Ivan Lovrenović

(Besjeda kazana 21. aprila 2012. u Zagrebačkoj džamiji, u okviru međunarodnog simpozijuma  “Islam u Evropi – stanje i perspektive“) Uvod: Danas se i na Zapadu, ali ne manje i u tradicionalnom svijetu islama, sve više govori o tzv. “pokrivanju žena muslimanki“, o vrsti odjeće koju muslimanke trebaju nositi na javnim mjestima, itd. Posebno se žučne rasprave vode oko   “pokrivanja ženskog lica“. Ukratko, među najfrekventnijim pitanjima u medijskom tretiranju islama pomalja se i pitanje  “ženske odjeće“, one  koju muslimanka mora/treba nositi.  Kad smo kod ove  “ženske“ teme, prisjećam se ogromne literature o  “ženskom pitanju“ (često pod onim stereotipnim naslovom “položaj žene u islamu“ – wad‘u l-mar’ati fi l-islam), kao da je žena u islamu puki predmet, pa je nekako predmetnut pred muškarca i treba mu se odrediti položaj!   Oslovili su  ovo pitanje  podjednako i muslimanski  i nemuslimanski  autori (najčešće muškarci!) u devetnaestom i dvadesetom stoljeću. Kad su muslimanski autori posrijedi,    literatura koju su oni producirali pokušala je da pokaže i dokaže (najčešće apologetski)  sljedeće: A) Islam je sjajan u svome odnosu prema ženi (majci, kćerki, sestri, supruzi, tetki, itd.), ali su muslimani (muškarci) izdali  i napustili “pravi islam“, pa su tako napustili  i “pravi odnos“ prema ženama. B) Razlog što su muslimani (muškarci) napustili  “pravi islam“ jeste slijepo oponašanje bivših autoriteta ili taklid, a   taklid se naročito jasno pokazao u kolonijalizmu, itd. Drugim riječima, prvo je muslimane osvojio taklid, a onda ih je osvojio kolonijalizam i  Zapad, itd. Te su dvije navedene skaline uvijek spominjane kao prve, a onda su muslimanski autori (muškarci, zapravo muškarčine!) davali beskrajno duge recepte kako se vratiti tamo, u ono prvo i pravo, nepatvoreno doba islama, kako razotkriti primjere, uzore i modele iz tog uzornog doba za današnje emancipiranje ili oslobođenje (muslimanske) žene (tahriru l-mar’ati fi l-islam). A, zapravo, prava su pitanja sljedeća:  A) Kad su to muslimani (muškarci), u toj potrazi za  “pravim islamom“, ponudili da im muslimanke budu ravnopravne sugovornice i intelektualne partnerke? B) U čijem se to ropstvu našla muslimanska žena? Odgovor je samo jedan. U ropstvu muškaraca muslimana. (Kako su muslimani muškarci bili osvojeni od kolonijalista, jedino čime su oni, muslimani muškarci,  mogli vladati – bile su žene muslimanke). Krug dekadence se morao tako zatvoriti, muslimanka je kao najslabija karika morala biti još više potlačena. C) Ovdje slijedi i jedno posve  sporedno   pitanje: Kad je to došlo doba, kad su to nastupili dani,  i zašto su uopće osvanuli na bijelome svijetu, pa su muškarci muslimani pomislili da su vlasnici svojih žena, gospodari svojih kćerki, suvlasnici svojih sestara? Šta je lijek za ovakav odnos prema muslimanskim ženama? Ima li izlaza?  