Ivan Lovrenović

Šta će sada biti s nama, pitaš zabrinuta.
A šta može biti sa onima kojih nema,
čija sjena po utvarnim predjelima luta.
Šta će biti sa sablasnim prizorima gdje
zombija nesmirenih samo ima, potonulih
u bol tmuli, jer životi njihovi su ljudski
sa svijetom svojim skupa u iskonskom
boju izginuli...

I šta se uopće jošte zbiti može, osim da
se iluzije kroz pakleni simulakrum množe.
Izlišan je u tom i tvoj i moj digitalni um,
stoga, draga, posmatrajmo virtualne
muke dok nestaje vaseljena cijela, koje
nema, u zjenama našim od piksela.

Riječi ritualne, nježne, nek još, s tugom,
šapnu usta nijema, nikad tiši, prazne ruke
pomilujmo jedno drugom, pa sljubimo
ledne usne, krišom, kao zavjetnici vječni,
bivši Hamlet s Ofelijom bivšom, i zaspimo
zatim bezobzirno. Opet ćemo sjutra,
mirno, u svijetu istom da se probudimo,
kao uvijek što bijasmo srećni.

                                           (28.2.2022.)