Ivan Lovrenović

“Ovaj Kuran nije namijenjen samo muslimanima nego svim ljudima
 dobre volje, bez obzira na vjersku pripadnost, svima onima
koji se iz bilo kojih razloga žele upoznati s temeljima islama.
S obzirom na znatno lakše čitanje u ovakvom prikazu, knjiga je
posebno namijenjena onima koji se žele aktivnije uključiti
 u međureligijski dijalog.
Njima je zapravo nezaobilazna.“
Filip Ćorlukić, Predgovor,  Kuran, 7.

“Dobronamjerno i otvorena srca učinio sam koliko sam mogao
 i onako kako sam znao. Nadam se da ovaj veliki posao nije
bio uzaludan i da je suvremeni čitatelj dobio čitak, logičan,
ispravan i zanimljiv prikaz cjelovite kuranske misli. Osim
religijsko, Kuran je i kapitalno djelo svjetske kulture.“
Filip Ćorlukić, Islam kao religija,
kultura i civilizacija, Kuran, 432.

 

Sažetak: U ovom eseju[1] naznačavaju se glavni planovi koje treba proučavati kad su posrijedi djela Filipa Ćorlukića u kojima on istražuje Kurʼān, bilo da to on realizira kroz prevođenje islamske svete knjige unutar njezine hrvatske jezičke prilagodbe, bilo kroz kompariranja Kurʼāna sa Biblijom, islama sa kršćanstvom,  ili, pak, kroz Ćorlukićeva osobna i njemu svojstvena proučavanja Kurʼāna. Ovaj esej posebno se osvrće na Ćorlukićeve znanstvene oglede u kojima on pomiruje ʼistinskuʼ znanost i ʼpravuʼ religiju, tekstove Biblije i Kurʼāna, učenja judaizma, kršćanstva i islama, postavke scijentizma i teizma.

Ključne riječi: Religija, znanost, islam, predanost Bogu, Biblija, Kurʼān, čovjek, DNK, evolucija.

 

1.

Dijaloški prinosi Filipa Ćorlukića u vremenima nakon Drugog vatikanskog koncila

(uvod)

Od ranih sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća do kraja drugog desetljeća dvadeset i prvog stoljeća, ime Filipa Ćorlukića (rođen 1928. u selu Vrhovi kod Dervente) postalo je poznato dvjema različitim znanstvenim javnostima u Bosni i Hercegovini,  Hrvatskoj i Srbiji (ili u našim domovinskim zemljama bivše socijalističke Jugoslavije).  Prvu javnost bismo mogli imenovati prirodnoznanstvenom, radi se o specijalistima u ondašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji (napose od 1965. do 1992.) koji su se bavili fizikom, hemijom i biologijom, kao i  znanostima koje su dobile prefiks ʼparaʼ, na primjer ʼparapsihologijaʼ. U ovom periodu Filip Ćorlukić je napisao veliki broj radova, imao je i stekao svoje čitateljstvo, svoje znanstvene saradnike, sagovornike i reputaciju sui generis. Ćorlukić je u tom periodu, dakako i kasnije,  itekako priznat stručnjak na područjima proizvodnje papira, zatim u naftnoj industriji i srodnim oblastima. U skladu sa poslovnim raspoloženjem tadašnjeg vremena, radio je i u mnogim nesvrstanim zemljama, proputovao je velikim dijelovima svijeta. Filip Ćorlukić je, osim po svojoj znanstvenoj znatiželji i budnosti spram tada kurentnih znanstvenih teorija, recimo otkrića vezanih za istraživanja na poljima DNK i srodnih oblasti, poznat, i rekli bismo znamenit, i kao osoba sa vrlo istaknutim ʼpustolovnim znanstvenim duhom.ʼ Ćorlukić se itekako kompetentno bavio graničnim poljima ljudske spoznaje ili područjima znanosti, on propituje moć i nemoć znanstvene spoznaje, k tome temeljito je upućen u pitanja koja filozofija postavlja znanostima, ali i znanosti samoj filozofiji.

Ovdje treba imati u vidu i činjenicu da Filip Ćorlukić itekako dobro poznaje tadašnju evropsku i, napose, njemačku filozofsku antropologiju i njezina razmatranja o čovjeku i razlaganja mnogih pitanja ʼpoložaja čovjeka u kosmosuʼ, kako bi to kazao Max Scheler (1874-1928).[2]  Kada danas čitamo Ćorlukićeve rasprave o čovjeku u Bibliji, Kurʼānu, u islamu, judaizmu i kršćanstvu, te, napose, u znanostima, mi se osvjedočavamo u velika Ćorlukićeva znanja koja je plodotvorno razmjenjivao sa djelima i teorijama Arnolda Gehlena (1904-1976), Eugena Finka (1905-1975),  Ericha Rothackera (1881-1965), Helmutha Plessnera (1892-1985) i drugih. Filip Ćorlukić na svoj način recipira pitanja evropske filozofije iz posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća, kao i iz prva dva desetljeća dvadeset i prvog stoljeća o ʼmoći i nemoćiʼ znanstvene spoznaje svijeta. Tim njegovim intelektualnim pregnućima potrebno je posvetiti posebnu pažnju i posve zaseban rad.

Drugu znanstvenu javnost koja je znala za Filipa Ćorlukića, i čitala njegova djela, označili bismo kao teološku, islamološku, religiološku, orijentalističku, dijalošku (poglavito se dijalog koji je promovirao Ćorlukić ticao vjerskih razgovora među abrahamskim religijama, judaizmom, kršćanstvom i islamom). Svojim teorijama, studijama, esejima i knjigama, Filip Ćorlukić je bio poznat u ovim područjima prije svega onim znanstvenicima, ʼduhovnjacimaʼ i teolozima koji su bili bliski ne samo njegovim naučnim i teološkim pogledima, već su ih sa njim uveliko i rado dijelili. Iako Filip Ćorlukić nije bio teolog, u vezi s njegovim bavljenjima Biblijom i Kurʼānom te eo ipso judaizmom, kršćanstvom i islamom, treba kazati da je Drugi vatikanski koncil (1962-1965) itekako utjecao na Ćorlukića u njegovim istančanim profiliranjima dijaloških tema, kao i produbljivanju njegovih otvorenosti i spremnosti da proučava i one vjerske tradicije kojima svojim porijeklom i naukovnim stasanjem nije pripadao. U svome hrvatskom prijevodu Kurʼāna iz 2001. godine, Filip Ćorlukić napisao je sljedeću posvetu čitateljima:

“Ovu knjigu posvećujem nadanjima da ćemo u treće tisućljeće ući s iskrenijim nastojanjima  na ostvarenju ideja međureligijskog dijaloga i općeg ekumenizma. Na ostvarenje takvih spasonosnih okupljanja pozvani smo u Kuranu još u 7. stoljeću: ʼO sljedbenici Knjige (Biblije, ranijih objava)! Dođite da se okupimo oko jedne riječi, koja je zajednička nama i vama...ʼ (3,64).Četrnaest stoljeća kasnije na isto smo okupljanje pozvani odgovarajućim, razrađenim  odlukama Drugoga vatikanskog sabora.“[3]

I u pogledu svojih dijaloških bavljenja Kurʼānom, Filip Ćorlukić je iznimno važna i osobena pojava unutar naših četverojezičkih bosanskih, hrvatskih, srpskih i crnogorskih razmeđa i susretanja. Ćorlukić je svojim prijevodom Kurʼāna na hrvatskom stao rame uz rame sa Mićom Ljubibratićem (1839-1889),[4] kao i sa drugim prevoditeljima Kurʼāna na zapadnom Balkanu. Za razliku od Miće Ljubibratića, koji se bavio politikom posljednje desetljeće Osmanskog carstva u Bosni i Hercegovini (1868-1878), te u prvom desetljeću u Bosni i Hercegovini pod Austro-Ugarskim carstvom (1878-1889) i koji je, sljedstveno tome, svome prijevodu Kurʼāna na srpski namijenio jednu nacionalnu misiju, Filip Ćorlukić je prišao Kurʼānu kao svetom štivu koje potvrđuje Ćorlukićeva znanstvena opredjeljenja, o čemu on kaže:

“Kuran sigurno više od ostalih objava naglašava potrebu uočavanja veličanstvenosti  svijeta što nas okružuje. Rečeno današnjim jezikom, on nas zapravo upućuje na  znanstvena istraživanja.U Kuranu nema čudotvorstva, jer čudesnost je oko nas.  ʼPutujte po svijetu...,ʼ ʼpromatrajte Sunce i Mjesec...,ʼ i još puno toga sličnog – stalne  su kuranske poruke.“[5]

 

2.

Filip Ćorlukić –  život, školovanje, poslovna karijera, bavljenje prirodnim naukama, usmjerenje prema proučavanjima Biblije i Kurʼāna

U svrhu efikasne čitljivosti i prohodnosti ovoga našeg eseja, o životu Filipa Ćorlukića treba navesti ono najbitnije, to što je sam on o sebi dao.[6] Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu Vrhovi, gimnaziju u Derventi. Školovanje ga odvodi na Prirodoslovnomatematički fakultet Univerziteta u Beogradu, gdje je diplomirao fiziku. U vrijeme svojih gimnazijskih učenja, kao i fakultetskih studija, Ćorlukić je pokazao, osim za fiziku, i veliko zanimanje i za druge prirodne znanosti, hemiju i biologiju prije svega. U šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Filip Ćorlukić je radio u različitim firmama, poduzećima i privrednim kombinatima koji su se bavili vojnom industrijom, industrijom papira, proizvodnjom i preradom nafte i tome sličnim privrednim granama. Podaci o Filipu Ćorlukiću spominju da je “radio kao nadzorni organ na gradilištima u nesvrstanim zemljama.“[7] Isti izvor daje podatak da je Ćorlukić 1976. godine upisan na popis znanstvenih istraživača u Republici Hrvatskoj, a tokom jednog dužeg perioda,  napisao je, između ostalih, i  sljedeće knjige:

Mjerenje temperature u industriji, 1966; Mjerenje protoka fluida, 1975; Kamo ideš čovječe, 1983., drugo izdanje 1990;[8]  Tehnologija papira, 1987; Isus, Mesija: istina, put i život: objedinjeni tematsko sinoptički prikaz kanonskih knjiga Evanđelja, 1. izdanje 1996., priredio Filip Ćorlukić; Kuran: s vremensko-tematski raspoređenim poglavljima, 2001., priredio i komentirao Filip Ćorlukić; Stipine priče i pjesme: biseri koji su u nevoljama izrastali, 2007;  Uzroci i rasap Jugoslavije, 2010;[9]   Moje sjećanje na minulo stoljeće, 2015; Objedinjeno evanđelje: četiri knjige kanonskih evanđelja Novog zavjeta u jednoj, tematski objedinjenoj knjizi grafički sinoptičkog prikaza, 2016; Quo vadis homo: katastrofa ili savršenstvo?, 2016.

