Usljed toga su predstavnici muslimana kotara zeničkog 26.5.1942. donijeli tzv. zeničku rezoluciju kojom su, zbog "upućivanja u sabirne logore muslimana takozvanih ‘cigana’ iz Travnika i povodom glasina da će se isto tako postupiti i sa ostalim muslimanima takozvanim ‘ciganima’ Herceg-Bosne", a podsjećajući da je to "protivno ministarskoj odredbi od 30. VIII 1941. br. 32661/41.", tražili da se zaustavi progon "bijelih Cigana". Jer, kako stoji u prvom članu te rezolucije: "Sveta, uzvišena i zakonom priznata vjera islam ne poznaje podjelu ljudi po rasi i klasi. Jedino priznaje razlikovanje po uljudbi i pojedinačnoj vrijednosti, pošto su najpribraniji kod Boga, dž.š., samo oni, koji se najtačnije drže propisa vjere." Potpisnici zatim upozoravaju na slijedeće: "Pod pojmom cigani imade se smatrati samo necivilizovani nomad (skitnica), koji nema stalnog nastana, niti određene uljudbe, nego se skita od mjesta do mjesta, provodi lupeški život i za koga ne postoje nikakve ni državne ni druge granice."[47]

Nema sumnje, zeničku rezoluciju kojom se Romi nomadi ne samo prepuštaju nego i preporučuju ustaškom pogromu potpisao bi i doglavnik Mešić. Ona se, uostalom, i temelji na raspisu koji se poziva na Mešićevu predstavku, a iznimno je važno napomenuti da je, kako svjedoči autor njenog teksta i jedan od potpisnika zenički advokat i vijećnik ZAVNOBiH-a Fadil Imamović (1912-1997.), taj raspis do ove rezolucije predstavljao akt "koji nije bio poznat svijetu i kojeg niko nije poštovao"[48], pa, dakle, nije mogao ni proizvoditi nikakve praktične posljedice.

Kazivao je Imamović i ovo: "Ja sam otišao kod Reisa u Sarajevo. Tada nije bilo Reisa. Umro Spaho. Naib, zamjenik je bio Salih ef. Pašić. Obrazložio sam mu sve kako jest bilo. Tražio sam od njega da u ime Rijaseta interveniše u Zagrebu, da se obustavi to kupljenje tih Cigana. Počeo je predamnom da zove Zagreb telefonom. Teškom mukom je dobio Džafera Kulenovića, potpredsjednika Pavelićeve vlade NDH. Rekao mu je: ‘Nemoj govoriti da ćeš otići kod poglavnika, nego otiđi odmah. Kod mene je puna kancelarija Zeničana. Oni vele da se neće maknuti dok se to ne riješi.’ Čekao sam sat-dva. Džafer je otišao. Naposljetku je javio da je poslan brzojav kotarskim predstojnicima da obustave tu akciju."[49]

Pa iako Imamović tvrdi da je zenička rezolucija "najveća stvar koju su muslimani tokom rata učinili" i da, zahvaljujući njoj, "nijedan više Ciganin u BiH nije odveden u logor"[50], o stvarnom efektu ove rezolucije - koja je, dakle, nastala 26.5.1942. - vrlo jasno govori to što se zbog deportacija Arlija u logor Ulema-medžlis gotovo dva mjeseca kasnije (16.7.1942.) obratio na nadležno mjesto u Zagreb, u stvari potpredsjedniku Vlade NDH Kulenoviću, o čemu su potom obaviještene niže instance Islamske zajednice: "U nekim mjestima Bosne i Hercegovine dogodilo se da su državne upravne vlasti preko svojih organa odvodile u sabirne logore takozvane bijele cigane - muslimane. Budući da su ti bijeli cigani po svome porijeklu čisti arijevci, a kao muslimani savjesno ispunjavaju svoje vjerske i državljanske dužnosti te kao domobrani služe u našoj vojsci i u nekim ustaškim postrojbama gdje su se svojom srčanošću i hrabrošću i u borbama isticali, ovaj Ulema-medžlis obratio se predstavkom na nadležno mjesto i zamolio da se ti cigani - muslimani kao takovi ubuduće zaštite od progona i odvođenja u sabirne logore."[51]

Ovaj službeni oglas još jednom potvrđuje da nisu izostala ni stradanja tzv. bijelih Cigana iako se vrh Islamske zajednice brinuo isključivo za njih, ali nedvosmisleno govori i o tome kako je Ulema-medžlis razumijevao državljanske dužnosti u NDH. A odgovor iz Zagreba bio je da svaki zatvorenik ima mogućnost da se oslobodi predočivši dokaz o pripadnosti islamskoj vjeri. Međutim: "Kako su se Romi već nalazili iza bodljikave žice, pribavljanje ovakvog dokumenta je bilo nemoguće."[52]

Ustaške vlasti u Sarajevu nastavile su kampanju progona muslimanskih Roma tako što su ih tretirale kao prosjake, ali praveći razliku među vrstama prosjaka, pa je taj novi plan već do jeseni rezultirao uklanjanjem Roma sa područja oko Sarajeva. "Prosjaci koji su se smatrali doista u stanju potrebe (izbjeglice i gradska sirotinja) dobili su pravo na socijalnu pomoć, dok su prosjaci koji su smatrani ‘kriminalnim tipovima’ bili hapšeni i osuđivani na prisilni rad. Policija je smatrala da su to ‘maskirane ulične skitnice’ i ‘ljudi mračne prošlosti’, čime je na otvoren način izražavana popularna percepcija Cigana. Ovaj novi diskurs je omogućio policiji da nastavi sa svojom kampanjom protiv Roma muslimana tako što ih je označila socijalnom, umjesto rasnom prijetnjom."[53]