Ima, naravno. Potrebno je da muslimanke (pro)govore o sebi, da tumače svoju vjeru, da tumače sebe u svojoj vjeri, islamu. Potrebno je da se formira muslimanska ženska elita, da oslovi svoj položaj, da se osposobi za svoj svijet fetvi, rekli bismo. I da ukine muškarca (muškarčinu!) muslimana kao svoga portparola. Daj Bože!  Ali, pisac ovih redaka je pesimista u tom pogledu (druge ćemo poglede zasad zanemariti).  Na kraju ovog Uvoda s tugom   kažem i ovo: Dugo je godina  i stoljeća    na sceni  “islam muškarčina“.   Kao da muslimanke ne sačinjavaju pola muslimanskog čovječanstva. I kao da se dragi Bog svojim darovima poruke Kur’āna nije objavio i tom dijelu čovječanstva. Ovaj moj tekst o statusu čovjekova lica u izvorima islama jeste moj skromni pokušaj da pomognem i ženama muslimankama, ali i svima drugima, posebno muslimanima “muškarčinama“,  u pravilnijem  razumijevanju danas toliko razvikanih tema o hijābu, burki, niqābu, zaru, faraji. I. Lice na razini riječi i značenja Riječ wajh (vedžh) u Kur’ānu,  svetoj knjizi islama, ima sljedeća značenja: a)Wajh u značenju LICE. Na primjer wajhu–llah ili Božije Lice, u stavku:   “Bogu i Istok i Zapad pripada! Gdje god da se vi okrenete, tamo Božije Lice je!“[1] Čovjekovo lice se, npr. spominje u sljedećoj cjelini Kur’āna: “Lice svoje vjeri [aqim wajhaka li d-díni] pravoj ti okreni!“[2] b) Wajh u značenju POČETAK nečega, recimo wajhu n-nahar znači  “početak dana“.  “A jedna skupina sljedbenika Knjige veli: “Vjerujte početkom dana...“[3] c) Wajh kao NAKLONOST, LJUBAV (npr. oca prema sinovima, roditelja prema svojoj djeci). Wajhu abikum znači “ljubav/naklonost vašega oca“.[4] d) Wajh kao Božije ZADOVOLJSTVO/NAKLONOST. U specifičnim Kur’ānskim sintagmama wajh veoma često označava Božije zadovoljstvo čovjekom, odnosno ljudima, njihovim dobrim djelima, postupcima, itd. Među ostalima za ovo ima nekoliko najuočljivijih primjera: Kur’ānska sintagma Li wajhi –llāh doslovno znači  “radi Božijeg zadovoljstva“, npr. veli se: “Mi vas [siromahe] samo radi Božijeg zadovoljstva/naklonosti (li wajhi –llāh) hranimo!“[5] U mnogim varijacijama ovo ili slična značenja spominju se i u Kur’ānskim sintagmama yurídúna wajha –llāh (“ljudi koji Božiju naklonost žele“),[6] zatim ibtigā’u wajhi rabbihi (“težiti/zaslužiti, ili, pak, čeznuti za naklonošću/zadovoljstvom Gospodara svoga“).[7] Kad god je riječ wajh u Kur’ānu spomenuta u doslovnom značenju LICA, ukazuje se ili na Božije Lice (wajhu-llāh), ili na čovjekovo lice (wajhuk), odnosno lica ljudi (wujúhakum). Drugim riječima, ne postoji nijedno mjesto   u Kur’ānu gdje se upotreba riječi wajh (u značenju LICA) koristi zarad toga da se ukaže na primjer na  “lica/lice životinja“, i tome slično. II. “Estetika“ čovjekova lica u Kur’ānu Postoji nekoliko  “svjetova lijepog“  u Kur’ānu: a) svijet kosmosa, b) svijet Prirode, c) svijet eshatologije, d) svijet čovjeka, itd. Taj začudni svijet čovjeka   na stranicama Kur’āna   opisan je kao veličanstveno bogatstvo ljepote, kao jedna veličanstvena riznica sklada. Kur’ān ovo ističe i kad govori o čovjeku na Ovom svijetu, ali i kad govori o veličanstvenim