Ivan Lovrenović

Zoran i ja godinama vodimo dijalog u kojemu je konstanta da se gotovo ni u čemu ne slažemo. Želim li precizirati reći ću: ne slažemo se gotovo ni u čemu što se odnosi na vrijeme nakon raspada Jugoslavije. Ipak, jedna od rijetkih stvari oko koje smo se uvijek složili jest bošnjačko-nacionalistička recepcija i percepcija Ive Andrića. Naravno, i tu može doći do finesa u kojima će nam se mišljenja donekle razići. Kod mene je izvor znanstvene nelagode prije svega odveć dobrohotno čitanje Andrićeve Disertacije sa Zoranove strane. Svoje viđenje toga teksta, koje ovdje nemam potrebe ponavljati, dao sam u prilogu „Islam und Christentum zwischen Ablehnungund Verflechtung. Der Franziskaner-Zyklus von Ivo Andrić gelesen im Kontext seiner Dissertation“. (https://www.openstarts.units.it/bitstream/10077/9907/1/SlavicaTer_15-2013_openstarts.pdf)

Ono što u svojim javnim istupima izbjegavam jest pozicioniranje u temama povijesti ili politike. Mislim da je moje znanje na tom području odveć nedostatno, da se svodi na opće „istine“ do kojih se dolazi iz tiska, interneta ili pak na osnovu vlastitih, pokatkad bolnih osobnih iskustava. Puno se ugodnije osjećam na polju znanosti o književnosti ili kulturologije, tako da se žurim što prije tamo vratiti kako bih sa Zoranom nastavio kompetentni dijalog neslaganja. No prije toga vraćanja htio bih pročistiti i zaoštriti svoju argumentaciju koja me je otjerala u dnevno-političke stvari, one koje me, bar u domenu javnoga izričaja, ne ispunjavaju osobitim zadovoljstvom. Dvije su rečenice u Zoranovoj besprijekornoj knjizi pobudile u meni emocije. Jedna je od njih u meni dovela čak i do osobne povrijeđenosti, nešto što smo Zoran i ja uvijek izbjegavali da učinimo jedan drugome. Naravno, ovdje ta rečenica nije bila usmjerena meni već „kolektivu“. Što sam se osjetio jednim njegovim dijelom, moja je greška. Druga me je zagolicala zbog svoje netočnosti i uvođenja ravnoteže između zločina, nešto što je u etičkom diskurzu teško dopustivo.

Pa da počnem s njom. Ona je nekako jednostavnija. Murat Šabanović jedan je od sitnih lokalnih siledžija koji se proslavio uništenjem biste Ive Andrića u Višegradu. Čuvena je bila i njegova prijetnja da će u zrak dići branu na Drini. Kako i čime, na to pitanje „local hero“ nije dao odgovor niti je najavljeno realizirao. Onda je nestao iz Višegrada i nastavio „kaže izveštaj Komiteta za prikupljanje podataka o izvršenim zločinima protiv čovečnosti i međunarodnog prava, i to potkrepljuje dokumentima i izjavama svedoka, […] svoju ratnu aktivnost u Podrinju i postao komandant Drugog bataljona Prve podrinjske brigade Armije BiH. U petom izveštaju ovog komiteta (Ratni zločini na području opštine Goražde) vidimo ga kako preko megafona poziva Bošnjake u Goraždu da ubijaju svoje susede Srbe.“ (citiram Milutinovića u odgovoru meni) Onda Milutinović nastavlja raspravu o Višegradu i kaže sljedeće: „Zulfikarpašićeva strategija nije poricanje zločina, nego njihovo prikrivanje: on piše o četničkom ubijanju Muslimana u Višegradu 1942. godine, ali prećutkuje ustašku kampanju ubijanja Srba u Višegradu iz avgusta 1941., kojoj je ova četnička sledila kao osveta. Ovo prvo ”se zna”, a ovo drugo se potiskuje. To nije cela istina. Ovde se ne mogu ponoviti svi primeri – čitalac će ih naći u mojoj knjizi – i dovoljno će biti da se samo setimo da svaki nacionalizam konstruiše vlastitu naciju kao apsolutno nevinu žrtvu tuđeg zla. Bošnjački nacionalizam nije izuzetak iz tog pravila.“