Činjenicu da je mali broj bosanskohercegovačkih Roma preživio Drugi svjetski rat Rasim Hurem objašnjava time što je "Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova NDH od 30. augusta 1941. zauzet (je) ’blaži stav’ prema bijelim Romima muslimanske vjere, ali samo prema onima koji su u mjestu boravka bili stalno nastanjeni i bavili se nekim zanimanjem. Taj stav je neko vrijeme odložio mjere protiv Roma muslimanske vjere."[54]

Postoje i navodi "kako su jedino oni ‘Bijeli Cigani’ koji su uspjeli podmititi predstavnike vlasti NDH na određenom području bili pošteđeni deportacija i stradanja. Na tom je tragu i primjer Roma iz Janje i Bijeljine, koji su se spašavali podmićivanjem ustaških vlasti u zlatu."[55] I sad se uspostavlja koincidencija koja provocira i pitanje: jesu li to oni isti Romi iz Bijeljine koji su 17.7.1941. poslali delegaciju Ulema-medžlisu u Sarajevo, o čemu piše Hadžijahić, pa kad su uvidjeli da od te zaštite nema ništa - odlučili su da se spašavaju kako znaju i umiju...?

*  *  *

U tekstu iz 1984. godine Hadžijahić će prenijeti osnovne teze iz Takvima - na kojima se u bosanskomuslimanskoj publicistici ova besprizorna projekcija ustrajno perpetuira kao neupitna istina[56], a njene postavke bezrezervno se preuzimaju, pa i dodatno intenziviraju u radovima nekih historičara koji akciju spasavanja Cigana priključuju bošnjačkom humanizmu iskazanom u tzv. muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine, onako kako je to učinio i Hadžijahić.[57] Evo, recimo, šta pišu Mustafa Imamović i Denis Bećirović:

"Bošnjačko je građanstvo u više mjesta BiH također odlučno ustalo u zaštitu Cigana (Roma) od progona i deportacije. Poseban odbor koji je u tu svrhu osnovan u Sarajevu izradio je opsežnu predstavku u kojoj se dokazivalo da je napad na tzv. ‘bijele Cigane’ (Arlije) ujedno i napad na Bošnjake. Predstavka je istovremeno predata ustaškim i njemačkim vlastima, pa je ustaško ministarstvo unutrašnjih poslova, plašeći se daljih protesta Bošnjaka, naredbom od 30. VIII 1941. obustavilo progon i deportaciju ‘bijelih Cigana’ iz BiH."[58]

"Bošnjaci su u više bosanskohercegovačkih gradova izrazili protivljenje i prema nasilnoj politici prema Romima, tražeći njihovu zaštitu od masovnih hapšenja i deportacija u koncentracione logore. Bošnjački naučni radnici su tim povodom pripremili i poseban elaborat u kome su konstatirali da je napad na Bijele Cigane istovremeno i atak na Bošnjake. Pod takvim pritiskom, a ne želeći izazivati dalje nezadovoljstvo Bošnjaka, Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH u svom dopisu od 30. avgusta 1941. naređuje prekid svih represivnih mjera usmjerenih protiv Bijelih Cigana u Bosni i Hercegovini. U istoj naredbi se navodi da se Bijeli Cigani ubuduće moraju ‘smatrati arijevcima’ koji su ‘pripadnici islama, izvršavaju tačno vjerske obrede, žene se i udavaju sa ostalim muslimanima Hrvatima i imadu svoje kuće’."[59]

Ipak, u bosanskohercegovačkoj znanosti postoji i kritički odnos prema ovom pitanju. Nakon što je razmotrio argumente koji se nude za tezu o spašavanju Roma, Hurem nedvosmisleno zaključuje: "Navedeni izvori i ocjene u literaturi govore da su ustaše ubijali sve Rome bez obzira koje vjere su bili. Romi islamske vjere bili su pošteđeni samo u početku akcije njihovog istrebljenja." On potom kaže da broj Roma na popisu izvršenom 1.3.1948. godine "potvrđuje osnovanost zaključaka da su Romi u NDH ‘gotovo potpuno’ poubijani, da su ‘gotovo svi Romi’ ubijeni u koncentracionom logoru Jasenovac, da je ubijeno ‘oko 40.000 Cigana’ i da se tek ‘neznatan broj’ njih spasio. Ocjena dr. Dušana Lukača da su ‘Cigani muslimani’ zahvaljujući intervenciji Hrvatsko-muslimanskog društva u Zagrebu, učinjenoj maja 1941, ‘zaštićeni od progona’ i zaključak Narcise Lengel-Krizman da su ‘Romi islamske vjeroispovijesti na području Bosne i Hercegovine (...) ostali pošteđeni i spašeni od likvidacije’ nisu ničim potkrijepljeni."[60]

Kustos Muzeja žrtava genocida iz Beograda Dragan Cvetković ustvrdio je 2007. da je u Jasenovcu stradalo 1.011 - 1.124 Roma iz Bosne i Hercegovine[61], a na Poimeničnom popisu evidentirana su do 2018. godine 942 Roma sa područja Bosne i Hercegovine[62], i ovi bi podaci mogli navesti na zaključak da je najveći broj bosanskohercegovačkih Roma uistinu bio spašen. Ali, prije svega, valja znati da je Spomen-područje Jasenovac izradu Poimeničnog popisa započelo tek 2005. godine[63], a zatim imati na umu da pri utvrđivanju broja romskih žrtava "zapreku čine pitanja nedostatka relevantne dokumentacije ustaških jasenovačkih logorskih vlasti, za koju neki navode kako ni ne postoji jer su je, prema nekima, ustaške vlasti uništile i/ili je uopće nisu ni vodile", kao i to da ne postoji ni evidencija o Romima pobijenim izvan jasenovačkoga logora, te je "nemoguće utvrditi stvaran broj Roma ubijenih u NDH bez pronalaska novih relevantnih izvora".[64]

