Ivan Lovrenović

Prošle godine 28. septembra ovdje je objavljena pjesma Amira Brke Ćatićevo pismo sestri. Kako se to često događa kod ovoga čudesnog pjesnika, u međuvremenu je iz te pjesme, kao iz živoga zrna, izrasla moćna poema Sa pjesnikova odra.

    SA PJESNIKOVA ODRA

Proslov

Jedanput, sanjao sam kako Musa Ćazim Ćatić iz mađarskoga gradića Örkénya piše pismo sestri u Tešanj. U vojnom sanatorijumu, taj pripadnik željezničkoga odjeljenja 3. Bosanskohercegovačke pješadijske regimente olovku i papir uzima na mahove - kada groznica unekoliko popusti, pa se i ruka ponešto umiri... Doimajući se kao da mu je sve drugo posve nevažno - sa naporom, ali posvećeno, čita ono što je ranije napisao. Pri tom nailazi na sekvence kojih kao da se ne sjeća, ili nečim nije zadovoljan, pa zastaje, mršti se, ali ništa ne precrtava... Zuri u strop, blijed je, opružen kao mrtav... Usporeno se potom pomjera, uspravlja se s mukom, sa bolnom grimasom, polako se smiruje, dopisuje rečenicu-dvije, ili - iznenadno živahan - i cijeli pasus... Onda ga opet slama težak suhi kašalj, užasno se grči, kao iz puške da je pogođen, iskočit će mu crvene oči s koštunjava lica... Zatim naglo pada u san, kao da je svijest izgubio...

Krajem marta 1915. beznadežno bolesni pjesnik bit će otpućen u Tešanj, rodnu kasabu svoje majke, da tu i okonča život, kako je i bilo - 6. aprila, nedugo nakon što je navršio 37 godina.

Mučan je bio taj san, želio sam da ga zaboravim. Vrijeme je proticalo, a u meni je postepeno narástao čudan pritisak, ne mogu to razjasniti... I napokon sam posegnuo za hartijom: stranice koje slijede ispisane su takoreći u hipu, kao da sam u nekakvom transu bio... No, sad više i ne znam šta je u snu Ćatić doista napisao sestri, a šta je, možda, iskrivila ili dometnula moja nesigurna ruka... To će ostati nejasno, ali ja se nadam da ću iznova moći vidjeti auru, onaj lumen nad njegovim grobom, što me od djetinjstva ozaruje...

Ćatićevo pismo sestri

Rekao bih da je vršnjak, taj ljekar koji je jučer u mome
rupcu vidio krv, pa je žustro piruetu načinio i naprasno
iščeznuo, a uto se pojavila bolničarka, sa jastuka bijelom
rukavicom maramicu pokupila, i hitro nestala... Potom
se, kasnije, ne znam koliko je proteklo vremena, isti
doktor, sa maskom od gaze preko nosnica i usta, pored
mene najedanput, iznenadno ukazao, kao da je iz patosa
izniknuo, te kazuje, prigušeno, grudobolan da sam, i da
nije dobro, da sam loše, veli da sam jako loše... I onda
je zamuknuo, ili još je nešto govorio, što ja nisam čuo,
dok je, držeći me toplom pesti za ledenu ruku, hladni
pogled upirao kroz uzvrele, mutne moje oči, ka ponoru
koji nije mu dosežan... A u njegovome oku poziv smrti
svoje tad sam raspoznao... Ništa nije trebao da kaže,
jer i neizreciv svakako je moment takvog suočenja...
Nemoćan je jezik, zagrcnut je, kleca..., ćutio sam to
oduvijek, otkad smrtnosti sam svjestan, a sad i iskustvo
posve jasnō imam, tvrdo, nepobitno sasvim, što se, ipak,
i u trenu krajnjeg beznadežja, sa pjesničkom iluzijom
hrve, koja zato i postoji (što tek sada razumijem): da bi
smrti žaoku čupala...

Kroz njeg me je ona pomno osmotrila, ustrašena kao i
ja, ta pojava nepojamna, samo moja, jer sveopće nema,
jer jedna je svakom stvoru, njemu samo namijenjena,
pa kad ispuni poslanje - i ona iščezne... U svakom se
biću od rođenja njegovoga gnijezdi, otpočetka s njime
raste, u njemu i ona mrije, tužna, potrošena. Mogao bi
čovjek na samrti, malne, da nju plemenito sažaljeva...
Tako će i moja Gospa uskoro me zagrliti, nestat ćemo
skupa, dok žuti prah sipi, agonija naše ljubavi konačne,
s kojom ćemo u trajanje vječnō poći, nakon što mu
uvijek, činilo se, tako blizu bijah da sam pomišljao
kako znam o njemu barem koliko i onī što davno su
preminuli... Ali sad drhturim, dok se, kao tijelo, i duh
u grču izvija; još jedino mogu da se jezivom grimasom
mrtvaštvu naklonim, ništavilu posvemašnjem, u koje
ću trajno da preselim... Ipak, onaj davni dječak, što u
meni i sad punim dahom u pleneru diše, opire se da
vjeruje u istinu ovakvoga znanja... Njegovom ti rukom,
mila, kao riječ posljednju, kao svoj amanet, pismo ovo
sričem...

