Ivan Lovrenović

1.

Davno čovječanstvo, Božije i Rajsko

Na početku ovog skromnoga eseja treba reći: Oni koji se sada rađaju, usred ili tokom ove 2022. godine, rađaju se i na planeti Zemlji zatiču osam milijardi ljudi. Kao da se može reći da današnju novorođenčad dočekuje čovječanstvo koje nikad prije nije bilo brojnije. Da li je tako brojno čovječanstvo jedna opasnost za planetu Zemlju, za novorođenčad koja se tek rađaju i dolaze, za biljke, životinje, zrak, tlo, vodu, svemir u susjedstvu?! Ukratko, da li je čovječanski omotač danas najopasniji omotač po planetu Zemlju?! Teško je na ova pitanja dati jasne odgovore. U agoniji mnogih opasnosti po čovječanstvo danas, teško je ponuditi ikakve smislene odgovore.

Religije posredno naučavaju da je ovih osam milijardi ljudi odnekuda krenulo. Naime, negdje, to jest tamo na Početku, Božanskim proglasom ʼbudi!ʼ začeo se prvi ljudski par od kojeg se danas namnožilo osam milijardi ljudi. Ima bodrih nagovora i optimističkih mišljenja da je taj Početak čovječanstva bio sretan.

Godinama, pa i desetljećima, mogu se čitati i studirati knjige o Postanju, kako biblijskom tako i kurʼānskom, pa i o Postanju o kojem izmaglično govore grčki mitovi, afričke i azijske kosmogonije, potom religije azijskih istoka, bliskoistočnih, srednjoistočnih i dalekoistočnih.

I prema Bibliji i prema Kurʼānu Postanje obuhvata i postanje čovjeka. K tome, uglavnom vjerska utemeljiteljska štiva onu zametnu klicu čovječanstva povezuju sa nekom lijepom i optimističnom Božanskom intervencijom: ‘Ja [Bog] ću na Zemlji stvoriti namjesnika [čovjeka]!‘[1] ‘I blagoslovi ih (Adama i Evu) Bog i reče im: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite!“[2]

Dakle, stvaranje čovjeka, i muškarca i žene, biva posvemu jedan svečani čin posred Raja, a rajsko porijeklo čovjeka i čovječanstva nije samo motiv Biblije i Kurʼāna, već i mnogih drugih vjerskih štiva, iako često datih u metaforičkim slikama do čije plavolike jasnoće dolazimo tumačenjem. I grčki mitovi naglašavaju Božanske intervencije u stvaranju čovječanstva, kao i čovjekovu prisnu vezu sa Zemljom. Praktički, uloga Zemlje u formiranju čovječanstva uvijek se snažno isticala.

Vratimo li se Bibliji i Kurʼānu, Rajem su ljudi, i Ᾱdam i Ḥawwāʼ (Adem i Havva, Adam i Eva), i muško i žensko, počašćeni, stvoreni su ʼu najljepšem obliku i/li najljepšem rasporedu stvariʼ.[3]

Ali, na temelju samih Božanskih svjedočanstava odveć se dobro zna da se čovjek u Raju nije ni dobro, niti disciplinirano ponašao. Kod ʼDrveta Spoznaje i Znanjaʼ,[4] ili ʼDrveta Vječnostiʼ (šaǧaratu l-ḫuld),[5]  prvo čovječanstvo, Adem i Hava u medjusobnim relacijama raskrivaju sebe i svoju spolnost kad od toga (ili: iako od toga) svega još nije bilo došlo vrijeme.

Pa iako prvo čovječanstvo trpi zbud zvani Izgubljeni Raj, vjerske knjige govore o Zemlji, na koju su prognani praroditelji čovječanstva, sve to kao o jednom vrtu ili bašči, u svakom slučaju kao o izdašnom zavičaju prirodne ljepote. Tu još nije bilo nikakve ekološke katastrofe. Čovjek je izgubio Raj, ali je zauzvrat dobio Prirodu. K tome, Bog i dalje Svojom Milošću i Objavom ostaje sa praroditeljima čovječanstva i njihovim potomstvom.

Bilo kako bilo, i Biblija i Kur’ān mnogo više govore o tome “kako čovjek“, nego li o tome “zašto uopće čovjek”, “zašto i čemu čovječanstvo”? Ali, uzaludno je baviti se tim važnim pitanjima. Na njih ionako neće biti odgovorā, barem ne onih  koji bi mogli zadovoljiti sve znatiželje. Tako je, sve od vremena “Izgubljenog Raja”,  čovječanstvo krenulo napučivati Zemlju. Praroditeljima je Bog oprostio, njihovo potomstvo postupno se množilo, ljudski naraštaji, pokoljenje za pokoljenjem, rasli su i širili se.

