Ivan Lovrenović

Ponekad pomislim da bi sve zemlje trebale nalikovati Švicar­skoj, uživati poput nje i prepustiti se umirućem okruženju higije­ne, jednoličnosti, obožavanju zakona i kulta čovjeka; s druge strane, privlače me jedino narodi lišeni obzira u misli i djelu, grozničavi i nezasitni, vazda spremni proždrijeti druge i sebe same, gazeći vrijednosti što koče njihov uspon i uspjeh, tvrdokor­ni spram mudrosti, boljke starih naroda što su se zasitili sebe samih i svega, pa ih izgleda očarava miris plijesni.

Jednako tako, zalud mi je kuditi tirane kad mi je, unatoč svemu, ustvrditi kako oni čine potku historije te se bez njih ne bi mogli roditi ni ideja ni začetak carstva. Nadmoćno odvratni, nadahnuto surovi, utjelovljuju oni čovjeka u njegovim krajnosti­ma, posvemašnju raspomamljenost grdobnosti i zasluga. Ivan Grozni, spomenimo tek najčudesnijeg među njima, iscrpljuje sve kutke i zakutke psihologije. Jednako slojevit u svojoj bezumnosti kao i u politici, učinivši od svoje vladavine, pa i od zemlje u stanovitu stupnju, obrazac snomorice, prijedložak žive i nepre­sušne halucinacije, mješavinu Mongolije i Bizanta, taložeći vrsnoće i nedostatke kana i bazileja, čudovište sotonskoga bijesa i crne sjete, dvoumeći se između krvožednosti i pokajanja, živahnosti obogaćene i okrunjene porugom, posjedovao je on strast za zločinom; posjedujemo je i svi mi sve dok postojimo: ubojstvo drugih i nas samih. Samo što u nas ta strast ostaje neutažena, pa su tako sva naša djela, kakva god bila, plod naše nemoći da ubijemo ili da se ubijemo. Na to uvijek ne pristajemo, namjerno previđajući ustroj vlastitih slabosti. Carevi ili rimski imperatori opsjedaju me upravo zato što se u njih te slabosti, u nama prikri­vene, obznanjuju svjetlu dana. Tako nam oni otkrivaju nas same, utjelovljuju i zorno obznanjuju naše tajne. Mislim na one među njima koji su se, posvećeni veličanstvenoj odrođenosti, obrušava-li na svoje bližnje, te ih, strahujući od njihove ljubavi, slali na stratište. Koliko god bili moćni, bijahu oni i nesretni, neutoljeni strepnjama drugih. Nisu li oni naprosto izraz zlog duha koji nas nastanjuje i uvjerava kakvo bi savršenstvo bilo stvoriti prazninu oko nas? Upravo se takvim mislima i nagonima oblikuje carstvo - potpomažu ga podzemni slojevi naše svijesti u kojima se kriju naši najdragocjeniji nedostaci.

Pomaljajući se iz jedva pretpostavljivih dubina, iz izvornoga poriva, želja da se ovlada svijetom rađa se tek u nekih pojedinaca i u stanovitim razdobljima te nije u neposrednoj vezi s vrsnoćom naroda u kojemu se javi: između Napoleona i Džingis-kana manje je razlika negoli između prvoga i bilo kojeg francuskog političara u smjeni republika. Ali te se dubine, kao i taj poriv, mogu poništi­ti, iscrpsti.

Karlo Veliki, Fridrih II. Hohenstaufen, Karlo V., Bonaparte, Hitler, svih je njih vodila namisao, svakoga na svoj način, o ostvarenju svjetskoga carstva - promašili su, s više ili manje sre­će... Zapad, u kojemu ta namisao danas pobuđuje tek porugu ili nelagodu, živi u sramotnosti svojih pobjeda; ali, začudo, upravo u trenutku kad se povuče likuju i šire se njegovi obrasci; usmje­reni protiv njegove moći i prevlasti, nalaze oni svoju jeku izvan njegovih granica. On pobjeđuje gubeći sebe. Tako je i Grčka iznijela pobjedu na polju duha tek kad je prestala biti moć, pa čak i nacija; drugi su prigrabili njezinu filozofiju i umjetnost, osigurali sjajnu budućnost njezinim tvorevinama, a da nisu uspjeli dosti­gnuti njezinu nadarenost; jednako se tako uzima i uzimat će se Zapadu sve, izuzev njegova duha. Civilizacija potvrđuje plodnost svojom sposobnošću poticanja drugih da je podražavaju; kad jednom prestane zasljepljivati druge, svodi se ona na skup trica i razvalina.

