Ivan Lovrenović

OKRUTNI DEMIJURG

Nekada pomisliš da je istinu iskonsku shvatio Cioran
koji je kazao kako je uzrok lađi svijeta Božija dosada,
a pri tome i ljudi da su beznadežna zemaljska posada,
pa zato da si, mimo svoje volje, i ti na život primoran

Ako je tako, On je odagnao gluhu, kozmičku samoću,
i možeš ga razumjeti, posebno dok si u bdijenju noću,
jer tad bi, u očajanju, sve dao da zora što prije osvane,
ali bespomoćan ti si, božanske prisiljen si čekati dane

Varljiva je, međutim, svjetlost što ti u svitanje dolazi,
magnovenim sjenkama prožeta, uz treptaj oka prolazi
Svejedno, oprostio bi ako i jesi stvoren tek za zabavu,

da je Demijurg nît neku dao, najtanju i sasvim labavu,
pa bar i smisao klauna bijednoga da ipak tako doznaš,
a sada: šta možeš doli Njegovu okrutnost da spoznaš?

ZAR NIJE ZNAO?

Nije mu odveć trebalo kako bi bio načisto da ovo nije dobro:
dok se nije osvijestio u svijetu, svečano se ćutio, čilo i vedro,
ali, nad brodom je vlastitim pjesnik potom raspeo crno jedro,
uzvihorenom pučinom ne mogavši više ploviti gordo i bodro

I sada nejasno mnije da Stvoritelj i nije želio dovršiti cjelinu,
pa višnju misiju tobože nasljeđuju okrutne ubojice i zlikovci
koji se imenom Njegovim zaklinju, a samo ih pokreću novci,
i jezik imetku podredivši, riječ niti jednu ne ostavivši nevinu

A da će dalje sve tako ići, zar može biti da On već nije znao?
Pred neumitnim spoznanjem očajan strepi: i Demijurg je zao,
pa će, u konačnom, i krivim biti što moć mu je mišljenja dao

Ne hulī poet nego doznati nastoji ono što, tužan, ne razumije,
u nebo i u zemlju ponire, gonetajući poduzima i što ne umije;
osuđuju ga ljudi, tako će i On, smrknut, jer mu je pitanja slao

GROTESKNA OSVETA

Navlačio si kao odjeću slojeve svijeta koji te prekriva,
jer ono što vidio si, čuo ili naslutio nisi mogao skinuti
Sablasti i utvare su te prožele i nikad one neće minuti,
ni tračak zvijezde što te donijela u tebi već ne prebiva

Ovo u šta ti si dospio nezajažljivo je halapljiva neman
koja u opsjene se rastače i nesagledive privide obličja,
alave žvale u koje pao si, svetački naivan i nespreman,
nesposoban da lice Božije očuvaš i ljudska mu naličja

Uvjeren sada postaješ kako i jezik je upravo stoga dat
da bi te Mefisto kroza nj lažima sprovodio u nepovrat,
obećavši ti čaroliju, ali ona je imala smisao eutanazije

dok ti se, nestajućemu, pričinjao obzor divne fantazije
Sad mu konačnu šalješ epistolu, s mračnom posvetom,
grotesknu, a naslađuješ se, ipak, spoznajnom osvetom

NE MOŽEŠ POREĆI

Nema svjetla na kojem krv bi se vidjela po tvojim rukama,
no, znadeš da krivac ti si za zlo svako koje se ikada desilo,
za stradanje do jednoga Abela i za vječito ljudsko bjesnilo,
u grijehu ogrezao, zaslužio si da patiš i skončaš u mukama

Onaj si dječak koji podavio je ptice u gnijezdu na sojenici,
sâm si praćku načinio i strastveno si progonio mačke i pse,
još uvijek šapat kruži da si i u Getsemanskome uočen vrtu,
tvoj je veo u Auschwitzu lepršao, u Jasenovcu i Srebrenici,

Inke i Maje, Asteke, Indijance, nestale si narode pobio sve,
sjena se tvoja crna nadvila nad svaku žrtvu, ranjenu, mrtvu
Sebe razumjeti težeći, spoznao si prirodu okorjeloga ubice,

i ništa poreći ne možeš: vjerodostojan si primjerak za vrstu
Svaki si od ovih što zagušuju po blaženim gradovima ulice,
ali, već su i iz svog iskona u krvotoku donijeli žičane uzice