O političkim pogledima Filipa Ćorlukića može se barem nešto pročitati u intervjuu koji je dao Nacionalu (19. 6. 2016).[10] Po svemu što smo mi mogli doznati ili pročitati o Filipu Ćorlukiću, radi se o jednom humanističkom intelektualcu, čovjeku koji gaji antiratna raspoloženja, koji voli čovječanstvo i prirodu, koji se oduševljava florom i faunom, koji na svoj način vjeruje u Boga ʼstvoritelja i uzdržitelja svih nasʼ i koji se, stoga, divi Univerzumu u njegovim multibeskrajima.  O svim tim temama on ne govori u intervjuu za Nacional (19. 6. 2016), već u svojim knjigama koje ćemo konsultirati u ovom našem eseju o njemu. Ali u intervjuu datom Nacionalu Ćorlukić svraća pozornost na svoje  poglede na današnju geopolitiku, osvrće se na Drugi svjetski rat, ističe svoj neskriveni bosanski patriotizam, izvrgava kritici Dejtonski sporazum. U razgovoru za Nacional, Filip Ćorlukić spominje da je papa Ivan XXIII. jedan “moderni papa“, hvali pregnuća Ivana XXIII., “koji je potaknuo dijalog i solidarnost bez obzira na vjeru, što je bilo revolucionarno.“[11] Iz ovih riječi Filipa Ćorlukića vidi se da je dijaloška atmosfera Drugog vatikanskog koncila pozitivno utjecala na jednog svjetovnog intelektualca kakav je bio Ćorlukić, otvorenog prema vjeri u Boga i prema dijalogu među različitim vjerama, vjerskim knjigama i svjetonazorima.

Samo se po sebi razumije da autor ove studije o Filipu Ćorlukiću nema kompetencije da valjano razumijeva ona njegova djela koja se tiču proizvodnje papira, izučavanja fluida, prerade nafte, načinima mjerenja ʼtemperaturnog tlakaʼ u industrijskim postrojenjima i tako dalje. Stoga napominjemo da mi pristupamo djelu Filipa Ćorlukića na jedan ʼredukcionistički načinʼ, naime, od njegovih djela prikazujemo samo ona koja razumijemo. Upravo stoga je u svrhu pisanja ovih naših stranica o Filipu Ćorlukiću, djelo “Kamo ideš čovječe,“[12] čije je prošireno izdanje izišlo pod naslovom “Quo Vadis Homo: Katastrofa ili savršenstvo?”,[13] za nas najvažnije, dakako, nakon  njegova prijevoda Kurʼāna (Kuran) na hrvatski,[14] na koji se ovdje često referiramo.  Ova  dva djela važna su poglavito stoga jer iz njih se, na posve jasan način, mogu rekonstruirati Ćorlukićevi pogledi na čovjeka i čovječanstvo, na svijet i povijest, na religije, vjere i vjernike, sveta pisma, ʼbogoduheʼ spise i njihova tumačenja. 

Žao nam je što izvan vidokruga ove naše studije ostaju i ona djela Filipa Ćorlukića koja je napisao o Evanđeljima, na neka od njih reagirao je i Glas Koncila.[15] Iako bismo o “evanđeoskim“ pogledima Filipa Ćorlukića mi imali, i znali,  šta reći, bolje je, i mnogo uputnije, ovom prigodom u ove rasprave, kako Ćorlukićeve tako i Glasa Koncila, ne ulaziti. Dakako, uvjereni smo da će se ovaj ʼmeđukatoličkiʼ dijalog privesti kraju na najbolji mogući način, ako se to već nije i dogodilo.

Ćorlukićeva knjiga “Kamo ideš čovječe“, iako pisana znanstveno egzaktno, u svome prvom izdanju 1983. godine morala je biti tretirana kao djelo iz ʼznanstvene fantastike.ʼ Dušan Čalić (1918-1993), u sedamdesetim i osamdesetim godinama dvadesetog stoljeća visokopozicionirani partijski činovnik u Hrvatskoj, svojim predgovorom ʼideološkiʼ je pomogao da se ova knjiga pojavi. Čalić o njoj kaže:

“Originalost [ovog] djela Filipa Ćorlukića sastoji se u tome što Ćorlukić svoja  objašnjenja izvodi iz tumačenja osnovnih principa poimanja Bitka općenito,  analizirajući najstarije religijske zapise i uspoređujući ih s principom rada složenih  kompjutorskih sistema. Pri tome je pošao od niza pretpostavki, koje su mu poslužile  kao polazišta u daljnjim analizama.“[16]

Iako je knjigu vrednovao sa ʼmarksističkog motrištaʼ, Čalić ju je preporučio jer Ćorlukićevo štivo nudi nesvakidašnju inspiraciju. Kako god, ovo ideološko dovijanje pomoglo je da se ova Ćorlukićeva knjiga pojavi i da stekne svoju reputaciju i publiku.

 

3.

Znanost, Biblija i Kurʼān u obzorjima Filipa Ćorlukića

Sada nam predstoji zadaća preliminarnog oslovljavanja sržnih polazišta Filipa Ćorlukića u vezi sa znanošću, Biblijom i Kurʼānom.[17] Njegova knjiga “Kamo ideš čovječe“ ovdje je itekako važna, Ćorlukićevi humanistički nazori ovdje se jasno pomaljaju. To se vidi i u činjenici da on ovu svoju knjigu posvećuje “ideji Ujedinjenih naroda.“[18] Praktički, “Kamo ideš čovječe“ u biti je dovođenje u vezu Staroga Zavjeta, Novoga Zavjeta i Kurʼāna u jedan dijalog sa humanističkim pozvanjima i ciljevima, ali i sa tadašnjim trendovima znanosti koje je ovaj humanista izučavao, uvažavao i poštovao. Filip Ćorlukić ne samo da smatra, već to na mnogim stranicama i angažirano pokazuje, da Kurʼān nije oprečan Starom Zavjetu, da nije oprečan ni Novom Zavjetu. Dakako, da bi se izbjegla ta oprečnost između tih triju svetih knjiga, potrebno im je prilaziti sa jednog holističkog motrišta i promicati holistička čitanja i raskrivanja velikih temata i narativa tih svetih štiva. Tako Ćorlukić, u svome dokazivanju da u Bitku ima jedna povezana ʼsvemirska biološka zajednica,ʼ[19]  tvrdi da će se pozivati na Mojsijevu Genezu, kao i Kurʼān:

“Odabrat ćemo samo najkompletnji tekst, tekst o stvaranju svijeta jedne religije koja  je nastala u historijsko vrijeme. To je Mojsijeva Geneza, pisana prvi put prije nekih tri  i pol tisuće godina. Ne samo Geneza nego i svih pet Mojsijevih knjiga bit će nam osnovni  okvir pri analiziranju. Ostale poznate tekstove uklapat ćemo po potrebi dopuna i razjašnjenja biblijskih tekstova. Kao izvanredno korisna dopuna poslužit će nam vrlo često i mnogo mlađi Kuran, Kuran je nastao prije 1400 godina i on je za razliku od ostalih vjerskih tekstova dočekao naše dane potpuno neizmijenjen.

Da ne bi bilo zabune i primjedaba da je ova analiza nekakva mješavina, napominjem  da Kuran priznaje Bibliju, te da hebrejske i kršćanske tekstove Biblije, te Kuran, možemo smatrati jedinstvenim tekstom.“[20]

Također, svoje polazište dokazivanja jedne velike, jedinstvene i cjelovite teme Biblije i Kurʼāna (Bog – Svijet – Čovjek – Bivstvovanje), a koja je čovječanstvu pristigla iz dubina nebeskih plavetnila, Filip Ćorlukić ne raskriva u teologiji, već to polazište on raskriva u znanosti ili znanostima u koje on ima povjerenje. “Kamo ideš čovječe“ polazi od nekoliko važnih Ćorlukićevih premisa ugrađenih u nekoliko pojednostavljenja, on ih nudi kao jedan dobar pedagog i učitelj koji želi da njegovi učenici ili studenti imaju povjerenje u to što im on izlaže. Da bi pokazao da se Jedan Svemirski Um doista obraća čovječanstvu i komunicira sa njim, kao i to da su Biblija i Kurʼān, među drugim ʼbogoduhimʼ štivima, rezultat tog obraćanja Svemirskog Uma čovječanstvu, Filip Ćorlukić poseže za kompjuterima ili računarima, te programima koji su u njih unaprijed dati, instalirani, umetnuti, pohranjeni. Ali, naravno, kompjutere je napravio ljudski mozak. Ćorlukić kaže:

“Danas se svi slažu da je ljudski mozak vrhunac razvoja u Sunčevom sistemu, dok za one koji vjeruju da u svemiru nema drugih razumnih bića, taj je mozak vrhunac za cijeli svemir. No, kako je izgrađen ljudski mozak, kako nastaje i kako se razvija?

Ljudski mozak, kao i svi organi ljudskog tijela, izgrađuju se po projektima i uputama sadržanim u molekulima DNK! Tek oplođena stanica ima u sebi sve ʼzapisanoʼ. Da li je onda vrhunac razvoja ljudski mozak kao takav, ili je to naša biološka programska traka koja upravlja izgradnjom mozga?“[21]

Ćorlukić na prijemčiv način objašnjava modalitete kako shvatiti funkcioniranje DNK, odnosno ʼbiološke programske trakeʼ,  on ukazuje da se u tehnološkim primjenama  današnjeg doba može posve jasno pokazati šta to jeste program pohranjen u kompjutere (na sličan način kao i DNK u živa bića), te kako se taj program i taj DNK ʼizvanjskiʼ očituju i realiziraju. Ćorlukić izjavljuje:

“Tehnološko-ekonomsku optimalizaciju proizvodnje danas u mnogim pogonima obavljaju kompjutori. Čovjek izrađuje programe, propisuje uvjete i određuje šta je bitno za optimalan rad.“  (...)

“Danas postoje potpuno automatizirane tvornice. Proizvodnjom upravljaju kompjutori, dok operatori uređaja u klasičnom smislu te riječi i ne postoje.“ (...)