Napuštajući taj kut svijeta, namisao o carstvu našla je svoj providnički ugođaj u Rusiji, u kojoj je uostalom oduvijek obita­vala, posebice na duhovnome polju. Nakon pada Bizanta, Moskva je postala trećim Rimom za duh pravoslavlja, nasljednicom »istin­skoga« kršćanstva, odistinske vjere. Bilo je to njezino prvo mesi­jansko buđenje. Drugo joj je pak valjalo čekati sve do naših dana; ali to drugo buđenje treba zahvaliti odustajanju Zapada. U 15. se stoljeću okoristila religijskom prazninom, a danas političkom. Dvije izvanredne prilike za preuzimanje historijske odgovornosti.

Kad je Muhamed II. pošao u opsadu Istambula, kršćanstvo je, podijeljeno kao i uvijek i uz to sretno što je zamrlo sjećanje na križarske ratove, odlučilo ne miješati se. Opsjednuti su pak otprve bili bijesni, no njihov se bijes pri suočenju s neposrednosti propa­sti, prometnuo u zapanjenost. Dvoumeći se između uspaničenosti i potajnoga zadovoljstva, Papa je obećao pomoć da bi je poslao prekasno: čemu žurba kad je riječ o »raskolnicima«? »Raskol« su međutim poduprli drugi. Je li Rimu Moskva bila draža od Bizan­ta? Uvijek više volimo dalekoga nego bliskog neprijatelja. Slično tome, i danas Anglosaksonci radije prihvaćaju rusku prevlast u Europi negoli njemačku. Njemačka je naime preblizu.

Nakane Rusije da neodređenu prevlast prometne u pot­vrđenu vlast nisu bile bez osnove. Sto bi bilo sa zapadnim svijetom da ona nije zaustavila i ugušila provale Mongola? Tijekom više od dva stoljeća poniženja i sluganstva bijaše ona isključena iz historije, dok su istodobno narodi Zapada uživali u raskoši među­sobnog pokolja. Da se mogla nesputano razvijati, postala bi prvo­klasnom moći već na početku novoga vijeka; to što je sada, bila bi već u šesnaestom ili sedamnaestom stoljeću. A Zapad? Možda bi on danas bio pravoslavan, a u Rimu bi se umjesto Svete stolice kočio Sveti sinod. Ali Rusi to možda uzmognu nadoknaditi. Bude li im dano, a sve na to ukazuje, ostvariti svoj naum, nije isključeno da neće namiriti račune sa Svetim ocem. Bilo to u ime marksizma ili pravoslavlja, oni su pozvani uništiti ugled i prevlast Crkve, jer njezine težnje postavljaju u pitanje ključne točke njihova poslanja i programa. Pod carevima su se, poistovjećujući je s oruđem Antikrista, molili protiv nje; sada, kad je drže sotonskim slugom Reakcije, okomljuju se na nju žešćim nasrtajima no što su bila negdanja prokletstva; doskora će se na nju obrušiti svom težinom, svom snagom. I lako je moguće da naše stoljeće ubroji u svoje posebitosti, a pod ruhom frivolne apokalipse, nestanak posljed­njeg nasljednika svetoga Petra.

Uznoseći Historiju da bi obezvrijedio Boga, marksizam ga je učinio samo čudesnijim i privlačnijim. Sve se u čovjeku može ugušiti izuzev potrebe za apsolutom koja je kadra nadživjeti rušenje hramova, pa čak i iščeznuće vjere na zemlji. Kako je temelj ruskog naroda vjerski osjećaj, to će on zacijelo prevladati. Velikim će dijelom tome pripomoći i povijesni razlozi.

