Ivan Lovrenović

I. Annales Royales: Iz Bagdada stiže sat  na dar Karlu Velikom Na velikim  simpozijima po islamskom svijetu muslimanski profesori se diče svojom zlatnom prošlošću, redovito  makar jedan od njih spominje kako je halifa Haruni  Rešid poslao veliki sat Karlu Velikom i cijeloj tadašnjoj mračnoj Evropi! Na tim simpozijima naglašava se da je to tadašnje (davno) darivanje sata od (islamskog) Istoka   (kršćanskom) Zapadu  -  bilo prije punih dvanaest stoljeća! Naravno, dobro je baviti se prošlošću, ali samo ako je to ophođenje s njome postavljeno  na pametan način. Ipak, pitanje koje muslimanski intelektualci i alimi trebaju postavljati danas  u vezi sa satom koji je Haruni Rešid poklonio Karlu Velikom glasi:  “Zašto se u nas muslimana danas unaprijed ne zna kad je početak Ramazana, zašto se unaprijed ne zna kad je kraj Ramazana?! Zašto se ne zna kad počinju dva Bajrama i sve što je u vezi sa njima?!“ Da bih poštovanim čitateljima obećao  bilo kakav smisao i razložnu svrhu u riječima koje će uslijediti u ovih nekoliko mojih redaka (koje pišem s velikom gorčinom i tugom), molim ih da na samom početku, zajedno sa mnom, prihvate mogućnost da je današnja muslimanska zbrka (i sramota) oko tačnog određivanja početaka i kraja Ramazana, te oba Bajrama, kao i, općenito, pometnja oko tačnog “fiksiranja trajanja“ hidžretskih ili lunarnih mjeseci   -  samo posljedica grubog i bahatog muslimanskog ignoriranja razumskih (i razumnih) konvencija koje nam pristižu iz nauke! Ali, jednako tako nam one dolaze i  iz naše vjere,  ali ih  muslimani ignoriraju! To što se te objektivno utemeljene konvencije ne prihvataju  posljedica je grubog i bahatog međumuslimanskog inata, dakako! Da preliminarno podsjetimo: današnji muslimani ne tuku se i ne svađaju oko preciznog “dnevnog kalendara“ svojih namaza (pet “molitvi“). Naime, “tajming“  pet namaza uređen  je kretanjem Sunca, Kur’ān to izričito traži: “Ti namaz klanjaj kad Sunce s polovine neba krene...“ (XVII:78) – u čemu jasno vidimo da je posrijedi opis  “tajminga“ podnevnog namaza vezan za Sunce. Slične aluzije u Kur’ānu se nalaze i za još neka namaska vremena, i ona se uvijek vezuju za kretanje Sunca. Budući je moderni Zapad usavršio gregorijanski kalendar (koji se ravna po kretanju Sunca), te kako je svekoliki savremeni muslimanski svijet  “obuhvaćen velikim brojem konvencija domišljenih na Zapadu“,  to se danas niko u muslimanskom svijetu ne opire ustrojstvu pet vakata namaza u skladu sa dvadeset i četiri časovne zone na planeti Zemlji. Dodajmo ovdje radi pojašnjenja i sljedeće: u različitim povodima Kur’ān spominje Sunce i Mjesec, među tim spomenima je i izravno ukazivanje Kur’āna da su Sunce i Mjesec neka vrsta dviju kazaljki (ili rekaza) na velikom nebeskom svodu:

A Sunce i Mjesec je Bog dao da bi se broj vremenu znao!