U tom smislu, treba egzemplarno uzeti u obzir i to da se na Poimeničnom popisu nalazi 85 Roma sa tešanjskog prostora, dok je moje istraživanje pokazalo da je taj broj skoro dva i po puta veći, te da DZ 56995 govori da je 200 do 300 tešanjskih Roma ubijeno u Jasenovcu - što nedvosmisleno potvrđuje često isticani problem općenitoga nedostatka istraživanja, posebno onog na mikrorazini, čime bi bili upotpunjeni podaci o Romima koji su stradali u NDH. Ali, kako pokazuju i najrelevantniji bibliografski radovi[65] i pregled bosanskohercegovačkih priloga o Romima od kraja 19. do kraja 20. stoljeća[66], u Bosni i Hercegovini takvih napora uopće nema.

Javili su se, međutim, i autori koji kao da su baš naumili, za razliku čak i od nacista kojima nije bilo stalo da izazivaju Muslimane, zabadati ovima prst u oko. Tako, Rajko Đurić i Antun Miletić pišu slijedeće:

"Što se tiče Roma Bosne i Hercegovine, istorijska istina o stradanju Roma te oblasti NDH zamagljena je jednim događajem koji je poprimio gotovo dimenzije mita.

Anketni odbor za izradu zakona islamsko-verske autonomije u NDH na sednici od 30. 7. 1941. godine u Sarajevu obratio se Povereništvu NDH u Sarajevu da se za Rome Bosne i Hercegovine koji su islamske vere ‘donese odluka o njihovoj rasnoj pripadnosti’.

Međutim, od uništenja su spaseni samo Romi u pojedinim mestima, pre svega iz Janje i Bijeljine. Oni su, pre nego što je održana sednica tog anketnog odbora, pojedine njegove članove podmitili zlatom i novcem i taj ‘danak’ morali su plaćati sve do 1944. godine.

Veći broj Roma morao je, uprkos tome, bežati i skrivati se po šumama, pa su pojedini od njih postali borci partizanskih jedinica. U drugim mestima Bosne i Hercegovine, Romi, naročito nomadi, kojih je u tom periodu bilo oko 80.000, bili su svakodnevno ubijani. Njihovo stradanje niko nije registrovao!

Međutim, gotovo u svim tekstovima o stradanju Roma Bosne navodi se pomenuto pismo, za koje se tvrdi da je ‘doprinelo spasavanju Roma Bosne’, a retko ko pominje tragičnu sudbinu na desetine hiljada bosanskih Roma nomada!

Pri tom se zanemaruju i prenebregavaju osnovne istorijske činjenice. Naime, u Bosni je bio centar otpora narodnooslobodilačkih snaga i partizanskih jedinica i tu su vođene mnogobrojne borbe protiv nacističkih i fašističkih zavojevača i domaćih izdajnika. Jevreji, Romi i partizani bili su živa meta svih njih.

Romi Bosne, goloruki i nezaštićeni, u početku rata nepoželjni čak i u partizanskim jedinicama (!), bili su kao u ‘karakazanu’ i plaćali su životom na svakom koraku.

Ta istina o stradanju Roma Bosne i Hercegovine retko je koga interesovala, pa je usled toga ostao da živi pomenuti mit o ‘spasavanju’ Roma!"[67]

*  *  *

Sve što govorim, dakako, ne treba shvatiti kao obezvređivanje činjenice da su neki životi možda ipak sačuvani, iako je nesporno da je, s obzirom na njeno brojno stanje prije uspostave NDH, romska populacija najviše stradala i da se uspio spasiti samo neznatan broj Roma.[68] Naprosto, želim iznijeti svoje mišljenje da se taj kontroverzni čin ne može posmatrati kao humanost koja zavređuje da bude slavljena - kako projektuje Hadžijahić i za njim oni što izgrađuju jednu skarednu i već dobrano etabliranu historijsku konstrukciju - nego jedino kao gesta kojom su, opet po rasističkom principu, izdvojeni Arlije kako bi bili spašeni od ustaškoga genocida, koji je izvršen i nad Gurbetima iako su i oni bili muslimani. U Tešnju, piše Hozić, "sve njih, koje su uhvatili, ljude, žene i djecu, ustaše su otjerale u logor Jasenovac. Niko od njih više nije viđen. Sve su ih ustaše poubijale."[69]

Zar to, dakle, nije eklatantan primjer pristajanja uz ubilački rasizam: privilegirati jednu genetičku skupinu (Hadžijahić), dok se program u kojemu su neke druge skupine predodređene za istrebljenje ničim ne dovodi u pitanje...? Štaviše, 27. jula 1941. godine u Bosni i Hercegovini je počeo ustanak, a u Sarajevu istovremeno zasjedaju bivši zemljoposjednici. "Upravo su u to vrijeme", kazuje Hadžijahić, "ustaške vlasti po nacističkim sugesti­jama uveliko vršile popise Cigana, kako bi onda protiv popisanih mogli početi s progonima. Ove su mjere naišle na jednodušnu osudu i na konferenciji bivših zemljoposjednika, održanoj u Sa­rajevu 26. i 27. jula 1941"[70] - gdje su ovi razmatrali načine borbe za svoje feude, sudbinu zemlje Bosne i njenoga ukupnog stanovništva ne smatrajući svojim problemom.