Ljekar, puki medij smrti bezoblične, tek sada je tako
zaključio... No, sumoran ja sam već predugo, nasmrt
bolan, nesumnjivo: stanje moje neizlječivo je, zbog
sušice, što nasljeđujem od oca... Davno me je ona
dohvatila, pa je neizvjesno bilo još jedino kada klonut
će i ovo jadno, istanjeno, nestajuće tijelo, s duhom da
se izjednači, razorenim posve, u čijem se magnovenju
i obrisi rasplinjuju, izmjenjuju se utvare i plamsaji
prisjećanja, narastaju do strašnih razmjera i strahotno
iskrivljuju forme oko mene... Nedavno je, tako, puška,
koju u rukama držah, u zmiju se učas obratila, krajnjom
sam je snagom odgurnuo, i hitro je u kaljuži iščeznula.
Dalje ničeg se ne sjećam, svijest sam izgubio, i probudio
se pod plafonom u koji su, kao u neznano nebo, što se
spušta, primiče se da bi me zgnječilo, uprte mi sive oči...
A jutros se plahta, kad se svjetlo ukazalo, jedan njegov
bolni pramen kada vid zasiječe, čaršaf kojim prekriven
sam i sad, poput ogromne se, nezemaljske ptice raširio,
što je na me doletjela i crnim me, grozomornim krilom,
brižno, nježno, kao prenatalni fetus, što još nije za
ovaj svijet spreman, prestrašenog, zaštitnički obgrlila...

Kažem jučer, napisah i jutros, a ne pojmim vrijeme
što je među ovim riječima minulo, ni jesam li spavao
uopće, jer već ne znam istinski san šta je, ne uspijevam
osvijestiti da li njime sam obvijen, ili nejasna je neka
plovidba posrijedi, lebdenje u predjelima čudnim,
o kojima ništa ne znam, niti bih umio pouzdano reći šta
se ovo kreće: jesam li to u nečemu što ne razaznajem,
ili nešto u meni je potonulo u sebe neznana, dok ja
to sve tek nazirem nekom tajanstvenom, unutarnjom
zjenom, te sam uzdrhtao, i krevet se treska, pomjeraju
se zidovi, u studenoj vatri gorim... Bijelo lice, što
me ušuškava, nad posteljom nadvijeno - baršunasto,
a zlokobno - zbori da je ta ognjica uobičajena: takva
je to bolest, manifestacije joj drukčije da nisu, i da će,
na kraju, sve dobro da bude, jer Božija da smo djeca
i da, veli, Njemu se vraćamo... A ja dvojim - ta pojava
je li u stvarnom prostoru, ili ona među utvarama pleše,
što se nastanjuju u mome bunilu, s kojima, amorfan,
treptim i ja, sav lelujam, ponirući nezaustavljivo,
a potom se dižem u prostore neprozirnog blještavila,
u kojima sve nestaje, raspršeno kao čarolijom, kao da
nikad i ne bješe ni ovoga kontinenta, niti vaseljene,
ni užasne vojne, a ni mene u njoj. Pa se onda naglo
mrači, sâmā je mrklina, i u meni i svud oko mene...
Niotkuda slikē, ni obrisa, glasa nijednoga, ni nutarnjeg
niti vanjskog...

Iscrpio je mene, sestrice, rat - onaj okrutni, neprestani,
žestoki rat, koji vječno sâm u sebi vodim, a oni me, kao
kakva mladca, sprovedoše do ovoga gliba mađarskoga -
da vojujem i njine bojeve, što sam davno okončao, bez
oružja, u svom duhu, kazujući stihom, što ih ne spominje,
da su oni vanjski, utoliko bezrazložni, i bez ikakvoga
smisla, u njima da neće, jer ne može pobjednika biti...
Nestala je silna otomanska imperija, nestat će i crno-žuta,
i ruska, i pruska, kao svaka koja im je prethodila, kao
i one što se tek začinju, niti ime kojim još ne znamo;
bit će novih bogozvanih faraona, k nebu ostrvljenih kula
babilonskih, i kasača senatora, i napoleona... Ali sve će,
opet sve će da se skrši, u prašinu da se smrvi - iz koje
dolazi... A stradavam, evo, tuđinac ukleti, kao ratnik
poražene imperije, jer je svaka uzaludna, a tek jedna ima
gdje je ratovanje neizbježno: onaj sraz pakleni, u čovjeku
sukob nesmiljeni, u tom, pod svodom nebeskim, carstvu
najvećemu, što je i potaknut baš nebom bešćutnim, gluhom
nijemosti koja dušu guši i srce na dvoje dijeli, što mu ne
dopušta da potpunim prije smrti bude - prem ga skladom
mami, harmonijom savršenom, dok rastrojstvo opakō
mu sprema, u sadizmu likujući. Ili neba nema...

