Andrej Rodinis: STAKLENA KUĆA
Andrej Rodinis rođen je u Sarajevu 1976. godine. Školovao se u Sarajevu i Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu diplomirao komparativnu književnost i informatologiju. Tu je i doktorirao iz innformacijskih i komunikacijskih znanosti. Radio je u Sarajevu osamnaest godina kao arhivist. Od godine 2018. živi u Nizozemskoj. Objavio je osam stručnih knjiga iz oblasti arhivistike i brojne studije u stručnim časopisima diljem svijeta. Među tim djelima ističe se, po sudu ovoga zapisivača, fascinantna monografija Aleksandar Poljanić. Tragom zaplijenjene zbirke (Sarajevo 2012). Ogledao se u književnosti i s nekoliko kratkih priča u časopisu Matice hrvatske Sarajevo Hrvatska misao. Staklena kuća (Lijepa riječ, Tuzla 2020) prvi je Rodinisov roman, strukturiran, izveden i napisan začudnom pripovjedačkom zrelošću i vještinom. (I. Lovrenović)
Andrej Rodinis: STAKLENA KUĆA
(poglavlje iz romana)
Narode Srba, Hrvata i Slovenaca!
U ovom najljepšem i najsvetijem času, kad se stvara velika, jaka i nezavisna Jugoslavija od Vardara do Soče, kada mrtvi ustaju iz grobova da se poklone slobodnoj Otadžbini, kada bijeli orao obasjan suncem kruži nad tvojim glavama, kada se sestrice Srbija, Hrvatska i Slovenija grle i ljube, da se tako dugo, dugo rastavljene spoje i ujedine u jednu državu, u ovom času, kada svaka žilica našega biča dršće i strepi od radosti, pokaži se, Narode, veliki kao što jesi. Raduj se, veseli se, pjevaj i plači od sreće, tako dugo željene i teško dočekane, ali budi milostiv i velikodušan, oprosti i zaboravi sve nevolje i uvrede, i ne daj nikome da nam zlatnu slobodu osramoti i okalja. Čuvaj svačije dobro i imetak, čuvaj ličnu sigurnost svakog sugrađanina. Narode, velika odgovornost leži na nama, jer cijeli svijet gleda u tebe, hoćeš li se pokazati dostojan slobode.
Narode Srba, Hrvata i Slovenaca, tvoja majka Jugoslavija očekuje od tebe da joj osvjetlaš obraz u času, kada se Ona sjajna, velika i mila, podiže u visine, kada te ljubi i blagosilja suzna oka, ali presretna i ponosita.
Veliki svijetli dan došao je! Pobijedio je Bog Pravde. Sunce slobode obasjalo je lijepu našu domovinu! Zastave Slave ponosno se viju od Triglava do Balkana, od Soče do Vardara. San najvrelijih sinova troimenoga naroda ostvarenje! Slobodan, ujedinjen narod pjeva himne slobode bratstva i jednakosti. Iz miliona duša napaćenoga naroda uzdižu se danas tople molitve za zdravlje i dug život Njegovog Veličanstva Kralja Petra I Karađorđevića. Veliki su dani koje proživljujemo. čitava naša historija ne imade ih nigda do sad.
Razdvajali su nas stoljećima dušmani po vjerama, plemenima i provincijama i ne mogoše nas rastaviti. Okovi, kojim su nas stotinama i stotinama godina vezali, raskinuti su. Danas smo jedno. U ovome velikome času dana našeg ujedinjenja neka padnu sve zapreke, koje neprijatelji našeg roda i imena kovaše! Poletimo u zagrljaj bratski, stresimo sa sebe grijehe stoljeća robovanja. Oprostimo velikodušno zablude jedni drugima gledajući u svijetlu budućnost našu. Sjajna zvijezda Karađorđa Besmrtnoga svijetliti će nad nama i pokazivati nam puteve; puteve pravde i bratske ljubavi, puteve jednakosti i slobode.