kaže se u suri VI:96.  Da bismo u intelektualnom zadovoljstvu razumjeli zašto nas Kur’ān podsjeća na Sunce i Mjesec, a u vezi sa našim ljudskim obrednim obavezama prema Bogu, potrebno je prisjetiti se i Kur’ānskog zahtjeva (XLI:37): “Ne padajte ničice ni Suncu, ni Mjesecu! Ničice padajte samo Bogu!“ Kao i drugdje, i ovdje je prisutna skrovita monoteistička poruka Kur’āna ljudima: sāmo kretanje Sunca i Mjeseca jeste  “njihova (Sunčeva i Mjesečeva) molitva“ Bogu. Kad ljudi klanjaju, kad obavljaju  namaz ili molitvu, oni to čine sa Suncem, sa Mjesecom. Stupaju u svojevrsni zajednički džemat sa njima – a pred Bogom. Kolokvijalno rečeno, Sunce i Mjesec postaju džematlije s ljudima, a  i  ljudi s njima!  K tome,  po Kur’ānu, Sunce i Mjesec su, između ostalog,  i Božanski instrumenti računanja vektorskog vremena! Naime, prema kretanju Sunca određuje se vrijeme pet dnevnih namaza, a prema kretanju Mjeseca određuje se početak vremena Ramazana, dva Bajrama i sl. I tako, ili nalično tome,  na nekoliko drugih mjesta u Kur’ānu, spominju se Sunce i Mjesec, i tom se spomenu  pridružuje i jasno ukazivanje na zvijezde, prema čijem se kretanju čovjek orijentira po kopnu i moru. Upravo je u ovome krajnji smisao zašto su nam Sunce i Mjesec važni za vremenski orijentir i vremenski regulator naših obreda, kako onih svakodnevnih (po Suncu), tako i onih jednom godišnje (po Mjesecu). Na stotine i stotine je klasičnih studija o utjecaju institucije namaza na razvoj satova (i časovnika) kao instrumenata mjerenja vektorskog vremena. Islamska kultura i civilizacija je  “od samog početka“ usavršila svoje sunčeve satove, kao i pješčane satove. Potom su izumljeni satovi na vodu (kaplje su bile ekvivalenti sekundama, itd.).  Zanimljivi su i satovi  na sjenu, to jest prema kretanju sjene (u krajnjemu, prema kretanju Sunca). Umjesto da gledaju svaki dan u Sunce, muslimani su gledali u svojevremene instrumente mjerenja Sunčeva kretanja. I niko to nije proglasio odstupanjem od islama, niko te vodene, pješčane, osjenčane... satove i časovnike nije nikada proglasio za mrsku nevjerničku novotariju ili bid'at! Dakako, uskoro su muslimani izumili i metalne časovnike ili satove, sa jednom, zatim sa dvije ili više kazaljki i sa brojkama, sa jasnim (ali egzaktnim) apstraktnim i matematičkim/geometrijskim podiocima za sate i minute. Praktički, površina svakog konvencionalnog sata/časovnika  koji danas gledamo na svojoj ruci jeste sažetak Zemlji najbližeg nebeskog svoda, onog njegova dijela po kojem hodi Sunce i Mjesec. II. Gregorijanski kalendar u kursnim listama, redu avionskih letova,  itd. Da na ovom mjestu ukratko sumiramo: da bi se obavio namaz, danas niko od muslimana ne gleda u sjenu, ne pravi vodene ili pješčane satove, sve to, kao i tzv.  “sunčevi satovi“, otišlo je u muzeje. Lijepo je tim starinama baviti se ako (i kada) se živi u dokonom vremenu. Muslimani su danas  “od Mašrika do Magriba“ prihvatili časovne zone koje je odredio moćni Zapad, bolje reći, takvim globalnim računanjem vremena (npr. unutar 24 časovne zone) muslimani su obuhvaćeni, niko ih nije ni pitao hoće li u tom režimu ostati ili neće. Dakako,  zanimljivo je primijetiti također i to da se niko od muslimana danas  ne buni što su po   tzv.  “nultom“  meridijanu Greenwichu određene časovne zone, ezani se čuju diljem svih tih zona (a u svima njima žive i muslimani u velikom broju!). Svake godine diljem muslimanskog svijeta  izrađuju se kalendari namaskih vremena i vakata prema gregorijanskom kalendaru. Nije   poznato da se desilo da  je  meridijan Greenwich  i današnje dvadeset i četiri časovne zone iko ikada od ozbiljnih  muslimana proglasio bid'atom, ili osudio za ogavnu i  strašnu nevjerničku podvalu. Kursne liste u bankama i novinama Rijada i Teherana, u  bankama Istanbula i Kaira,   Islamabada i Džakarte, itd., sve se to vremenski ravna prema Greenwichu. I niko to ne proglašava bid'atom!  