Pokušavao sam, gorljiv, pa i versom kao svetim psalmom,
da mu se udvorim, znak ištući, barem i najmanji, čelom nice
klečao sam skrušen, i čak, poput Gilgameša, izbezumljen
mahnitao; spreman bijah, na mig jedan samo, u misterij,
u Gajb riješen da uronim, začaranu, zabranjenu oblast,
gdje često sam, ohol, drskom mišlju pokucao... No, misao
lucidna je uvijek bila najviše što jesam - kad se u nju cio,
bez ostatka, strasno, uznosito smještah. Njoj i apoteozu
pjevah - Razume ljudski, ti si boštvo moje - čelom udriv u
zidove neprobojne. Jer gluhim je, bez odziva, nedostupan
u kraljevstvu svome, kojim nas je, ipak, trajno, neumoljiv
zaposjeo, On, odsutan ledno... Slijepa vjera ne bješe mi
dostatnome, pitanja su navirala, želio sam odgovore, žudio
sam znati, u istine sâm se jasno, razborito, izvan sumnje
uvjeriti... Sada, kada na tenhani bolničkog ležaja pomno
bištem propast svoga duha nesretnoga, mogao bih, čini mi
se, i kazati kako ovim plamom u Stambolu bjeh zahvaćen,
u Zagrebu potom njime sasvim spaljen... Požar je sa
Okcidenta poharao sve u meni, ali zašto...? Zbog nečeg
mu, nesumnjivo, bio sam podatan... Nakon svega, tek
ljepota opstade u meni, tek ideja njena savršenstva, koja
um i dušu uzvišeno u cjelinu neraskidnu spaja, iznad
ljudske trivijalne nade...

I sad, eto, ležim ovdje, ja - nevoljni vojno, bez odore u
kojoj mi bješe namijenjeno kidisati ka onima u drukčijoj...
U mokroj pidžami, kako sam kod kuće (a ni kuće ni
pidžame nemam), kao i vojaci onkraj fronta, trebao da
mrijem, od njih dalek, i blizak im po razmirju unutarnjem,
i dalek od doma, tog u Tešnju, ti gdje si mi, i prisan sa
onim pored Save krajolikom, arkadijom u kojoj smo oboje
ponikli, gdje je očeva mi ruka otklanjala čak i sjenu koju
krošnje su stvarale, i kad nisam ni slutio kakve tmuše
i kolika iskušenja na me tek čekaju... A da mogao sam
znati, ko zna šta bih odlučio - ako bi mi ostavljena bila
mogućnost da biram... Uvijek ona zapravo postoji...,
čovjek može odustati..., što sam i ja, jednom..., ali neću
o tom da govorim, jer znam da ti opet stid nesnošljiv
budim i najdublju ranu pozljeđujem..., neizdrživo me
savjest zbog onoga dana siječe... Samo tvoja bol bijaše
razlog da iznova nisam u smrt zakoračio, jer patnikom
vječnim bijah, po crnome mraku silna trgala me bura...
Ali, kad mi, danas, u sjećanju zašumori iz djetinjstva
rijeka, slušam glas snoviti što iz valā mene u zagrljaj
zove... A to više nije Sava, nego Leta tajnim šaptom
zbori, što bi da me u zaborav ljekoviti nosi iz ovoga
tužnog svijeta...

Ali znadu priviđenja i drukčijim biti, iluzije, gdje boravim
učestalo, pa i mnogo duže nego na šarenoj javi, prisniji sa
avetima nego sa bojama i sa oblicima ovog provizornog
svijeta... Povela me, jednom, tako, dobra vila, pred dan
neki, ili bješe, ko bi znao, noć turobna, do pred vrata doma
očinskoga, a on blistao je, kao onda dok dječarcem bijah.
Mrmorila u blizini rijeka, cvijeci i leptiri vrtom su se
šepurili, s majčine su usne tekle priče kao mlijeko njeno
slatke, vaseljenu umivala glazba vječitoga milja... No,
bijaše kratko ovo ozarenje, i već sam u novom trenu
posmatrao ruševinu, ugarak najcrnji, još silnije bjeh
osupnut smrću nego kad sam, prije desetljeće, gledao
ga zamućenim okom, dušom što je drhtala u bolu. Muka
moja, i sva moja patnja, začeše se tamo, onda kad je rajski
dom taj osvanuo grobom moje sreće, na riječ strašnu,
nemislivu, da je umro otac... Od tog časa narastaju moje
nesigurne oči, a u njima svijet se topi, neprestano to sve
manjim bivajući, dok su nad prazninom vaseljene širile
se zjene...