Prihvativši pravoslavlje, Rusija je očitovala svoju želju za odvajanjem od Zapada; to je bio njezin način da se odredi otprve. Katolički misionari, u ovom slučaju jezuiti, nisu u njoj nigdje naišli ni na kakav odaziv, izuzev u plemićkome okruženju. Raskol ne izražava u toj mjeri razlike u naučavanju, koliko želju za etničkom potvrdom; nije toliko riječ o apstraktnoj suprotstavljenosti, koliko o vrsti nacionalnog refleksa. Crkve nije rastavilo smiješno pitanje filioque: Bizant je želio posvemašnju samostal­nost; Moskva nadasve. Raskoli i hereze zapravo su prerušeni nacionalizmi. Tako je u vrijeme dok je Reforma još imala ra­zmjere obiteljske raspre, skandala u krilu Zapada, pravoslavni partikularizam, dubljega značaja, potaknuo odvajanje od samoga zapadnog svijeta. Odbacivši katolicizam, Rusija je usporila svoj razvoj, propustila jedinstvenu prigodu brzog civiliziranja, ali je dobila na težini i jedinstvenosti; zastoj u razvoju učinio ju je različitom, drugačijom; tome je ona težila predviđajući zacijelo da će Zapad požaliti jednoga dana svoju prednost u odnosu na nju.

Što će postati snažnijom, to će biti svjesnija svojih korijena od kojih ju je, u stanovitoj mjeri, marksizam udaljio; nakon prisilne terapije univerzalizmom, iznova će se rusificirati u korist pravo­slavlja. Uostalom, ona je toliko snažno obilježila marksizam te ga je naprosto slavizirala. Svaki narod stanovita zamaha koji prihvati ideologiju stranu vlastitoj predaji upija je i odnarođuje, ugrađuje je u smisao navlastita nacionalnog usuda, iskrivljuje sebi u prilog te se ona najposlije posve odmetne od svoga izvornoga duha. Posjeduje on nužno izobličujuće viđenje, grešku vida, što ga nimalo ne zbunjuje nego mu laska i potiče ga. Istine što ga on svojata možda i jesu lišene objektivne vrijednosti, ali nisu zbog toga ništa manje životne i predstavljaju vrstu pogrešaka koje tvore raznolikost povijesnoga krajolika, imajući dakako na umu da se povjesničar, podozriv po prirodi svog posla, naravi i opredjelje­nju, unaprijed smještava izvan Istine.

Dok su se narodi Zapada trošili u svojoj borbi za slobodu i, još više, u stečenoj slobodi (ništa ne iscrpljuje više od posjedovanja ili zloporabe slobode), ruski je narod patio ne trošeći se; jer trošimo se jedino u historiji, a kako je on bio izvlašten od historije, bio je prisiljen podnositi neumoljive despotske poretke što mu bijahu nametnuti: sumorno, vegetativno postojanje omogućilo mu je pak da ojača, prikupi snage, nagomila zalihe i izvuče iz svog sluganstva ponajveću biološku korist. U tome mu je pomoglo i pravoslavlje; ali pučko je pravoslavlje bilo tako izvanredno sročeno te je narod držalo postrani od događaja, na rubu od onoga službenoga koje je vlast usmjeravalo imperijalističkim ciljevima. Dvostruko lice Pravoslavne crkve: s jedne je strane radila na podložnosti masa, a, s druge, bila rukom pomoćnicom carevima, raspirujući im slavohlepnost i osiguravši golema osva­janja u ime pasivnog pučanstva. Taje sretna pasivnost omogućila Rusima njihovu sadašnju prevlast, plod njihova historijskog kašnjenja. Bili im naklonjeni ili ne, svi se pothvati Europe vrte oko njih; nadalje, samim time što su u središtu njezinih zanimanja i zebnji, priznaje im ona virtuelnu prevlast. Eto gdje se gotovo ostvaruje njihov davnašnji san. To što su ga ostvarili pod okriljem ideologije stranog porijekla, samo je paradoksalna i pikantna nadopuna njihovu uspjehu. Najvažnije je, međutim, u konačnici, da je sam ruski poredak sasvim u skladu s predajama zemlje. Ne potvrđuje li to i činjenica da se Revolucija, neposredni posljedak zapadnih naučavanja, sve više približavala idejama slavenofila! Uostalom, narod zapravo ne predstavlja u tolikoj mjeri skup ideja i teorija nego opsjednutosti: u Rusa, one su, s koje god strane dolazile, uvijek ako ne istovjetne, a ono slične. Čadajev koji nije priznavao nikakve zasluge svome narodu, ili Gogolj koji ga je nemilice ismijavao, bijahu mu jednako privrženi kao i Dostojevski. Najuvjerenijeg nihilista, Nječajeva, on je jednako zaokupljao kao i Pobjedonosceva, opunomoćenog zastupnika Svetog sinoda, reakcionara bez premca. Ta je opsjednutost jedino važna. Ostalo je tek stajalište.