eshatološkim scenama koje pokazuju čovjeka na Sudnjeme Danu, potom u Raju (al-Jannah) ili Paklu (Jahannam),  u raznolikim prilikama. Ograničavajući se u ovoj dionici našeg eseja   na temu čovjekova lica na Ovom svijetu, treba napomenuti da Kur’ān prebogato spominje ne samo ljudsko lice kao cjelinu, već i dijelove ljudskog lica: uši, oči, usta, itd. Npr. “Zar mu [čovjeku] nismo podarili oka dva (‘aynayn), i jezik (lisan) i usne dvije (šafatayn)?!“[8] Komentatori Kur’āna tvrde da se ovim ukazuje na vidljive fenomene, ukrase i znakove (āyāt) Božijeg stvaranja na čovjeku.[9] Motiv  “vesela oka“ ili  “oka koje je radosno“,  “to jest, vedro oko“, spominje se prije svega u vezi sa Merjemom (Djevicom Marijom).  “Budi vesela oka (qarrí ‘aynā)!“[10] –   melek/anđeo poručuje Merjemi. Sam kontekst ovdje ukazuje da joj melek/anđeo ovo govori s ciljem da tu radost svoga lica Merjema treba da  pokaže ljudima koje će ona uskoro susresti, a koji su posumnjali u njenu čednost. Dakle, na Merjemi nema nikakva niqāba, feredže, burke, ona ide radosna i ozarena lica, i   u naručju nosi svoga sina Isā’a (a.s.)! Fenomen otvorenog i glasnoga smijeha spominje se u vezi sa Božijim poslanikom Sulejmanom, koji se “nasmijao glasno (fa tabassama dāhikan)...“[11] Dakako, smijeh dolazi sa raskrivenog lica, osobene geste lica u svoj svojoj ozarenosti saučestvuju u činu radosti, prate ljudski (i samo ljudski) čin smijeha. Životinje se ne smiju, one nemaju lice na način kako lice ima čovjek. Jedan drugi, znameniti osmjeh o kojem Kur’ān govori jeste osmjeh gospođe Sare (fadahikat),[12] žene Ibrāhima, Božijeg poslanika, kad je bila obradovana (fabaššarnāhā) da će, iako u poodmakloj dobi, roditi sina Ishāqa.[13] I ovo je jedno od mnogih mjesta u Kur’ānu gdje se fenomen radosti povezuje sa raskrivenim ljudskim licem i osmjehom na njemu. Veoma je znakovito da se u Kur’ānu ljude (jednako i muškarce i žene) poziva da  “okrenu svoja lica“ Hramu Svetome (fa wallú wujúhakum šatrah).[14] Impozantnost ovog Kur’ānskog zahtjeva i danas vidimo na hodočašću u Mekku i za vrijeme hadža, kad su i žene i muškarci, otkrivenih lica,  okrenuti prema Ka‘bi! Također, Kur’ān razglašava da radost pobožnosti ostavlja tragove na ljudskim licima, ti su tragovi vidljivi na vidljivim, raskrivenim  ljudskim licima (símāhum fí wujÛhihim min asari s-sujÛd).[15] Naravno, ljudska lica   u Kur’ānu    opisana su i kao mjesta/otoci tuge na Ovom svijetu, kao mjesta potištenosti, namrštenosti. Za samog Božijeg poslanika Muhammeda (a.s.)   kaže se da se, jednom prilikom, namrštio (‘abasa).[16] Motivi žalosti (al-huzn) spominju se kao vidljivi fenomeni na ljudskom licu na nekih trideset mjesta u Kur’ānu. Također, žalost se često povezuje sa pobožnošću.  Vidljivo se naglašavaju “suzne oči i tuga“ (wa a‘yunuhum tafídu mina d-dam‘i hazanan),[17] taj motiv spomenut  je u vezi sa siromašnim a pobožnim ljudima.  