Različiti su povijesni, socijalni i politički razlozi zbog kojih su bosanskomuslimanske elite iskazale lojalnost NDH. Za neke, kao što su Adem-aga Mešić i Hakija Hadžić, to je bila konzekvenca njihove prethodne nacionalne identifikacije sa hrvatstvom, a drugi su ustašku državu doživjeli kao novu centralnu vlast, što "djelomično predstavlja nastavak političke strategije razvijane još od austrougarskog perioda".[71] Konzervativci općenito odbacuju svaku vrstu revolucionarne promjene, jer smatraju da je nužno očuvati Božijom intervencijom ili naprosto poviješću stvoreni poredak, ali, usred ratnoga vrtloga koji nije ostavljao nikakve izglede za opstanak postojeće konstelacije, bosanskomuslimanski prvaci našli su se pred izborom između dviju revolucija. Jedna je vršena radi uspostave poretka utemeljnog u čistoj rasi i stvaranja fašističkoga novog čovjeka, te je ne samo podrazumijevala nego i otvoreno proklamirala eksterminaciju rasno nečistih, što je neminovno završilo u genocidu. A drugu je predvodila Komunistička partija s ciljem da se, uz oslobođenje od fašističkih okupatora, provede i socijalistička transformacija društvenih odnosa. Pa iako su im, dakle, obje bile neprihvatljive, kao što i ni jedna od ovih revolucija njih nije mogla suštinski akceptirati, muslimanski politički i vjerski prvaci su, po logici tradicionalističke aksiologije svoga ideološkog konzervativizma i filistarskog mentaliteta, dospjeli u službu radikalnih fašista, što nacisti i ustaše jesu bili. A kada je taj zagrljaj počinjao da ih guši, koprcali su se tek toliko da bi stisak popustio, ali krvavo naručje nisu napuštali.[72]

Emily Greble nudi svoje viđenje stvarnog motiva nastojanja muslimanskih prvaka da mjerama protiv bosanskih Roma od strane NDH daju vid vjerskih progona. "Sarajevski muslimani su", smatra ona, "prepoznali da rasna klasifikacija Roma ima šire implikacije za muslimane u Hrvatskoj. U državi gdje je rasni status određivao pravo čovjeka na život, muslimani su bili s razlogom oprezni kod svake ideologije koja dio njihove zajednice definira kao inferiornu grupu. Shvatili su da, ako novi vladari mogu neke muslimane etiketirati kao nearijevce, ništa ih neće spriječiti da u budućnosti reklasificiraju i druge muslimane."[73]

Iznimno je zanimljivo ovo njeno tumačenje, i samo u takvom kontekstu mogla bi se razumjeti Hadžijahićeva tvrdnja da se akcijom za spasavanje Cigana postigao puni uspjeh, jer je briga za Rome kao muslimane bila lažna. Romi su, zapravo, predstavljali sredstvo u lukavom manevru koji se zasnivao na činjenici da je ustaškom vrhu hrvatska država bila nezamisliva bez Bosne i Hercegovine[74], ali u njoj je kakva-takva hrvatska nacionalna prevaga mogla biti ostvarena tek sa muslimanskom populacijom. Bilješke Ministarskoga savjeta Kraljevine Jugoslavije kazuju, naime, da je u Bosni i Hercegovini krajem 1939. godine "živelo 2.749.210 stanovnika - 1.226.991 (44,6%) pravoslavnih Srba, 858.140 (31,2%) muslimana, 595.974 (21,7%) katolika Hrvata, 4.358 (0,1%) katolika Slovenaca i 63.720 (2,3%) pripadnika ostalih veroispovesti i narodnosti."[75] To bi, zatim, bio i jedini smisao one Hadžijahićeve naoko nespretne, a u stvari mimikrijske formulacije da nacistima nije bilo stalo da izazivaju Muslimane, to jest da su se plašili daljih protesta Bošnjaka (Imamović), odnosno da nisu željeli izazivati dalje nezadovoljstvo Bošnjaka (Bećirović).

I onaj dopis Hakije Hadžića indicira da je Greble u pravu. Hadžić, dakle, piše da se "u nekim krajevima provodi popis Cigana, u koji se uvrštavaju i Hrvati muslimani te vrste, pa i to izaziva u nekim mjestima nepotrebno i nepoželjno uzrujavanje ne samo među tim navodnim Ciganima, nego i među drugim susjednim Hrvatima, napose muslimanima". Hadžijahić je također naveo da je taj zahtjev Ministarstvu unutarnjih poslova NDH upozorio na "okolnost da popisivanje izaziva ‘nepotrebno i nepoželjno uzrujavanje’ kod stanovništva".[76] Pa, recimo da je razumljivo to što Hadžijahić 1984. godine eskivira kategorizaciju stanovništva kakva je data u Hadžićevu dopisu, jer to pripada rasnoj klasifikaciji NDH, ali skraćenje te rečenice moglo je značiti i zametanje tragova koji bi ukazivali na stvarni poriv, o kojem govori Greble, a omogućeno je da se za budućnost zavješta teza o humanitarnoj namjeri kao jedinoj motivaciji koja je vodila tu grupu humanistički orijentiranih ljudi.

