Ivan Lovrenović

O Dragi Kolaku samo sam slušao, nikada ga nisam sreo. Imala je Banja Luka, u ono vrijeme, kao svaki veliki i pravi grad, svoje pjesnike, svoje slikare, svoje glumce, svoje kroničare, svoje usmene umnike i mudrace, svoje sportaše - svaki od njih bio je jedinstven, neponovljiv. Takav bijaše i profesor Drago Kolak, pjesnik, filozof, boem. I danas, kada je sve naše isprevrtano i poništeno, a najviše i najstrašnije od svega - pamćenje, ima u Banjoj Luci još onih koji ga se sjećaju. Gospodin Mario Marčić, tako, šalje mi svoje sjećanje na Kolaka, i rukopis njegovih pjesama Muzaget davno pripremljen za tisak, još uvijek ne gubeći nadu da će se naći mogućnost da bude objavljen kao knjiga. A i sudbina toga rukopisa, kojega je Kolakova snaha još prije rata predala Alojzu Ćuriću, slikaru, a on oko njega brinuo dok i njega nije pokosila sudbina - cijela je historija.

Štura biografska bilješka kaže da je Dragutin Kolak rođen 1916. godine u Rmnju. (Čuj, u Rmnju! Treba znati gdje je i kakav je Rmanj na sastavcima Unca i Une, i Martin Brod uza nj, pa pozeleniti od zavisti pred time da je netko rođen i progledao, prohodao u Rmnju!) Umro je u Banjoj Luci 1983. Gimnazijsko školovanje polazio u Bihaću i Banjoj Luci a maturirao 1936. u Sarajevu. Filozofiju studirao u Beogradu i Zagrebu, gdje je 1945. diplomirao. Radio u Banjoj Luci kao srednjoškolski profesor i administrativni službenik. Poslije knjige pjesama Mistika cvieća (Zagreb 1943) pisao i objavljivao vrlo malo. Uvršten je u Liriku devetorice (Banja Luka 1962) i Poeziju dvadesetpetorice (Banja Luka 1971).

Drugi banjalučki pjesnik, Anto Ćosić (Banja Luka, 1928 - Okučani, 1998), napisao je o Kolaku, in memoriam, da je „Svoj život, može se reći, proživio je kao lirik, a umro kao filozof - sokratski hrabro i dostojanstveno. Beskonačne banjalučke aleje kestenova, koje je Drago toliko volio i kojima je šetao toplih zvjezdanih večeri s nekoliko dobrohotnih savremenika koji su slušali su njegovu rječitost, njegove stihove i njegovu erudiciju. Zaljubljen u ljepotu - ljepotu je poklanjao svakome tko je htio da ga sluša. A slušali su ga mnogi i mnogo naučili od blagorječivog prijatelja mudrosti, koji im je u amanet namro čitave filozofske biblioteke - usmenim putem. (...) Smrt je dočekao smireno i sabrano, i danas, dok protječe ovaj slikoviti jesenji dan, post mortem poetae, možemo već sada govoriti o jednom vremenu koje je Drago obilježio svojim zanimljivim postojanjem. Njegova entelehija odbacila je svako častoljublje, prezirao je čakijaški jal i znao veoma ugodno muzicirati riječima. Od njega čusmo sijaset proumljenih objekcija i danas, već pomalo opsjednuti sjećanjima - dakle, već danas osjećamo da će nam nedostajati jedan umnik, jedan krasnoduh i čovjekoljub - koji se uzdigao iznad banalnosti.“ (I. Lovrenović)

Dragutin Kolak

Dragutin Kolak

MUZAGET

(pjesme)

JEZIVA VEČER

Po rubu noći trak mjesečev klizi
te bane
u moju sobu,
gdje ležim u svom grobu,
i srce gane:
budim se u brizi.

Jezivo veče…
Psi laju…
Buljina s krikom uteče.
- Svi osim mene nešto znaju!

Zelenim zadahom
zemlja im je otkrila tajnu.
U večer ovu sablasno sjajnu
Slijepi miševi lete sa strahom…

MISTIKA CVIJEĆA

Ja se bojim cvijeća:
cvjetna me krunica
umrlih curica
sjeća.

mene je strah cvijeća:
kad njegov miris dođe,
srh me prođe
- na umrlih dah sjeća.

Livada puna čarobnih slika
mauzolej je – mistika.

SMRT JORGOVANA U VAZI

Noćas je umro u vazi plavi jorgovan.
Ja sam čuo njegov posljednji uzdah.
- I kad je sutra osvanuo dan,
na stolu je ležao purpurni prah.

Noćas je umro u vazi ubrani jorgovan.
Ja sam vidio njegov samrtni trzaj
- I prije nego je svanuo dan
bio je njegov kraj.

Noćas je umro u vazi plavi jorgovan.
San mi je zasopio njegov umrli dah.
- I danas, kada je osvanuo dan,
Ja još osjećam zebnju i strah...

KIPAR

Da znam vajati,
izvajao bih ti ko Maillol statuetu,
svakog bi morala obajati,
kao Dijana, uz psa i trompetu.

Bilo bi čudno gledati smjenu
hladnoga kipa i lika što živi:
kip tvoj bi ušao u života mijenu,
a ja u nepomični mramor sivi.

PJESNIK

Apolon Muzaget sa lirom u ruci
pjesnika je branič i u naše dane
i čim zveknu lire čeznutljivi zvuci
ljubavnih će sunce snova da ograne,

al' u duši novog voljnog samotara
više nije samo kipolika Ona.
iako je ljubav sveđer ista, stara,
- sada si na nebu postala Madona.

NIJE BEZ VEZE

Dotakao sam usnom cvijet koji je bacila,
zagrlio sam grančicu koja joj je put zakrčila.
U duši mi se odrazio njen lik.
Sudbino, podignut ću ti spomenik
jer si nam nešto zajedničko dodijelila:
u duši mojoj ona je bila.
I nismo mi više zvijezde koje putuju bez susreta,
nije bez veze naša historija.
Iz mojih očiju zapaljen tobom plamen izbija,
makar prolaziš kraj mene bez okreta.

RAZGOVOR POD DRVOM

Sinoć smo razgovarali kraj starog drveta,
ja sam čvornovitom rukom dirao njegovu hrapavu koru.
Zašto ne dopustiš da milujem tvoje ruke
- meke i glatke ko njegovo lišće!?

PRASKOZORJE

Umit hladnom vodom s gorskog potoka,
neotrt peškirom:
liječim blijedo lice od kavanskog otoka.
- Glogovim putem gazim s mirom.

Novembarsko jutro tetrijeb pozdravlja.
Osvit se spušta s borja.
Puške neću opalit u znak slavlja
ovoga praskozorja.

Tamo na onu sivu liticu,
gdje plašljiva divokoza uzima predaha,
zatežem svoju ponovo čilu mišicu,
s grudima punim bistroga straha.

LJUDI

Rođeni bez pitanja,
žive bez znanja,
umiru bez htjenja.

Jedni se drugima jadaju.
Tješi ih ljubavni nemir sneni.
O njima pjesme se skladaju
- u meni!

MAJKO UMRI

Majko, umri!
Ne propinji se na ispale kosti!
- Na uvele dunje miriše tvoja košulja. -
Već gore dvije voštanice,
smrti pahuljice
padaju na lice.
Majko, oprosti!

Ne govori mi „sine“ napuklim glasom.
Smrt se šulja.
U noći ovoj ćuk štekće s užasom,
ali još svijetle oči od zapaljenog ulja.

Majko, umri!
Ne opiri se znoju ledenom!
Majko, umri
- umri jednom!