Sva ova mjesta Kur’āna razumljiva su samo ukoliko je riječ o raskrivenom ljudskom licu, licu koje nije ničim zastrto! III. Kur’ānska eshatologija: Ozarena lica naspram tužnih lica U opisu   stanovnika Raja (Jannat) fenomeni radosti, “estetika“ ozarenosti i vedrine na nepokrivenim ljudskim licima opisani su još intenzivnije. Upravo o tome sada treba kazati nekoliko riječi. Sudnji dan opisan je kao vrijeme  “kad jedna lica budu svijetljela, a druga lica budu tamnjela“.[18] Motiv bjeline (...tabyaddu) na ovom mjestu znači ozarenost, radovanje Raju. Ne misli se ovdje ništa  u rasnim kategorijama, ne aludira se ovim na bijelce! S druge strane, motiv crnosti (...taswaddu) označava potištenost, tugu i strah od Pakla. (Ovom   crnošću, dakako, ne misli se na crnce.) Ozarenost i radost, kao i tuga i žalost, vidljivi su samo na raskrivenim licima ljudi, muškaraca i žena. Kur’ān ovdje posve jasno govori o raskrivenim licima. Prema iznesenom, širok je spektar Kur’ānskih riječi kojim se opisuje radost ili tuga na ljudskim licima u vrijeme velikih događanja Sudnjega dana i drugih eshatoloških zbivanja. Svugdje su ta ljudska lica, o kojima Kur’ān veoma dirljivo govori,   r a s k r i v e n a. Evo samo nekih sintagmi. “Blistava lica“ (wujÛhun nādiratun) spomenuta su u veličanstvenom prizoru Sudnjega dana, kad će dobri ljudi gledati u svoga Gospodara, tako je ovdje spomenut motiv  “u Boga zagledanih ljudskih lica“ (ila rabbihā nāzirah).[19] Motiv  “smrknutih lica“ (wujúhun bāsiratun), jer su u očekivanju velike nesreće (fāqiratun) i strahota Jahannama (Džehennema/Pakla), spominje se u Kur’ānu u iznimno dirljivim riječima.[20] Znakovito je da Kur’ān spominje i   “ozarena lica“ ljudska (wujúhun musfiratun), kao i  “nasmijana lica“ (wujúhun dāhikatun), te  “radosna lica“ (wujúhun mustabširatun).[21] Ovdje se posebno treba istaći uzvišena moralna i visoka estetska ljepota žena “stanovnica Raja“. Opisi njihovih lica   začuđujuće su snažni i dojmljivi. Tako se spominju žene “kratkotrajnih/bljeskovitih pogleda“ (qāsirātu t-tarf), ističe se da su one  “očiju krupnih“,  “krupnooke“ (‘ín).[22] Ćud tih ljepotica je prekrasna (khayrātun hisānun).[23] Bilo bi besmisleno ovako opisivati ove divne stanovnice Raja ukoliko su im lica zakrabuljena na bilo koji način! U vezi sa Kur’ānskim opisima eshatoloških događaja istaknimo da se u veoma negativnom kontekstu spominju “ljudska lica koja će biti prekrivena prašinom“ (wa wujúhun yawma’izin ‘alayhā gabaratun), takva lica će  “prekrivati tamnina“ (qataratun).[24] Očito se iz ovih opisa vidi da je stav Kur’āna negativan spram tako zastrtih lica. U jednoj Kur’ānskoj slici Bog prijeti da može  “izbrisati osobenosti/zasebnosti ljudskih lica“ (natmisa wujúhan), štaviše, može ih  “izvratiti ili unatrag izvrnuti“ (naruddahā ‘alā adbārihā).