*  *  *

Naglasivši da se to odnosi i na "bilo koju drugu takvu rezoluciju", Greble je za sarajevsku rezoluciju od 12.10.1941. godine upozorila da se ne može "zanemariti činjenica da je većina potpisnika prethodnih mjeseci podržavala njemačke i ustaške ciljeve. Mada su sada govorili protiv vjerske netolerancije, dvanaest potpisnika je također potpisalo i antisemitsku peticiju za ‘zaustavljanje Jevreja’ u martu 1941."[77], dakle prije nego što je uspostavljena NDH. Ocjenjujući karakter i smisao muslimanskih rezolucija, Greble ne ostavlja mjesta za dilemu: "To je bio direktni odgovor na radikalizaciju ustaških politika, pritisak koji se osjećao u muslimanskoj zajednici u cijelom regionu i drugorazrednu poziciju muslimana u NDH. To je bio pokušaj suprotstavljanja ustašama; to nije bio pokušaj zaustavljanja genocida."[78] U tom slučaju, ono što Tarik Haverić kazuje povodom ovih rezolucija odnosilo bi se i na Hadžijahićevu, kao i na potonje interpretacije akcije za spasavanje Cigana. Haverić, naime, smatra da nisu toliki problem postupci onovremenih bosanskohercegovačkih muslimana, jer "briga za sebe i svoje dolazi na prvo mjesto", koliki su problem "današnji Bošnjaci i njihovo nastojanje da - u reviziji historije - razumljive postupke svojih predaka čiji je cilj bio socijalno-biološko samoočuvanje predstave kao hrabrost, nesebičnost i brigu za druge".[79]

Kako god bilo, izvjesno je da svi ti alarmi, elaborati i osude koje su zločincima na njihove rasne zakone upućivali oni što su, kao i u slučaju muslimanskih rezolucija, iste te zakone u principu prihvaćali - nisu nešto što pripada u zaslugu i čast bosanskim Muslimanima. U zaslugu i čast svima u Bosni i Hercegovini pripadaju isključivo oni što su odlučili oduprijeti se okupatorima i kvislinzima, a među takve ne spada onaj što je iz Tešnja pokrenuo alarm (mada je, vidjeli smo, i postojanje tog alarma sâm Hadžijahić uveliko doveo u pitanje), kao ni oni što su se potom izborili za amandman na rasne zakone koji, po svemu sudeći, i nije imao poseban učinak. Jer prije će biti da se o pojedinačnim slučajevima može govoriti kad su posrijedi preživjeli, a ne ubijeni bosanskohercegovački Romi - kako bi to htio Hadžijahić u ona dva teksta što se raspadaju u svojoj općenitoj inkoherenciji, a uprkos tome i dalje služe kao podloga za održanje mistifikacije o tobožnjem spašavanju Roma. Ali to već nije do Hadžijahića. Uostalom, i on je 1971, iste godine kad je objavio onaj članak u Takvimu, napisao i slijedeće: "Jasno je da u doba kada se oružana borba protiv okupatora i njegovih pomagača nametala kao nužni i neophodni imperativ sama pojava rezolucija, ne znam koliko one bile borbene, nije mogla riješiti Muslimane dužnosti da i oni, sa pripadnicima ostalih naših narodnosti, masovno prihvate oružje za borbu na strani narodnooslobodilačkog pokreta."[80]

A zatim se, hoćeš-nećeš, nameću još neki upitnici. Jesu li to, naime, i nakon rata[81] postojala dva Hadžijahića: jedan koji objavljuje pod pseudonimom i drugi što se u isto vrijeme potpisuje punim imenom? Raskriva li se, tako, i u slučaju posljednjeg bosanskog polihistora jedna dublja etička, pa i civilizacijska nedosljednost...? Jer, kad se potpisuje pseudonimom - Hadžijahić izriče laude akciji za spasavanje Cigana u kojoj je važnu ulogu imao Hakija Hadžić, makar ga Džemaludinović i ne spomenuo (kako smo vidjeli, upravo je Poglavnikovom Povjereniku Hadžiću podnesen izvještaj komisije; on je 30.7.1941. dostavio i dopis Ministarstvu unutarnjih poslova NDH, na čijem se čelu tada nalazio "slavni" ministar Andrija Artuković), a svojim imenom ovjerava tekst u kojem govori o muslimanskim rezolucijama, ali ističući njihovu nedovoljnost i imperativ da se Muslimani s oružjem priključe narodnooslobodilačkom pokretu, pri čemu ukazuje na činjenicu da "Pavelićev povjerenik za drinsku banovinu Hadžić, u jednom svom pamfletu od 15. II 1942, rezolucije označuje kao ‘deklaraciju protiv države Hrvatske i protiv ustaškog pokreta’."[82]

Na koncu se - O tempora, o mores! - ova groteska sliva u knjigu u kojoj se i Hakija Hadžić i Adem-aga Mešić implicitno uspostavljaju kao ličnosti koje su stajale nasuprot zlu, a urednik te knjige lamentira nad činjenicom da se o rezolucijama "nije učilo u školama u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata".[83]

[1] Smail Galijašević: Hadžimehmed-beg Ajanović. Načelnik Općine Tešanj 1941-1944., izdanje autora, Tešanj, 2011, 36. str.

[2] Komisiju su činili predsjednik Smail Hodžić, te članovi Osman Kerić i Osman Dolamić, a zapisnik je vodila Tilda Hiršler.

[3] U saopćenju Vojnoga suda Druge armije, objavljenom u drugoj polovini juna 1945. godine u jugoslavenskoj štampi, stoji da su "glavni ustaški zlikovci" od strane engleske komande izručeni 17. maja, da je, po optužici "zbog veleizdaje i ratnih zločina", glavna rasprava izvršena 6. juna, nakon čega je izrečena i presuda - u kojoj se za Mešića radilo o doživotnoj robiji, trajnom gubitku građanske časti i konfiskaciji imovine. (Bogdan Krizman: Pavelić u bjekstvu, Globus, Zagreb, 1986, 26. str.) Mešić je i umro 5.7.1945. u zatvorskoj bolnici u Popovači. (Zlako Hasanbegović: "Iz korespondencije Adem-age Mešića uoči uspostave Banovine Hrvatske. Pismo Društva bosansko-hercegovačkih Hrvata u Zagrebu reis-ul-ulemi Fehimu Spahi i vrhbosanskom nadbiskupu Ivanu Šariću iz svibnja 1939.", Časopis za suvremenu povijest, god. 40, 2008, br. 3, 973. str.)

