Ivan Lovrenović

Sažetak: Esej tretira historijsku zasnovanost i faktičnost radnje romana “Što pepeo priča“ Dževada Karahasana, kao i historijske saodređenosti i determiniranosti mnogih njegovih likova. Malikšah kao seldžučki sultan, potom vezir Nizamul-Mulk, osnivač zloglasnih asasina Hasan es-Sabah, astronom, filozof i matematičar Omar Hajjam..., sve to su likovi romana koje Karahasan iz njihove davne historijske faktičnosti oživljava i transponira u efikasno domišljenu književnu fiktivnost. Radnja romana smještena je uglavnom u potonjim desetljećima XI. i u prva desetljeća XII. stoljeća, osim znamenitih historijskih likova,  koji su među sobom savremenici, tu su i mnoge historijske pojave tog doba kao što su ezoterička učenja, ismailizam, šiizam, sunizam, krvožedni asasini (ḥaššāšīn), perzijanstvo (aš-šuʻūbiyya), arapstvo (al-ʻaṣabiyyya), qarmaṭiyye, islamski univerzalizam. Sve to na stranicama ovog romana doživjelo  je svoje mnogolike transpozicije iz historije u književnu imaginaciju i fikciju. Osobita draž ovog romana i u tome je što na posredan način, ali vrlo intenzivno, oslovljava i naša duhovna raspoloženja vremena.

Ključne riječi: Omar Hajjam, Nizamul-Mulk, Hasan es-Sabah, Seldžuci, Isfahan, Bagdad, el-Kahira, Nišabur.

Uvod

Vrhunski napisan roman “Što pepeo priča“ Dževada Karahasana u svojoj formi  je trilogija, sastoji se od tri velike cjeline ili, rekli bismo,  tri romana (“Sjeme smrti“, “Utjeha noćnog neba“ i “Miris straha“)  objedinjena u jednom mega-romanu. Izdanje koje mi konsultiramo izišlo je 2019. godine u izdavačkoj kući Connectum u Sarajevu, u lijepo urađenom dizajnu i opremi, na 567 stranica kojima treba dodati i Rječnik (str. 569-573). Književnoj javnosti u nas i u inostranstvu poznato je da Dževad Karahasan (1953-2023) ima mnoga remek-djela, između ostalih i ona romaneskna, tako da roman “Što pepeo priča“ zaslužno staje na policu uz njegove druge romane, npr. “Šahrijarov prsten“, “Istočni diwan“, “Noćno vijeće“.

1. “Što pepeo priča“ -  roman o Omaru Hajjamu

Imamo u vidu mnoge rizike kad god se u jednom književnom djelu žele pronaći historijski korijeni fabule, povijesni konteksti naracije,  slojevi i planovi ʼrazvoja radnjeʼ saodređeni sa nekom epohom. U tumačenjima književnosti uvijek postoje teškoće u istraživanjima historijskih ličnosti, faktičnosti historijskih pojava i njihovih uzdizanja u imaginativne i fiktivne slojeve književnih djela. Naime, koliko god nam historija pomaže u odgonetanju detektiranja glavnih i sporednih junaka, osnih vremena i epoha oslovljenih u nekom književnom djelu, toliko nam i odmaže. Između ostalog to je i zbog toga što je imaginacija pisca slobodna, njegov stvaralački čin imaginiranja mijenja, na neki način unatrag, samu tu historiju od koje polazi. I tako dalje.

Karahasanov roman “Što pepeo priča“ djelo je koje svojim umjetničkim postavom nije zatvoreno niti saodređeno jednom historijskom epohom na koju bi se gledalo kao na jedno zastalno i zatrajno ʼdogođeno vrijemeʼ, kao na prošlost koja je prestala, i koja više nije ʼotvorena za budućnostʼ. Tako je i sa likovima u romanu “Što pepeo priča“. Naime, i kad bi se konzistentno izmijenila sva “historijska imena“ na njegovim stranicama, roman “Što pepeo priča“ opet bi se čitao kako se čita i sada – kao remek-djelo književnosti, kao vrhunska književna naracija i fikcija kojoj historija služi kao kućni prag od koga počinje putovanje, ali mu se može uvijek i vratiti.