[25] Dakako, zato što Bog jeste milostiv(an), On to neće učiniti, nego se ovim, nesumnjivo, afirmira pojedinačna zasebnost svakog lica, njegova autonomnost i nepovredivost. U Kur’ānu i predanjima iz Hadisa posve se jasno uočavaju   vedre    scene iz kojih se nazire radost ljudi zato što Bog ima i što On jeste, te što pred njima, stvorenjima, On rasprostire prostranstva nade! Ovdje ćemo, ukratko, prepričati jedno Hadisko predanje o razgovoru između Boga i čovjeka, posljednjeg čovjeka koji će ući u raj (ujedno: moguće je da je ovaj čovjek   “posljednji koji izlazi iz Pakla“, jer mu je dragi Bog oprostio).  Naime, ovo predanje nam je značajno jer u njemu se govori o  “Bogu koji se osmjehuje“ (fa dahika ’llāhu). Predanje govori o čovjekovoj radosti u susretu  sa ljepotama Raja. Bog pita tog čovjeka koji posljednji ulazi u Raj:  “Ako ti podarim ovo i ovo iz Raja, nećeš li pitati za nešto drugo?!“   “Neću!“ – uvijek odgovara čovjek. Ali, avaj, čovjek uvijek hoće ono ljepše, ono bolje. I kako god dobije jedno mjesto u Raju, traži da vidi druga mjesta, koja mu se čine sve ljepšim i ljepšim, itd. Tada se Bog nasmijao ovim čovjekovim željama (fa dahika ’llāhu).[26] Iz dosadašnjeg izlaganja, prema Kur’ānu i Hadisu je posve   jasno nekoliko sljedećih polazišta: Prvo: I Kur’ān i Hadis nude prevalentan  utisak da su došli na Ovaj svijet sa vijestima koje treba da obraduju čovječanstvo. Ta se uzvišena radost treba  vidjeti na ljudskim licima.  Štaviše, Kur’ān donosi jednu eshatološku scenu u kojoj se kaže kako će  “pred Boga na Onom svijetu doći svaki čovjek, sa svojim svjedokom, pa će Bog tada dati da se sa ljudskih pogleda  s k i n e    koprena (fa kašafnā ‘anka gita’aka),  e  da bi tako pogled svakog čovjeka bio oštar!“[27] Nema sumnje da se ovdje u Kur’ānu u iznimno pozitivnom kontekstu govori o raskrivanju ljudskog lica! Drugo, prema Kur’ānu, čovjekovo je lice i na Ovom i na Onom svijetu – bez zara, bez burke, bez feredže, bez niqāba. Ono je estetski uzvišeno, kao takvo je raskriveno, jer - na njemu su najvažnija “komunikativna“ čula čovjekovog bića: oči, uši, nos, usta,  itd. Treće, čovjekovo lice   u Kur’ānu se spominje u moralnom i emocionalnom odnosu kao iznimno duhovan dio ljudskog tijela. (Leđima se ne možemo nasmijati ili mrštiti! Niti se smijemo/mrštimo stomakom, prsima, stražnjicom, i sl.!) Samo je na licu snažno vidljiva radost, ozarenost, vedrina, ali i tuga, jad, potištenost, sjeta i žalost. Kur’ān, prema tome, snažno ističe komunikativnu ulogu čovjekova lica. Kad se, npr. u suri an-Núr kaže: “I reci [o Muhammede] vjernicama da obore   svoje poglede!“[28]  - posve je jasno da se taj imperativ može, smisleno i logično, uputiti samo  u vezi onih pogleda koji dolaze sa raskrivenih lica, kao i u vezi onih pogleda koji gledaju u raskrivena lica! Četvrto, Kur’ān ističe  “obrednu ulogu“ čovjekova lica, to lice se kao raskriveno suočava sa Hramom Svetim, k tome, najuzvišeniji čin islamske  “molitve“ (namāz, salāt), to jest sajdah (spuštanje lica na tle), obavlja se raskrivena lica. Tamo, u položaju ničice, stiču se i dobijaju tragovi pobožnosti na našim licima. O tim tragovima Kur’ān s oduševljenjem govori. Kaže da su oni vidljivi na licima dobrih ljudi. Peto, semitske religije, niti ikoje religije svijeta ne povezuju pojam nagosti sa ljudskim licem. U Kur’ānu i Hadisu nemamo niti jedno mjesto gdje se ljudsko lice tretira kao dio tijela koji je  “nag“ ili “go“! IV. Komentari Kur’āna o otkrivenom licu Kur’ān oslovljava važnost odjeće i spominje neke njene vidove. Ali, niti iz Kur’āna (kao ni iz Hadisa) mi ne dobijamo zaokruženu sliku u vezi sa specifičnim i strogim oblicima ili kodeksima odijevanja u islamu, bilo za muškarce ili za žene.