[4] "Saslušanje Adem age Mešića, 27. maja 1945. godine", u: Vladimir Dedijer i Antun Miletić: Genocid nad Muslimanima, 1941-1945. Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost, Sarajevo, 1990, 552. str. (Objavljeno i u: Adem-aga Mešić: Moj odgovor bezimenim klevetnicima i drugi tekstovi, priredio Amir Brka, Centar za kulturu i obrazovanje, Tešanj, 1998, 87-93. str.)

[5] Brka, 141. str.

[6] Muhamed Džemaludinović: "Jedno svjedočanstvo naše humanosti iz ratnih dana", Takvim, Sarajevo, 1971, 72. str.

[7] Isto.

[8] Isto.

[9] Muhamed Hadžijahić uistinu slovi kao izrazito značajna figura bosanskohercegovačke kulture, pa je tako bilo i u mojoj percepciji. Stoga sam davno sačinio njegovu bibliografiju, a kad je objavljen "Prilog bibliografiji Muhameda Hadžijahića" (u: Čas sjećanja. Muhamed Hadžijahić 1918-1986. Zbornik priloga sa skupa održanog 22.6.1996. godine u Sarajevu, Preporod, Sarajevo, 1997, 57-86. str.), u štampu sam dao svoje "Dopune ‘Priloga bibliografiji Muhameda Hadžijahića’", gdje se nalazi i popis literature o njemu. (Kabes, Mostar, god. III, 1997, br. 20, 63-65. str.)

[10] Džemaludinović, 73. str.

[11] Riječ je o anketi za izradu ustava Islamske vjerske zajednice NDH, koju je 31. maja 1941. sazvao Pavelićev povjerenik u Sarajevu Hakija Hadžić. Anketa je zasjedala do 25. jula, a u njenom su radu pored Hadžića sudjelovali veliki župan Velike župe Vrhbosne Derviš Omerović, predsjednik "El-Hidaje" Mehmed Handžić, vrhovni šerijatski sudija Ibrahim Mehinagić, rektor Više islamske šerijatske škole Šaćir Sikirić, predsjednik Društva džematskih imama Mustafa Varešanović, bivši muftija i kustos Zemaljskoga muzeja Derviš M. Korkut, predstojnik administrativno-pravnog odjela Gradskoga poglavarstva Kasim Turković, bivši sekretar Ulema-medžlisa Muhamed Kantardžić, predstavnik Imamsko-mualimskog društva Ramiz Jusufović i historičar Hamdija Kreševljaković. Anketa je završena izradom nacrta ustava, o čemu je 7. augusta u Zagrebu Pavelića izvijestilo izaslanstvo predvođeno doglavnikom Mešićem, a činili su ga Hakija Hadžić, muderis Ahmed Karabeg, bivši član Ulema-medžlisa Šakir Mesihović, Mehmed Handžić, član glavnog odbora "El-Hidaje" Kasim Dobrača, Mustafa Varešanović, član glavnog odbora Društva džematskih imama Hasan Odžečkić, član odbora Društva šerijatskih sudija Ibrahim Mehinagić, član Ulema-medžlisa Muhamed Pandža, sekretar Imamsko-mualimskog društva Ramiz Jusufović, gradonačelnik Sarajeva Atif Hadžikadić, Kasim Turković i Muhamed Kantardžić. (Vidjeti: "Predstavnici Hrvata muslimana kod Poglavnika", Novi behar, Sarajevo, god. XIV, 1941, br. 4, 97. str; Zlatko Hasanbegović: "O pokušajima donošenja Ustava Islamske vjerske zajednice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj", Časopis za suvremenu povijest, god. 33, 2001, br. 1, 78-79. str.)

[12] Hadžijahić: "Bosanski Romi 1941/1942.", 1314. str.

[13] Emily Greble: Sarajevo, 1941-1945. Muslimani, kršćani i Jevreji u Hitlerovoj Evropi, University press, Sarajevo, 2020, 87. str.

[14] Faksimil Hadžićeva dopisa objavljen je u: Lengel-Krizman: Genocid nad Romima, [68-69. str.], a tekst dokumenta u: Vojak, Papo, Tahiri, 235-236. str. - Hadžić je bio ustaški povjerenik za bivšu Drinsku banovinu, a njegova je praksa bila "da u svojim službenim aktima stavi zaglavlje (memorandum) ‘Povjereništvo NDH u Sarajevu’." (Rasim Hurem: Bosna i Hercegovina u Drugom svjetskom ratu 1941-1945., Plejada i BNZG, Zagreb - University Press, Sarajevo, 2016, 66. str.)

[15] Greble, 103. str.

[16] Hadžijahić, isto.

[17] Isto.

[18] Isto, 1314-1315. str.

[19] Od 30. aprila do 15. augusta 1941. godine Hadžijahić je radio kao "perovodni vježbenik u Poglavnikovom Povjereništvu u Sarajevu", zatim je tajnik u Velikoj župi Sana i Luka u Banjaluci, cenzor u Glavnom ravnateljstvu za promidžbu u Sarajevu i službenik u Državnom promidžbenom uredu u Zagrebu. (Enes Pelidija: "Dr. Muhamed Hadžijahić - dostojan nastavljač porodične tradicije", Znakovi vremena, Sarajevo, god. 10, 2007, br. 38, 21-22. str.)

[20] Jelić-Butić, 199. str.

[21] Hadžićevu biografiju vidjeti u: Nada Kisić Kolanović: Muslimani i hrvatski nacionalizam 1941.-1945., Hrvatski institut za povijest i Školska knjiga, Zagreb, 2009, 178-180. str.

[22] Hadžijahić, isto, 1315. str.