I, od tada, crna ptica jedna nad putem me uvijek prati,
pjesma joj je crna, crn je lepet krila u svagdanjoj mrkloj
noći, crna je i sjena njena na mom beživotnom licu,
crnjeli su versi u koje od crne tmice bježah, sve je crno,
baš sve, i još samo pomisao ná te znala me je obasjati
u crnilu mome... Lice kad god si mi pogledala, listala si
mrtvu knjigu, vidjela si uvijek istu, a sve dublju i sve težu,
neprebolnu brigu, nevolju najgrublju i najcrnju tmušu...
Nadah se ljubavi, izmaštah i djevu bajnu, ali tek u pjesmi
ona mi se krišom osmjehnula. Čarobnu, i snenu, zvah je
Niđar, Lejlo, Vesnom sam je, Đulizarom dozivao, sve
uzaman... Pa ipak sam tek ljepoti, kao idealu, kao čežnji
robovao, a žiće sam svoje, što nestaje, što se topi, kroz
stihove izbavljao, svu nježnost vlastitu u njih preselivši,
sjaj svečani u treptaju iskonskog svitanja. Nije tek pjevala,
slikala je muza moja, kroz riječ i svirala, atelijer blistao
je kao čarna bašta... Ali, bajka sve bijaše, prijetvorno
obećanje životne punine, to znam sada, kad skončavam,
nesposoban za hrabrost vojnika, izlišan za smiješnu
gordost, za grotesku negdanjeg čovjeka, kao pjesnik
bespomoćan, bijedan...

Ne znaš, draga, pamtiti ne možeš, jer djetešce tad si bila,
da jednom sam, davno, od vojarne utekao, i do Carigrada
čak tada stigao. Nove knjige željan, za saznanjem žudeći
drukčijim, ali očuh, pa i majka tužna s njime, proćerdaše
moje od bábine zemlje novce. Ostah bez ičega, te moradoh
nazad, kao i s Kalemegdana, i drugi put iz Stambola,
Zagreba također, nauk napustivši, uvijek prema suđenoj
mi Bosni, začaranoj, stoljećima porobljenoj, pokorenoj
i raspamećenoj, pa sam i ja, sin siroti njezin, bespomoćan
ludovao... Kazivah se i Srbinom i Hrvatom, Osmanlija,
Bošnjak, panislamist tobož bijah, zaklinjah se u to što ne
bjehu moja uvjerenja, jer nikojih tada o tim tjesnogrudim,
punim mržnje pojmovima i nisam imao. Ne pripadah
nigdje, kao onaj što ni sebe nije pronašao već, štaviše,
sâm od sebe sve daljim bivao, uvjeren, bez dvojbe, kako
basam kroz bespuće na kojem ću, jednom, ispred sebe
sama, očima u oči i čelom u čelo, kad dosegnem onaj
tren volšebni, oslobođen stati, u čistome prosvjetljenju,
i da samo sve zablude i sve laži odagnati treba, varke
zavodljive, što ih pred čovjeka opsjena postavlja kako
bi mu dušom i cerebrom ovladala.

Ova gošća žuta, što mi se u pluću i u krvotoku stânī, lik
je samo u posljednjem činu moje dugotrajne drame, stigla
prije nego što se u mom umu još i slaba svjetalca pogase.
Rola koju igrao sam, namijenjena mi je mimo moje volje,
no ne bijah u njoj glumac: na pozorju, kao na bojnom
polju, doista ću mrtav pasti kada zavjesa se crna spusti
i raziđe dokona publika... Zazirući o tome da mislim,
a kamoli i da zborim, ipak ću kazati da ponekad, a uvijek
uspaničen, prestrašen pomislim kako samo sam egzemplar,
na ljudskome srcu čudan eksperiment historije, pokus u
kojem se, uz sva najličnija, samo moja potonuća, ljepota
i patnja Bosne spliće i u novom dobu slama, te se katastrofa
navješćuje ovog unikatnog, dragocjenog, bisernoga, ali,
možda, strah me..., neodrživoga amalgama... A jednako
slutim kako propast će bosanska krahom biti i najviših
Božjih postulata, od iskona zadatih ljudima... Nesklad,
nepomirljiv raskol trajno čovjekom upravlja, svijet je
njegov vječnō bratoubilaštvo, mora krvi već su prolivena,
ubijenih sigurno je dosad više nego što ih danas na planeti
diše, a najveći pokolj tek je otpočeo...