[29] Ono što se iz Kur’āna i Hadisa vidi kao strogi zahtjev jeste – pristojnost (taqwā) u čovjekovom odijevanju. Prema Kur’ānu,  libās je odjeća ili haljine općenito, ali i (moralna) zaštita u metaforičkom smislu. Na primjer, “žene/supruge su libās/haljine vama muževima, a vi (muževi) ste   libās/haljine njima (svojim ženama)“ - (hunna libasun lakum wa antum  libasun lahunna).[30] Thiyāb je odjeća u najširem smislu, npr. Poslaniku Muhammedu (a.s.)   naređuje se: “A ti odjeću svoju očisti!“ (Wa thiyābaka fa tahhir!).[31]  Ukrasna odjeća (zínatun) ili ukrasi spominju se u VII. suri kao nešto što nije zabranjeno, kao što nisu zabranjena ni lijepa jela.[32] Nakit (hilyatun), npr. biserje koje se vadi iz mora, spominje se u XVI. suri.[33] I   riječ  ríšun,   koja se samo jednom spominje u Kur’ānu, označava ukrasnu odjeću, gizdu naprosto.[34] Muške košulje spominju se u Kur’ānu pod nazivom sarābíl (“koje vas čuvaju od vreline“),[35] ali riječ sarābíl označava i oklope (“koji vas u borbi vašoj štite“).[36]  Drugi, mnogo frekventniji i prefinjeniji naziv za košulju u arapskom jeziku, koji Kur’ān također koristi, jeste qamís. U XII. suri uvijek je riječ o Yúsufovoj/Josipovoj (a.s.) košulji, a posebno impozantan spomen te košulje vidljiv je u sceni u kojoj njegova zavodnica trga/dere Yúsufovu košulju  “straga“.[37]  Naziv jalābíb (množina od jilbāb) spominje se u značenju ženskih haljina (ili ženskih ogrtača). Vjerovjesniku Muhammedu (a.s.)   zapovijeda se da  “rekne ženama svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika – neka spuste haljine svoje (yudnína ‘alayhinna min jalābíbihinna), niz svoja tijela, da bi se tako pokrile.[38] U vezi sa jalābíb (ili ženskim haljinama) treba spomenuti i riječ khumur (ženske ogrtače, haljine, duža vela). Ovu riječ Kur’ān samo jednom spominje (sura XXIV:31.): “I nek’ velove svoje [khumuruhunna]  spuste niz grudi svoje!“[39] Naziv hijāb, danas mnogo poznata i medijski razvikana riječ, u Kur’ānu se uopće ne spominje kao pokrivalo za kosu žene, već označava pregradu, prevoj, prevlaku, sklonište, pribježište, zid, i slično. Samo na jednom mjestu hijāb se u Kur’ānu spominje u vezi sa ženama Poslanika Muhammeda (a.s.). Naime, u XXXIII. suri, u stavku 53., govori se o nekoj vrsti  “protokola“  ili  “procedure ulaska kod Poslanika Muhammeda (a.s.)“, pa se kaže: “A kad od njih (Poslanikovih žena) vi nešto tražite, iza zastora (min warā’i hijābin) to od njih tražite!