“U jednoj šećerani, tvornici papira i celuloze, ili rafineriji nafte, postoji niz potpuno  odvojenih pogona. Svaki od tih pogona možemo smatrati tehnološki zaokruženom  cjelinom.“[22]

Ćorlukić podsjeća da iza mnoštva ovih odvojenih pogona u nekom sektoru proizvodnje ima jedan “centralni računar“:

“Centralni računar prima od pogonskih računara informacije o radu pojedinih pogona  i na temelju tih informacija usklađuje rad pogona. Centralna jedinica ʼne vodi briguʼ o svim detaljima rada pojedinih pogona, nego samo prati i obrađuje one informacije koje su bitne za optimalan rad cijele tvornice. Radom pojedinih pogona – do određenog  nivoa autonomije – upravljaju pogonski procesni računari, dok pojedine parametre (tlak, temperaturu, itd.) samostalno održavaju odgovarajući automatski regulatori, ali opet na osnovi zadanih vrijednosti koje dobivaju od svoga pogonskog računara.“[23]

Ne iznevjeravamo teorijske nakane Filipa Ćorlukića ako ustvrdimo da on poseže za metaforama (na primjer, ʼcentralni računarʼ) da bi svoje čitatelje, na jedan heuristički način, uveo u razmišljanja o Bogu i svijetu ili o Bogu i Univerzumu, Bogu i stvaranju. Ćorlukić ima svoj osoben pojmovni instrumentarij, on se drži svoje struke inžinjera i zgotovljava izobilne ʼdoline metaforaʼ da bi objasnio ʼsuštinu stvariʼ. Ne treba mu zamjeriti kad pribjegava vrlo uočljivim pojednostavljenima, kao što je ovo:

“Rad procesnog računara možemo opet usporediti i s radom programatora automatskog stroja za pranje rublja. Obje naprave obavljaju svoje zadatke  po unaprijed programiranom redoslijedu.“[24]

Filip Ćorlukić nas, polahko ali sigurno, od mašina i kompjutera vodi do Boga Stvoritelja i Njegova izobilnog stvaranja mirijada svjetova i Svojih stvorenja po ʼunaprijed zadatom programuʼ:

“Nastanak, rast i razvoj živih bića na Zemlji odvija se prema vrlo složenom i razrađenom programu. Povremeno nastaju promjene, pojavljuju se nove osobine, koje kasnije ostaju, pa govorimo o razvitku od najjednostavnijih, prema sve složenijim oblicima. Taj se ʼprogramʼ odvija već milijunima godina.“[25]

Za Filipa Ćorlukića nema nikakve sumnje da središnje mjesto u svim živim organizmima zauzima molekula DNK. Ta ʼfamozna molekulaʼ DNK je tu u živim bićima, mimo njihove volje. Ćorlukić objašnjava:

“Programska naprava, naprava što odgovara onom programatoru stroja za pranje rublja, jest ona famozna molekula DNK u koju je do najsitnijih detalja uprogramirano – ali s nizom alternativnih mogućnosti – što i kako treba biti. To znači da u živoj stanici  svakog organizma postoji niz kompletnih programa razvoja. U suvremenoj kompjutorskoj  tehnici sama oprema (misli se na sve tehničke naprave) naziva se prema engleskom ʼhardwareʼ. Raspored i sistem ʼpritisnute dugmadiʼ predstavlja, zapravo, sadržaj teksta programa, ili biotehničku uputu. Te projekte, upute i programe danas obično zovemo ʼsoftwareʼ. Prema tome svaka živa stanica posjeduje ʼsoftwareʼ i ʼhardwareʼ (program i opremu).“[26]

Dakako, prema mišljenju Filipa Ćorlukića, sveprožimajući sektor DNK nije samo nešto što je dodijeljeno planeti Zemlji i milionima njezinih živih bića. Ćorlukić smatra da DNK ima veze sa cijelim svemirom, sa multiverzumima, rečeno jezikom današnje fizike:

“U ovom djelu [to jest “Kamo ideš čovječe“] željeli smo ukratko skrenuti pažnju čitalaca na nivo i pravce suvremenih razmišljanja o svemirskoj biološkoj zajednici.

Ako prihvatimo takvu tezu, tada proizlazi da je naša famozna ʼprogramska trakaʼ - molekula DNK – zapravo programirana za cio svemir, ili u najmanju ruku za našu  galaksiju. Jedinstven svemirski program za razvoj živog svijeta – od amebe, preko  prelaznih oblika, sve do razumnih bića!“[27]

Ovi navodi Filipa Ćorlukića su dostatni da vjerno nagovijeste šta je njegova namjera u ovoj i drugim knjigama koje posvećuje ʼvelikim tajnama Univerzumaʼ, ili pak onom Svjetskom Razumu koji stoji iza, koji svemu daje pravce odvijanja, bivstvovanja i preobražavanja. Materija svijeta nije sama, baš kao što je nemoguće da stroj za pranje rublja sam sebi zada program po kojem radi. Nepotrebno je posebno insistirati na tome da je u filozofiji i teologiji, u njihovim različitim školama od patristike do islamskih mutakallimūna (sistemskih teologa) domišljen takozvani ʼkosmološki dokazʼ da Bog ima i da On jeste.

Iz činjenice da postoje sazviježđa, te potom jata sazviježđa, proizilazi to da ima Bog i da On jeste. To da li jata sazviježđa raskrivaju Boga, ili Ga skrivaju, to je sada posve drugo pitanje, teško za riješiti, baš kao što je teško riješiti dilemu u optici kako to da svjetlost popunjava svaku poru bezbojne staklenke, a pritom svjetlost i dalje ostaje svjetlost, a staklenka – staklenka!   Neki islamski mistici su, pak, sa svoje strane, govorili da je svemirski zjap najveći ʼBožanski izumʼ ili Božansko stvorenje. ʼBog je prvo stvorio prazninuʼ ili ʼnepojamno veliki zjapʼ, a potom, ili možda istovremeno, u taj zjap iz Svoje Posvudašnje Svemoći otiskuje stvorenja koja teku i kreću se među se čvrsto povezana.

Filip Ćorlukić posve je svjestan da je njegova kazuistika posredstvom DNK, softwara, hardwara i tako dalje, jedno vrijedno ʼteorijsko dovijanjeʼ dovedeno do riječi poradi toga da se objasni tajna zašto Univerzum jeste, bolje kazati: kako Univerzum jeste.

Tokom XIX. i XX. stoljeća bilo je mnogo znanstvenih ili naučnih hermeneutika Biblije, o tome je izrasla golema literatura. Jednako tako je došlo i do znanstvene hermeneutike Kurʼāna kako na islamskom istoku tako i na Zapadu. Pokazalo se, ipak,  da sveti tekst, na neki način, bježi i izmiče scijentizirajućem umu, baš kao što i svijet tom scijentizirajućem umu pokazuje uvijek nove koprene, nova vela Māye. I nikada ne znamo koja  vela jesu ona prava, ili su, pak, sva ona prava. Djela Filipa Ćorlukića su, na neki način, sama po sebi jedno ili više dobro osmišljenih bavljenja tim koprenama svetoga teksta i njegovih poruka odaslanih u velima Verbum Dei.

U svome prijevodu Kurana na hrvatski, Ćorlukić je tragao za nekom, uvjetno bismo rekli, DNK u toj temeljnoj knjizi islama. Ćorlukić se obradovao kad se upoznao sa istraživanjima Kurʼāna od Rešada Halife, “egipatskog biokemičara, koji radi u SAD.“[28] U bitnome, istraživanja Rešada Halife pripadaju područjima statističke lingvistike koja je primjenjiva i primijenjena na izvornik Kurʼāna. Prema Rešadu Halifi, tajna Kurʼāna sadržana je u broju devetnaest. Ćorlukića je to otkriće Rešada Halife oduševilo, on kaže:

“Kao prvo, Kuran ima 114 poglavlja, a taj broj je djeljiv sa 19 – što može biti puka slučajnost. Ispred svih poglavlja (osim jednog) nalazi se ista rečenica, tzv. ʼpečatʼ, odnosno ʼBismille.ʼ Broj slova te rečenice pisane na arapskom jeziku ima 19 slova! To već smanjuje vjerojatnoću slučajnosti. Nije poznato je li u proteklih 14 stoljeća itko došao na ideju o broju devetnaest kao nekakvoj šifri, ali ako jest, njemu je bilo  praktično nemoguće upuštati se u šire i složenije provjere. Međutim, dr. Rešad je imao na raspolaganju kompjutore i obilato se koristio njima. Ovdje ćemo vrlo sažeto  navesti rezultate  nekih njegovih istraživanja.

Tekst već spomenutog pečata na našem jeziku glasi: ʼU ime Boga, Sveopćeg Dobročinitelja, Milostivog!ʼ Te iste riječi nalaze se mnogo puta u cjelokupnom tekstu Kurana: ime – 19 puta, Bog – 2698 puta, Sveopći Dobročinitelj – 57 puta. Svi ovi brojevi djeljivi su s brojem 19, što već praktično isključuje slučajnost!“[29]

Na ʼnaučno tumačenje Kurʼānaʼ Filip Ćorlukić gleda kao na proces paralelan sa ʼnaučnim tumačenjem univerzumaʼ. U nekoliko svojih knjiga Ćorlukić želi da sebe i nas pripremi na to da se treba dovoditi u vezu čuđenje nauke i čuđenje religije u raskrivanju čuda Bivstvovanja. Njegov prijevod Kurʼāna na hrvatski imao je i taj polog u vidu. Ćorlukić je svoju prilagodbu Kurʼāna na hrvatski podijelio u tematske oblasti: A) Poziv Muhamedu da objavljuje, B) Odziv na događaje, obećanja, C) Smak svijeta i polaganje računa, D) Vjerovjesnici, E) Svjedočenja, F) Ekumenska interpretacija ranijih objava, i tako dalje. U ovim prevoditeljskim naporima Filipa Ćorlukića jasno se vidi jedno znanstveno razvrstavanje diskursa Kurʼāna po temama, što je u engleskoj orijentalistici označeno sintagmom ʼthe thematic rearrangement of the qurʼānic chapters...“[30]

Krenemo li dalje pravcima kojima je svoje čitatelje poveo za ruku Filip Ćorlukić, vidimo da  on, na stranicama knjige  “Kamo ideš čovječe“, prihvata evoluciju u prirodi, baš kao što evoluciju prihvata, na drugim planovima, između Starog Zavjeta, Novog Zavjeta i Kurʼāna. “Mozak se razvijao [evoluirao] po tipičnom sistemu nadogradnje novih elemenata i proširivanjem kapaciteta.“[31] – tvrdi Ćorlukić. Na neki način, ljudski mozak u čovjeku ima ulogu centralnog kompjuterskog procesora. Ćorlukić to ilustrira velikim brojem primjera reagiranja ljudskoga tijela na okolinu, npr. lučenje žlijezda, funkcioniranja krvotoka itd. Karakterističan je ovaj pasaž koji ispisuje Ćorlukić:

“Organizam kao cjelina  ima svoje posebne senzore, pomoću kojih prati određene događaje u okolini. To su senzori za vid, sluh, njuh, opip, bol i temperaturu. Ako nastane  stvarna ili vjerojatna opasnost, tada se pokrene čitav sistem  preventivne odbrane.

Površinske žile se stežu (čovjek problijedi), tako da u slučaju ranjavanja ne dođe do velikog gubitka krvi. Mišići se napajaju povećanom količinom krvi (srce brže kuca), u kojoj se automatski povećava sadržaj hranjivih tvari, tako da se u slučaju potrebe može efikasnije suprotstaviti opasnosti, ili pak pobjeći. U međuvremenu, mozak je mogao procijeniti situaciju i narediti poduzimanje odgovarajućih mjera. Ako je u šumi  pred čovjeka iznenada iskočio vuk, tada se čovjek brani, ili bježi. Međutim, alarm je mogao biti i lažan. Ako je umjesto vuka istrčao zec, čovjek će se također uplašiti, preventivna automatska zaštita djelovat će na isti način, ali čim mozak shvati da nema opasnosti, sve se vraća u početno stanje.“[32]

Ovim nas Ćorlukić postupno vodi do pitanja: A šta je sa cijelim Univerzumom ili Multiverzumima? Da li su  oni jedna cjelina koja ima,  tamo iza, ali opet tu i posvuda, ono nešto objediniteljsko, onaj ʼcentralni računarʼ, rečeno Ćorlukićevim riječima, koji sve povezuje i objedinjava, kao što mozak objedinjava sve u ljudskom organizmu? Ćorlukić na ovo pitanje odgovara potvrdno, on s vremena na vrijeme u poglavljima koja ispisuje, daje ili nagovještava takve odgovore:

“Možda je to, zapravo, sve mnogo šire nego što mislimo. Molekule DNK imaju u sebi programe za izgradnju mozga. Zašto i one na neki način ne bi mogle sudjelovati u procesu razmišljanja i zamišljanja? Biljke uopće nemaju mozak pa ipak žive vrlo  složenim životom. Danas ima sve više dokaza da biljke i komuniciraju i to ne samo između sebe, nego uopće reagiraju na pojave u živom svijetu. Premda je mozak izvršni organ ʼrazmišljanjaʼ, možda u tome ne sudjeluje samo on.“[33]

Ovim pasažom Ćorlukić nas suočava sa pitanjima o tome da li iza naših kognitivnih, intuitivnih, emocionalnih, uobraziteljskih... sposobnosti (kao i, također,  sposobosti u  vegetativnom i animalnom svijetu), ima i jeste još neka sila, još neki ʼcentralni univerzumski procesorʼ? Drugim riječima, da li se multiverzumi –  u kojima smo – odvijaju, da li bivstvuju, po programima koji su u njih unaprijed pohranjeni?