Da bi se Rusija prilagodila liberalnom poretku, valjalo bi joj značajno oslabiti, izgubiti na životnosti; štoviše, trebala bi izgubiti svoj naročiti značaj i dubinski se odnaroditi. Kako bi u tome mogla uspjeti sa svojim neiščezlim prijašnjim izvorima, sa svojih tisuću godina autokracije? Kad bi u tome iznenadno i uspjela, istog bi se trenutka razglobila. Da bi se zemlja održala i bujala, više od nacije treba nam stanovita količina terora. I sama se Francuska latila demokracije tek u trenutku kad je stala gubiti na snazi, kad je, ne težeći više vlasti, odlučila postati ugledna i dobra. Prvo je carstvo bila njezina posljednja ludost. Poslije, raskriljena slobodi, s mukom se i uz brojne grčeve morala na nju privikavati, za razliku od Engleske koja se, porazni primjer, na nju naviknula bez pola muke, bez sukoba i opasnosti, zahvaljujući konformizmu i prosvijetljenoj gluposti svojih građana (koliko je meni poznato, ona nije imala nijednog anarhista).

Dugoročno, vrijeme pogoduje potčinjenim narodima koji, prikupljajući snage i iluzije, žive u budućnosti, u nadi; jer, čemu se još nadati u slobodi? Ili u poretku koji je utjelovljuje, temeljeći se na obilju, pomirljivosti i blagosti? Demokracija je čudo koje nema što ponuditi, ujedno raj i grob naroda. Život nema smisla bez nje; ali njoj nedostaje života... Neposredna sreća, neizbježna propast - nedosljednost poretka na koji pristajemo jedino osudivši se na mukotrpnu dvojbu.

Zbrinutija u tom smislu i inače u boljem položaju, Rusija si ne mora postavljati takva pitanja budući daje apsolutna vlast, kao što kazuje Karamzin, »sam temelj njezina bića«. Vazda težiti slobodi a nikad je ne ostvariti, nije li u tome njezina velika nadmoć nad zapadnim svijetom koji ju je, žalibože, davno ostva­rio? Nadalje, ona se nimalo ne stidi svojega carstva; naprotiv, teži tek njegovu proširenju. Koji se narod prije nje požurio okoristiti dobrima drugih naroda? Djelo Petra Velikoga, pa i ono Revolu­cije, prožeto je genijalnim parazitizmom. Čak je veličanstveno podnijela i užase tatarskoga jarma.

Ako je, ostajući na smišljenoj razdaljini, umjela podražavati Zapad, znala je u još većoj mjeri izazvati njegovo divljenje i zavesti mu duhove. Enciklopediste su oduševljavali pothvati Pe­tra i Katarine, jednako kao što su potomci stoljeća prosvjetitelj­stva, pritom mislim na ljude s ljevice, ludovali za onima Lenjina i Staljina. Taj fenomen govori u prilog Rusiji, ali ne i Zapadnja­cima koji su, silno složeni i razgnjevljeni, i tražeći »napredak« drugdje, izvan sebe samih i vlastitih ostvarenja, danas paradok­salno bliži Dostojevskijevim likovima od samih Rusa. Valja još istaknuti kako oni utjelovljuju tek porazne strane tih likova, koji nemaju divljačke prohtjeve ni muževnu žestinu: ti su »opsjednuti« zaglupljeni racionalizacijama i obzirima, izjedeni istančanim grižnjama, tisućama upitnika, mučenici sumnje, zaslijepljeni i obnevidjeli vlastitim dvoumicama.

