Ivan Lovrenović

Grad ti je ovaj, neumorno, smrzavao srce u santu,
praznio ga je kao seljanin na pijaci trešanja kantu

U očima dok si nosio nad gradom zanosnu plavet,
kao sablast tebe su motrili, kao iz pakla da si avet

Kada si najbolje godine trošio štiteći grad od hulja,
pod stopama ti se prolamao ponor od živog mulja

I sveudilj kad si pronosio njihovu sumnjivu slavu,
na puškomet su te vrebali, i ciljali strasno u glavu

Grizli su te jed i gorčina, pomišljao si i na osvetu,
ali kome da čovjek se osveti za dušu grada otetu?

Geste su njine nemilosne smjerale do tvog izgona,
a srce ti se opet punilo iz čistoga gradskog iskona

Znadeš i kako je užasno okupatori kada su stranci,
no, i da smrtno su opasni jedino domaći liliputanci

Ipak, i kao fakir na iglama ostat ćeš u tome gradu,
a djeci će, uz tvoj hum, davati sladoled i čokoladu

                                                      (3.7.2020.)