Ova su dva citata u tekstu razdvojena no zbog zajedničkog ih je konteksta, bar mi se čini, dozvoljeno promotriti kao jednu cjelinu. Posljednja rečenica je nešto s čim se nitko razuman ne može ne složiti. No kako stoje stvari s konkretnim materijalom? Poanta je drugoga dijela da su zločini u Drugome svjetskome ratu što su ih počinili ustaše sa sobom povukli četničku osvetu. Implikacija ove poante, kada je se promatra u kontekstu situacije u ratu od 1992-1995, je sljedeća: Murat je Šabanović u Višegradu progonio Srbe koji su se, iz osvete (bit će to česta teza spominjana kada se pokušalo obraniti genocid u Srebrenici) ili u samoobrani odlučili na vojne operacije protiv lokalnog stanovništva. Nažalost, tu nešto ne funkcionira. JNA je već 6. travnja 1992. okupirala grad, uspostavila svoju vlast, koju je zatim, službeno, 19. svibnja predala SDS-u i srpskim vojnim formacijama u gradu. Prekrasno je literarno svjedočanstvo o tome genijalni roman Višegrađanina Saše Stanišića Wieder Soldat das Gramophonrepariert. Tko ima volje, neka čita. Šabanović nije imao ni koncentracione logore ni mašineriju uništavanja. Ovi drugi jesu – i primijenili su je, najviše u monstruoznom projektu etničkog čišćenja Podrinja, zamišljenom i koordiniranom u Beogradu, provedenog u Bosni – pod čijim rukovodstvom zna se. Cilj je toga plana bio uklanjanje većinskog bošnjačkog stanovništva na cijelom teritoriju i stvaranja cordon sanitaire prema Srbiji. Moja paralela s Adolfom Hitlerom tu ne cilja na Holokaust, sačuvaj me Bože, već na stupanj povjerenja u izvještaj Komiteta. Znači nikakva analogija između zločina nad civilnim stanovništvom u Bosni i Holokausta. Bez obzira na autoritete koji ga koriste zadržavam si pravo  da, en gros, sumnjam u njegovu objektivnost. I da se ne složim s Milutinovićem: tek kada ne bude naših ni njihovih, već samo žrtava bit će to izvještaj s dovoljno snage. Čekat ću ga. A ovako imamo situaciju u kojoj je jedna međunarodno priznata zemlja napadnuta izvana i iznutra od strane višestruko jačeg neprijatelja, armije koja je nominalno bila jugoslavenska a aproprirana je od strane jednog dijela Jugoslavije, bez mogućnosti da se obrani sama, zbog nepravednog embarga na naoružanje. Zašto je ta zemlja raspačana, zašto joj je ukinuto pravo na identitet – sekularni, multinacionalni i multikulturalni – na to pitanje odgovora nemam. Istovremeno činjenična nepravda koja joj je nanesena, i moja konstatacija te nepravde, nipošto me ne svrstava u istu skupinu s Rusmirom Mahmutćehajićem ili Alijom Izetbegovićem (niti me tjera da vadim kestenje iz vatre za njih) jer njih taj identitet – sekularni, multinacionalni i multikulturalni – nijednog momenta nije zanimao a mene itekako jest, i zbog osobne biografije. Nisu oni imali velikih problema u vezivanju zastava sa HDZ-om ili SDS-om a što su se poslije „sporječkali“, to se vrlo lako moglo predvidjeti. Tko je bio naivan i vjerovao da neće, dobio je svoje. Ja nisam bio i napustio sam ih sve, s bijesom i gađenjem, u prosincu 1991.

I onda, još kratko o osam i osam tisuća. Zločin u Dobrovoljačkoj je nedopustiv čin i tu su njegovu zlokobnu karakteristiku ukazali su brojni Bošnjaci ili bosanski Hrvati. Točka.  Zoran sada citira, prema Bougarelu, iz ”Uputstva za muslimanskog vojnika”„sledeću rečenicu: 'Komandni oficir odlučuje da li je za opšte dobro bolje osloboditi, razmeniti ili likvidirati zarobljenika'”. Uputstvo su „1993. godine sastavili bihaćki i zenički muftija“. Uputstvo je, složit ćemo se, jezivo. Tko ga je slijedio? Jesu li prema njemu izvršene likvidacije dokumentirane? A ja citiram „Uputstvo“ „prvog u Srba“, haiku književnog kritičara, pjesnika, kasnijeg isihasta a sada privremenog stanovnika Scheveningena (nadati se da će presuda protiv njega uskoro postati pravosnažna i da će onda dobiti stalno mjesto boravka, za narednih dvadesetak godina): „Put kojim vodite Bosnu i Hercegovinu je ista ona autostrada pakla i stradanja kojem su pošle Slovenija i Hrvatska. Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a Muslimanski narod možda u nestanak, jer Muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje ...“. Ovo je „Uputstvo“, za razliku od onog muftijskog realizirano.

