Amir Brka: PISMO MUNCHU
Pred crtežom Sanjina Lugića
Pomislih, večeras, da postoji nešto u tvojemu Kriku
od nerečenoga, što je Itačanin naslutio vidjev Kirku
I cerebro Bogomudrom kralju čarobnica zabezeknu,
a njegova izgubljena duša poput tvoga platna jeknu
Noćas, on te ne bi upitao da li ima kraja, o Edvarde,
jer svaki Odisej od tad i zauvijek nedvojbeno znade
da se može na Itaku stići, pa i kroza Haribde i Scile,
ali da su nesvladive one nepojamne, nadnaravne sile
koje su ga već fetusom osudile na vječito lutalaštvo,
nerazumnim učinivši svako Dokle?, pogotovu Zašto?
Od slijepoga vidioca epskog, do tebe je stigla muka,
agonalni misterij se zgusnu, čak do vrištećega mûka
Čekat će ga Penelopa u njegovu vladarskom kućištu,
ali uzalud će vječno putovati samrtnome svom ulištu
Sanjin Lugić, crtež