[23] Greble, 103. str.

[24] Hadžijahić, isto, 1313. str.

[25] U svome razmatranju Greble se referira samo na Hadžijahićev tekst iz 1984, pa je moguće da ovaj iz 1971. nije ni imala u vidu.

[26] Džemaludinović, 73. str.

[27] Leopold Glück: "Prilog fizičkoj antropologiji cigana u Bosni i Hercegovini", Glasnik Zemaljskog muzeja, sv. VIII, 1896, 169-192. str; Isti: "Zur physischen Antropologie der Zigeuner in Bosnien und der Hercegovina", Wissenschaftliche Mittheilungen aus Bosnien und der Herzegowina, sv. 5, 1897, 403–433.

[28] Lengel-Krizman: Genocid nad Romima, 37. str.

[29] Džemaludinović, isto.

[30] Preuzeto iz: Vojak, Papo, Tahiri, 241. str.

[31] Muhamed Hadžijahić: Posebnost Bosne i Hercegovine i stradanja Muslimana. Rukopis dostavljen savezničkim snagama 1944., KDM "Preporod", Sarajevo, 1991, 60. str.

[32] O stradanju srpskoga stanovništva na tešanjskom prostoru treba kazati i to da su 15.1.1943. godine dva bataljona Prve proleterske brigade prodrla u sam grad, a neprijateljske snage povukle su se u tvrđavu. Pet dana kasnije su i borci Pete crnogorske proleterske brigade stizali sve do sela Mekiš nadomak Tešnja. Nakon što su se partizanske jedinice zaputile prema Bosanskoj krajini gdje je otpočela velika neprijateljska ofanziva - Nijemci i ustaše izvršili su odmazdu. Koncem januara odveli su u Doboj 11 Srba iz tešanjskog sela Bobare, te ih po kratkom postupku osudili na smrt i strijeljali, a odmah potom su u Mekišu strijeljali još 12 Srba. (Hozić, 76-77. str.)

[33] Vidjeti poglavlje "Jozef Albahari, drama i enigma", u: Brka, 144-149. str.

[34] Sakib Kurtić: Adem-aga Mešić u svom vremenu, Planjax, Tešanj, 2004, 123. str.

[35] Kisić Kolanović, 146. str.

[36] Mujić, 150. str.

[37] Lengel-Krizman: Genocid nad Romima, 14. str.

[38] "Saslušanje Adem age Mešića", 555. str.

[39] Pišući o drugima, opisao je Mešić 1944. godine upravo vlastitu blasfemiju: "[...] kad im treba vjera za njihovu pokvarenu politiku, onda se kriju i pokrivaju vjerskom krinkom". ("Budimo složni i za dom spremni! /Za 'Hrvatski narod' napisao doglavnik Ademaga Mešić/", Hrvatski narod, Zagreb, god. VI, 1944, br. 1138, 5. str.)

[40] Moni Finci: "Osamnaesta hrvatska brigada - oslobodilac Tešnja", u: Istočna Bosna u NOB-u 1941-1945. Sjećanja učesnika, knj. 2, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1971, 503. str. - Dedović je omogućio i oslobađanje Tešnja u noći 22/23.7.1944. godine, što se nije moglo izvesti bez zaposjedanja tvrđave u koju je upravo on uveo partizanske jedinice. (Hozić, 120-124. str.)

[41] Džemaludinović, 72. str.

[42] Jozo Tomasevich: Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945. Okupacija i kolaboracija, Europapress holding i Novi Liber, Zagreb, 2010, 675-677. str.

[43] Lengel-Krizman, isto, 39. str.

[44] Stvorenu okolnost nastojali su iskoristiti i Romi katolici, na šta aktom upućenim Župskoj redarstvenoj oblasti Sarajevo 9.6.1942. upozorava Ustaška nadzorna služba: "Primijećeno je da su Cigani počeli metati na glave fesove te se preoblačiti u građanska odijela kako bi izbjegli upućivanje u logor." Stoga je naloženo da se na svaki način spriječi "ovakvo prikrivanje Cigana". - Navedeno prema: Antun Miletić: Koncentracioni logor Jasenovac 1941-1945. Dokumenta, knj. I, Narodna knjiga, Beograd - Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, 1986, 304-305. str.

[45] Lengel-Krizman, isto, 42. str.

[46] Jakovljević, isto.

[47] Vidjeti: "Zenička rezolucija", u: Nasuprot zlu. Muslimanske rezolucije iz 1941. Zajednička izjava iz 2015., priredili Enes Karić i Mustafa Spahić, El-Kalem, Sarajevo, 2019, 99-101. str.

[48] Fuad Džidić i Esad Hećimović: Robija šutnje (Stradanje Muslimana u zeničkom kraju 1945-1987), KDM "Preporod", Zenica, 1991, 163. str.

[49] Isto. - Zapravo, nakon smrti Fehima Spahe (1877-1942.), koji je na toj poziciji bio od 1938, dužnost reisu-l-uleme do 1947. godine vršio je Salih Safvet Bašić (1886-1948.). (Ferhat Šeta: Reis-ul-uleme u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji od 1882. do 1991. godine, Sarajevo, 1991, 43-48. str.)

[50] Džidić i Hećimović, 162. str.

[51] "Svim područnim Kotarskim vakufsko-mearifskim povjerenstvima i džematskim imamima", Glasnik Islamske vjerske zajednice, Sarajevo, god. X, 1942, br. 8, 228. str.

[52] Greble, 105. str.

[53] Greble, 104. str.

[54] Hurem, 103. str.

[55] Vojak: "Zaboravljene žrtve", 268. str.

