Ivan Lovrenović

Izbor pjesama iz treće knjige epa Vrata nepovrata suvremenog slovenskog pjesnika Borisa A. Novaka, koja će se uskoro pojaviti u izdanju Frakture u Zagrebu.

Boris A. Novak rođen je 3. XII. 1953. u Beogradu gdje je proveo djetinjstvo. Otac mu je bio ljevičar, „vječni fantast i vojnik Povijesti“, partizanski prvoborac, a majka glazbeno nadarena ljepotica. Obitelj se 1968. preselila u Ljubljanu, gdje je Boris maturirao i diplomirao komparativnu književnost i filozofiju. Radio je kao dramaturg i urednik književnih časopisa. Danas je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Ljubljani.

Njegov opus magnum jest ep Vrata nepovrata u tri knjige: Zemljevidi domotožja (Zemljovidi nostalgije), 2014; Čas očetov (Vrijeme očeva), 2015;  Bivališča duš (Obitavališta duša), 2017.To monumentalno djelo po mnogo čemu jedinstveno je u modernoj slovenskoj književnosti i majstorski oblikovano u dosluhu s najvećim epskim pjesnicima svjetske književnosti. Treća i najopsežnija knjiga Obitavališta duša (22.000 stihova!) trebala bi ovog ljeta izaći kod zaprešićkog nakladnika Fraktura.

Knjigu je sa slovenskoga jezika preveo i ovaj izbor načinio Božidar Bagola Brezinščak.

POST SCRIPTUM MRTVOM SUBORCU

villanelle za
Aleksandra Todorovića,
osnivača Društva izbrisanih
prebivatelja Slovenije

Aco, Slovenija je i tvoja domovina.
Za tebe ledena. Tebi posvećujem ovo pjevanje, bolno i čisto,
iako prekasno, već u smrti, pod grudom sjećanja.
Izbrisali te kao da si kriminalac, skitnica,
probušili ti osobnu i vozačku, putovnicu.
Aco, Slovenija je i tvoja domovina.

Lenjinska kapica i bradica, a između toplina,
koja se nazire kroz lennonske okrugle leće. Pobijedio si,
iako prekasno, već u smrti, pod grudom sjećanja.

Na samom dnu srama, kad je IZBRIS prekrivala tišina,
ustao si u svojoj krhkosti i podnio podao, prikriven, otrovan pritisak.
Jer Slovenija je i tvoja domovina.

Dotjerali su te do dragovoljne pogibije,
odakle im se – podlim pravednicima – ceriš u fris,
iako prekasno, već u smrti, pod grudom sjećanja.

Pravo na ime krvava je baština,
koju ostavljaš svojoj kćeri kao sumorni obelisk...
        Aco, Slovenija je i tvoja domovina,
iako prekasno, već u smrti, pod grudom sjećanja...

Umjetnost čitanja iz taloga

Moja majka, koja potječe iz seljačke kuće u Dolenjskoj,
naučila je tajne proricanja od svojih susjeda
u Beogradu. – Pogledaj, kako ti kafa jasno piše

sudbinu, poučavala ju je tetka Sonja. Tih se riječi
jasno sjećam, kao što se jasno sjećam svih proročanstava
zapisanih u tragovima kave na dnu šalica. – Ovaj red

u crtama je dobar znak: srediće ti se životni tok.
‒ Ovaj debeli trbuh znači sreću: jesi li trudna?
I mama je pocrvenila, za sedam mjeseci imala je rok.
Doista, doista, kažem vam: sudbina je čudna stvar -
poslije točno sedam mjeseci, petnaestog siječnja
šezdeset i treće, rodila je trećeg, najmlađeg sina!...

***
Od mame baštinim umjetnost čitanja taloga
na dnu šalica za kavu. Ne sjećam se više baš točno
značenja svakog oblika – tih krila, valova i točkica – ali ostalo je

sjećanje, ozračje poslijepodnevne kave s tetkama, nazočnost
tajanstvenosti, promatranje taloga u šalicama, te kratke šale
što ih tetkama koje ne slute ništa loše priprema, ah, budućnost...

Ne sjećam se značenja, ali još uvijek njegujem rituale:
na dno bosanske džezve stavim četiri žlice jake kave
i pržim je s osjećajem, nježno, sasvim polako,

da se pješčana zrnca kave uhvate u tajanstvenu rečenicu,
u drugom lončiću prokuham vodu i onako vrelom zalijem džezvu,
kako bi se na površini brzo stvorila gusta kruna zlatno smeđe
boje, koja se diže na štednjaku, ali ne smije preko ruba,

ne smije prekipjeti, zato što u sebi sadrži miris, okus i tajanstven čin
budućnosti, sudbinu koja će se obznaniti tek poslije ispijanja
kave...