Za Bosnicu, siroticu - prejasno sam razumio koliko je
i kako sve podrivana... Njoj niko ne želi dobro, grob
se njezin već milenij cijeli sprema, kidiše se na nju
od susjeda i od imperija moćnih, i tako će biti u ovom
stoljeću... Čak i oni što se u iskonu mrze protiv nje se
učas srote, to ih čvrsto iznad svega veže, kao da je život
Bosne uvreda što srce njino najbolnije žeže... I najgore
su postigli - da se najbolji Bosanci u tuđinske dadu uze;
a jest nešto nepojamno, što se ipak drži, odolijeva, kao
da je posrijedi očuvanje jezgra harmonije nad kojim i
višnje sile bdiju. No, i one znadu zadrijemati, pa i usnut
potpuno umiju, te ja mnijem da je do nas sve presudno:
spram svih da se otvorimo, dosti svima da budemo, od
svih dobro i ljepotu da primimo, a da, opet, čistu dušu
zemlje Bosne za budućnost kao svoju baštu njegujemo...
Grandiozna, preteška misija, od nas mnogo veća, druge
za nas ipak nema... U pjesmama svojim - skroman, a
odvažan - takvu sam duhovnost iznijeti htio, jer sam
vjerovao da je novi Eden u Bosancu skriven, Bosna da
će, stoga, u ljubavi sve različne ljude zagrliti...

Ali, ni za Bosnu, zemlju kojoj duša je raspeta, ja ne bih
mogao, a kamoli za ćesara da bih se tukao. No, opet je,
kao udes neumitan, švapska uniforma na mene čekala:
tri proljeća i tri ljeta, jeseni i zime, tri duge godine, Tuzla,
zatim Budimpešta, razoriše krhke živce, čežnju moju za
kapljicom čistoga života, privevši me i otrovnom vrču,
nesretnoj navadi... Ipak, nije u tom važno vino, nikad
ono ne bijaše uzrok mome stanju - samo posljedica,
grdna bolest moja, jer postadoh sarhoš, osori i grubi,
koji kajao se, izlječenje, staru čednost prisezao... I sve
zalud - jer je razlog netaknuti tegoban stajao... Osudu
sam tešku svete priprostosti time izazvao, jer ne može
nesretnika da podnese koji izvan njina jada seže. A doći
će, jednom, slutim, čak i pjesnik lažni, hulja koja će me,
zlobna u svom demonskom talentu, i za vječnost grozno
obijediti, klevećući kako bogotvorio sam čašu... Već
njegovu mržnju ćutim, i srsi me čudni, kao vaške, od
njeg spopadaju... Pa ipak se nadam, i, štaviše, uvjeren
sam da će, kada vrijeme mene zaboravi, i poneki stih
moj do čistoga, osamljenog srca stići: slijepac neki
vidjet će ga, i neko će gluh ga čuti. Mnoga ljeta dotad
će minuti, ali ipak, ipak... Ako bude ovog svijeta...

Svêga svijeta svi oblici, ljudī, predmeta nazočnih, i ranije
počimahu da se gube... Među samim obrisima, usred dana
kao u noć gluhu, tonuo sam ka nigdini beslovesnoj, sufijska
je inverzija putanja mi bila. Džarah štapom u pepelu sinjem,
žišku moleć djetinjeg ushita - ne bi li se opet razgorjela,
ono doba da prizovem kada jedno s Bogom bijah, i kad
sve je bilo svéto... Meleci su, a da za njih znao nisam,
u očevu svitali osmijehu, u majčinoj halji, u vjetriću
mirisnom sa rijeke, i u kući našoj, maloj izbi, i blaženoj
vasioni, vrelome na stolu kruhu, u tmastome zimskom
nebu, toploj ljetnoj kiši, i u slutnji svake kao prve zore,
svjetlucahu kao svici i u gorostasnoj noći... Još pupčana
vrpca s Njime ne bijaše ni načeta, rečenici svakoj Elif
bješe na početku, a na koncu njenu bulbuli su rojili se,
kao pčele na cvijetnome žbunu... Iz cjeline izranjao, to je
moja sudbina premorna, ali, opet, i sumnja i vjera, jedna
drugu svako malo prestižući, putem Božjim hitale su
skupa, sve dok nije prva, osvrnuv se tek pokatkad,
nedostižno odmaknula...

Šta li ćeš ti, dušo, u ovome razumjeti...? I šta li ćeš sada,
dok nad kobi svojom bolan lamentiram, o meni misliti...?
Štogod, ali na svijetu nikoga do tebe ja odavno nemam,
i pišem ti kao da se, posljednji put, srcu svome, u kojemu
ti si, baš obredno ispovijedam... A srce će sve shvatiti,
pa i onō što je mimo riječi, što je od njih mnogo veće,
ni primiti jezik što ne može, a kamoli i prenijeti... Pati
ova ruka, klecaju mi lomna slova, ne mogū izreći ono
što osjećam, ne mogahu ni ranije istinito ništa da iskažu,
dok se svijest moja ne bješe raspala, pa kako bi danas,
sa ove postelje, odra predsmrtnoga, na kojemu grcam,
u spoznanju da skoro me biti neće... Sada dok, nestrpljiv,
melek smrti oko mene svoj ritual pleše, i kad samo mogu
zaželjeti da mi lađom ovaj krevet bude. Na njoj da ću,
kao posljednji joj teret, doploviti do kasabe u kojoj sam,
kako-tako, pokatkada barem, kao nigdje bio živahan i čio.
Tu gdje ti si, svjetlo što mi u srcu zatitra, pa do humke
da mi dođeš, i fatihu da proučiš, jer samo je tvoja ljubav
u sebi me održala kakvim davno bijah, a kakav već dugo
nisam, tako da se i sam sebe povremeno i s naporom
prisjetiti mogao sam... No, duša je tvoja mojoj tako
bliska da, unatoč ovakvome stanju mome, ja osjećam
i sve što ti sanjaš...

