Ivan Lovrenović

Die Welt, 31. 1. 2014. (s njemačkog prevela Anne-Kathrin Godec) Preneseno s www.jergovic.com Slika posljednjih dana: revolucionari s Majdana u Kijevu podigli su drveni katapult. Njim žele bombardirati miliciju. Kada mi u Poljskoj kažemo “Ukrajinci”, onda mislimo “Kozaci”. Pred očima nam se ukažu divlji jahači. Doduše, Kozaci iz davnih vremena najviše su se borili u pješadiji. Bili su majstori opsade. Konstruirali su stroj za opsadu, koji su nazivali “hulajgorod” i koji je imao funkciju provaljivanja zidova i vrata. Znači, sada oni grade katapulte. Cijeli Majdan, cijela ukrajinska revolucija, na fotografijama, na televiziji, na internetu djeluje kao fantastični film pomiješan s nagovještajem buduće katastrofe. Crni dim, zapaljene barikade, revolucionari s naočalama vozača tenkova i skijaša, kacigama radnika, motorista ili rezervista, skijaškom plastičnom opremom, plinskim maskama, u kostimima čudovišta, uz to jedinice snowboardera koji idu sa svojim daskama kao da podižu štitove za borbu. U pozadini ritmičko lupanje po limu, kao da su to ratni bubnjevi, kometi od molotovljevih koktela koji osvjetljavaju mrak, i barikade od snijega, koje, prelivene vodom, u hladnoći postanu tvrde kao zidovi. Sve to izgleda kao neki strašni karneval, kao fiesta koja najavljuje strahotu. Na drugoj strani stoji Mordor, u crnim redovima, ukočen i nepomičan, iza pravokutnih štitova, od kojih katkad formiraju rimsku kornjaču, ne bi li milicioneri izbjegli hice. Ali, draga Europo, nemoj dozvoliti da te zavedu vlastite želje. Znam, zamišljaš da se sve to uistinu ne događa. Vjeruješ da je to neki Mordor, tatarenje na drugom kontinentu. Vjerojatno misliš da je to ta Rusija koja se opet bori s vlastitim problemima. Znači, bolje se ne miješati, nemoj izazivati, nemoj im smetati. Rusija je velika, sredit će svoje probleme. Uvijek je Rusija sve sredila. I ne možemo si priključiti dio Rusije. Kako bi to izgledalo? Onda bi još došla i Kalmikija, sa svojim devama i jurtama, sa svojim budistima i pustinjama. Ili, kada govorimo o Mordoru: Mordovija. Priključili smo Poljake i Rumunje i već nam je pomalo žao. Osim toga, Ukrajinci pale gume. Kod nas se ne smiju paliti gume, to je ekološki štetno. I bacati skupi benzin na policajce, to se isto ne radi. Ima 1332 kilometra od Kijeva do Berlina. Do Rima je 1500. Do Pariza 1032. Do Madrida 2300. To kaže Google maps. Ali nema te karte koja će pokazati i mjeriti samoću u kojoj se Ukrajina nalazi u zimu 2014. Kada se 2004. godine na Majdanu dogodila Narančasta revolucija, bio je blagdan radosti, iako je zima bila jednako hladna. Iz Poljske su doputovali mladi ljudi da podrže promjene. Najvažniji pošli su u Ukrajinu. Glazbenici su svirali pjesme, umjetnici organizirali hepeninge solidarnosti. Tada je narančasta boja bila sveprisutna u Poljskoj. Na šalovima i kokardama, kapama i mašnicama koje su lepršale po antenama automobila. Revolucija je, činilo se, prava fešta. Međutim danas, kada je stvarno opasno, kada se događa prava, a ne karnevaleska borba, kada teče krv i kada muče ljude, danas je tišina nad Majdanom i Kijevom. Čak i moja zemlja, proukrajinska, vazda spremna da sudjeluje u tuđim revolucijama – ona čeka, ona gleda, ona promatra. Kao da nas je samo nekoliko godina u EU i u schengenskom prostoru naučilo kalkuliranju i oprezu. Ne žuri nam se na barikade kao nekad. Zgledamo se i čekamo što kaže ostatatak Europe. Ne znam što se s nama dogodilo. Jesmo li izgubili vjeru u smisao međusobne pomoći? Sada se na Majdanu događaju stvari koje su puno važnije