Po religijskom postavu stvari, tom ljudskom mnoštvu su od Boga dolazili Božiji poslanici, Stvoritelj Bog je, prema narativima Biblije i Kur’āna, Svojim porukama pomagao čovjeku i ljudima da tradiraju onu važnu svijest o pripadnosti čovječanstvu i o Božijoj stvoriteljskoj intervenciji na Početku. O tome da Bog jeste ʼtuʼ, ʼtik čovječanstvaʼ, nalazimo svjedočanstva i u Bibliji i u Kurʼānu.

Ali, iako je svojim porijeklom čovječanstvo bilo od istog Izvora, ono se razgranalo u zajednice i narode.  Manje–više, ʼsvaka zajednica imala je poslanikaʼ[6] odaslanog od Boga, ʼsvaki narod imao je naputiteljaʼ.[7] Poslanici i uputitelji donosili su Božanska objašnjenja tog ʼčovječanskog jesteʼ i njegove sudbine.

Sve vjerske knjige semitskog kruga religija potvrdjuju da se čovječanstvo nakon Nūḥa (Noa) i Sveopćeg Potopa obnovilo i namnožilo, u tom silnom množenju bio je posebno odabran znak Božiji. Štaviše, Biblija sa svojih stranica oglašava jedno proročanstvo dato Ibrahimu (Abrahamu) o velikom čovječanskom mnoštvu koje će nastati od njega:

“...svoj ću blagoslov na te izliti
i učiniti tvoje potomstvo brojnim
poput zvijezda na nebu
i pijeska na obali morskoj!“[8]

Ipak, Ᾱdam i Ḥawwāʼ, Nūḥ (Noa), Ibrāhīm (Abraham), te poslije Mūsā (Mojsije) i druga pokoljenja i naraštaji, svi oni zaredom dolaze i stupaju na pozornicu čovječanstva bilo u doba kad je ono tek postalo (Ᾱdam i Hawwāʼ), ili u vremenima kad je ono brojem bilo još neznatno, kad se ono, zapravo,  kvantitativno tek dokazuje i pokazuje. Pa ipak, kvantitativni rast čovječanstva  potvrđuju mnoga istraživanja i uvidi. U vremenima dolaska Isusa Krista (ʻĪsāa al-Masīḥa) čovječanstvo je svojim brojem vjerovatno dostizalo do nekih tri stotine miliona ljudi. Erupcija vulkana na Islandu sredinom šestog stoljeća, nakon čega je prašina dugo vremena prekrivala Evropu i dobar dio Levanta, učinila je da se broj stanovništva uveliko smanji.  Neke  procjene govore da je ukupan broj stanovnika za vrijeme Muhammeda, a.s., na Zemlji bio nekih dvije stotine i trinaest miliona ljudi.[9]

Bilo kako bilo, od Ᾱdama do Muhammeda, a.s., čovječanstvo, svim onim čime je raspolagalo, nije moglo uništiti samo sebe, ono nije moglo prerasti u neposrednu prijetnju samome sebi, ono nije imalo kapaciteta da svoj opstanak dovede u pitanje.

2.

Čovječanstvo i postanak svijesti o njemu

Već smo spomenuli: Glavne Božanske knjige, kao i glavne kosmogonije svijeta, drevno i davno uspravljanje i razvijanje čovječanstva povezuju sa Božanskim stvoriteljskim činom. Ali, da li je čovjek od/uvijek znao da je član čovječanstva?

Da li su ljudi od/uvijek znali da su pripadnici jednog sveopćeg ljudstva i zajedništva takve vrste?

Mnoge vjerske knjige, naravno, sadrže proklamacije o jednome Bogu i o jednome čovječanstvu. Ali, sama ljudska stvarnost i njezina uvijek prisutna fragmentiranost, opstojanje u plemenima i narodima, prebivanje u različitim jezicima, i u različitim rasama, itd., sve to je itekako snažno, s jedne strane  osujećivalo, a s druge strane ohrabrivalo, sve mogućnosti da se čovječanstvo osjeti jednim i jedinstvenim. Sve do najnovijih vremena mi ne znamo da li je čovječanstvo ikada prije imalo jedan svoj zajednički forum, na jednom mjestu i u jednom vremenu. Naravno, posve je drugo pitanje sāmo postojanje onog dragocjenog vjerovanja da svekoliko čovječanstvo svoje jedinstvo temelji na Božanskoj odluci da stvori čovječanstvo.