Jednako tako je i sa   avionskim letovima i saobraćaju općenito, kao i sa međunarodnom  trgovinom, ugovorima o nafti, plinu i svim drugim takvim međunarodnim poslovima, saobraćanjima i transakcijama. Svim tim važnim sektorima života ravna “svjetski kalendar“, ili  gregorijanska konvencija, prema kojoj su navijeni satovi milijardu i pet stotina miliona muslimana danas u svijetu. I nikome u muslimanskom svijetu ne smeta što je taj kalendar nastao na inicijativu pape Grgura XIII  (tako je i nazvan gregorijanski). III. A Mjesecu smo odredili mijene... veli dragi Bog u Kur’ānu (ali, muslimani odbijaju da prihvate njihov astronomski izračun) Wa l-qamara qaddarnāhu manāzila... Ovaj ajet iz slavne sure Yāsín (XXXVI:39) posve jasno tvrdi da je dragi Bog odredio mijene Mjeseca. Bog Kur’āna nije  “hiroviti Bog“, koji mijenja kosmičke zakone od slučaja do slučaja, od mjeseca do mjeseca. Naprotiv, upravo iz činjenice da Bog ima (i da ima Njegova odredba)  mi ljudi  možemo usuditi se  raskrivati stalne zakone svijeta oko nas. Prema Kur’ānu, dragi Bog je samo u čudima i mudžizama suspendirao svoje zakone. Ali, to je bilo rijetko. Karakteristična formula iz sure Yāsín (39), koja glasi qaddarnāhu,  znači da su te Mjesečeve mijene sudbinski određene. A ako su tako određene, onda su njihova manifestiranja i predvidljiva. A ako su predvidljiva, onda su unaprijed izračunljiva. A ako su unaprijed izračunljiva – pa zašto ih muslimanski astronomi ne izračunaju?! A ako su ih već  izračunali, zašto se onda njihov izračun ne poštuje od strane muslimanskih vjerskih (i  “svjetovnih“)  autoriteta?! I tako dalje, ovih pitanja ima još. Posve je jasno da bi muslimani, prije svih drugih, upravo radi Ramazana i dva Bajrama, i relaksirajućeg obavljanja hadža, trebali biti zainteresirani za jednu svoju univerzalnu prihvaćenu opservatoriju koja bi se utemeljila na nekoj vrsti “muslimanskog Greenwicha“. Jer Ramazan i dva Bajrama, kao i obavljanje hadža, jesu oni obredi koji su  svojim “tajmingom“ vezani za kretanje Mjeseca i njegove položaje i mijene u odnosu na Zemlju. Ali, muslimani su danas zapostavili Mjesec (i lunarni kalendar), zato što je Mjesec, to jest   računanje vremena po njemu,  prepušteno danas uglavnom samo muslimanima. Muslimani i njihovi autoriteti danas ne žele da postignu prihvatanje blagodatnog konsenzusa  astronomskog proračuna Mjesečevih mijena (koji se zna ne samo za narednih deset mjeseci, ili deset godina, već se zna za narednih hiljadu, pet, deset hiljada godina...)  Dok je ovakvog kosmosa u sektorima nebesa koji su najbliže Zemlji, dotle traju ovakve, a ne nekakve drukčije mijene Mjeseca! S tugom kažem na kraju i sljedeće: razjedinjeni muslimanski autoriteti, podijeljeni po mezhebima (šiije i sunije), podijeljeni po gravitaciji “svojih“ svetih mjesta i hramova, natječu se u tome ko će biti vlasnik obznane početka Ramazana, ko će biti gospodar obznane dana   “stajanja  na Arefatu“ i, samim tim, obznane početka Bajrama... I umjesto da na Mjesec i Mjesečeve mijene pogledaju zajedničkim pogledom razuma i konvencije, muslimani dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća Mjesec gledaju sa brda i planina svoga inata, prkosa, zatucanosti i blindiranih pogleda. (Preneseno iz Novog muallima, br 52. s odobrenjem autora.)