MOJ OTAC ANTE

Moj je otac bio staromodno interesantan.
Kao student, iako nije imao pegle,
hlače je “peglao”. Ispod strunjače. Elegantan,

kakav je bio, mrzio je i najmanji trag mrlje.
Čak i u vrijeme naredbodavnog sivila
taj je zagovornik ravnopravnosti čista srca

nosio odijela od kvalitetne tkanine
(s kravatom i prslukom), i košulje
koje bi uvijek sam oprao, i fine

cipele, i šešir nježno zavrnuta oboda,
i vazda neporecivo čiste maramice.
Pa čak i onda, kad je u tiskari među slagarima,

prljavim od olova, pregledavao otisnute
statističke tablice, bio je uredan i čist.
Na paradoksalan način razlikovao se od grube

statističke stvarnosti: taj prakomunist
ostao je duboko u srcu građanin,
srednjoeuropski gospodin, utopist,

koji je vjerovao da je svatko vrijedan poštovanja
i da komunistički raj započinje s bontonom.
Spoznao je da nije u pravu, ali je ipak i dalje,

svaki dan, u inat, nosio kaput s naglašenim tonom
pobijeđenog, zaboravljenog građanskog društva.
Svi oko njega bili su unisono

odjeveni – on je ostao imun na te zaraze.
U vremenu, kad su svi kupovali hlače
prerađene od službene vojničke uniforme,

Ante je i dalje posjećivao krojače.
Pod tiranijom aljkavosti bio je pedantan.
U masama “istomišljenika” bio je drukčiji.

U vremenu grube muškosti bio je galantan:
otvarao vrata ženama, darivao ih cvijećem.
Zato su ga i voljele: bio je šarmantan...

PRISJEĆANJE

Prijatelj Sinan Gudžević iz Sandžaka,
klasični filolog, pjesnik i prevoditelj,
ovako se prisjeća Ante Novaka:

U stanu, ulica Simona Gregorčiča,
gdje nas je posjećivao u uniformi vojnika
JNA, palo je pitanje o potrošnji soli

u Sandžaku. Sinan starog statističara
nije odmah shvatio, zato su otišli u kuhinju,
gdje mu je Ante rekao: Vidiš li ovaj lonac?

– Vidim. – Pokušaj zamisliti da hranu valja soliti.
Sinan je uvijek bio dobar u maštovitosti.
– A sada zamisli da smo u Sandžaku.

Sinanu ni to nije bilo teško zamisliti.
– A sada mi pokaži kako bi ti posolio hranu.
Sinan se poigra, kao da će uzeti prstohvat soli

te je istresti u lonac. – Ali razgovoru još nema kraja.
Na redu je najteže pitanje: Ali, znaš li ti, da se u Sandžaku
dobar dio soli prospe izvan lonca?

Matere mi! Sinanu sine da bi to doista moglo tako biti,
premda nešto takva nikad nije vidio svojim očima.
Na to mu Ante obrazloži da priprema ekspertizu

o potrošnji soli u Jugoslaviji i sve ga upućuje na to
da ljudi u Sandžaku potroše najviše soli!
A budući da u Sandžaku nema nijednog rudnika soli,
njega zanima čemu tako enormna potrošnja soli,
zašto Sandžaklije tako rasipno postupaju s tom namirnicom,
zašto? – Jeste li uzeli u obzir i sol za domaće životinje?

Ante je to doduše imao u vidu, ali ipak ga moli
da mu obrazloži kako se u Sandžaku troši sol za domaće životinje,
kako za ovce, kako za goveda, kako za konje.

I Sinan mu obrazloži kako pastiri u torbama nose
komadiće soli iz Tuzle, koje nazivaju krušcima,
te njima discipliniraju neposlušne ovce:

čim nekoliko ovaca okusi sol, polude od slasti
i začarano zaljubljene capkaju iza pastira.
– Tako, dakle, zaiskre se krupne oči u sićušna Antea.

Napokon je raspetljao enigmu u jugoslavenskom mraku –
enormnu potrošnju soli u Sandžaku...