Pitanje “da li je čovjek od/uvijek znao da je član čovječanstva?“ jeste jedno  teško pitanje koje bi trebalo, baš stoga što je teško, možda proglasiti nepotrebnim. Ali, s druge strane motreno, sva teška pitanja nisu i nepotrebna pitanja. Imamo li u vidu da davne epohe čovjeka i čovječanstva sve više i brže proždire prošlost, kao i to da nestaju u nepojamno dalekim davninama, nama današnjima teško je pouzdano znati i potvrditi, ili pak zanijekati, da su ljudi baš uvijek bili ne/svjesni svoga pripadništva, ili svojih pripadništava, jednom i jedinom čovječanstvu.

Uostalom, šta je u minulim epohama uopće značila, ili mogla značiti, svijest o čovječanstvu?! Baš kao i danas, i tada je – vjerovatno – skladno čovječanstvo bilo jedan ideal, jedna zadaća koju valja izvršiti.[10]  Skladno i harmonično čovječanstvo uvijek se moralo njegovati kao jedna poželjna zamisao, moralo se postizati i dostizati, unatoč mnogim “preprekama“: jezičkim, religijskim, rasnim, geografskim, komunikacijskim. Ali, s druge strane, sve te jezičke, religijske, rasne... raznolikosti bile su, same po sebi, i efikasna sredstva da se iz njih zakorači ka postizanju svijesti o jednom čovječanstvu.

Ali, nepostojanje dokaza da se potvrdi bilo koja od te dvije mogućnosti (postojanje svijesti o pripadanju ili nepripadanju čovječanstvu) ne znači da ti davni ‘arhajski ljudi‘ –  kako ih naziva Mircea Eliade (1907-1986) – nisu imali mnoga znanja i osjećanja pripadanja čovječanstvu, makar onom segmentu čovječanstva koji ih je geografski, komunikacijski, jezički, vremenski… blisko obuhvatao i saodređivao. Zapravo, svijest o Bogu kao Stvoritelju u ʼarhajskom čovjekuʼ bila je glavno jamstvo postojanja čovjekove svijesti o čovječanstvu, ma koliko ta svijest mogla biti fluidna i nepostojana.

Ali i to kad mi ʼarhajskimʼ nazovemo sve davne naraštaje ljudi i sva ta od nas sada itekako daleka pokoljenja čovječanstva – i to je, vjerovatno, jedno naše ni na čemu utemeljeno nagadjanje o minulim vremenima, to je jedno naše puko proricanje, da ne kažemo gatanje, o tome što je sada zavijeno u mnogostruke tmine prošlosti i zastore mnogih davnina. K tome,  sve to od nas se sve više udaljava i netragom nestaje.

Čak se i pretpostavke o ʼdavnim pokoljenjimaʼ i ʼarhajskim ljudimaʼ kao o ʼzaostalimʼ, a što su pretpostavke nastale iz našeg ʼprogresivnogʼ i ʼprosvjetiteljskogʼ čitanja povijesti, ne mogu dokazati pukim arheološkim prekopavanjem po ljudskim ostacima doprlim do nas iz nepojamnih davnina za koje nam se planeta Zemlja smilovala i isporučila nam ih kao polutruhle.

Kakve i koliko velike pogibelji se nalaze u potragama za istinom i cjelinom iz truhlih i fosiliziranih ostataka davnašnjeg čovjeka i čovječanstva – o tome najbolje mogu govoriti arheolozi, antropolozi, jezikoslovci, ovi potonji naročito onda kad izlažu teme o izumrlim jezicima čovjeka i čovječanstva. Doista, kakva li su ta ʼgroblja izumrlih jezikaʼ i može li se (i ako može: čime i kako?) prekopavati po njima – to nama ostaje i dalje kao pitanje, još više kao čudjenje.

Bilo kako mu drago, nama današnjima teško je zaputiti se u nepojamne slojeve prošlosti, sve i kad bi ti slojevi negdje postojali u sređenoj formi. Teško nam je ikoliko restaurirati  vjerne slike kako su prošle i davnašnje forme čovječanstva kao zajednice mogle izgledati.

Unatoč tome, sve otkada čovjek jeste čovjek, ne treba mu odricati sposobnost uobražavanja i zamišljanja neke svoje ʼsvjetske čovječanske zajedniceʼ. Drugo je pitanje da li je ta čovjekova davnašnja ʼsvjetska zajednicaʼ, u svojim različitim oblicima,  učinila ljude sretnim. Ali, ipak, jedno je sigurno: Nije ih dovela na rub samouništenja, nije ih spriječila da prežive, nije ih uništila niti destruirala.[11]

3.