A bilo je uvijek tako - od momenta kad si na svijet stigla.
Istog dana otac je u kabur spušten kad si i ti u bešiku, kao
da je baš Svemoćni zavještanje čudno dostavio, i pomno
ga odgonetam svih ovijeh ljeta, ne mogavši da prihvatim
da si utjeha mi samo... Te sam, opet, pomišljao da je to
slučajnost, jer svijetom caruje stihija - tako se zbivalo
u časima mrklim, u kojim je i vjera mi teško posrnula,
a misao slobodna me sveopćoj praznini zvala, padao sam
u bezdani ambis... No, i tad je tvoje lice u srcu mi izranjalo,
spasom ono jedinim mi bješe sred užasa mukle, kozmičke
samoće, dok od mene sve se zakrivalo crnim, neprozirnim
velom; uzvišeno svjetlo - to je bilo moje davnō osjećanje,
patvorina koje više ni sjetiti se ne mogah. Jer Bog me je,
mila Hasno, napustio... Sâm sebe sam, ipak bit će, od
Njeg odagnao, jer slutim, već dugo, kao u nevidnoj magli,
da se damar taj u meni još maksumom zametnuo, kad je
otac iz očiju mojih iščeznuo, potom povremeno, pa sve
češće vibrirao... Ko bi znao - nedohvatne te su misterije,
ali posve je izvjesno da nestat ću prije nego što se meni
On opet obrati i učini da smrt moja bude, kad već život
nije, sa islamskim imenom hairli...

Ogroman mi, seko, davni zanos bješe. Nije sretna riječ
ova, jer bjeh sasvim stvarnim bićem, koje svijeta realnoga
sve silnice prožimahu, a u njemu su mi posve bliske bile
sve epohe što ih drugi ljudi, koje sam sretao, bivšim su
smatrali, pa, štaviše, za njih uopće ne znahu: sve je uvijek
za me istodobno postojalo... I svijest sam o tome imao:
da sam od njih drugačiji, jer da u svim vremenima živim,
jer, zapravo, njih i nema, jer ne teče vrijeme, jer je cijelo
nepojamno jedno, u kojem se tamo-amo bacakamo, te nam
se pričinja kao ribe da smo u valima mutne, nabujale rijeke
koja svome utočištu bez limana ijednoga hrli... U njoj veći
gutaju manjega, ili sporog brži bezdušno prestižu - da bi,
s neprozirnom kretnjom, kojoj se podaju, zamamnome,
iluzornom cilju kao uzvišenom smislu i životu vječnom
stigli... Ne mare za ono što poslanik veli da će prije deva
kroz ušicu igle proći nego što će bogat raja se domoći...
A ni puta k cilju onkrajnome, pri tom, ne možemo znati,
tek ideja magnovena o njemu je nama data, koju stega
svakō malo osporava i drukčiju uspostavlja mjeru, i svaki
put kao vrhovnu i zadnju, princip gvozden, obezljuđujućī,
uz paklenu prijetnju namećući, pravdu i dobrotu kroz
svećenstvo bez vrijednosti u istini srca temeljeći, već tek
kao milostinju, trgovinu s Milostivim, za sevape nečistoj
savjesti... Anatemu na me, znadem, iznova bi sada strogi,
pravovjerni, smrknuto poslali, jer da opet hulim, kao i do
sada što sam, i životom i riječju svojom...