BILJANA JOVANOVIĆ

Svaki put kad ugledam crvenu ružu
sjetim se Biljane Jovanović. Onako živahna
i krhka, ženstvenost koja još uvijek krije djevojčicu,

disala je buntovništvo, smijeh, psovke izazova.
I nježnost. Pljuvala je društvu izravno u lice,
uočavala je potresne trenutke, suosjećala nemilice

s odbačenim i ranjenim stvorenjima: svoj glas
je njima posuđivala, a pripovijedala uvijek o sebi.
O Avali koja pada, o rođenima za poraz.

O psi(hijatri)ma i ostalima, koji u potrebi
za drugim izgube ovu jednu jedinu dušu.
Dušu, moju jedinicu. – Nipošto ne grebi

toliko po sebi, jednom mi je skoro izletjelo iz usta.
Bila je već bolesna i bilo joj je neugodno
što sam je zatekao u takvom stanju: kao da podnosi sušu...

Međutim, prvi put nisam je ugledao nimalo sudbonosnu,
već smijehom zagrljenu. U proljeće godine osamdesete
doputovala je na ljubljanski kolodvor,

zajedno s Josipom Ostijem. Komitet za doček
Društva slovenskih pisaca sačinjavali smo Milan Jesih
i ja. U znak dobrodošlice uručio sam joj buket ruža.

Pogledala me sva u čudu i pitala Jesi
li ti znao da ja volim ruže, jao, što sam gladna,
i svom slašću navalila je na ruže, kao da je riječ o radiču...
I zato, kad god ugledam crvene ruže,
pomislim na hrabru, lijepu dušu Biljane Jovanović,
dušu jedinicu spisateljice, buntovnice,
nesretne,
                 vječne
                              djevojčice

MIRIŠLJAVOST SAPUNA MILOSTI PUNA

Vrećice kave, lijekova i poklona, čokoladu i rakiju,
sendviče, toplu odjeću, oklope od olova, novac
i dokumente, nekoliko šteka cigareta i jedini život
ponijeli smo sa sobom, kad smo se nas četvorica prijatelja
– Niko, Josip, Drago i ja – u Zagrebu jedva ugurali
u vojni zrakoplov na riskantnoj liniji Maybe Airlines

te preko idile na sunčanoj obali Jadranskog mora
napokon stigli do cilja – do lijepog Sarajeva
u njedrima kotline, opkoljene vojskom na planinskim visovima.

Na putu u grad, u predgrađu Ilidža, zaustavi nas četrdeset
razbojnika, te su vojnici egipatske čete Ujedinjenih
naroda prestrašeni otvorili oklopno vozilo... trenutak,

kad smo doista bili najbliže sudbini. Na sličan način uhitili su
tjedan dana ranije potpredsjednika vlade BiH. Ali nismo se uplašili,
nismo imali vremena. I sve se to sretno završilo... Piscima

koji su uz mrtve bdjeli tisuću i jednu noć, predao sam
svežanj papira – novčanice, vlažne od znoja, budući da sam ih
skrivao ispod punih oklopa od olova. Za ženu, koja je šutljivo stajala,

dok smo odlazili, nisam više imao baš ničeg spasonosnog.
Pružio sam joj sapun...

***

Tko mi je pružio ovaj skupi sapun? Amela,
ljubazna duša, žena prijatelja Gorana,
pjesnika koji je za vrijeme rata dijelio

našu pomoć sarajevskim kolegama. Rana
tisuću i jednu noć okupirana grada
bila je nasmrt otvorena kad smo stigli. Hrana

je bila problem – i za njih i za nas. Kao i uvijek,
stradalnici naviknuti na pomanjkanja,
poslužili su nas hranom, znakom zahvalnosti. Granica

uljudnosti bila je tanja nego ikad ranije, i premda
nismo bili gladni, mi smo hranu – withcomplimentsof UNESCO –
oprobali i potom je ostavili domaćinima da tu

supstanciju za život spreme u vrećicu
i ponesu doma, svojoj djeci. Jedino onaj sapun
nisam uspio vratiti Ameli. – Imam ih i previše,

sa smiješkom me uvjeravala.
                                                Svijetom vlada sila,
a dušama vlada milost.

U onom sivom, gotovo zimskom danu,
jednom od tisuću dana u okupiranom Sarajevu,
milost je

mirisala poput skupocjena sapuna...

***

Iz ruke u ruku,
cik-cak, putovao je
taj skupocjen sapun.