Čovječanstvo u svome posljednjem izdanju?

Pažljivo plijevljenje poruka, uputa, savjeta, proglasa, obznana… sa listova drevnih vjerskih knjiga, npr. Veda, Upanišada, Aveste, Biblije, Kurʼāna…, na mnogo načina pokazuje da iz Velike Vijesti o tom ʼBožijem Jesteʼ i o ʼBožijoj Jedinostiʼ slijedi i poimanje jedinosti čovjekovog stabla i čovjekovog pripadanja čovječanstvu. To da je Bog stvoritelj tog čovječanstva, i da ga On kontinuirano stvara, polazište je koje poslušni i krotki vjernici svih religija ne dovode u pitanje.

Ali, kad sve ovo naprijed rečeno iznova kažemo, pa i prihvatimo, ne treba zalupiti vrata pred pitanjima: Zašto ovo ovoliko čovječanstvo Bog nije stvorio jednostavnijim? Zašto čovječanstvo govori ovoliko jezika koji se nekad pokažu kao prepreka sporazumijevanju? Zašto čovječanstvo slijedi mnoštvo svjetonazora, religija, običaja, zakona, normativnih sistema? Zašto o svemu tome često izbijaju ratovi, sukobi, pogibeljna trvenja?

Sve otkad je čovječanstva kao čovječanstva, bez obzira na njegove kvantitativne razmjere, sva ova maločas postavljena pitanja bila su prisutna i na njih se nisu mogli dati odgovori koji bi zadovoljili sve znatiželje. Ipak, samo jedna razlika dijeli ovo naše današnje čovječanstvo od svih drugih minulih i davnih izdanja čovječanstva – današnje čovječanstvo u stanju je sebe uništiti, u stanju je sebi označiti kraj, pa i – sportski rečeno – ʼodsvirati krajʼ samoj planeti Zemlji i svim oblicima života koji su na njoj.

Upravo stoga mi možemo ovih osam milijardi ljudi, koji sačinjavaju i satvoruju današnje čovječanstvo, označiti ʼčovječanstvom u sjeni Sudnjega Dana.ʼ

Sve i kad bismo se mogli oduprijeti pesimizmu mnogih današnjih ʼteorija ugrozeʼ, ostaje neosporna tvrdnja da je već nekoliko desetljeća baš ovo čovječanstvo najopasniji omotač oko Zemlje. Jedva da je danas i moguće opisati sve destruktivne strane čovječanstva po samu planetu Zemlju, po njezine eko–sisteme, po sāmo čovječanstvo kao takvo, po floru i faunu Zemlje.

Nekoliko je karakteristika koje danas,  kao užasna morbidna stanja,  obilježavaju čovječanstvo. Ovdje ćemo ih ukratko pobrojati.

Prvo, nema povratka na manje. Sve što je čovječanstvo jučer proizvelo, već danas proizvodi uz više zahtjeva za vodom, zrakom, zemljinim tlom, florom i faunom. Naravno, čovječanstvo će sutra tražiti više (resursa, vode, zraka, zemljina tla...) nego li je tražilo danas. Nema povratka na manje! – to je ona morbidna konstanta koja je planetu Zemlju učinila potrošnom robom.

Drugo, nema povratka na sporije. Sva tehnika, od njezina izuma do danas, nutarnje djeluje pod neumitnim moranjem koje se odvija po formuli brže, brže, brže! Jučer mora biti brže od prekjučer, danas mora biti brže od jučer, sutra mora biti brže od danas! Sve, baš sve, npr. transmisija elektronske slike, elektronskih valova, procesa zamrzavanja u frižiderima, potom svekolika  kretanja prevoznih sredstava, sve do pukih operacija u kompjuterima i na mobitelima – sve to djeluje po unutarnjem usudu da treba biti brže, da nema povratka na sporije. Sve otkad je tako, čovječanstvo je pokrenuto i nagnano u stampedo, štaviše, i samo čovječanstvo smatra neopozivo vrijednim to da sve u rukama savremenog čovjeka ʼradiʼ brže i brže.