i puno opasnije nego 2004. Što onda? Ukrajincima je vjera i snaga rasla, a mi smo je izgubili? Jer smo u međuvremenu postali siti i sigurni? Zašto ne skandiramo kao nekad: “Varšava-Kijev, rame uz rame”? Jer je karneval gotov. Sada je zima i mraz, vonj gorućeg kaučuka i benzina, crnilo noći, samoća i strah. Hoće li napasti – ili ne? Hoće li ubiti – ili ne? Europa je skučeni kontinent. Ako je uopće kontinent, a ne samo poluotok. Doživljaj samoće u takvoj skučenosti teritorija, naroda i gradova nešto je perverzno i okrutno. Poljska je morala osjetiti potpunu samoću (i još više- izdaju) 1939. godine. To je bilo davno. Ali dovoljno je sjetiti se Balkana okruženog televizijskim kamerama. Balkan je bio jednako sam, i istovremeno je cijeli svijet bio u prilici gledati kako se ide na klanje. Prema 1939. to je bio veliki napredak. Napredak perverzije i okrutnosti. Licemjerno smo ponavljali: Takav je taj Balkan, takav je uvijek bio, ljudi tamo to jednostavno vole. U slučaju Ukrajine nama je takva dvoličnost teška. Dame i gospodo, na žalost, situacija je ovakva: Ljudi se tamo bore za nas. Ako vi mislite da su “europske vrijednosti” nešto što se može kupiti i posjedovati, onda se varate. Ako tako mislite, onda bi bilo najbolje da podignete zid oko tog poluotoka ili rta zvanog Europa. Da si napravite geto samodovoljnosti, prividne sigurnosti i pornografske lagodnosti. I da postavite stražare koji će paziti da se ostatak svijeta slučajno ne približava i da vas ne opljačka. I tako ćemo živjeti dok ne umremo jednoga dana od straha, endogamije i dosade. Ne znam što se dogodilo s ovom kontinentom, s njegovom energijom, hrabrošću, s njegovom ekspanzivnošću, radoznalošću i vitalnošću. Bili smo u stanju da hodamo pješice do kraja svijeta da bismo vidjeli što ima tamo, na drugom kraju zemlje. Radili smo strašne stvari, ali i velike. Svijet je nekad očarano gledao na taj smiješni poluotok koji se zove Euroazija. Danas sami stojimo na prozoru i oprezno virimo kroz zavjese provjeravajući ima li nekoga tko će, sačuvaj Bože, “priznavati iste vrijednosti”. I kada već mora, onda, molim, negdje vrlo daleko, po mogućnosti u nekom Mordoru. Ali bit će drugačije. Oko vrijednosti se moramo boriti. Ne možemo sve posjedovati. Svoje vrijednosti ne možemo štititi zidom i stražarskim kulama. Ne mogu se podizati poput tvrđava na obalama Mediterana, koje nas trebaju zaštititi od izbjeglice iz Afrike. Ne mogu se vrijednosti zaustaviti na poljskoj istočnoj granici. Za vrijeme komunizma postajala je zagonetka u Poljskoj: “S kojom zemljom graniči Sovjetski Savez?” Odgovor: “S onom koja Savez želi.” Slično je danas s Europom, samo obrnuto. Za razliku od Sovjetskog Saveza, Europa susjedstvu određuje daleke granice. Europa ne želi priznati da vrijednosti koje brani (ili koje je branila?) postoje i iza njezinih nominalnih granica. Europa zapravo strahuje od takvih situacija, jer joj stvaraju samo probleme. Europa se pravi nevidljivom, smanjuje se, skriva se iza zavjesa. Opsesivno prebrojava dobitke i gubitke. Europa umire od straha da će izgubiti na kontu. Boji se za svoju odvratnu tišinu, za svoje besramno blagostanje, za svoje degutantno samozadovoljstvo. Ukrajinska zima 2014. europski je poraz. Gledam slike ledenog Kijeva, ljude koje su spremni umrijeti za slobodu i tražim u posljednjim desetlećima samo jednu “europsku” pobunu iste snage. Vidim Berlin 1953., Budimpešta 1956., Prag 1968., Gdansk 1970. Kada gledam ovu stranu kontinenta, vidim samo očajni protest protiv ugrožavanje slobode na internetu. Baš jadna slika.