Kao što vidimo sa mnogih stranica njegovih knjiga, Ćorlukić smatra da Stari Zavjet, Novi Zavjet i Kurʼān, na svoj način, ne samo da ukazuju na ove primordijalne i vječne programe u Svemiru, već su na neki način i njihov izraz, pa i jedna efikasno sročena informacija o njima. U poglavljima “Programi živoga svijeta,“[34]   “Polazišta,“[35] i “Postanak svijeta,“[36] Filip Ćorlukić to posve jasno saopćava, pa i onda kada se poziva na indijske vede:

“Još ćemo samo napomenuti da prema najstarijim indijskim vedama Svjetlost predstavlja vječno izražavanje (manifestaciju) Apsoluta. Postoji samo preobrazba Apsoluta u pojavnosti, a to je trajan proces.“[37] 

 

4.

Kurʼān kao Univerzum u Riječima

Potrebno je da se sada usredotočimo na Ćorlukićeva viđenja Kurʼāna i posezanja za njegovim stavcima i pasažima, sve to u kontekstu Ćorlukićevih znanstvenih tumačenja svijeta. I ovdje smo dužni dati dvije važne napomene koje dobro objašnjavaju Ćorlukićeva polazišta u njegovim recepcijama Kurʼāna. Prvo, Kurʼān je za Ćorlukića jedna ʼknjiga ili poruka kontinuitetaʼ. Nema oštrih oprečnosti između velikih vjerskih ili religijskih štiva čovječanstva i Kurʼāna kao ʼposljednjeg Testamenta čovječanstvu.ʼ U ovom smislu zanimljiv je Ćorlukićev pasaž:

“Odabirući samo ono najstarije i najizvornije [za knjigu “Kamo ideš čovječe“], a zanemarujući sve naknadne primjese i utjecaje, svi stari mitovi, sve početne ideje različitih religijskih filozofija stapale su se u jednu jedinstvenu kratku poruku.

Od sumerskog epa o polubogu kralju Gilgamešu, pa sve do Kurana – sve se slilo u jednu toliko logičnu cjelinu, da se čak i najfantastičnije pretpostavke počinju  pojavljivati kao razumni zaključci.“[38]

Iz ovog prozilazi da se i Ćorlukićev prijevod Kurʼāna na hrvatski, kao i njegova knjiga “Kamo ideš čovječe“, pomaljaju kao jedna logična cjelina koja stranice i poruke Kurʼāna otčitava u davnim religijskim tekstovima Indije, Kine, Irana, drevne Grčke  i Bliskog istoka. Filipu Ćorlukiću u tom pogledu treba odati priznanje na visprenom povezivanju davnih i drevnih, rekli bismo vječnih, vjerskih štiva i poruka sa današnjim holistički koncipiranim porukama znanosti, onim porukama koje omogućuju čovjeku da te znanosti ljudskog dvonošca kompetentno upute i dovedu na staze ćuđenja!

Drugo što na važan način obilježava mišljenje i teoriju Filipa Ćorlukića jeste njegovo shvatanje da imaju četiri važne skaline Bivstvovanja. On kaže:

“Da rekapituliramo:

1. a) Osnovni oblik Postojanja je energija.
2. b) “Sažimanjem“ i posebnim organiziranjem energije nastaje drugi stupanj Postojanja. To je materija.
3. c) Posebnim organiziranjem materije i energije nastaje treći stupanj Postojanja. To je Život.
4. d) Posebnim organiziranjem žive materije nastaje podloga, koja ponekad omogućuje manifestiranje Razuma, što je četvrti i najviši stupanj Postojanja.“[39]

Polazeći od rečenoga (Energija – Materija – Život – Razum), Ćorlukić izjavljuje da “u svemiru postoji ujedinjeni opći Razum u bilo kakvom obliku“,[40] nadalje, taj “svemirski razum je u stalnoj ekspanziji i razvoju“,[41] k tome, u “molekuli DNK programiran je univerzalni svemirski program“,[42] također, “razvoj je svuda u toku i svuda u svemiru gdje se za to pojave uvjeti“,[43] napokon, ljudski mozgovi su “jedinični elementi Svemirskog razuma“,[44] k tome svemu, “aktivne intervencije na Zemlji [od strane Svemirskog razuma] počele su u doba koje Biblija [i Kurʼān] definira(ju) pojavom Adama,“[45] i posve na kraju, “stari tekstovi i mitovi na bilo koji način saopćeni su nam od predstavnika Svemirskog razuma.“[46] Vidjećemo domalo kasnije da Filip Ćorlukić smatra da je anđeo ili melek Džibril (Gabrijel) važan član ovih predstavnika Svemirskog razuma.

Sve dosad rečeno bilo nam je svojevrsna priprema da makar ukratko pokažemo u čemu se sastoje glavni nacrti jedne ʼegzegeze i hermeneutike Kurʼānaʼ koju je shvatljivo i razložno ponudio Filip Ćorlukić. Kad je posrijedi sam fenomen objavljivanja Kurʼāna Poslaniku Muhammedu, Ćorlukić (u poglavlju Kuran u svojoj knjizi “Kamo ideš čovječe“) ukazuje da je “u stanju transa Muhamed gubio vezu s okolinom“,[47]  nadalje:

“Komuniciranje, odnosno primanje poruka [Kurʼāna], obično nije ostvarivano
u neposrednom razgovoru s Džebrailom kojeg je Muhamed u svojim vizijama vidio
samo nekoliko puta. Međutim, što se tiče samog načina primanja poruka, Muhamedu je
rečeno da je Gabrijel
... po Božijoj zapovijedi stavio tebi na srce Kuran...
(K. 2,97)

Kao ojačanje tvrdnji o porijeklu Kurana kaže se:
Donio ga je Ruhul-kudus od tvoga Gospodara...
(K. 16, 102)

Odnosno
Njega je dostavio Er-Ruhul-emin na tvoje srce...
(K. 26, 193-194).“[48]

Fenomen objavljivanja Kurʼāna Ćorlukić opisuje ovako:

“Muhamedova okolina vidjela je u njegovom transu nešto božansko, dok su mu neprijatelji – a imao ih je u početku dosta – u tome vidjeli znakove opsjednutosti, slične transu vračeva. Muhamedu je bilo najvažnije ono što mu je bilo kazivano u stanju transa. Poruke su dolazile od Boga, a same je riječi u Božije ime  izgovarao glas anđela.“[49]

 Ćorlukić na više mjesta u svojim poglavljima koja je napisao o Kurʼānu na svoj način pokazuje da islamska sveta knjiga, sama po sebi, posvjedočuje bit ili suštinu Postojanja. Kurʼān razglašava i objelodanjuje istinu o Stvarnosti, u bitnome oglašava onu istu poruku koja je u Tori oglašena Mojsiju ili u Evanđeljima Isusu Kristu. Upravo to posvjedočuje Ćorlukić:

“Svrha objavljivanja Kurana  jasna je. Ona se ni u kom slučaju ne sastoji u stvaranju nove religije, u propovijedanju nove istine. Kuran u cijelosti usvaja ono što je objavljeno  od Mojsija do Isusa. Jedino ne priznaje neka tumačenja tih objava. Kuran je u prvom redu tumač tih ranijih objava i on korigira ono što su ljudi naknadno izmijenili u tim objavama.“[50]

U svojoj hermeneutici i egzegezi Kurʼāna, Ćorlukić se opredjeljuje putanjom tumačenja koja je bila draga (i još uvijek je!) muslimanskim modernistima XIX. i XX. sroljeća, to jest, da Poslanik Muhammed nije došao poradi toga da izvodi neka čuda, već da oglasi veliko povjerenje “svemiraca“ u ljudski razum:

“Muhamedovo djelovanje u znatnoj se mjeri razlikuje od djelovanja ranijih poslanika. Pored ostalog, tu nema traga čudotvorstvu. Čini se da su se svemirci prestali koristiti psihološkim šokovima izazivanim čudotvorstvom. Činjenica je da je upravo čudotvorstvo  najčešće kretalo krivim putevima. Već u samom načinu objavljivanja Kurana ističe se želja da se izbjegnu čudotvorstva.“[51]

Ćorlukić posebno ističe integrativnost Kurʼāna spram vjerskih osoba judaizma i kršćanstva. Ćorlukić ukazuje na taj integrativni “položaj Muhameda u toj posljednjoj Džebrailovoj (Gabrijelovoj) interventnoj akciji“, te u izobilju navodi alineje Kurʼāna koje se odlikuju svojom svjetskošću:

“Svi ljudi bili su samo jedan narod...“ (K. 10,19)

Svaki narod ima svoj rok... (K. 7,33)

I prije tebe smo slali ljude, kojima smo objavljivali isto što i tebi... (K. 21,7)

Recite: ʼMi vjerujemo u Boga i ono što nam je objavljeno i što je objavljeno Ibrahimu (Abrahamu), Ismailu (Izmaelu), Ishaku (Izaku), Jakubu (Jakovu) i potomcima njihovim i vjerujemo onom što je dao Musau (Mojsiju) i Isau  (Isusu)... Mi ne pravimo razlike između ni jednog od njih...“ (K. 2,136   i  3, 84).

Filip Ćorlukić je oduševljen cjelovitošću i integrativnošću Kurʼāna, ili, pak, uključivošću /inkluzivnošću/ Kurʼāna. Nakon čitanja ovakvih stavaka Kurʼāna, Ćorlukić kaže:

“Sve je jasno [iz ovih stavaka Kurʼāna]. Za razliku od ranijih objava, ovom je prilikom svemirac Džebrail pune 23 godine objavljivao sadržaj cjeline, dio po dio.“[52]

Filip Ćorlukić u vezi s Kurʼānom tvrdi da ta sveta knjiga uporno
“ističe kontinuitet objava i jedinstvenost ideja koje se objavljuju od pradavnih  vremena pa do Muhameda.“[53]

Ćorlukić ističe, na jedan posredan način, da se cjelovitost Univerzuma u neku ruku očituje ili pomalja u predanosti Univerzuma Bogu. Upravo na tom tragu,  Ćorlukića oduševljava sama rije islām koja znači ʼpredanost Boguʼ, na taj način on razumijeva zahtjeve Kurʼāna da čovječanstvo treba da bude ʼpredano Boguʼ. Ćorlukić je, to bi potvrdila većina muslimanskih filozofa i teologa, na pravi način shvatio riječ islām (doslovno: predanost Bogu);  “svemirac Džebrail“ (anđeo Gabrijel) – da se poslužimo Ćorlukićevim pojmovnim instrumentarijem – samo je tu ʼpredanost Boguʼ tražio od Božijih poslanika i njihovih naroda i zajednica tokom cijele povijesti. Naravno, pod sintagmom  “svemirac Džebrail (Gabrijel)“ ne treba čitati nešto kao  “kosmonaut Džebrail (Gabrijel)“, jer takvo što Ćorlukić nema na umu.  