Ni nakraj pameti mi nije da se poistovjetim s trućanjima o dobroti „Bošnjana“ i njihovu eternalnom proganjanju od sila Zla. O tom sam mitosu pisao u tekstu „Postapokalypse im Land der ‚guten Bosnier’. Kulturkritik als die Quelle des kulturellen Rassismus“, u: Ferhadbegović, Sabina und Brigitte Weiffen (Hg.) Bürgerkriege erzählen. Zum Verlauf unziviler Konflikte. Konstanz 2011. 199-222. Poslije silnih opstrukcija, i zahvaljujući zalaganju Envera Kazaza i Marka Vešovića, hrvatska je verzija pod naslovom „Postapokalipsa u zemlji ‚dobrih Bošnjana‘. Kulturkritik kao izvor kulturalnog rasizma“ objavljena u Sarajevskim sveskama. Kome je stalo može je pronaći na internetu: http://www.sveske.ba/bs/content/postapokalipsa-u-zemlji-%E2%80%9Edobrih-bosnjana%E2%80%9C-kulturkritik-kao-izvor-kulturalnog-rasizma

O etici i empatiji prema patnji Drugoga kao njezinoj osnovi (tada mi još nisu bila poznata istraživanja Fritza Breithaupta; da jesu, stajalište bi donekle modificirao) pisao sam u tekstu „Poštovanje drugoga, patnja drugoga“, u: Književna istorija 157, 2016. 367-380 (http://knjizevnaistorija.rs/editions/157/1_beganovic.pdf). Fokus mi je bio na iznimno osjećajnom stajalištu bosanskih pripovjedača (Miljenko Jergović, Selvedin Avdić) prema stradanju Srba u ratu 1992-1995. a kao etički mi je miljokaz poslužio – naravno Ivo Andrić. Bilo mi je drago kada mi je Zoran rekao da taj moj tekst čitaju njegovi studenti.

No dosta samohvale. Mislim da je iz rečenoga prilično jasno kakav je moj stav u odnosu na bosansku tragediju. Ostaju još dvije stvari koje valja raščistiti. Prva se odnosi na istinske „junake“ Bitke za prošlošću i njihovo mišljenje (ako ga uopće imaju) o onome što je u toj knjizi napisano i na briljantan način obrazloženo. Neka se izvole očitovati, vrata su im portala na kojima se Zoran i ja sporimo sigurno otvorena. Drugo je pitanje, za mene osobno puno važnije i, na kraju, interesantnije, kamo dalje s istraživanjem Andrića. Sam Zoran Milutinović a onda i Tihomir Brajović obilježili su putove kojima bi se moglo kretati u budućnosti. U Njemačkoj su impulse pružili Renate Lachmann, Jurij Murašov i Miranda Jakiša. Uz to se, kao najnoviji doprinos, mora spomenuti knjiga Attached to Dispossesion. Sacrifical Narratives in Post-Imperial Europe Vladimira Bitija. Onaj dio znanosti o književnosti u Srbiji koji Andrića promatra isključivo kao srpskoga pisca, i osporava svaku mogućnost njegove pripadnosti negdje drugdje, na južnoslavenskome teritoriju, trebao bi dobiti odgovor u modernoj varijanti znanosti o književnosti koja će slijediti teoriju „isprepletenih“ ili „hyphenated“ identiteta, podrazumijevajući pod njima mogućnost prisustva jednoga spisatelja u okviru više nacionalnih (ili nenacionalnih) korpusa. Još uvijek veoma maglovito razvijam tezu o „katoličkoj pripovjedačkoj Bosni“ (koristeći pri tome briljantnu sintagmu Jovana Kršića) u kojoj bi na prvome mjestu, sa svojim ranim prozama, stajao Ivo Andrić. Slijedili bi mu, generacijski, Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović i Josip Mlakić. Jedva čekam da već napisanim tekstovima dam milost uobličenja i da ih pošaljem, prije objavljivanja, kritičkome oku svoga prijatelja Zorana Milutinovića. Nastavit će se tako istinski dijalog ljudi koji i kada se spore znaju da to ne čine kako bi povrijedili drugoga.