“[40] Ovim se moralno svjetuje sve one koji dolaze do soba gdje je stanovao Božiji Poslanik Muhammed (a.s.) da ne narušavaju privatnost njegove obitelji. Iz svih navoda Kur’āna  koji se odnose na odjeću,  ne može se zaključiti da postoji bilo kakva dužnost obligatnog ili bilo kojeg drugog načina pokrivanja čovjekova lica, muškoga ili ženskoga. Pogotovo se ne može, ni u kom slučaju, zaključiti da je niqāb (zar, burka, feredža) nešto što je središnja stvar islama, nešto oko čega se vrti sve u islamskoj vjeri, kulturi i civilizaciji! Ovdje je veoma važno navesti Kur’ānsku sintagmu libāsu t-taqwā što znači  “odjeća bogobojaznosti“. Wa libāsu t-taqwā dālika khayr –  “Ali, odjeća bogobojaznosti je odjeća najbolja.“[41] Naime, tu   odjeću bogobojaznosti (libāsu t-taqwā), a ne neku drugu,  Iblís (sotona) je prvo strgnuo sa Adama i Eve (Adema i Havve) u Raju. Drugu odjeću je, potom, lahko bilo skinuti s njih! Nakon toga bili su protjerani iz Raja! U suri an-Núr (XXIV:31.) spominje se važan izuzetak od pokrivanja ženskoga tijela, naime sintagma illā mā zahere minhā koja znači -  “ne treba biti pokriveno ono [od ženskog tijela] što je ionako spoljašnje/vanjsko“. Šta znači  “ono što je ionako spoljašnje“? U klasičnim djelima islamskog mišljenja koja se mogu svrstati u jedno široko polje  “antropologije islama“, npr. u knjigama al-Ikhwān al-Safā’  i  Ibn Sínāa (Avicena), sva objašnjenja nagosti (‘awrah) ili spolovila (saw’āt) vezuju se, u najvećem broju datih tumačenja, isključivo za područje čovjekovih spolnih organa i za mjesta izlučivanja izmeta. U svih sisara, a ne samo u čovjeka, i spolovilo   i mjesto izlučivanja izmeta na neki su način udaljeni od glave i od lica. Slavni komentator Kur’āna, az-Zamakhšarí,  ni na koji način ne povezuje pojam nagosti za ljudsko lice. Kad az-Zamakhšarí tumači suru al-A‘rāf (VII:22-23) on kur’ānsku riječ saw’āt (stidna mjesta, spolni organi) tumači riječju nagost ili ‘awrah. Kur’ānsku sintagmu badat lahumā saw’ātuhumā  az-Zamakhšarí doslovno tumači riječima fa zaharat lahumā ‘awrātuhumā (“pokazaše se Ademu i Hawwi njihova spolovila, stidna mjesta“).[42] Dodatni dokaz da se lice žene, kao ni muškarca, ne ubraja u ‘awrah  nalazi se, također, u samom Kur’ānu. Naime, Adem i Hawa su lišćem rajskim pokrivali samo svoja stidna mjesta (‘alā ‘awrātihimā li yastatirā bihā),[43]  a nisu lišćem pokrivali svoja lica. Takvih predanja naprosto nema. V. Otkriveno lice i otkrivene šake Dakle, pokušamo li odgovoriti na pitanje šta je to  “što je ionako spoljašnje/vanjsko“ na čovjekovu tijelu a što se spominje u Kur’ānu (XXIV:31.) – možemo kazati da   postoji opći konsenzus komentatora Kur’āna da tu spadaju  lice, ruke do iza članaka i noge do iza članaka. Prema apsolutno najvećem broju komentatora Kur’āna lice čovjekovo nema odjeću. Znameniti komentator at-Tabarí (umro 923.) tvrdi da je obredni ceremonijal hadža u Mekki najveći dokaz da lica žena i muškaraca, kao ni ruke, ne treba pokrivati niti zastirati. Prema at-Tabaríju, to što Kur’ān imenuje “onim što je ionako spoljašnje“ jesu lice i ruke.