Branimir Pofuk: Desant na Golgotu
Komentirajući riječi i postupke patrijarha Srpske pravoslavne crkve Porfirija, mnogi komentatori ističu kako je u Hrvatskoj pridobio srca i duše mnogih, osobito politički lijevo i liberalno orijentiranih intelektualaca, političara, novinara. To je prijateljstvo novi patrijarh, postavši u međuvremenu i hrvatskim državljaninom, potvrdio i govorom koji je izrekao u prigodi svog ustoličenja u Beogradu.
Tog me je dana jedna beogradska televizija pozvala da nešto kažem o novom srpskom patrijarhu. Predstavili su me, između ostalog, kao njegovog prijatelja. Nisam se usprotivio, a ne niječem to prijateljstvo ni danas. Tada sam ga nazvao mirotvorcem i mostograditeljem, a i danas stojim iza tih riječi na temelju svega što je učinio u Hrvatskoj. Njegove su riječi često bile melem na stare rane koje su narodi i crkve, Hrvati i Srbi, jedni drugima nanosili u daljoj i bližoj povijesti.
Jednu pouku je osobito često izricao i ona me se posebno dojmila. Ona, upućena u prvom redu vjernicima, glasi: nikome neće Bog suditi prema onome što su njemu činili drugi, nego prema onome što je svatko od nas za života činio drugima. Poruka čista, ljudska, kršćanska, evanđeoska. I univerzalna. Poruka je to koja vrijedi jednako u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, na Kosovu ili u Crnoj Gori. Jednako za kršćane Hrvate i Srbe. A budući da i sam patrijarh zna govoriti o svom narodu i svojoj Crkvi kao jednom i jedinstvenom biću, pretpostavljam da ta pouka baš kao i za pojedince onda vrijedi i za narode, crkve i ostale zajednice, kako pred Bogom, tako i pred sudom povijesti.
Zato sam pozdravio i nedavno u kolumni prenio riječi koje je patrijarh Porfirije izrekao na komemoriranju Oluje u Srbiji, izravno protuslovivši političarima Vučiću i Dodiku i njihovom ustrajavanju na mukama i žrtvama samo jednog, svog, srpskog naroda. Rekao je kako Bog ne broji čijih je žrtava više i da su pred njim sve žrtve jednake, zvale se one Jovo, Jozo ili Jusuf, i da ne želi zloupotrebljavati žrtve za produbljivanje spirala sukob i voditi ratove komemorativnim političkim sjećanjem.
Međutim, jedan čovjek, pa bio to i patrijarh, ne može preko noći promijeniti srce i dušu svog čitavog naroda i svoje Crkve, kao što to ne mogu ni pojedini katolički biskupi u Hrvatskoj, još uvijek prilično osamljene iznimke nasuprot nacionalističkog shvaćanja i zloupotrebljavanja crkava u političke svrhe i ostvarivanje bilo kojih zemaljskih nacionalnih ciljeva i interesa. Zato sve ono što mi oduvijek, a osobito u posljednjih trideset godina, smeta kod Katoličke crkve i dobrog dijela njene hijerarhije i klera u Hrvatskoj, na isti način gledam i kod Srpske pravoslavne crkve, radujući se svakom pojedincu koji se takvim pojavama protivi i u okviru svojim mogućnosti ih nastoji suzbijati.
A onda se dogodio 5. rujan na Cetinju i ustoličenje na koje su patrijarh i novoizabrani mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije dovezeni helikopterom i sprovedeni do cetinjskog manastira i crkve pod teško naoružanom i oklopljenom pratnjom specijalaca, kao zatvorenici.
Za jedne je to bio herojski čin i trijumf, za druge sramota i poniženje u prvom redu tako sprovedenih arhijereja na Cetinje, nad kojim se doslovno uzdigao oblak suzavca kojim je policija odvraćala one koji su taj crkveni, ali u datim okolnostima itekako i politički čin željeli spriječiti.