U danima prevrata, kad je zvanično pokojni Murat Osmanović svome rođaku rasparao grkljan, na izmaku godine 1918, ovo je napisala bosanskohercegovačka narodna vlada. Njegovo Apostolsko Veličanstvo Karlo u međuvremenu je potpisao kapitulaciju, odrekao se prijestolja i nestao put Švicarske. U Bosni i Hercegovini zadužio je glavnozapovijedajućega generala Stjepana Sarkotića von Lovćen, da preda vlast novoj narodnoj vladi u Bosni i Hercegovini, koja je odmah za svoj praznik proglasila dan ulaska srpske vojske u Sarajevo. Kad je pak ovaj general krenuo iz Bosne, oduševljeni narod klicao je kako ovaj odlazi istim putom, kojim je pred četrdeset godina došao bivši počasni Sarajlija barun Josip Filipovič, kao da u Bosnu vode stotine putova.
Na čelo ove nove narodne vlade, ravno iz zeničkoga zatvora doveden je Atanasije Šola. Šola se okupao, obrijao, odjenuo novo odijelo i među prvom potezima na vlasti povukao umirovljenje nadstražara Miodraga Zagorca, zbog svih batinanja. U isto vrijeme, zapovjedio je da se iz zatvora puste svi politički zatvorenici, što je značajno oslobodilo kapacitete. Prije puštanja, fotografirani su svi, njih stotinu sedamdeset i devet. Ravnatelj Požar svima je čestitao na pobjedi njihovih ideala. On sam, za kaznu što je služio režimu koji ih je zatvarao zbog ideala, premješten je za predsjednika suda u Travniku. Zna se da je upravo on, i to u krajnje napetim vremenima, dao sagraditi u kaznionici bogomolje, i to sve istih dimenzija. Doktor Medaković, novoimenovani ravnatelj, zamolio je jedan primjerak albuma fotografija političkih kažnjenika za kaznionicu, kako bi se bolje osvjedočile patnje pod tuđinskom vlašću. U albumu, koji će svjedočiti patnje jednog istog naroda, samo različitih vjera, kao najmlađi uznik našao se i Jugoslaven Ivo Kranjčević.
Najčuveniji među uznicima, Gavrilo Princip, za album nije fotografiran, s obzirom na to da je skončao u Češkoj. Pred smrt, nosio je samo polovicu okova, jer mu je uslijed tuberkuloze bila amputirana jedna ruka.
Zastupstvo u Sarajevu, koje je sudionike atentata pred četiri godine osudilo kao nedostojne sinove, pošlo je po njegove i kosti njegovih suučesnika u Terezin. Kazali su, da ih je poslala zemlja Bosna, da joj donesu ostatke njenih velikih mrtvih sinova, u Sarajevo kao kolijevku njihovoga velikoga čina. Njihov domaćin, predsjednik općine, rekao je da mu je teško rastati se s kostima tih mučenika, te obećao da iz poštovanja prema atentatoru više nikada nitko neće ležati u ćeliji u kojoj je ovaj skončao.
Kad je zastupstvo stiglo na bosansku granicu, pred Bosanski Brod, našla se umna glava da skrene pozornost da se kosti onih koji su oslobodili Bosnu zločinačkog jarma prevoze običnim teretnim vagonom. Ako je mogao - mnogi su se toga dobro sjećali, jer su ga ispraćali - mrtvi tiranin Franz Ferdinand na vječni počinak otputovati iz Bosne salonskim kolima, ima da se u barem jednakim voze i kosti njenih osloboditelja. Tako je napravljen poseban vlak, s crnom draperijom i spletovima zelenila, zasipan cvijećem od gomile zahvalnih stanovnika. U Sarajevu je u međuvremenu pronađeno i tijelo neuspjeloga atentatora na Marijana Varešanina von Vareš iz 1910. godine, kad je ovaj otvarao bosanskohercegovački Sabor, taj dokaz političke zrelosti ovog naroda. Bilo je bez glave, dok se netko nije sjetio daje odrezana kao eksponat za Kriminalistički muzej, a sve zbog nekakve teorije da se rođeni zlikovac može prepoznati po obliku lubanje.
Uopće, tih dana u Bosni i Hercegovini ubrzano su se praznile zatvorske ćelije. Pomilovani su svi kažnjeni zbog gramzivosti, prijevare ili pronevjere, ukoliko su mogli dokazati da je razlog prijestupu bila glad. Zatim je stigla i milost za čedomorke, kojima se u ratnim godinama, dok su muži bili na fronti, zalomilo tuđe dijete, opet zbog nestašice hrane.