Poslušajmo i ovaj pasaž Filipa Ćorlukića kad on tumači redak Kurʼāna u kojem Bog traži od čovječanstva da sa Njim komunicira islāmom, da Mu iskazuje islām (“Kod Boga je prava vjera samo islam...“ K. 3,19):

“Pa što je islam? Je li to nešto drugo [u odnosu na judaizam i kršćanstvo]?

Da li ovaj ajet poništava sve one brojne ajete koji govore o kontinuitetu istog?

Prema tumačenju prevodioca Kurana dra Čauševića, islam znači: stupiti u istinski  mir i prigrliti ga. Sljedbenik islama mora s Bogom i s ljudima živjeti u potpunom miru, dajući svakome što zaslužuje i što mu se mora dati. Pa zar to nije drugim riječima izrečena I i II zapovijed, za koje je Isus tvrdio da su temeljne i najvažnije?

Zar to nije ono isto Pravilo ponašanja, koje su svojim riječima propovijedali Buda,  Zaratustra, Eknaton, pa čak i drevni Gilgameš? Islam nije drukčija religijska filozofija neko samo arapski naziv za način ponašanja kakav su propovijedali  i svi poslanici prije Muhameda.“[54]

Ovu dionicu našega eseja dobro je privesti kraju posežući za onim Ćorlukićevim napomenama iz kojih vidimo njegovo insistiranje na tome da su poruke Biblije i Kurʼāna, kao i drugih drevnih religijskih štiva, na neki način onaj jedan, da kažemo metaforički,  DNK iza kojeg stoji Svemirski Razum (“Svemirska zajednica“,[55] kako kaže Ćorlukić) koji svemu daje smisao i razložnost, pa i – kad je čovjek posrijedi – moralnu svrhovitost. Nebeske knjige, nebeska štiva dolaze da čovjeka moralno preporode. Ta moralna preporađanja čovječanstva ne mogu biti bez “zahvata svemiraca“, kaže Ćorlukić:

“Svi zahvati svemiraca, pa čak i ekstremni zahvati biološke selekcije i uništavanja najneuspjelijih sojeva, svodili su se uvijek na to da od polučovjeka postane čovjek, razumno i socijalno biće u najširem smislu.

Osim uništavanja, kojim su se svemirci davno prestali koristiti, preostali su jedino  [moralni] poticaji. Tu, na razini razuma, automatika je nemoćna. U brojnim sugestijama  i uvjeravanjima najglavnije je nastojanje da se prihvati Planetarno i Svemirsko Pravilo  ponašanja koje Biblija naziva ʼljubavʼ, a Kuran ʼislamʼ. To je veza, uže spasa koje nam je bačeno.

ʼI svi se držite Božjeg užeta, vjere islama [predanosti Bogu] i ne razilazite se u razne grupe.ʼ (K. 3, 103)“[56]

 

5.

Jezik Ćorlukićeva prijevoda Kurʼāna na hrvatski

Izlazak Ćorlukićevog prijevoda Kurʼāna na hrvatskom jeziku 2001. godine[57] nije iznenadio one koji su poznavali znanstvena opredjeljenja i postignuća ovog učenog intelektualca, kosmopolite i inžinjera. Sve što smo u ovoj eseju do sada rekli jeste, na neki način, Ćorlukićev komentar fenomena zvanog Kurʼān. Podsjetimo još jednom, Filip Ćorlukić  obradovao se porukama Drugog vatikanskog koncila, posebno njegovim dijaloškim imputima i priznanju da i jevreji i kršćani i muslimani vjeruju u istog, jednog, jedinog živoga Boga! Ćorlukić je sve od sredine šezdesetih godina XX. stoljeća prionuo da proučava planetarno poznate religijske spise, Avestu, Vede, Bibliju, Kurʼān itd., potom Talmud i Hadis, k tome, proučavao je i opsežnu komentatorsku i hermeneutičku literaturu o ovim ʼbogoduhim religijskim štivima.ʼ

Ovdje nemamo prostora da pokažemo koje je sve evropske i zapadne izvore Ćorlukić koristio u proučavanju Kurʼāna, ali je važno spomenuti engleskog prevoditelja Kurʼāna po imenu John Medows Rodwell (1808-1900).[58] Naime, Rodwellov prijevod Kurʼāna Ćorlukiću je bio zanimljiv usljed pokušaja da se u prijevodu ponudi vremenski slijed sūra ili poglavlja u objavljivanju Kurʼāna (od 610. do 632. godine po ʻĪsāu al-Masīḥu ili Isusu Kristu). 

Ovdje, tek preliminarno, napominjemo da su klasični muslimanski komentatori znali za ustrojstvo Kurʼāna po ʼvremenskom slijedu objavljivanjaʼ, međutim, ima ʼobredni Kurʼānʼ (al-qurʼān al-mutaʻabbad) koji je vječni Kurʼān, onakav kako je zapisan na nebeskoj ʼPloči Pomno Čuvanojʼ (Tabula Secreta), to je Kurʼān koji nije ʼustrojenʼ po vremenskom slijedu objavljivanja nego je njegov arapski original onaj iz Tabula Secreta, onaj koji hāfizi znaju napamet. I Kurʼān koji je ustrojen od ljudi ʼpo vremenskom slijedu objavljivanjaʼ riječima i rečenicama istovjetan je Vječnome Kurʼānu. Razlika je posve formalna, prva se zbirka Kurʼāna čita hronološki (da ne kažemo historijski), druga se zbirka Kurʼāna čita kao da si natkučen nad nebesku Ploču Pomno Čuvanu (al-lawḥ al-maḥfūẓ  - Tabula Secreta).

Zašto je u svome hrvatskom prijevodu Kurʼāna Filip Ćorlukić posegnuo za hronološkim ustrojstvom poglavlja Kurʼāna? Iz literature o Kurʼānu, kako islamske tako i kršćansko-jevrejsko-evropske i zapadne, Ćorlukić je saznao za teške probleme u razumijevanju Kurʼāna ako onaj koji  Kurʼān čita u arapskom originalu, ili koji ga čita u prijevodu, ne zna za ʼvremenski razvoj temaʼ ili za ʼvremensko /hronološko/ proishođenje motiva Kurʼānaʼ jednih iz drugih. Intelektualci koji imaju ʼfilozofijske sklonostiʼ govore o tome da je ovdje riječ o saznavanju temporalnog ʼrazvoja ideja u Kurʼānuʼ ako se Kurʼān čita po vremenskom slijedu objavljivanja njegovih sūra. Dakako, za tradicionalne muslimane Kurʼān nije filozofska knjiga, te, prema tome, to nije kompendijum nikakvih ʼidejaʼ u filozofskom smislu te riječi. Bilo kako bilo, ta rasprava o potrebi vremenskog ustrojstva poglavlja Kurʼāna  još uvijek traje u onome što bismo nazvali hermeneutikom i egzegezom Kurʼāna u Evropi i na Zapadu.

Uz tu prvu ʼhronologijom obilježenu karakteristikuʼ Ćorlukićeva prijevoda Kurʼāna na hrvatski, kao drugu važnu karakteristiku spomenuli bismo terminologiju, nomenklaturu i pojmovni instrumentarij koji je Ćorlukić impregnirao na stranice ovog djela. Ćorlukić ima u vidu najšire kategorije hrvatskog čitateljstva, on želi da čitateljima kazivanja Kurʼāna jezički budu razumljiva i nastoji da im Kurʼān učini receptibilnom knjigom.

Osvrnemo li se ukratko na područja koja su vrlo zanimljiva sociolingvistici, Ćorlukić vrši ili daje jednu svoju ʼhrvatsku prilagodbuʼ prijevodnoga jezika u Kuranu. Primjera ima napretek. Tako Ćorlukić arapsku sintagmu yuqīmūna  ṣ-ṣalāta  prevodi na hrvatski riječima ʼmole seʼ (to jest, oni koji vjeruju u Boga, ʼmole se Boguʼ).[59] Gledano iz područja sociolingvistike, literatura o islamu pisana k/od Bošnjaka za spomenutu sintagmu yuqīmūna  ṣ-ṣalāta obično nude ʼobavljaju namāzʼ. Dakako, namāz je perzijska riječ koja znači ʼmolitvaʼ. ʼObavljati namāzʼ ušlo je u bosanski jezik prije više od pet stoljeća. Ali u hrvatskom jeziku namāz je manje poznata riječ, te se Ćorlukić opredjeljuje za ʼmole seʼ ili ʼobavljaju molitvuʼ. Naime, bosanskohercegovački muslimanski prevoditelji Kurʼāna smatraju da namāz, kad je posrijedi ʼkomuniciranje s Bogomʼ, ima viši status od molitve. Perzijska riječ namāz (i arapska riječ ṣalāt) jesu, na neki način, u Weltanschauungu islama najviše moguće komuniciranje s Bogom od strane ljudi. U neku ruku, namāz i ṣalāt imaju i intenciju komuniciranja Boga sa ljudima. Semantika riječi molitva nema tako široko ʼmističko značenjeʼ (barem kod bosanskohercegovačkih muslimanskih prevoditelja Kurʼāna).

Na gotovo isti način Ćorlukić se ophodi   i sa riječju zakāt, u islamu: obavezno davanje imetka siromašnima, ubogima, onima koji su u dužničkom ropstvu itd. (Naravno, prevesti riječ zakāt riječju porez, bilo bi itekako rogobatno, ali, u biti, zakāt u islamu jeste  vrsta obaveznog davanja novca ili materijalne pomoći, na primjer u žitu, voću, hrani, odjeći... siromašnima! Zakāt se prioritetno daje ili dijeli siromašnima u novcu, ali nije neuobičajeno i davanje zakāta u naturi).  Ćorlukić se opredjeljuje da riječ zakāt (ova se riječ na bosanskom često piše kao zekjat) prevodi kao ʼmilodariʼ.[60] Drugdje, pak, Ćorlukića vidimo da riječ zakāt prevodi kao [materijalni] ʼdoprinosʼ; tako on sintagmu (sūra 2,42) wa aqīmū ṣ-ṣalāta wa ātū z-zakāta prevodi ovako: ʼMolite se, i dajte [materijalni] doprinos...ʼ[61] Ponegdje, opet, riječ zakāt Ćorlukić prevodi kao ʼdarivatiʼ, ʼdarivanjeʼ,[62] dok cjeline Kurʼāna koje su u arapskom originalu navedene kao aqīmū ṣ-ṣalāta Ćorlukić prevodi na hrvatski: ʼKlanjajte se svome Svedržitelju [Bogu].ʼ