Usudimo li se ustvrditi da je Dževad Karahasan svoj roman “Što pepeo priča“ namijenio i evropskoj /zapadnoj/ publici, ali i čitateljstvu u savremenom Iranu, Turskoj i arapskom svijetu, treba kazati da upravo kroz historijsko plijevljenje tema, likova i planova romana dolazimo do važnih uvida u književne postupke koje je pisac realizirao s ciljem da poruke njegovih djela budu univerzalno recipirane. Tako pisac, da bi sugerirao naukovnu povezanost Ibn Sīnāa (Abū ʻAlīja al-Ḥusayna ibn ʻAbdillāha,  980-1037., na Zapadu znamenitog Avicenne) sa Omarom Hajjamom (1048-1131), u roman uvodi Hajjamova podsjećanja na djela slavnoga liječnika Er-Razija,[1] latinskog Rhazesa, čija su medicinska djela u osnovi Ibn Sīnāove medicinske nauke.  K tome, Karahasan poseže za svojim podsjećanjima na veliko obrazovanje Omara Hajjama:

“On [Hajjam] je naravno pročitao sve velike učitelje među liječnicima; Er-Razija, Ibn Sinu i Ebul-Kasima zna takoreći napamet, ali se umjetnošću liječenja nije praktično bavio, jer su ga i njegove sklonosti, a i vanjske okolnosti, uputile prema matematici i astronomiji.“[2]

Er-Razi se u historijskim djelima punim imenom spominje kao Abū Bakr Muḥammad ibn Zakariyyā ar-Rāzī (865-925),[3] latinski izvori spominju ga kao Rhazesa. Njegova djela iz medicine izvršila su nemjerljivo veliki utjecaj na Ibn Sīnāa.[4] Također, imamo li u vidu maloprije naveden Karahasanov pasaž, izvjesnog Ebul-Kasima se, po svoj prilici, historijski može detektirati kao Abū al-Qāsima Ḫalafa ibn al-ʻAbbāsa az-Zahrāwīja (936-1013),[5] latinskoga Abulcasisa, koji je živio i radio u muslimanskoj Španiji i koji je napisao veliki broj djela iz medicine, između ostalih i ona o hirurgiji. Iz ovog Karahasanova pasaža doznaje se da je Omar Hajjam spomenut kao onaj koji je u svome vremenu čitao najkompetentnija djela iz medicine i na njima se obrazovao. Naravno, ta činjenica piscu Karahasanu ne treba kao historijska, već da bi objasnio medicinske dovitljivosti glavnoga junaka Omara Hajjama: On pomoću ezoteričkog pijetla otkriva kradljivicu nakita, pomoću leta ptica doznaje prognozu vremena, pomoću ustajalog zečijeg mesa dokučuje koliko dana treba da se u njemu razviju otrovne supstance i otruje onaj koga se želi otrovati, itd.

Spram historijskih i povijesnih kontekstualiziranja i saodređivanja jednog književnoga djela treba uvijek imati u vidu oprez. Taj oprez sličan je onoj vrsti suzdržanosti i rezerve koje je mnogo puta izrazio Vladimir Jakovljevič Prop (Владимир Яковлевич Пропп, 1895-1970)[6] u svome djelu “Historijski korijeni bajke“. Naime, istinsko književno djelo sa svojih stranica ne nudi puku doksografiju, iako doksografsku ravan u ovoj ili onoj mjeri ono može sadržavati ili na nju računati. Književno djelo kroz svoja umjetnička kazivanja, a koja oslovljavaju ʼdublji smisaoʼ povijesti,  u svojoj primarnoj misiji i kroz imaginaciju na vidjelo iznosi dramu ljudskog postojanja, događaje u dušama ljudi, oslovljavanje ʼtransvremenih istinaʼ i zbudova koji nanovo i uveliko simbolički traju sa svakim novim čitanjem romana.