To spoznanje, koje dugo bješe sàmo osjećanje, ono me je,
posve neizbježno, s našim jadnim svijetom sukobilo. Jer
svi ljudi žive u dnevnome zabrinuti, kruha danas željni,
skršenoga dostojanstva, ili moći, vlasti nad drugima,
a ne bijah, niti jednog trena, onaj što je s njima u istoj
groznici. Nisu mogli znati drama kakva i kolika meni je
zadata; ni ja nisam mogao da doznam zašto sam izdvojen,
po čemu je, kako, šta je mene odabralo, te je baš toliko
breme mi namrijelo. Sagorio sam u njemu; sve od sebe
davao sam, ali malo je to, nedostatno za cijenu moga
izopćenja, i slabo je bilo, tek stihova nekoliko, možda
strofa - dvije, jedva jedna pjesma cijela, nemoć na osami,
pa ni kao asket smjerno, da proživim svoja desetljeća;
ništa ne dosegnuh, ne nađoh smiraja... Neželjeni nomad,
stalno mijenjah boravišta, živjeh u mnoštvu gradova...
Ne znam bih li sada i mogao da se svih prisjetim... Tešanj
poslije Odžaka, pa Carigrad, zatim Tuzla, Sarajevo, Zagreb,
pa Bijeljina, Mostar... Desetak ih nabroj bješe... A, zapravo,
nikako ne živjeh, ni u jednom od njih: uvijek sam bježao
od ponora koji grotlom u meni se prolamao, prijeteći da
će me proždrti, kao rukavica samu sebe kada se izvrati...
I uvijek, pri tom, usred vihorova koji mnome su vitlali,
poput dronjka nepotrebnog - na klisure zašiljene vazda
su me naticali...

A zar nisam porodicu, dom mogao sviti, makar udžericu
toplu, stvarnu ljubav i ja steći, dragost njenu, sina, kćerku?
Ili, barem, kakvu-takvu udobnost građansku, pa mizernu,
pa banalnu - kao njina što je...? Nešto me je teško označilo,
a nikakvu snagu, pri tom, meni nije dalo, već, naprotiv,
krhkim i od ljudi sviju još slabijim me je zdalo kad dar mi
je preosjetljiv, smrtonosan podarilo, usljed čega neprestano,
kao kurjak Petőfijev, progonjen sam bio... U bešćutni svijet,
avaj, kao siromaha, regbi poput Isa pejgambera, bezdušno
me porinulo, u stradanje moje tegobnō poslalo, pa me, na
pučini pobješnjeloj, sama ostavilo... Rezigniran, srca puna
čemernoga jeda, čak ni gorkō Eli, Eli..., s pouzdanjem u
smisao takva obraćanja, izreći ne mogah... Strašnē ove
misli i ranije su me pohodile, a nisam ih kazivao, pa ih
ni u pjesmi nisam dao niti naslutiti, i od sebe krio sam ih,
s njima nisam pred čovjeka drugog smio... Ali sad ih
slobodno bilježim, jer ni k tebi one možda neće stići,
a Bog ionako znade i sve što sam, sumnjajući, u tegobi
svojoj pomislio...

U jednom od takvih stanja, koja su se sve strašnija i sve
češće zanavljala, deliriju posvemašnjem, zbilo se i ono
što nikada sebi nisam oprostio, ne što za užetom tad sam
posegnuo već što tebi traumu sam groznu priredio - kad
si, užasnuta, s njega me skidala... Kao pticu njena krila,
duh me uvijek k nebu podizao, a što više i što dalje letio
sam - to brže sam u beznađe, natrag, kroz prazninu, u
tjelesni očaj propadao, dok se nisam, naposljetku, evo,
potpuno srozao, i to tako da ne može biti gorče: kao K.
und K. vlasništvo, stražmeštar otpisan - što se kao ratni
gubitak bilježi, pjesnik dotle obezljuđen da se samo,
dok skapavam, kao broj službeno vodim... Pa se pitam,
da bih svoje ljudsko ime ipak spomenuo, barem dok se
sâm sa sobom posljednji put razgovaram: Moj Ćazime,
je li to spoznaja krajnja - što god bio, ma koliko mnio
da je kaplja koja okean sadrži, čovjek nije drugo do
kamičak jedan što ga melje žrvanj slijepi...?

Prije nego tebi sada, dok još su me kako-tako pohodile
uvriježene misli takozvana uredna čovjeka, jer je luda
nada još tinjala - da ću ipak ozdraviti, u Tešanj se javih
prijatelju, pisah njemu, poneseno, rečenice o svetištu
najviše mladosti i života pjesničkoga, koje za me ta
kasaba bješe. Dok, u stvari, još mi elan ne bijaše jenjao
posvema; iskra je vedrine, s kojom dođoh na svijet, još
jedanput tada zatitrala... No, evo me gdje u isto vrijeme
sahnu moje sanje i životni obzori se gase, a i slutnja
neumitnā lucidno pristupa i vizija čisto mi kazuje da ću
tamo i zakopan uz gnušanje i s prezirom biti... Jer ja
znadem Tešanj, i narod poznajem što u njemu obitava,
taj izdanak samosvojni natruhloga stabla... Čudotvorni
vrtlar njemu je potreban, koji suhe okresat će grane,
od imele očistiti, od korova oplijeviti, biljku potom
kalemiti sortom sa istoka i zapada ponajboljom - da bi
spašen bio korijen plemeniti, sjeme da bi blagoslovilo
se i najljepšom krošnjom opet po Bosni se razlistalo,
te beharom iscvjetalo... Izludjeli su Tešnjaci: dok bijeda
raste i uzmiču glavom bez obzira - ezani se šire, zvona
zvone, a gramzivost guta duše, brat ne pozna gladnog
brata, kovitlac tjeskobe sokakom se valja, gradić kopni
kao uklet da je...