Svaka civilizacija vjeruje da je njezin način života jedini dobar i prihvatljiv, kako joj valja na nj preobratiti svijet i nametnuti mu ga; poistovjećujući se s nekom bjelodanom ili prikrivenom soteriologijom; zapravo, s elegantnim imperijalizmom koji to prestaje biti istog trenutka kad se prometne u ratnu pustolovinu. Carstvo se ne utemeljuje jedino hira radi. Podređujemo druge da bi nas oni podražavali, da bi se prema nama oblikovali, u skladu s našim vjerovanjima i navikama; slijedi potom nastrani imperativ da ih učinimo svojim robovima kako bismo u njima motrili laskavi ili karikaturalni ocrt sebe samih. Slažem se da postoji vrijednosna ljestvica carstava: Mongoli i Rimljani nisu podjarmljivali narode s istih razloga, a njihove pobjede nisu polučivale iste učinke. To, međutim, ne priječi da su jednako vješto uništavali protivnika svodeći ga na svoju sliku.

Bilo da ih je izazvala ili trpjela, Rusija se nikad nije zadovo­ljavala osrednjim nesrećama. Tako će biti i u budućnosti. Ona će se pokloniti Europi uslijed svoje fizičke fatalnosti, automatizmom svoje golemosti, bujnom i bolećivom životnošću tako primjere­nom rađanju carstva (u kojem se vazda ostvaruje megalomanija jedne nacije), svojim zdravljem, punim nepredvidljivosti, užasa i zagonetnosti, sklonim služenju nekoj mesijanskoj ideji, koja je začetnik i navjestitelj pobjede. Kad su slavenofili podržavali ideju kako ona treba spasiti svijet, poslužili su se eufemizmom: svijet se ne može spasiti a da se njime ne ovlada. Narod nalazi načelo svog života u sebi samome ili nigdje: kako bi ga mogao spasiti netko drugi? Rusija uvijek misli - poistovjetivši i jezik i koncepciju slavenofila - kako je na njoj izbavljenje svijeta, ponajprije zapad­noga, spram kojega uostalom nikad nije gajila jasne osjećaje, već nešto između privlačnosti i odbojnosti, ljubomoru (mješavinu tajne obrednosti i otvorena gnušanja) što je nadahnjuje prizor truleži, privlačne koliko i opasne, dodir koji jest poželjan, ali nas češće nagoni u bijeg.

Odbijajući se odrediti i prihvatiti granice, njegujući dvosmi­slenost u politici i u etici a, što je ozbiljnije, i u geografiji, bez trunka naivnosti svojstvene »civiliziranima« što su postali nepronični za stvarno zbog pretjeranosti racionalističke predaje, Rus, tankoćutan s nagona ali i zbog osobitog iskustva dvoličnosti, možda je u povijesnome smislu dijete ali nipošto u psihološkome; odatle njegova složenost čovjeka mladih nagona i starih tajni, odatle i njegova proturječja što ponekad graniče s grotesknim. Kada naumi biti dubok (a to mu uspijeva bez napora), izobličuje i najmanju činjenicu, najmanju ideju. Kazali bismo da pati od manije velebnoga kreveljenja. U povijesti njegove misli, revolu­cionarne ili druge, sve je vrtoglavo, strašno. Usto je i neizlječivi ljubitelj utopija; utopija je, međutim, groteska u ružičastom, po­treba da se sreća, dakle nevjerojatno, poveže s postajanjem, i da se njeguje optimistično, providno viđenje do točke u kojoj ono sustiže svoje polazište: cinizam koji se upravo željelo nadići. Riječju, čudovišna vilinska priča.