U tim danima ponosa i konačne slobode, s kraja godine 1918, na slobodu je izišao i kažnjenik 2002, Viktor Helmer. A da u tome ne bude ničeg spektakularnog, u tim danima njemu je najveća muka bila zubobolja. U stvari, na prvom koraku, kad je Viktor Helmer sišao u svoj grad, dogodilo se to da je na križanju Koševa i sada bivše Franz Josefove protutnjao tramvaj i da se doktor Helmer prepao tramvaja kao mitološke nemani! A što se tiče zubobolje, za jednog ručka u ludnici, mjesec dana unatrag, pri jednom zalogaju doktor Helmer se trgnuo od boli daje pao sa stolice. Bolničari su mislili da opet nešto simulira (Sve "nenormalno" što je radio, oni su tumačili kao glumatanje, pa ga dodatno tukli i drogirali), a desilo se samo to daje komadić korice kruha upao u propali zub iz kojega je ispala plomba.
Podljevi od batina već su se povukli, ali niti jedne batine u posljednjem desetljeću, zbilja, nisu se mogle porediti s mukom koju je predstavljala jedna tako malena i skrivena stvar kao truli kutnjak. Rupu u tom zubu Viktor nije smio dotaknuti niti jezikom, a da se ne presiječe od boli i nađe u goloj vodi. Da stvar bude gora, s bolom u toj rupi, počelo je pulsiranje u susjednim zubima, istrunulim, ali i dalje zalivenim srebrom.
Tako je prva stvar na slobodi, poslije jednoga desetljeća, za Viktora Helmera bila izvaditi četiri zuba. Ni hrana, ni piće, ni razni tjelesni užici, već zubarska stolica. Zubar, dobar prijatelj njegovoga oca, dao mu je bočicu anestetika iz koje je trebalo pustiti samo kap u svaku od krvavih rupčaga, pa da uslijedi olakšanje.
Otvaranje stranica i stranica sjećanja bila je, poslije jednog desetljeća, tek druga stvar. Kuće na Mejtašu više nije bilo. Otac ju je zamijenio za stan i Viktoru je taj praktični potez odgovarao. U onoj kući, razmaženi jedinac često je bio izlagan gostima. Gomile mesa, pečenog i sušenog, sirevi, pletare, velike torte i korpetine kolačića. U predvečerje, gosti ulaze na vrata, prolama se oduševljenje, započinju zapitkivanja. Mladi Helmer, bubuljičavi onanist, dočekuje postrojen u predsoblju, začešljane kose i uštirkan u bijeloj košulji, po tisućiti put s odličnim uspjehom polaže praktični dio ispita iz uglađenosti.
A bi li nam Viktor štogod odsvirao na glasoviru? U salonu, u dimu uvoznih cigara, gdje se u alkoholnim isparenjima osjete mirisi svinjetine, paprika i bijelog luka, Viktor stavlja prste na tipke kao na spravu za mučenje, kao u glodalicu u kaznionici, koja će mu ih otkinuti. Prvi dodiri s tipkama protječu uz stišavanje glasova očevih prijatelja, koji imaju nešto važno razglabati, a zatim svi bodu pogledom Viktora u leđa. Majka stoji ponosita, ali kroz zube, kao da nitko neće čuti, sikne:
- Ispravi se!
Po svršenom nastupu, Viktor pobire aplauze iz kurtoazije ili možda prije zbog mame, profesorice glazbe. Naklanja se kao slab muzikant, koji očekuje obrok i napojnicu, a zatim ga majka izvodi iz salona, uz zapovijed da se uhvati knjige.
Ujutro, kad bi sluškinja raščišćavala poprište, majka bi, kao i uvijek sumanuta zbog isprljanog skupocjenog ćilima, s nogu ispitivala pogrbljenog b-buljičavca pređene lekcije. Sluškinja ne bi ni iznijela ćilim, a mladi Helmer je ponovno sjedao za glasovir. Dok ne dođu mamine učenice, a on ponovno za knjigu. On je stezao knjigu u šakama, a uzdisao za tim mladim damama.
