Anđelko Vuletić, I NIŠTA SE PROMIJENITI NEĆE
Svi ćemo tamo otići
Nekim čudnim redom
Netko sa onom tajnom za kojom su tako neumorno
Tragali i psi i ljudi
Netko sa svojom ranom koju nikom
Nije otvarao
Mi okrećemo glave mi zatvaramo oči
Izmišljamo smiješne priče i
Vraćamo se
Još jednom i još jednom i još jednom davnim dječjim igrama
A svi stojimo u stroju i čekamo
Da se polako i nečujno tamo stropoštamo
Kao da nas nikad nije
Ni bilo pod ovom velikom ničijom zvijezdom
Uporno zatvaramo oči a uporno odlazimo
Netko s pustim srcem i pustim blagom
Netko s mržnjom koju je pekao na duši
Netko s pjesmom ili družinom ili bratom
Netko bez igdje ikog svoga
Netko kao suha grana koju je spržio grom
Mi stalno bacamo poglede na naše staze
Na naše zelene doline na naše muke na naše medalje
A svi ćemo jedan za drugim glavom niz stepenice
Netko kao brdo koje se za tren
Srušilo
Netko go i gladan onako kako je i živio
Netko nevin kao od majke rođen
Netko kao sjenka svog vlastitog zločina
Svi do jednog sići ćemo dolje
Kao na predah kao na noćno zborište
A nitko to osjetiti
Neće
I ništa se promijeniti neće
(Iz knjige Kad budem velik kao mrav, 1976)