Rusija bi bila kadra ostvariti svoj san o svjetskome carstvu, ali to je mogućnost a nipošto izvjesnost; naprotiv, sigurno je da bi mogla osvojiti i pripojiti cijelu Europu, a možda će to i pokušati ako ništa da ohrabri ostali svijet... Ona se zadovoljava tako mali-me! Gdje naći uvjerljiviji dokaz skromnosti i umjerenosti? Svega jedan krak kontinenta! U međuvremenu, motri ga ona istim okom kao što su Mongoli gledali Kinu i Turci Bizant, ali ipak s tom razlikom što je ona već preuzela dobar dio zapadnih vrijednosti, dok su tatarske i otomanske horde posjedovale čisto materijalnu premoć nad svojim budućim plijenom. Zaista je šteta što Rusija nije imala svoje renesanse: sve njezine nejednakosti proistječu odatle. Ali, sa svojom sposobnošću preskakanja faza, mogla bi tijekom jednog stoljeća, a možda i brže, postati jednako tankoćut­nom, i jednako ranjivom, kao i taj Zapad koji je dostigao civiliza­cijsku razinu koja se premošćuje jedino silaženjem. Vrhunska težnja historije: uočiti sve varijante te razine. Ruska se pak razina, podređena onoj Europe, može jedino uzdići, i Rusija s njome: riječju, osuđena je na uspon. Uspinjući se, međutim, ne izlaže li se opasnosti da, razuzdana kakva jest, izgubi ravnotežu, da se rasprsne i uništi? Sa svojim dušama skamenjenim u vjerskim sljedbama i u stepama, pruža ona neobičan dojam prostora i zatočenosti, golemosti i zagušljivosti, Sjevera naposljetku, ali Sjevera posebnoga soja, nepodesnog našim raščlambama, obi­lježena snom i nadom od kojih nas podilazi jeza, noći bogatom praskovima, zorom koju ćemo pamtiti. U tim Sjevernjacima nema mnogo od mediteranske prozirnosti i nekoristoljublja kojih prošlost, kao i sadašnjost, izgleda pripadaju nekom drugom tra­janju od našega. Pred krhkosti i ugledom Zapada ćute oni neku vrstu nelagode, što je posljedica njihova okašnjelog buđenja i neiskorištene životnosti: to je kompleks inferiornosti snažnoga... Oslobodit će ga se, nadići ga. Jedina svijetla točka u našoj bu­dućnosti jest njihova tajna i napregnuta čežnja za istančanim svijetom razornih čari. Domognu li ga se (a takvime se bjelodano nadaje smisao njihove sudbine), civilizirat će se po cijenu svojih nagona te će i oni, radosne li perspektive, upoznati virus slobode.

Što se carstvo više humanizira, to su u njemu razvijenija proturječja zbog kojih će propasti. Carstvo je složen, višeznačni ustroj (upravo obrnuto od nacije koja je organička stvarnost), te za svoj opstanak potrebuje povezujuće načelo terora. Pokaže li se snošljivim, upravo će to uništiti njegovo jedinstvo i moć, i djelo­vati na nj poput smrtonosna otrova koji si je samo poslužilo. Tolerancija nije naime samo pseudonim za slobodu nego također i za duh; a duh, kobniji po carstva od pojedinaca, nagriza ih, ugrožava im postojanost i ubrzava urušavanje. I upravo je zato on oružje kojim se služi podrugljiva providnost da bi ih zgodila.