Sada otac ima samo dvosoban stan na Marijin dvoru. Na zidu u dnevnoj sobi kezi se prepapirana vučja glava, Heinrichova najvećeg trofeja iz lova. Prepapirana vučja glava ostala je sama, jer je Heinrichova vrijedna zbirka oružja još ljeta 1915. zaplijenjena u svrhe rata. A glasovir je po smrti svoje žene dao prodati.
Banka u kojoj je otac radio postoji i radi, još uvijek, pod istim nazivom, u istoj onoj zgradi u središtu grada, samo što je proglašena za neprijateljsku imovinu i stavljena pod sekvestar. Sve što je radila, kroz skoro četiri desetljeća, proglašeno je otimačinom i lihvom, mada se Ilinko zaklinje daje od svih banaka u pokrajini ova davala najpovoljnije zajmove. Sad su u banku postavili privremenu upravu, čudnovato društvance, u kojemu ima potpunih analfabeta, ali zato ljudi koji i samoga Hinka gledaju kao grabljivca i kamatara. Kao da je i ovaj "Švabo" važan čimbenik u nekom zlom sustavu, koji se urotio ugušiti njihovu plemenitost, a ne njihov sugrađanin, koji je od jutra do sutra rintao najviše zato da mu ovaj mahniti sin ne prođe muke kakve je on morao prolaziti, kad je osvanuo u ovom gradu, a da ga o tomu nitko ništa nije pitao. (Baš u ovoj Bosni voljeli su govoriti da nitko nije birao gdje će se roditi, pa tako ni Heinrich nije birao da mu oca pošalju službom ovdje, gdje će mlad umrijeti od tuberkuloze.) No, Hinko nije ogorčen što i dalje rinta, pošto stvar nije u osvetničkom izrabljivanju, već u tomu što ovi nemaju pojma ni o čemu. Kad su tek došli, skoro su ga kroz prozor bacili, a sad ga zapitkuju za najjednostavniju stvar.
I što onda može u Argentini biti lošije? Svatko tko razmišlja o odlasku zauvijek, nalazi u onome što ostavlja nešto dobro, da samoga sebe pokoleba, od straha pred novim početkom. A čime da Viktor pokoleba sebe? Deset godina kopao je na njivi, glodao metale, pravio korpe, radio u arhivi. Sad je koščat, u modricama, kože bijele kao vlašićki sir. Na zapešćima nosi duboke brazde od nebrojenih vezivanja kroz deset godina, od špitala, preko Staklene kuće, do zemaljske ludnice, na jednoj šaci skresani prsti. Koljena i stopala hrapava i tamna, od promrzlina u zimskim noćima i mučenja. Ispod površine, od batina žiga u rebrima, čeljusti, a na glavobolje je već i navikao. A i ta džigerica, oštećena samo jednim udarcem, žiga. Često je mislio, da mu je u zadnjih deset godina, najlakše bilo ležati u Staklenoj kući, kada je sam i u mraku.
To malo svoje mladosti prije robije, proveo je tražeći prijatelje, to jest kupujući ljude. Kad ih je sretao na ulici, obećavali su mu pozvat će ga na izlet, ali tek poslije, u prisjećanjima na divan dan, Viktor bi čuo da su već bili na izletu, jeli, pili, provodili se. I kad se vratio sa studija, isti ti ljudi, slatkorječivi i dvolični, čudili su se zar nije mogao dobiti bolji posao? Svakog dana prije zore, tamo negdje izvan grada, odlazio je na posao među željezničke tračnice i smrdljive radionice, gdje su mu jedini pacijenti bijednici iz memljivih baraka. A njegov je otac bankar, renta kuću na Mejtašu, gdje njegova mama drži sate glazbe djevojčicama iz najuglednijih kuća.
Na šalteru banke u kojoj mu radi otac, zaplijenjene neprijateljske imovine, pokupio je novac zarađen na robiji. Inflacija je pojela mnoge plaće i pripadajuće kamate, pa s velikim smotuljkom novčanica nije mogao kupiti mnogo. Novu odjeću i kartu najniže klase za vlak do Metkovića, za brod od Metkovića do Trsta, zatim za vlak od Trsta do Đenove, pa konačno brod od Đenove do Buenos Airesa. Tom je istom linijom putovao i onaj književnik, što je napisao onaj putopis iz Južne Amerike, kojeg je Viktor na robiji pročitao dvadesetak puta, sve sebe zamišljajući na njegovom mjestu.