***

Bosanskim piscima donio sam 30.000 njemačkih maraka,
pomoć Međunarodnog PEN-a, koju sam koordinirao
i koju smo različitim kanalima slali u mrak

tisuću i jedne noći opsjednutog grada. Za slučaj nad slučajem
imao sam i rezervu – zadnju rezervu Slovenskog PEN-a,
koju su mi pružile dvije plemenite duše, gospođa Elza, tajnica,

i gospođa Sonja, blagajnica – ukoliko bi ratno stanje
zahtijevalo da ostanemo u Sarajevu. Kad smo malo poslije
u slovenskom kulturnom društvu Ivan Cankar

ustanovili da sarajevski Slovenci također stradavaju,
zato što im matična domovina ne šalje pomoć,
nas četvorica prijatelja – Niko, Josip, Drago i ja –

šutke smo pogledali jedan drugoga i ja sam bez riječi položio
na stol rezervu za slučaj nad slučajem...
                                                                 Kad smo se na rastanku
pozdravljali, uvidio sam da nemam više baš ničeg primjerenog

za tihu gospođu, Bosanku, tajnicu društva Ivan Cankar,
koja nam je cijelo vrijeme bila od pomoći. I bilo mi je teško.
I u zadnji tren sjetim se te joj uručim onaj Amelin sapun.

I bilo joj je milo...

***

I bilo mi je milo,

kad me godinama – koliko godina? – poslije,
poslije pjesničke večeri
u davno već oslobođenom Sarajevu

na vratima dočekala
ona tiha, lijepa gospođa
i zahvaljivala mi se

na onom davnom sapunu,
za mirišljavost
                         milosti punu...

RUDI ŠELIGO

Rudi Šeligo bio je muškarčina, narodski rečeno.
Lice, kao u kamen uklesano, borama izbrazdano,
izraz, kao nabrušen nož, ali uglađen iznutra, s osjećajem

previše gorkim da bi se njime razmetao. Suzdržan,
a sav napet od energije. S posebnim sluhom za riječi,
s vječnom rezervom smijeha, sa stavom bez moraliziranja,

s prezirom prema ulizicama podvita repa, nakazama, bijedi
od ljudskih žohara. S očima asketa, zaljubljenog u bujnost
tjelesa i vremena, s vatrom u očima, koja je plamtjela do suštine

pitanja, je li srce Slobode tamna Nužnost.
Sav svoj, a ujedno tražitelj drugoga i drukčijeg,
otvoren, a sav zbijen u svoj dom i svoju otuđenost,

strastven istražitelj jedne jedine rečenice,
usredotočen na letimično, zagrijan za sve prevrate,
nepriznavalac i svjedok spasonosnih ideja,

divan gospodin i vjeran drug, na reperkusije
otporan i ustrajan, rođeni vođa izgradnje i razgradnje,
ali s uzvišenom zadaćom – pripovijedati.

TARAS KERMAUNER

Taras je bio velikan, tjelesno i u svakom drugom pogledu.
Da sam se ne znam koliko podizao na prstima, bio
sam mu jedva do ramena. Njegova knjižnica bila je kula. U

nju je uzidavao svoje knjige. Kula je sve više rasla i opsjedala
nebo. Bilo je samo pitanje vremena kad će Bog donijeti svoj sud
i Tarasu srušiti kulu. Prožimala me neka čudna pomutnja:

već bi samo iz njegovih posveta mogao sastaviti zaokruženu priču
o približavanjima i udaljavanjima. S kosom, bijelom poput Zeusova runa,
tulumario je naokolo i svakom svojom naglom kretnjom prouzročio bi

glazbu tektonskih truba, čitav svijet uzdrmao se poput strune
pod prstima glazbenika i odjekivao dugo, dugo... Kritiku
je svaki put iznosio svojim bespogovornim glasom i harpun

njegovih misli nemilosrdno me lovio. Politiku
je prezirao. Na dnu sjećanja ogledalo čiste vode odsijevalo je
gubitcima. Bio je previše strastven da bi podnosio estetiku.
Od sebe i od sviju tražio je isključivo istinu, ranjivost slobode.
(Sam nisam sve to izdržao.) Nazočnost ušiju i usta za dijalog
uzbudila bi ga do uzvišenog blistanja munja za olujna vremena.

Bio je zapravo potomak Mojsija, ljutit je bio njegov Bog.
I Taras je iz svete ljutnje razbio ploču sa Zapovijedima...
Kad danas skupljam te krhotine, raspršene svuda naokolo,

zadivljeno konstatiram da su ti komadići nalik na magnet.
Nisu to knjige, to je cijeli svijet.