Ćorlukić poseže za ʼSvedržiteljemʼ, njome prevodi arapsku kurʼānsku riječ Rabb,  e da bi izbjegao uobičajenu riječ ʼGospodarʼ koja je vrlo frekventna u mnogim bosanskim prijevodima Kurʼāna u prevađanju riječi Rabb. Manje ili više, Ćorlukić je kroz cijeli svoj prijevod konzistentan u prevađanju Rabba  riječju ʼSvedržitelj.ʼ Naime, tu vidimo utjecaj evropskih prijevoda Kurʼāna na Ćorlukića. Recimo, Leopold Weiss (alias Muhammad Asad) u svome prijevodu Kurʼāna,  The Message of the Qurʼān,[63] arapsku riječ Rabb prevodi na engleski riječju Sustainer (Uzdržitelj, Uzdržatelj), a ne sa Lord (Gospodar). Ćorlukić je smatrao da u semitskim religijama (judaizam, kršćanstvo, islam) odnos Bog Gospodar – čovjek sluga (ili rob) ne postoji, već da je posrijedi odnos ʼSvedržiteljʼ, ʼUzdržiteljʼ (Bog) na jednoj strani,  i štovatelj, ili službenik, kako Ćorlukić prevodi riječ ʻabd, to jest ʻabd jeste onaj Bogu predan čovjek (ili Bogu predano čovječanstvo, ʻibādullāh, po Ćorlukiću Božji službenici) na drugoj strani.  Dosljedan svome opredjeljenju da ʻabdullāh prevodi sintagmom “Božji službenik“, Ćorlukić prevodi jedan povik ʻĪsāa al-Masīḥa (Isusa Krista): Innī ʻabdullāh! – iz sūre Maryam/Marija ovako: “Ja sam službenik Božji.“[64]

Ovim je Ćorlukić u svome prijevodu, ili Kuranu, htio da istakne značenje islāma kao predanosti Bogu, o čemu je on široko pisao u svome djelu “Kamo ideš čovječe“, na šta smo već svratili pozornost. K tome, htio je da u Kuranu postigne čitljivost svoga prijevoda temeljne knjige islama u hrvatskom jeziku i da, ujedno, u toj svojoj hrvatskoj prilagodbi pokaže prijemčivost i privlačnost stila Kurʼāna. Ovdje je dobro donijeti početnu ili ključnu sūru Kurʼāna (El-Fatiha, Pristup) u Ćorlukićevoj hrvatskoj prilagodbi:

“U ime Boga,
Sveopćeg Dobročinitelja,
Milostivog!
Tebe Boga hvalimo,
Svedržitelja svjetova.
Sveopćeg Dobročinitelja,
Milostivog, Vladara Dana sudnjega.
Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo.
Uputi nas na pravi put,
na put onih kojima si milost Svoju darovao,
a ne na put onih koji su protiv Tebe izazvali Tvoju srdžbu,
niti onih koji su zalutali!“[65]

Veliki broj prijevoda Kurʼāna za riječ Rabb – koju Ćorlukić prevodi kao Svedržitelj –, daju riječ Gospodar. Ćorlukić smatra da u prijevodu Kurʼāna u recipiranju riječi Rabb ne treba učitavati gospodarenje Boga na Zemlji, u Svemiru i drugdje. Drugim riječima, potrebno je isticati Božansku milost, brigu, sućut, ljubav. Nema sumnje da je ovo Ćorlukićevo opredjeljenje pozdravljeno.

Možda najsmjelije realizirana nakana Filipa Ćorlukića u ovom njegovom prijevodu jeste ona kad on, radi razumljivosti svoga Kurana,  poseže za biblijskim imenima u prevođenju islamskih imena sadržanih u Kurʼānu. Tako u Ćorlukićevom prijevodu imamo da  Hārūn jeste Aron, Mūsā je Mojsije, Yūsuf je Josip, Ibrāhīm je Abraham, Isḥāq je Isak, Yaʻqūb je Jakov, Yūnus je Jona, Nūḥ je Noa, Maryam je Marija, Zekeriyyā je Zaharija, ʻĪsā je Isus,  i tako dalje. Ovakvim prevoditeljskim postupkom Ćorlukić želi postići čitljivost svoga prijevoda kod čitateljstva koje je, kulturalno gledano, kršćansko ili, pak,  katoličko, i koje je naviklo na biblijske nazive, nomenklaturu i terminologiju. Napomenimo ovdje da kurʼānsku riječ al-kitāb (knjiga) Ćorlukić prevodi riječju Biblija kad god se iz konteksta vidi da Kurʼān ukazuje na al-kitāb u značenju Biblije, bilo to Staroga ili Novoga Zavjeta.

Prevođenje imena iz arapskog originala Kurʼāna uvijek je praćeno dilemama i odluka je na prevoditeljima da li će posegnuti za biblijskim nazivljem. Redakcija jednog značajnog djela, Studijski Kurʼān (The Study Quran),[66] objavljenog u Americi, koje je u cijelosti urađeno od tradicionalnih muslimana, ili od muslimanskih konvertita, opredijelila se da kroz cijeli tekst da biblijsko nazivlje iz Kurʼāna kad god se iz Kurʼāna razumije da se radi o imenima ili nazivima koji svoj pandan imaju u Bibliji. Jedan od efekata koji se postiže ovakvim prevoditeljskim postupcima jeste neka vrsta ʼkongenijalnogʼ i uzajamno sporazumijevajućeg čitanja Biblije i Kurʼāna. Posve smo uvjereni da je to Ćorlukić imao u vidu.

 

6.

Teologija Ćorlukićeva prijevoda Kurʼāna

Iako se može ustvrditi da je prevoditelja Filipa Ćorlukića izučavanjima Kurʼāna privukla ʼneteološka naravʼ temeljne islamske svete knjige, ipak, nijedan prijevod Kurʼāna ne može izbjeći izvjesnu mjeru ʼteologiziranja Kurʼānaʼ. Stoga ćemo ovdje, tek preliminarno, ukazati i na teološke osobenosti Ćorlukićeva Kurana. Svako ko se na jedan obavezujući način bavio Kurʼānom, doznao je da su njegova štiva, diskurs i kazivanja itekako podesni za raznolike ʼteološke navigacijeʼ i prevoditeljska iskrivljavanja ʼprvotnihʼ ili ʼizvornihʼ intencija Teksta. Da ovdje navedemo tek jedan primjer iz Kurʼāna iz kojeg se tek ovlašno vidi o kakvim se hermeneutičkim problemima radi. Naime, sūra Yāsīn (36., redak 35.) u arapskoj transkripciji glasi:

Li yaʼkulū min ṯamarihī wa mā ʻamilathu aydīhim.

Ovaj arapski original može se prevesti na dva osnovna načina:

1. A) “Neka ljudi jedu od plodova koje dariva Bog, i od onoga što sami svojim rukama priprave!“[67]
2. B) “Neka ljudi jedu od plodova koje dariva Bog, a te plodove ljudi nisu svojim rukama pripravili!“

Arapsku riječ wa  u izvorniku, i na ovom mjestu u Kurʼānu, moguće je prevesti kao sastavni veznik (i), ali i kao rastavni veznik (a). Kako se posve jasno vidi, čitanje u varijanti A afirmira čovjekovu marljivost, aktivnost i kreativnost, to jest, čovjek u pripravljanju i gajenju plodova sarađuje sa Bogom, jer čovjek navodnjava vrtove, bašče, njive. U varijanti B imamo čitanje (i tumačenje) koje rezolutno poručuje da je sve u Božijim rukama, da u plodovima koje daje Bog, čovjek nema nikakva udjela osim da ih jede, konzumira.  Ovakvih mjesta gdje nam se izvornik Kurʼāna nudi u plethorama prevoditeljskih rješenja i tumačenjskih mogućnosti ima na hiljade. Posebna hermeneutička disciplina koja se zove qirāʼātu l-qurʼān (readings of the Qurʼān), ili /varijantna/ čitanja Kurʼāna, bavi se multiinterpretatibilnošću Teksta Kurʼāna. Naravno, na prevoditeljima Kurʼāna je da budu odgovorni i da čuvaju integritet Teksta Kurʼāna, drugim riječima: da ga (teološki, filološki, egzegetski) ne iskrivljuju.

Uzgred spominjemo: Prvi katolički prijevod Kurʼāna na latinski iz 1143. godine, koji je uradio Robert iz Kettona (Robert Ketonski), vrvi od namjernih iskrivljavanja kurʼānskog izvornika u prijevodu. Óscar de la Cruz Palma nedavno je o tome objavio studiju “Robert de Ketton, traditore...“ (“Robert Ketonski, izdajica...“).[68] Óscar de la Cruz Palma ovdje se poigrao sa izrekom drevnih Latina: “Traduttore, traditore!“ (ʼPrevoditelj, a izdajicaʼ).[69]

Naravno, kad ovo kažemo odmah  se dolazi do onog najvažnijeg pitanja – a ko je taj ko određuje šta su ʼprvotne intencije Teksta?ʼ Odgovora je mnogo, a u islamskim hermeneutikama i egzegezama Kurʼāna uglavnom se ukazuje da je islamska (pobožna, nabožna, obredna, filološka, teološka, teozofska, mistička) tradicija ta koja sa/određuje šta jesu izvorne ili prvotne intencije Kurʼāna.  

U svojoj knjizi “Kamo ideš čovječe“, kao i u opsežnom eseju “Islam kao religija, kultura i civilizacija“[70] te u drugim svojim esejima o islamu i Kurʼānu, Ćorlukić sebe posvjedočuje kao autora koji o temeljnoj knjizi islama piše odvažno, ozbiljno, privlačnim stilom, koji upućeno i znanstveno utemeljeno piše o islamu, ukratko: pokazuje se kao čovjek dostojan da se predstavi i kao prevoditelj Kurʼāna na hrvatski jezik. K tome, kako smo već kazali, Ćorlukić je pristupio Bibliji i Kurʼānu kao jedinstvenom opusu ʼsemitskog religijskog genijaʼ, po Ćorlukiću Kurʼān ne odbacuje magistralna biblijska učenja i posvjedočenja,  već ih potvrđuje i tradira, štaviše Kurʼān se pokazuje kao knjiga koja bdije nad onim, kako se vjeruje,  od Boga objavljenim nasljeđem prije sedmoga stoljeća po ʻĪsāu al-Masīḥu (Isusu Kristu). Ćorlukić je posve uvjeren da je biblijska baština Deset Zapovijedi ujedno i kurʼānska baština tih Zapovijedi, moral i ćudoređe Biblije u Kurʼānu su dobili svoj procvat te je tako, rečeno Ćorlukićevim riječima, Kurʼān iskonski baštinik i tumač Biblije, ali i ona monoteistička Božanska Tradicija koja, osvježeno i osnaženo, daje u nasljeđe čovječanstva vijesti o Bogu, Univerzumu i Bivstvovanju. Eto, to je, ukratko, Ćorlukićeva teologija od koje on polazi u svome prevađanju Kurʼāna. Sve drugo što vidimo u Kuranu (tj. Ćorlukićevu hrvatskom prijevodu) jeste izvedba ili provedba te njegove teologije.

Iz sljedeća Ćorlukićeva prijevoda dva kurʼānska pasaža vidi se njegova prevoditeljska briga da pomno prevede monoteizam islama:

“Bog je jednoća, osim Njega nema Boga. Vječni je i Živi! Ne obuzima ga ni drijemež  ni san. Njegovo je ono što je na Nebesima i ono što je na Zemlji. Tko je taj koji bi se mogao  kod Njega zauzimati, osim s Njegovom dozvolom?“[71]

“Bog je svjetlo nebesa i Zemlje. Primjer Njegova svjetla je kao udubina u zidu u kojoj je svjetiljka; svjetiljka je u staklu, a staklo se pričinja kao blistava zvijezda, koja se pali iz blagoslovljenog maslinova stabla – ni istočnog, ni zapadnog – čije ulje skoro da svijetli i ako ga vatra nije dohvatila. Svjetlo nad svjetlom! Bog vodi Svojoj svjetlosti onoga koga odluči, i Bog navodi ljudima primjere.