Ako nam se, usprkos proizvoljnosti pokušaja, svidjelo Europu proglasiti zonom vitaliteta, ustvrdit ćemo da se nagon to više potvrđuje što smo bliže Istoku, a da slabi što smo bliže Zapadu. Nagon, međutim, nije isključivo dobro Rusa, iako nacije koje ga posjeduju pripadaju u većoj ili manjoj mjeri polju sovjetskog utjecaja. Te pak nacije dosad nisu izrekle posljednju riječ; neke su, poput Poljske i Mađarske, odigrale u povijesti prilično značaj­nu ulogu; druge su pak, poput Jugoslavije, Bugarske i Rumunjske, s obzirom da su živjele u sjeni, poznavale tek skokove bez su­trašnjice. Ali, kakva im god bila prošlost, i neovisno o civilizacij­skoj razini, sve one još raspolažu biološkim pologom kakav bismo uzalud tražili na Zapadu. Zlostavljane, razbaštinjene, gurnute u bezimeno mučeništvo, raspolućene između nemoći i pobune, do­bit će one možebit u budućnosti zadovoljštinu za tolika iskušenja, poniženja, pa čak i za toliki kukavičluk. Stupanj nagona ne uočava se izvana; da biste mu odmjerili snagu, treba poznavati i pronik­nuti tajnu tih krajeva, jedinih na svijetu koji, u svojoj blaženoj zaslijepljenosti, još sanjaju o sudbini Zapada. Zamislimo sada da se naš kontinent pripoji ruskome carstvu, zamislimo zatim to odveć prostrano carstvo kako slabi i raspada se uz, kao kruna svemu, osamostaljenje nacija: koji bi među njima odnijeli prevagu i prenijeli Europi taj višak nestrpljenja i snage, bez kojega joj prijeti neizlječiva obamrlost? Ne sumnjam: bili bi to oni što sam ih netom spomenuo. S obzirom na kakvu su glasu, moja bi se tvrdnja mogla pričiniti smiješnom. Dobro, kad je riječ o srednjoj Europi, reći ćete. Ali Balkan? - Ne želim braniti te narode, ali ne želim ni prešutjeti njihove vrline. Ta sklonost razaranju, unutar­njoj pometnji, svijetu nalik na bordel u plamenu, ta sardonska izglednost za dogođene ili moguće kataklizme, ta oporost, ta dokolica sumornika ili ubojice, je li dakle ništavno takvo bogato i teško nasljedstvo onih koji odande dolaze? A koji, zgođeni istom »dušom«, već samim time dokazuju da čuvaju neku ostavinu divljaštva. Drski i očajni, željeli bi oni uvaljati se u slavi, a njihova je glad neodvojiva od želje za potvrdom i potonućem, od sklonosti ka brzom sumraku. Ako im je govor žestok, naglasak neljudski i ponekad nedostojan, tisuću ih razloga sili da viču glasnije od onih civiliziranih koji su već iscrpili svoje krike. Jedini »primitivci« Europe, možda će joj oni dati nov poticaj; pritom će ona zacijelo to shvatiti kao svoje posljednje poniženje. Pa ipak, kad bi taj Jugo-Istok bio jedino užas, zašto napuštajući ga i upućujući se prema ovome dijelu svijeta ćutimo nešto poput pada - doduše, divotnoga - u prazno?

Život u dubinu, tajno postojanje naroda koji su, uživajući izuzetnu prednost što ih je historija dosad odbacivala, uzmogli kapitalizirati snove, to zatomljeno postojanje, obećanje uskrsnu­ća nesretnicima, počinje iza Beča, krajnje geografske točke za­padnoga ozračja. Austrija, čija istrošenost graniči sa simbolom ili komičnošću, nagoviješta sudbinu Njemačke. U Germana više nema nikakva zanesena razmaha, nikakva poslanja ni mahnitosti, više ničega što bi ih činilo neodoljivima ili odvratnima! Predestinirani barbari, srušili su oni Rimsko Carstvo kako bi se mogla roditi Europa; oni su je stvorili, na njima je bilo da je razore; prepustivši se njihovu klatnu, Europu je zahvatio protuudar nji­hove iscrpljenosti. Koliko god još posjedovali pokretačke snage, nema više onoga što se pritajuje iza energije, ili onoga što je opravdava. Osuđeni na beznačajnost, nezreli Helvećani, zanavi­jek lišeni svoje uobičajene prekomjernosti, svedeni na prežvaka-vanje svojih onemoćalih vrlina i omlitavljelih poroka, s jedinom nadom i mogućnosti da budu tek obično pleme, nedostojni su straha što su ga još kadri uliti: vjerovati im ili plašiti ih se, znači ukazati im čast što je oni više nipošto ne zaslužuju. Njihov je pad bio providnost za Rusiju. Da su oni pobijedili, bila bi ona barem stoljeće onemogućena u svojim visokim stremljenjima. Ali nisu mogli pobijediti, jer su dosegnuli vrhunac svoje materijalne moći u trenutku kad nam više ništa nisu bili kadri ponuditi, kad su bili snažni i prazni. Sat je već otkucavao drugima. »Nisu li Slaveni stari Germani, u odnosu na svijet koji odlazi?«, pitao se sredinom prošlog stoljeća Herzen, najvidovitiji i najmučeniji ruski liberal, duh koji je postavljao proročanska pitanja, zgađen nad svojom zemljom, razočaran Zapadom, jednako nesposoban pronaći se u nekoj zemlji kao i u nekom problemu, iako je rado spekulirao o životu naroda, neodređenoj i neiscrpivoj građi, razbibrizi emigra­nata. Narodi, međutim, vjerujemo li drugome Rusu, Solovjevu, nisu ono što zamišljaju da jesu, nego su ono što Bog misli o njima u svojoj vječnosti. Ne znam što Bog misli o Germanima i Slaveni­ma; znam ipak da su mu potonji miliji, i da je jednako uzaludno na tome mu čestitati kao i kuditi ga zbog toga.