***

Bio je neobično visok, tako da su mu bokovi
stršili ponad dražesnog Liliputa, pokrajine
u kojoj je sve bilo nisko i malo: rijeke tek potoci,

a kuće – kućice bez vrata. Ustrajno
je gradio palaču, odakle se pružaju sunčani vidici,
prozračnu knjižnicu u kojoj bi na neki način bio sažet

čitav svijet, s ove i one strane: kao da je na tragu
Boga iz kaosa stvarao red.
Pisao je noću i danju i noću, svojim je knjigama

taj dražesni Liliput stavljao na dlan
duha. Kad ga je svladala teža sna,
kroz pukotine malih kućica bez vrata

popeli su se Liliputanci gore, na njega,
te mu bezbrojne okove svezali oko širokih prsa i ranjiva vrata.
Kad se probudio, Taras ih se s lakoćom otarasio,
i dalje gradio...

ALEKSANDAR TIŠMA

… Sjećam se kako smo Aleksandar Tišma i ja
kupovali cipele jednog listopada
za vrijeme sajma knjiga u Bordeauxu. Svaku pauzu

u prenatrpanom programu temeljito smo
iskoristili za razgovor o raspadu
Jugoslavije, što ga je naslućena sudbina
predvidjela naredne godine. Ustroju
svijeta i povijesti ne možemo se nas dvojica
pisaca suprotstavljati, ali možemo u sjaju

ovih zvijezda – bilo je lijepo predvečerje i na dnu neba
zasjale su prve zvijezde – ponuditi
ljudima u neprilici dlan i opjevati

kaos njihova srca. I zato – budimo praktični!
Vjeruj na riječ starom Židovu,
koji nikad u životu nije znao za slobodu,

osim ove unutarnje, književničke, da je u vrijeme
stradavanja najvažnije imati prijatelje
i par izdržljivih cipela koje ne propuštaju vodu...
Povjerovao sam iskustvima starog Ahasvera
Tišme. Dugo smo isprobavali sve moguće
cipele i čizme, sve dok nije buka večeri

ispunila pristanišne ulice Bordeauxa. I slavili smo
dugo u noć kupljenu obuću, zajedno s kolegama,
pozvani u vinski podrum jednog od mecena sajma knjiga,

                                                                                           a ondje
                                                                                           – tiens, tiens,
                                                                                                 vidi ga! –

ispostavilo se da na knjižnim policama drže čak tri knjige
francuskih prijevoda srednjoeuropskog autora
po imenu AlexandreTichma... Jeli smo kavijar i lignje,

i popili nekoliko litara tekuće literature – razumije se bordoškog vina! –
iz podrumske knjižnice naših dobrodušnih domaćina
te vatreno razgovarali o pećima i pepelu,
o mrtvim i živim prijateljima, o ustanku i apelu...
sve dok nasred riječi nismo naslutili tišinu...

DANE ZAJC

Dane Zajc je pjesnik kojemu sam služio.
Služio mu kao Većem. Tamnijem. Tišem.
Tumačio pjesnika koji je u društvu

uvijek šutio. Na bolnom dnu
njegovih lijepih očiju tinjao je
trenutak ispunjen dječjim strahom.

Pra-pozornica strave, dom svih povrataka, pepeo
spaljene kuće. Zgarište obiteljskog doma
nikad nije uspio izreći, nedostajale su mu

riječi za rođenje vlastite smrti. Na sumnju
u smisao žrtvovanja pripremio ga
majčin plač nad truplom brata, do sloma

opipljiva sablazan odsutnosti, krvavi
obred koji ostavlja za sobom jedino gladne,
bijele, mlade zube... U strašnoj pjesničkoj okladi

on je svijet i sve stvari imenovao drukčije.
Stvorio je sebi novi jezik od zemlje.
Jezik koji govori riječi iz grude...

Nitko nije razorene temelje izrazio
tako duboko i samrtno kao Dane.
Nitko nije bolje znao da svaki udisaj uzima.

Nitko nije znao do te mjere otvoriti svoje rane.
Nitko o svojoj rani tako šutjeti... U šumi
je iskopao sebi rupu za sanjarenje
u ranim godinama, punu lišća: tajanstven
mimohod oblaka promatrao je iz skloništa,
koje objedinjuje kolijevku i lijes, rođenja i umiranja

krik i utihnuće, prvo proročanstvo, slutnju pjevanja.
Sve glasnijeg. Sve tamnijeg. Sve tišeg...