Bog znade svaku stvar.“[72]

Nesumnjivo, Ćorlukićev prijevod je i jasan i nadahnut. Uvodeći riječ  “jednoća“, to jest da je Bog – jednoća, Ćorlukić priziva upomoć svoja znanja iz fizike, onih disciplina fizike koje tvrde da je sve Postojanje, da je sve cjelokupno Bivstvovanje,  ujedinjeno u jednome kontinuiranom tonalitetu postojanja. Praktički, Božanska jednoća – poslužimo li se terminologijom Filipa Ćorlukića –  prožima sve Bivstvovanje, sve Postojanje. U islamskoj filozofiji to se zove at-tawḥīd (jednoća, jedinost Božija;  na engleskom the Oneness, na njemačkom die Einheit, itd).  Podsjetili smo maloprije na davno otkriće sufija islama o tome koji je odnos Boga i Multiverzuma, naime, sufije tvrde da svjetlost prožima bezbojnu staklenku, kao što i Bog jeste Svojim Svakad i Svukud u svijetu. Praktički, u svakoj pori bezbojne staklenke je prisutno svjetlo kao jedna jednoća (cjelina!) koja objedinjuje staklenku. (Ali, staklenka ostaje staklenka, a svjetlo – svjetlo!)  

Štaviše, islamski mistici kažu: Božansko svjetlo prožima i obojenu staklenku, preinačavajući bijelu i neobojenu svjetlost u – obojenu! A to znači da između Božije jednoće ili Boga kao jednoće i Bivstvovanja (ili Postojanja ili Svjetova) ima i nahodi se jedna začujuće razgranata saradnja! Bog nije odvojen od svijeta, ali On nikada ne postaje Svijet, On ne postaje ono što On stvara!

 Sa čestitanjima treba odati priznanje Filipu Ćorlukiću na tome što je respektabilno prenio upravo tu i takvu ʼmističnost kurʼānskoga štivaʼ. To vidimo i na njegovom insistiranju da arapsku i drevnosemitsku riječ Allāh on prevodi hrvatskom (srpskom, bosanskom, crnogorskom...) riječju Bog. Nesumnjivo, Ćorlukić time za hrvatsko čitateljstvo njegova Kurana osigurava prohodnost u shvaćanju i intimnost u doživljaju štiva temeljne islamske knjige. Ćorlukić kaže:

“Mi [Hrvati], kao i svaki drugi narod imamo svoju riječ i pojam: Bog. Zašto bismo onda pisali i izgovarali arapsku riječ Allah, kad je značenje potpuno isto, a i Kurʼān izričito tvrdi da je to isti Bog. Ovako, tvrdeći da je “muslimanski Bog, Allah“, dovodimo se  u opasnost da to prihvatimo kao da se radi o dva različita boga! Uostalom, u Bibliji na arapskom jeziku, riječ Bog napisana je na arapskom jeziku, a to znači: Allah. Isti je slučaj  i s brojnim imenima koja se spominju u Bibliji i u Kuranu. Ta biblijska imena u određenom  su obliku prihvaćena u cjelokupnoj kulturi Zapada, pa je logično da smo i mi usvojili te,  hrvatskom jeziku prilagođene nazive Mojsije, Isus i druga. Ako su ta imena u našem jeziku usvojena u tom obliku, tada pisanje istih imena [u prijevodu Kurʼāna na hrvatskom] u arapskoj varijanti ne samo da se protivi jezičkim pravilima, nego djeluje i zbunjujuće.“[73]

 Ovim pasažom Ćorlukić posvjedočuje svoju želju da, kao prevoditelj Kurʼāna na hrvatski, postigne prohodnost u razumijevanju ove svete knjige. Ćorlukić se u svojim tekstovima kojima je komentatorski opremio svoj prijevod, nije detaljnije bavio arapskim jezikom Kurʼāna kao svetim jezikom islama i muslimana. Tu tematiku on je uglavnom ostavio postrani.

Pa iako su nomenklatura, nazivlje i imena u Ćorlukićevom prijevodu Kurʼāna ostali na tragu dugotrajnog kulturalnog djelovanja Biblije u hrvatskom jeziku, Ćorlukićev prijevod Kurʼāna čita se na jedan ʼislamski načinʼ,  muslimansko čitateljstvo ne doživljava Kuran prevoditelja Ćorlukića kao neku vrstu ʼkršćaniziranja islama i Kurʼānaʼ.

Napokon,  Ćorlukić je u svojim prijevodnim rješenjima pribjegavao blagim racionaliziranjima diskursa Kurʼāna. Za to ima nekoliko primjera. Recimo, kad prevodi 96. sūru Kurʼāna koja se naziva ʻAlaq, kao i drugi prevoditelji i Ćorlukić traži kako da na najljepši način izrazi značenje riječi ʻalaq. Komentari Kurʼāna naglašavaju da riječ ʻalaq sadrži intenciju ʼkačenjaʼ ili ʼzametanjaʼ npr. zametanja klice za plodno tlo, odatle neki kažu da prve alineje ove sūre:

iqraʼ bi-smi rabbika llaḏī ḫalaq,
ḫalaqa l-insāna min ʻalaq  –

znače:

ʼČitaj riječi Kurʼāna u ime tvoga Gospodara
koji sve stvara, stvara čovjeka od zametka...ʼ

Ćorlukićev prijevod ove alineje (96:1-2) glasi:

ʻObjavljuj, u ime tvoga Svedržitelja koji stvara,
stvara čovjeka od embrija!ʼ[74]

Kao čovjek koji je bio upućen u glavne narative ebriologije, Ćorlukić je smatrao da  arapsko-semitsku riječ ʻalaq treba prevesti kao embrijo. Naravno, Ćorlukić je upravu. Ali i mnogih drugih šesnaest prevoditeljskih rješenja za ovo mjesto (i za mnoga druga) su valjana, kao recimo zametak, ugrušak, itd. Kurʼān je u svojoj riječi, ali je Kurʼān jednako tako i u svojim tumačenjima. Kad se u Kurʼānu kaže da Bog čovjeka stvara od nečega što je ʻalaq, to jest od nečega što se zametnulo za nešto, zakačilo za nešto,onda to znači da je sam čovjek taj ʻalaq, jer ljudsko biće u majčinoj maternici pupčanom vrpcom vezano je za majku, potom je kad se rodi plućima vezano za zrak, potom je ovisno o hrani, vodi, itd.  Dakako, Ćorlukić ima pravo kad riječ ʻalaq prevodi kao embrij, tim prijevodnim rješenjem on je osvježio uvide u Kurʼān.

Ćorlukića ponekada vidimo i kao prevoditelja koji je pod utjecajem filozofijskog pojmovnog instrumentarija, tako on riječ aṣ-ṣamad iz 112. sūre, a koja se odnosi na Boga Koji je Neovisan,  prevodi riječima: “On je Vječni, Neprouzročeni Uzrok.“  Prisjetimo se da djela patristike, kao i rasprave muslimanskih teologa ili mutakallimūna, nikada nisu riješile sve probleme definiranja “Neprouzročenoga Uzroka“.

Jedna stanovita novina u tradiciji prevađanja Kurʼāna na zapadnom Balkanu, a koju Ćorlukić uvodi na margine svoga prijevoda, jesu kratki signali ili upute, neka vrsta sižea, koji ukazuju na to šta je ono glavno u tekstu na glavnim dijelovima stranice. “Kažnjavanje vojske sa slonovima“[75] nagovor je prevoditelja da se čitatelj začudi kako su mala, sitna “leteća stvorenja Eba-bil“ rastjerala pješadiju koja je vodila slonove. “Kada dođe pobjeda“,[76] aluzija je prevoditeljeva na kontinuirano širenje islama ili širenje ʼpredanosti Jednome Jedinome Boguʼ. “Kada se sunce smota“[77] riječi su koje ukazuju da će se naša zvijezda Sunce u času Smaka Svijeta ʼuklupčatiʼ i potamniti, zgasnuti.  “Svakom prema njegovu ponašanju“[78] riječi su Ćorlukićeve koje ukazuju na kurʼānske stavke da čovjekovi koraci na Zemlji nisu uzalud i da je čovjek odgovorno biće. Nadalje, tvrdnja “Abraham razbija idolske kipove“[79] ukazuje na jednu epizodu obračuna monoteiste Abrahama sa njegovim politeističkim narodom koji je bio tlačiteljski; naime, taj narod iz politeizma nije mogao izvesti spoznanje da je Jedan Jedini Bog stvorio sva stvorenja, te da čovjekovo poštovanje stvorenja proishodi iz činjenice da smo svi stvoreni od Jednoga Jedinoga Stvoritelja.  “Je li teže stvoriti vas [ljude, čovječanstvo] ili nebo?“[80] – prevoditeljska je parafraza koju Ćorlukić ističe na margini i kojom se posve jasno kaže da je činjenica stvaranja Univerzuma itekako značajnija od stvaranja čovjeka. I tako dalje. Ovih bilježaka ili signala na marginama Ćorlukićeva prijevoda ima nekoliko stotina i vrlo su korisne u vođenju čitatelja da što smjernije razumiju poruke Kurʼāna.

 

7.

Riječ na kraju

Ovaj prijevod Kurʼāna na hrvatski (Kuran) Filipa Ćorlukića pokazuje da se univerzalnost Kurʼāna otvara i onim intelektualcima koji po svojoj užoj obrazovnoj vokaciji nisu arabisti, orijentalisti ili islamolozi. Ćorlukić je nekoliko desetljeća proučavao religije i njihove fenomene, posebno se usredsredio na judaizam, kršćanstvo i islam. Ta naukovna interesiranja odvela su ga da se, u svojim usredsređenim opredjeljenjima, dugo bavio islamom i Kurʼānom. Godine 2001. izlazi njegov prijevod Kurʼāna (Kuran) koji je, u to nema nikakve sumnje, pisan lijepim hrvatskim jezikom, općerazumljivim idiomom, prijemčivim i nadahnutim. Kad je posrijedi Ćorlukićev hrvatski jezik, sam on kaže:

“Što se tiče jezika, u prijevodu na hrvatski nastojao sam dosljedno slijediti logičan kuranski pristup: “Arapima na arapskom“, pa u skladu s time i: “Nama na našem jeziku“.

Pored oštrog “lektoriranja“ Čauševićeva i Korkutova prijevoda, nastojao sam još i učiniti razumljivim one dijelove teksta koji su bili nerazumljivi zbog jezičke nespretnosti prevoditelja. U slučajevima kada je značenje nekog teksta ova dva prevoditelja bilo različito, tada sam se pomogao mnogo boljim engleskim prijevodom Asada Muhameda,  pa sam odabirao ono značenje, koje su dala dvojica od ove trojice. Ako su pak sva trojica isti tekst preveli različito, tada sam tražio pomoć od Muftije Ševke Omerbašića,  koji dobro poznaje arapski jezik.“[81]

K tome, prijevod Kurʼāna Filipa Ćorlukića opremljen je dodatnim bilješkama, fusnotama, kao i važnim uputama ili signalima sa margina na blizu četiri stotine stranica. Prevoditeljske upute i signali imaju ulogu međunaslova u ovom prijevodu. Na mnogo načina, bilješke sa margina dinamiziraju čitateljski doživljaj, daju prevedenom tekstu nužno potrebnu koherentnost, ukazuju na povezanost unutarnje strukture Kurʼāna.

