Ivan Lovrenović

U obližnjem dućanu i pastrmku prodaju u srijedu,
i ja je kući nosim, večeru da nam pripremi draga,
ali, gle vraga, naslutih riblje oko u svom pogledu,
i osvrnuh se zbunjen, no zjena njezina nije straga,

pa pomislih: bit će da ono leži na asfaltu sprijeda,
i smućenu glavu vratih, zabrinut da ga ne zgazim,
a onda shvatih, unezvijeren, da danas nije srijeda,
te da mi neće poći za okom da mrtvu ribu spazim

I tada napokon odlučih potpuno da se preobrazim,
da nikad više ne bih bio onaj što riblje tijelo jede!
A ona, kad me upita šta ćemo srijedom za večeru,

vino ćemo piti, kazat ću joj, i to baš svake srijede,
jer ne usuđujem se opet za tom piranom u potjeru,
nije mnogo preostalo, riba će cijelog da me izjede