Treće, nema povratka na bezopasnije. Sva oružja koja je čovječanstvo spravljalo djelovala su po matrici ubiti više, ubiti brže! To je taj ʼmorbidni nervʼ povećanja ʼefikasnostiʼ ili ʼučinkovitostiʼ oružja. Ovim se došlo do nutarnje matrice po kojoj se proizvodi ubitačno oružje, atomska bomba je ʼprevaziđenaʼ, ona je ʼzastarjelaʼ. Tako se došlo do strašne pohlepe za onim oružjem koje je opasnije, efikasnije, učinkovitije. Današnje čovječanstvo širi ruke dobrodošlice upravo spram takvih vrsta oružja. Ali i ta oružja trebaju se prevazići onim oružjima koja su ubitačnija! I u tome se vidi ʼuspjehʼ i ʼnapredakʼ čovječanstva. Zato se današnje čovječanstvo može nazvati ʼČovječanstvom u sjeni Sudnjega Danaʼ.

Ovaj esej završićemo jednim podsjećanjem na jedan naš esej od prije više od dvadeset godina. Naime, “S čime to unuci homo sapiensa izlaze 2000. godine pred dragoga Boga?“ – esej je koji smo objavili 1999. godine[12] i u kojem smo podsjetili na dvije izreke o maču, jedna je od Isusa Krista (ʻĪsāa al-Masīḥa), a druga od Poslanika Muhammeda.

Naime, ʻĪsā al-Masīḥ je rekao:
“Nisam došao da donesem mir, nego mač!“,

dok je Poslanik Muhammed rekao:
“Poslan sam pred Smak Svijeta sa mačem!“

Kao i sve u vjerama i religijama, i ove dvije izreke treba protumačiti. A najbolje ih je protumačiti tako što će se kazati da ʻĪsā al-Masīḥ i Poslanik Muhammed postavljaju mač kao granicu koju se ne smije povrijediti niti prekršiti. Naime, mač je ovdje oružje koje je samo po sebi kriterij ne samo ʼnapadačkog oružjaʼ, već i ʼoružja koje je odbrambenoʼ. Preko mača ne smije se dalje ići, kod mača treba ostati. K tome, do mača, ako mu je do mača,  svaki čovjek može lahko doći. I njime se braniti. I tako dalje.

Ali, mač je odavno izbačen iz arsenala oružja. Došli su katapultovi, topovi, tenkovi i borna kola. Potom transkontinentalne rakete. Mislili smo da transkontinentalne rakete neće nikada zastarjeti. Ali, u epohi ʼčovječanstva u sjeni Sudnjega Danaʼ i same transkontinentalne rakete uskoro će biti zastarjelo oružje. Naravno, to će one moći biti samo ako preživi planeta Zemlja i sve što je na njoj. A teško da će planeta Zemlja preživjeti, zato što danas čovječanstvo gubi Prirodu baš kao što je nekada izgubilo Raj.

[1] Usp. Kurʼān, Krava/al-Baqara, 2:30. i dalje.

[2] Usp. Biblija, Stari i Novi Zavjet, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974., str. 1.

[3] Usp. Kurʼān, Smokva/at-Tīn, 95:4.

[4] Usp. Biblija, Stari i Novi Zavjet, Postanak, odjeljak 3.

[5] Usp. Kurʼān, TāHā/ṬāHā, 20:120.

[6] Usp.  Kurʼān, Jūnus/Yūnus, 10:47.

[7] Usp. Kurʼān, Grmljavina/ar-Raʻd, 13:7.

[8] Usp. Biblija, Stari i Novi Zavjet, isto, 15.

[9] Naime, srednja procjena za svjetsku populaciju oko 600. godine je 213 miliona. Ovdje konsultirati sljedeći izvor: Kees Klein Goldewijk, Estimating global land use change ove the past 300 years: The HYDE Database, Global Biochemical Cycles 15:2 (June 2001), pp. 417-433.

[10] Pogotovo je teško, ako ne i posve nemoguće, imati nesporna jamstva i dokaze da su davni naraštaji imali znanje i svijest o ne/pripadanju čovječanstvu ili ne/prihvatanju nekih predstava o jednom čovječanstvu.

[11] Ovdje je dobro podsjetiti i na sljedeće: Sama planeta Zemlja na kojoj čovječanstvo živi na ljude djeluje i integrativno i dezintegrativno. “Čovjek je satvoren od Zemlje i u Zemlju se vraća“, čovjekova krajnja sudbina je neizmjenjiva, tu se Zemlja pomalja kao ona koja svim stvorenjima na njoj daje jednaku mjeru. Ali, Zemlja je i puna bogatstava, ona se pred čovjekovom pohlepom pomaljaju kao dezintegrativni faktor, kao izlika za rat, ubijanje, zlostavljanje, pustošenje.

[12] Usporedi: Enes Karić, Eseji od Bosne (tri bosanske enklave), izd. Sejtarija, Sarajevo, 1999., str. 164-167.