[44] On na ovom mjestu veoma često spominje   lice i ruke (kaffān wa wajh) žene kao ono  “što je ionako spoljašnje“. Az-Zamakhšarí (umro 1144.) spominje potrebu da, npr. ruke žene (lā tajidu buddan min muzawalati l-ašyā’i biyadayhā) i lice žene  (wa mina l-hajati ilā kašfi wajhihā) budu otkrivene.[45] Ibn Kathír (umro 1373.) u svome komentaru Kur’āna navodi predanje od Božijeg poslanika Muhammeda (s.a.w.s.) u kojem daje upute Esmi, kćerki Abu Bakra, da punoljetna žena može imati otkriveno lice i ruke do članaka.[46] U zaključku (i u kontekstu burnih medijskih rasprava o burki, niqabu  i  feredži u Evropi i u muslimanskom svijetu) potrebno je kazati sljedeće: -Lice ljudsko je iznimno uvaženo u islamskim vrelima, Kur’ānu i Hadisu. -Islam u svojim izvorima nigdje ne bilježi, niti  poznaje bilo kakvu primjenu maske. -U dijalozima u hadiskim zbirkama uočavamo razgovore između muškaraca i žena iz prvih pokoljenja islama. Dozivaju se po imenu. To ne bi mogli činiti da su im lica bila prekrivena, jer   naprosto se ne bi prepoznavali. -Ako je islamski svijet, ako je muslimansko čovječanstvo danas, nekoja vrsta “živoga i življenoga Kur’āna u kulturi i civilizaciji islama“, onda je najmanji zajednički imenitelj prepoznatljivosti muslimanske ženske odjeće – mahrama. Na Bliskom i Srednjem istoku mahrama je također i opći zajednički znak kulturalnog prepoznavanja i samih kršćanki. Mahrama ne pokriva lice, već samo kosu. -Veliki putnici islama, npr. Ibn Jubayr i Ibn Batuta boravili su u Mekki   davnih vremena, ali i u mnoštvu drugih tradicionalnih gradova islama.    Zapazili su da apsolutno najveći dio muslimanskog čovječanstva živi i obavlja obrede raskrivenih lica. -Naravno, ljudska prava štite i one koji (koje) žele hodati pokrivena lica. Mi nipošto ne plediramo ni za kakve zakonske ili bilo koje druge restriktivne mjere protiv žena koje žele hodati u niqābu. Jedino što smo htjeli pokazati ovim našim esejom jeste: Praksa pokrivanja čovjekova lica ne može se opravdati izvorima islama, Kur’ānom i Hadisom. (Sažetak) U ovom eseju autor se bavi opisom ljudskog lica u Kur’ānu i Hadisu, te dimenzijama toga opisa: fizičkim, estetskim, etičkim, a u kontekstu savremenih rasprava o  “pokrivanju“ ljudskog lica, napose  “pokrivanju“ lica žena muslimanki. Autor u ovom eseju polazi od pretpostavke da je čovjek u izvorima islama opisan kao lijep, Kur’ān govori o ljepoti čovjeka. Na velikom broju mjesta Kur’ān ističe čovjekovo tijelo kao  “nakit“ čovjeka, itd. Autor se bavi  “idejom lijepog u izvorima islama“ a u kontekstu ukupne pojave i fenomena čovjeka. U vezi s tim, autor dovodi do riječi pitanje statusa  “maske“ u islamu, te tvrdi da  autohtone islamske kulture i mikrokulture ne poznaju  “upotrebu maske“. Posebno se u ovom eseju raspravlja o tzv. tasatturu ili pokrivanju ljudskog lica. Autor u ovom eseju ima u vidu savremene evropske rasprave i probleme u vezi sa   “muslimanskom“  i   “islamskom“ nošnjom, napose ima u vidu zakonsko reguliranje (ili zabranu) nošenja dijelova odjeće kojima se pokriva ljudsko lice.