[56] Vidjeti npr: Mevludin Dizdarević: "Tretman Roma kao etničke manjine u Zenici kroz prizmu rezolucije zeničkih intelektualaca 1942. godine", Novi Muallim, Sarajevo, god. XVII, 2016, br. 67, 31-40. str; Isti: "Muslimanska rezolucija o zaštiti Roma", u: Nasuprot zlu, 65-68. str.

[57] Hadžijahić: "Bosanski Romi 1941/1942.", 1316. str.

[58] Mustafa Imamović: Historija Bošnjaka, BZK "Preporod", Sarajevo, 1997, 356. str. - Ovaj pasus nalazi se i u knjizi Atifa Purivatre i Muhameda Hadžijahića ABC Muslimana (Bosna, Sarajevo, 1990, 36. str.), s tim što je kod Imamovića Musliman zamijenjen Bošnjakom, a uz sintagmu bijeli Cigani u zagradi je dodat naziv Arlije.

[59] Denis Bećirović: "Nezavisna Država Hrvatska i Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini 1941. godine", u: Bosna i Hercegovina 1941: novi pogledi. Zbornik radova, Institut za istoriju, Sarajevo, 2012, 47. str.

[60] Hurem, 104. str. - Huremov sud o nepotkrijepljenim ocjenama odnosi se na ovdje već navedenu tvrdnju Lengel-Krizman i na slijedeću konstataciju D. Lukača: "U toku maja progoni i nasilja proširuju se i na Cigane, prvenstveno one koji su pravoslavne veroispovesti. Intervencijom Hrvatsko-muslimanskog društva u Zagrebu od 19. maja 1941. godine zaštićeni su Cigani muslimani od progona." (Dušan Lukač: Ustanak u Bosanskoj krajini, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1967, 63. str.)

[61] Dragan Cvetković: "Stradanja civila Nezavisne Države Hrvatske u logoru Jasenovac", Tokovi istorije, Beograd, 2007, br. 4, 163. str.

[62] Mihovilović, 115. str.

[63] Isto, 101. str.

[64] Vojak: "O povijesti stradanja Roma", 75-76. str.

[65] Danijel Vojak: "Izbor iz bibliografije o Romima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj", u: Stradanje Roma u Europi, 144-154. str; Dragan Milošević: Bibliografija radova o stradanju Roma u Drugom svetskom ratu na teritoriji prethodne Jugoslavije, Muzej žrtava genocida, Beograd, 2020.

[66] Aiša Softić, navedeni rad.

[67] Đurić i Miletić, 134-135. str.

[68] Matković, 186. str.

[69] Hozić, 73. str.

[70] Džemaludinović, 73. str.

[71] Xavier Bougarel: Nadživjeti carstva. Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u Bosni i Hercegovini, Udruženje za modernu historiju, Sarajevo, 2020, 109. str.

[72] Instruktivna je i za ovaj slučaj studija T. Cipeka u kojoj je predočena komparacija hrvatskoga i mađarskog konzervativizma i njihova sloma koji su prouzročili fašistički pokreti. (Tihomir Cipek: "Konzervativizam. Mađarska i Hrvatska u komparativnoj perspektivi 1918.-1945.", Časopis za suvremenu povijest, 2015, br. 2, 293-305. str.)

[73] Greble, 103-104. str.

[74] U tom smislu je karakteristično pisanje zagrebačkog lista Hrvatski narod od 28.5.1941. godine: "Središte je hrvatskog pitanja bilo i ostalo pitanje Bosne i Hercegovine. Rješenje hrvatskog pitanja ovisilo je o pitanju Bosne i Hercegovine. Dovoljno je baciti površan pogled na zemljopisnu kartu, da se vidi kako su Hrvatska, Slavonija i Dalmacija tek okrajci historijske Hrvatske, čije je srce Bosna i Hercegovina. Mi možemo živjeti kao i ljudsko tijelo bez kojega uda, ali ne možemo bez Bosne i Hercegovine, jer su Bosna i Hercegovina naše tijelo i naše srce." (Citirano prema: Jelić-Butić, 100. str.)

[75] Mira Radojević: "Bosna i Hercegovina u raspravama o državnom uređenju Kraljevine (SHS) Jugoslavije 1918-1941. godine", Istorija 20. veka, Beograd, god. XX, 1994, br. 1, 32. str.

[76] Hadžijahić: "Bosanski Romi 1941/1942.", 1315. str.

[77] Greble, 144. str. - Od članova komisije formirane radi spasavanja Cigana sarajevsku rezoluciju potpisali su svi osim Hamdije Kreševljakovića, a potpisnik rezolucije je i hfz. Džemaludin Hadžijahić, imam i hatib Careve džamije, otac Muhameda Hadžijahića. (Vidjeti: "Sarajevska rezolucija", u: Nasuprot zlu, 78-80. str.)

[78] Greble, 144. str.

[79] Tarik Haverić: "Muslimanski rezolucionari (II)" [http://www.prometej.ba/clanak/povijest/tarik-haveric-muslimanski-rezolucionari-ii-4676]

[80] Muhamed Hadžijahić: "Muslimanske rezolucije iz 1941. godine", u: 1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine, Institut za istoriju radničkog pokreta i "Veselin Masleša", Sarajevo, 1973, 280. str.

[81] Kako je već navedeno, Hadžijahić je tokom rata službovao u organima NDH, ali postoje i tvrdnje da je tajno surađivao sa narodnooslobodilačkim pokretom. (Vidjeti: Muhidin Pelesić: "Javni i tajni poslovi Muhameda Hadžijahića u Drugom svjetskom ratu", u: Čas sjećanja, 34-40. str.)

[82] Hadžijahić: "Muslimanske rezolucije", 281. str.

[83] Hilmo Neimarlija: "Nasuprot zlu", u: Nasuprot zlu, 8. str.