Steže mi se krhko srce, ne zbog mene, jer u drugi prostor
već sam i nogom i duhom zakoračio, nego zbog tih ljudi
jadnih, što ne vide u rasapu njin svijet da je, da dolazi za
potomke novo, strašno vrijeme. Djeca će im uskoro se
uzajamno gristi, klat će se krvavo... Kolosijek je svijeta
takav, i Bosne u njemu, napuštena sva su usmjerenja koja
umni, plemeniti, pred čovjeka postavljahu, zvijer u sebi
da bi nadvladao, odbačena i zaboravljena... Već stasava
druga vrsta - mutant koji ljudskom samo svana je naličan.
Svete će listine kao stjegovi se nad hordama krvoločnim
vihoriti, pjesništvo također, u njemu i tihi versi moji, za
porugu samo će služiti, u kaljuži i u strvi sve će okončati...
Posve jasno vidim kakva doba stižu, u iskonu su začeta,
u tami im sjeme klija, najcrnja jajašca u tminu su položena,
zlo bubri u njima, a ljuska je kobno naprsnula, ljudsko
oko neće raspoznati ono što će iz nje se izlêći i po svijetu
razmiljeti, svetkovina šejtanskih kohorti orgijat će i u
hramovima svetim, uzmicat će poraženi čovjek, kao spas
jedini - smrt će dobrū zavapiti...

Pa, nek tvoja molitva učini taj grob da mi Milošću zasvijetli,
jer ja više ni moliti ne smijem, za još jednu tevbu ni kuraži
ni obraza, a pomislim često, gluho bilo, ni razlog da nemam.
Jer nisam grešnikom: kao ptica živio sam, kao golub, poput
dživdžana bosanskog - sjeme oskudnō zobljući; ne poželjeh
niti mišljah nikakvoga zla nikome, a kamoli da sam nešto
hudo počinio. Grijeh bio bi samo da sam ma kojemu stvoru
naudio... Neka humka crna, ponekada, u tmini zaiskri; vidjet
će to, možda, nesretnik mi srodan, neki od budućih, iz svoje
tamnice, onaj kojem život zada da za sobom kao za Njime
traga, ma kamo išao, i da nigdje ga ne nađe, osim u živome
srcu svome - što će, kad se uzrazumi, svakog trena mrijeti,
izgubljeno, beznadežno... Pa će znati, barem, da nije jedini,
a kamoli u tom prvi, premda neće utjehom mu udes Musin
biti, ovaj tužni torzo svekoliki... Moj potpuni poraz ljudski
mjeru svoju našao je, i čak ju je premašio u neostvarenosti
pjesničkog pozvanja, koje od mog je života načinilo čudan,
a i skaredan će biti slučaj... Ja sam skelet, sestro, od olovke
koju stišću prsti su mi tanji... Ali oni, opet, kako-tako, evo,
mogu da bilježe što zamrla usta, bolnim uzlom zavezana,
ne bi mogla iskazati...

Možda će se jednom i roditi, nekad, negdje - ko će znati:
u Odžaku nesretnome možda, ili u samrtnom Tešnju -
onaj što će glas moj iskidani, rijeku koja ponornica bješe,
do bujice tragične dovesti... To je moja i posljednja i
sasvim sebična želja: da ne budem nemušt, ili nek sam
zaboravljen prije nego što sam i spomenut... I nek niko,
pogotovu, ne ustvrdi kako mlad sam bio kad sam u tu
jamu bačen, jer nikada mlad ne bijah, ni kad me Aziza
kroz utrobu svoju na svijet iznijela, jer je tom momentu
prethodilo sve što me je ovakvoga odredilo. Mrijem, sejo,
s osjećanjem da sam u povijesti najstariji čovjek, jer se
klupko iskustva paklenog u meni zgusnulo i ka budućemu
otvorilo, u kojemu, sretan zbog tog, neću postojati... Sve
i ništa spoznao sam, sve i ništa, i neznanje i sveznanje,
ili sve sam samo snio... I sada se, unezvijeren, na svom
kraju, pitam: da li i sâm žudjeh konac ovakvoga svijeta,
u kojemu i ja bijah jedino što mogao sam - nerazumnim,
čak apsurdnim bićem...? Jer bi, možda, na tome zgarištu,
i novi Bog, na svjetlosti, sa zvijezdama što danju se vide,
jasan izniknuo... Pa s njime i pjesnik novi, Orfej kakav
ja ne mogah biti, što se savršenom oglašava pjesmom,
dobrom Bogu i ljudima sretnim mio, jer bi svijet taj bio
cio...