Danas se često postavlja pitanje što su ga toliki Rusi u prošlo­me stoljeću postavljali u vezi sa svojom zemljom: »Je li taj div bio stvoren ni zbog čega?« Taj div ima značenje, i to kakvo značenje! Ideološki bi nam zemljovid pokazao da se on pruža dobrano preko svojih granica, da ih postavlja tamo gdje to poželi, gdje mu se prohtjedne, i da njegovo prisustvo svugdje pobuđuje namisao ne toliko o krizi koliko o epidemiji, ponekad spasonosnoj, često štetnoj, uvijek munjevitoj.

Rimsko je Carstvo bilo djelo jednoga grada; Engleska je svoje osnovala ne bi li doskočila tjesnoći otoka; Njemačka ga je kušala podići kako se ne bi ugušila na prenapučenu tlu. Pojava bez premca, Rusija je morala opravdavati svoje ekspanzionističke naume svojim golemim prostranstvom. »Kad već imam dovoljno, zašto ne bih imala previše?«, implicitni je paradoks njezinih ob­znana i njezinih šutnji. Preobrativši beskonačno u političku kate­goriju, srušit će ona klasično poimanje i tradicionalne okvire imperijalizma, probudivši diljem svijeta nadu preveliku da se ne bi izrodila u pometnju.

Sa svojih deset stoljeća terora, mrklina i obećanja, bila je ona podesnija od bilo koga prilagoditi se noćnoj strani historijskog trenutka koji živimo. Apokalipsa joj savršeno leži, naviknuta je na nju i sklona joj, a danas je uvježbava više no ikad, budući da je bjelodano promijenila ubrzanje. »Kamo tako žuriš, o, Rusijo?«, pitao se već Gogolj, proniknuvši mahnitost što ju je krila pod prividom nepokretnosti. Sada znamo kamo žuri, nadasve znamo kako je po uzoru na nacije sa carskim sudbinama nestrpljivija riješiti probleme drugih negoli svoje vlastite. To pak znači da nam opstanak u vremenu ovisi o tome što će ona odlučiti ili poduzeti: u njenim je rukama zasigurno naša budućnost... Srećom po nas, vrijeme ne iscrpljuje našu građu. Začinje li se neuništivo, drugo, u nama ili izvan nas? Kako to znati? Preostaje, međutim, da su na točci na kojoj smo danas, jedina pitanja vrijedna postavljanja ona strategije i metafizike, ona koja nas utvrđuju u historiji i ona koja nas iz nje izbacuju: aktualitet ili apsolut, novine i Evanđelja... Nazirem već dan kada ćemo čitati jedino telegrame i molitve. Značajna činjenica: što nas ono što je neposredno više upija, to snažnije ćutimo potrebu da mu se suprotstavimo, te tako u istome trenutku živimo u svijetu i izvan njega. Tako nam, pred promi­canjem carstava, ne preostaje drugo doli iskati srednju mjeru između kreveljenja i vedrine.  

(Iz knjige: Emile Cioran, Volja k nemoći, Demetra, Zagreb 1995, priredila i prevela Gordana V. Popović. Ovdje preneseno s ljubaznim dopuštenjem urednika i vlasnika, gospodina Dimitrija Savića. Esej Rusija i virus slobode objavljen je izvorno u knjizi Histoire et utopie, Gallimard, Paris 1960)