Sve kad bih i htio, ne bih vam mogao u nekoliko redaka prikazati svu složenost crnogorskog slučaja čije su se političke, povijesne, crkvene, identitetske, kulturne i razne druge silnice sudarile tog dana na tom mjestu. Veliki broj komentara tih događanja je crno-bijeli. Tako neki svaki pokušaj razumijevanja Crnogoraca koji su tog dana bili na barikadama prikazuju kao bezrezervnu podršku korumpiranoj, prije godinu dana na izborima srušenoj vladavini Mila Đukanovića. Drugi, pak, ne pristaju ni na jedan drugi narativ osim onog da je svečanost ustoličenja novog cetinjskog vladike i mitropolita crnogorsko-primorskog bio isključivo agresorski čin velikosrpske politike kojoj je krajnji cilj uništiti crnogorsku naciju i crnogorsku tek nedavno opet stečenu državnu samostalnost.
No, cetinjski suzavac i “desant na ustoličenje”, kako ga je nazvao Svetislav Basara, nadvili su se kao opasnost i nad sve ono dobro što je patrijarh Porfirije učinio i postigao u svojim zagrebačkim godinama.
Ima i vrlo upućenih komentatora koji nisu slijepi na različite boje raznolikih u ovom slučaju premreženih interesa. Takva je, primjerice, izvrsna posljednja kolumna Jelene Lovrić u Nacionalu koja nije propustila istaknuti koliko je “farsično da se već trideset godina apsolutni gospodar Crne Gore Milo Đukanović sada pojavljuje na barikadama”. Kao što je farsično, dodajem ja, da se upravo konvertit Milo Đukanović kao političar i državnik petlja u crkvena pitanja tražeći ojačanje nacije i države u nekanonskoj i za ostatak pravoslavnog svijeta nepostojećoj autokefalnoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.
Utoliko je važnije upozorenje patrijarhu Porfiriju da i ova komentatorica na lijevom političkom spektru stiče isti dojam kao i oni s tvrde nacionalističke desnice, koji su ionako čitavo vrijeme “skeptični ili čak neprijateljski raspoloženi prema svakom pokušaju detanta, suradnje i povezivanja među kršćanskim crkvama i različitim vjerskim zajednicama”. A to je dojam da se patrijarh Porfirije “na Cetinju pojavio u ulozi glasnika velikosrpske politike, ne mironosca, nego sijača rata”.
Mene osobno najviše su rastužile riječi na službenom patrijarhovom profilu na Instagramu, ma tko da ga ih je napisao. Ispod snimke sprovođenja pod oružanom pratnjom piše: U ime Boga živoga stigosmo na Cetinje”. Pa sam se sjetio kako je i sam Isus Krist na mjesto na kojem je ustoličen kao spasitelj, otkupitelj i sućutni supatnik svih ljudskih muka također bio sproveden pod pratnjom naoružanih i oklopljenih rimskih specijalaca. Štoviše, oni su ga i uzdigli na njegov tron.
Ali, to Isusovo prijestolje, koje je na vlastitim leđima dovukao na Golgotu, bio je križ na koji su ga razapeli. Pa ipak, kršćani vjeruju da je upravo smrću na tom “prijestolju” Bogočovjek pobijedio smrt i pokazao put prema izbavljenju od zla u ljubavi prema svim ljudima. Da, krvavo je teško slijediti takvog Boga i Čovjeka, pa još u tome biti i predvodnik. Ali drugog puta za kršćane nema. Pa ni za mog prijatelja Porfirija, neka mu Bog pomogne.
Ovaj je tekst pod naslovom “Isusa Krista su na mjesto njegovog ustoličenja također sproveli naoružani vojnici, samo što je njegov tron bio križ na koji su ga razapeli” objavljen u Večernjem listu 11. 09. 2021. Ovdje je prenesen s dozvolom autora.