Činjenica da se Filip Ćorlukić odvažio da svoj prijevod objavi prema jednom vjerovatnom hronološkom redoslijedu sūra ili poglavlja Kurʼāna, ovom njegovom prijevodu daju posebnu prohodnost i to doprinosi čitljivosti ovog djela.

Napokon, a to je možda najvažnije, Ćorlukićev prijevod pokazuje da su sveta štiva neka vrsta dragocjenih spremišta naših identiteta i vrjednota do kojih držimo. Filip Ćorlukić je svojim prijevodom Kurʼāna na hrvatski, ili Kuranom, pokazao kako se dijalog, pa i onaj međureligijski i međuvjernički,  može pomoći naročito onda kad želimo osjetiti kako izgleda suživot drugih sa Bogom. Smatramo da će Ćorlukićev prijevod tek imati svoje vrijeme, jedan svoj drugi nastup. U tim nadanjima završavam ovaj tekst u danima koji muslimane sve više približavaju mjesecu Ramazanu.[82]

 

IZVORI I LITERATURA

Bikaj, Moris (Maurice Bucaille), Biblija, Kurʼān i nauka (La Bible, le Coran et la Science), izdanje na bosanskom, Sarajevo, 2001.

Borić, Tamara,  Interview: Filip Ćorlukić – O crkvi, religiji, državi, genetici, ratovima, objavljeno u Nacionalu, 19. 06. 2016.  

Ćorlukić, Filip, Kamo ideš čovječe, izd. Prosvjeta, Zagreb, 1983.

Ćorlukić, Filip, Quo Vadis Homo: Katastrofa ili savršenstvo?, izd. Fokus komunikacije d. o. o., Zagreb, 2016.

Ćorlukić, Filip,  Islam kao religija, kultura i civilizacija, pogovor Kuranu, izd. Nakladni Zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 2001., str. 391-432.

Karić, Enes, Kako tumačiti Kurʼān, II izdanje, Tugra, Sarajevo, 2018.

Karić, Enes, Kako čitati Kurʼān, I – II, Media centar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2020.

KOPAH (Koran), preveo na srpski Mićo Ljubibratić Hercegovac, izd. zadužbina Ilije M. Kolarca, Beograd 1895.

Kuran s vremensko-tematski raspoređenim poglavljima, priredio i komentirao Filip Ćorlukić, izd. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2001.

Kurʼān Časni, preveli Mehmed Džemaludin Čaušević i Muhamed Pandža,  Sarajevo, 1937

Palma, Óscar de la Cruz, Robert de Ketton, traditore: Manifestatiions of anti-Islamic Radicalism in the First Latin Translation of the Qurʼān, objavljeno u:

Rahman, Fazlur, Major Themes of the Qurʼān,  Bibliotheca Islamica, Minneapolis, 1994.

The Latin Qurʼān, 1143-1500., translation, transition, interpretation, uredili Cándida Ferrero Hernández i John Tolan, De Gruyter, Berlin, 2021.

Scheler, Max, Položaj čovjeka u kozmosu, preveli Vladimir Filipović i Sulejman Bosto, izd. Logos, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.

The Koran, translated by John Medows Rodwell, izd. Bantam Classic, New York, 2004.

The Study Quran, translated by Seyyed Hossein Nasr (editor-in-chief), Caner K. Dagli, Maria Massi Dakake, Joseph E. B. Lumbard i Muhammed Rustom, izd. HarperOne, New York, 2015.

BILJEŠKE

[1] Izlaganje sa  Međunarodnog naučno-stručnog simpozija  “Filozofija islama“ održanom 10. i 11. novembra 2023. u Islamskom kulturnom centru Zagreb, u organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj, Naučno-istraživačkog instituta “Ibn Sina“ Sarajevo i Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju.

Ovaj esej pisao sam krajem 2023. i početkom 2024. godine. Dok sam ga pisao pretpostavljao sam da je gospodin Filip Ćorlukić živ. Naime, prije nekoliko godina čuo sam od uvaženog muftije u mirovini, gospodina Ševka Omerbašića, da je Filip Ćorlukić zagazio u duboku starost i da živi u domu za starije u Puli. Nedavno sam saznao da je Filip Ćorlukić preminuo 18. decembra 2022. godine u domu za starije u Puli. Doživio je gotovo punih 95 godina.

[2] Usp. Max Scheler, Položaj čovjeka u kozmosu, preveli Vladimir Filipović i Sulejman Bosto, izd. Logos, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.

[3] Posveta,  Kuran s vremensko-tematski raspoređenim poglavljima, priredio i komentirao Filip Ćorlukić, izd. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2001.,  5.  U narednim pozivanjima na ovo djelo mi ćemo pisati jednu riječ: Kuran (kurzivom).

[4] Mićo Ljubibratić Hercegovac (1839-1889) preveo je Kurʼān na srpski jezik, objavljen je posthumno u Beogradu 1895. u zadužbini Ilije M. Kolarca.

[5] Kuran, 424.

[6] Ove podatke donosimo na temelju napisa sa zadnje omotnice Ćorlukićeve knjige Kamo ideš čovječe, Prosvjeta, Zagreb, 1983. godine.

[7] Usp.  https://hr.wikipedia.org/wiki/Filip_Ćorlukić,  pristup stranici 21. 1. 2024.

[8] Predgovor za izdanje iz 1983. godine napisao je Dušan Čalić.

[9] Predgovor (prolog) za ovo djelo napisao je Asaf Duraković.

[10] Usp. Tamara Borić, Interview: Filip Ćorlukić – O crkvi, religiji, državi, genetici, ratovima, objavljeno u Nacionalu, 19. 06. 2016.

[11] Vidjeti intervju Filipa Ćorlukića za Nacional (19. 6. 2016).

[12] Izdavač Prosvjeta, Zagreb, 1983.

[13] Filip Ćorlukić, Quo Vadis Homo: Katastrofa ili savršenstvo?, izd. Fokus komunikacije d. o. o., Zagreb, 2016.

[14] Kuran: s vremensko-tematski raspoređenim poglavljima, 2001., priredio i komentirao Filip Ćorlukić

[15] U intervjuu za Nacional (19. 6. 2016), Filip Ćorlukić spominje da ga je Glas Koncila kritizirao jer je Ćorlukić imao svoje poglede o “objedinjenom Evanđelju“.

[16] Dušan Čalić, Predgovor, Kamo ideš čovječe, 7.

[17] Dobro je u vezi sa Ćorlukićevim tumačenjima Kurʼāna prisjetiti se Morisa Bikaja (Maurice Bucaille) i njegove knjige Biblija, Kurʼān i nauka (La Bible, le Coran et la Science), usp. izdanje na bosanskom u Sarajevu, 2001.

[18] Usp. Filip Ćorlukić, Kamo ideš čovječe, 5.

[19] Kamo ideš čovječe, 50.

[20] Kamo ideš čovječe, 70-71.

[21] Kamo ideš čovječe, 28.

[22] Kamo ideš čovječe, 30.

[23] Kamo ideš čovječe, 31.

[24] Kamo ideš čovječe, 31.

[25] Kamo ideš čovječe, 32.

[26] Kamo ideš čovječe, 33.

[27] Kamo ideš čovječe, 50.

[28] Kuran, 414.

[29] Kuran, 414.

[30] O ovome su napisana brojna djela, usp. Fazlur Rahman, Major Themes of the Qurʼān,  Bibliotheca Islamica, Minneapolis, 1994.

[31] Kamo ideš čovječe, 35.

[32] Kamo ideš čovječe, 35.

[33] Kamo ideš čovječe, 43.

[34] Kamo ideš čovječe, 44-50.

[35] Kamo ideš čovječe, 51-63.

[36] Kamo ideš čovječe, 67-71.

[37] Kamo ideš čovječe, 70.

[38] Kamo ideš čovječe, 19.

[39] Kamo ideš čovječe, 53.

[40] Kamo ideš čovječe, 53.

[41] Kamo ideš čovječe, 53.

[42] Kamo ideš čovječe, 54.

[43] Kamo ideš čovječe, 54.

[44] Kamo ideš čovječe, 54.

[45] Kamo ideš čovječe, 54.

[46] Kamo ideš čovječe, 54.

[47] Kamo ideš čovječe, 306.

[48] Kamo ideš čovječe, 306.

[49] Kamo ideš čovječe, 307.

[50] Kamo ideš čovječe, 309.

[51] Kamo ideš čovječe, 312.

[52] Kamo ideš čovječe, 314.

[53] Kamo ideš čovječe, 315.

[54] Kamo ideš čovječe, 317.

[55] Kamo ideš čovječe, 323.

[56] Kamo ideš čovječe, 323.

[57] To jest Kuran: s vremensko-tematski raspoređenim poglavljima, priredio i komentirao Filip Ćorlukić, izd. Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 2001.

[58] Usp. The Koran, translated by John Medows Rodwell, izd. Bantam Classic, New York, 2004.

[59] Kuran,  273.

[60] Kuran, 304.

[61] Kuran, 276.

[62] Kuran, 278.

[63] Usp. Muhammad Asad, The Message of the Qurʼān, izd. The Muslim World League, Geneva, 1964.

[64] Kuran, 164.

[65] Kuran, 26.

[66] Usp. The Study Quran, translated by Seyyed Hossein Nasr (editor-in-chief), Caner K. Dagli, Maria Massi Dakake, Joseph E. B. Lumbard i Muhammed Rustom, izd. HarperOne, New York, 2015.

[67] U svome prijevodu ili Kuranu Ćorlukić se opredjeljuje za ovo čitanje, njegov prijevod glasi: “...da bi oni jeli njihove plodove, i od onoga što su proizvele njihove ruke...“ (Kuran, 94)

[68] Usp. Óscar de la Cruz Palma, Robert de Ketton, traditore: Manifestatiions of anti-Islamic Radicalism in the First Latin Translation of the Qurʼān, objavljeno u: The Latin Qurʼān, 1143-1500., translation, transition, interpretation, uredili Cándida Ferrero Hernández i John Tolan, De Gruyter, Berlin, 2021., pp. 111-121.

[69] Podsjećamo tek uzgredno da  izreka na francuskom “belle infidèle“ (lijepa nevjerna!) ukazuje na prijevod. Naime, ako je prijevod lijep nije vjeran originalu, a ako nije lijep onda je vjeran originalu.

[70] Usp. Filip Ćorlukić, Islam kao religija, kultura i civilizacija, pogovor Kuranu, izd. Nakladni Zavod Matice Hrvatske, Zagreb, 2001., str. 391-432.

[71] Kuran, 294.

[72] Kuran, 359.

[73] Kuran, 430.

[74] Kuran, 20.

[75] Kuran, 31.

[76] Kuran, 32.

[77] Kuran, 34.

[78] Kuran, 37.

[79] Kuran, 55.

[80] Kuran, 69.

[81] Kuran, 430.

[82] Esej smo pisali tokom decembra 2023. i januara 2024. godine.