Moglo bi se kazati da je roman “Što pepeo priča“ Karahasanovo djelo o stvarnoj historijskoj ličnosti, slavnome Omaru Hajjamu (1048-1131), ali “Što pepeo priča“ niti je historija, niti je biografija Omara Hajjama, niti, pak, puka hronika o slavnom autoru Rubāʻiya. Naravno, to je nešto što je lahko znati, to je nešto što elementarno razlučuje književna od historijskih djela, književne od historijskih narativa i bavljenja stvarnošću. Baš stoga stranice koje slijede govore o Karahasanovom majstorstvu u pripovjedačkom preinačavanju jednom dogođenih zbudova historije, majstorstvu njihovog transponiranja u uvijek nova “događanja“  /u/  književnosti na mnogim planovima duha i imaginacije.

Neporecivo je da, uz svoje duhovne, mističke, filozofske, umjetničke, fikcijske dimenzije, roman “Što pepeo priča“ ima i svoje relacije koje se, tek izvanjski, lahko detektiraju u faktičnosti historije. Nema sumnje da je, kao glavni narator ovog romana, Dževad Karahasan slijedio načelo pronalaženja onog što je u historiji tačno, a što u isti mah ne znači da je historijski istinito u mjeri u kojoj je to sve ʼumjetnički istinitoʼ i ʼimaginacijski rastezljivoʼ na stvarnosti koje pisac izvanredno izmišlja i uspostavlja na stranicama svoga djela.

Karahasanovo djelo “Što pepeo priča“ roman je o Omaru Hajjamu kao o osobi koja je uzdignuta na razinu glavnoga lika, o Karahasanovim recepcijama Omara Hajjama. Karahasan itekako ima u vidu Hajjama kao liječnika, filozofa, astronoma, pjesnika, književnika, dvorjanina, matematičara, onoga koji je izradio novi kalendar  za Seldžučko carstvo (trajalo od  X. do XIII. stoljeća). Manje ili više, “Što pepeo priča“ govori o svim ovim ʼljudskim dimenzijamaʼ Omara Hajjama na način da ih elementarno posuđuje iz historije kao okvir za njihovu preinaku i transponiranje u prava mnoštva skladno povezanih književnih  perspektiva i imaginacija. U ovom Karahasanovom romanu Omar Hajjam je pr/oživljen  još jednim životom, gotovo 900 godina nakon njegove smrti (1131). O Omaru Hajjamu iz XXI. stoljeća, i iz Karahasanova romana, govorićemo nekada kasnije. Sada treba tek preliminarno ukazati na  “faktičnosti historije“ u romanu “Što pepeo priča“, a koje su Karahasana impresionirale.

2. Omar Hajjam kao dvorski astronom

Kao što smo rekli, uz sve rizike bavljenja historijom  i detektiranjem historijskih događaja u nekom književnom djelu, ovaj esej traži da se u romanu “Što pepeo priča“ raskriju neke neosporne historijske tačke i uporišta.  Na samom početku romana Karahasan nenametljivo ispisuje neke godine po hidžretskom kalendaru, recimo kaže da “ima dana koji nisu trebali osvanuti“[7] nekom čovjeku, navodeći da je “četvrtak, 16. šabana 469. godine“[8] (po hidžri) za Omera Hajjama baš jedan takav dan, jer tog dana ubio se njegov prijatelj Sali. Još jedan od datuma koje Karahasan navodi je i “petak, 10. Ramazana 471. godine,“[9] kad je Isfahan, prijestonica Seldžučkog carstva, osvanuo u svečanom raspoloženju, kad se trebalo

“slaviti stupanje na snagu novog kalendara, najtačnijeg i najboljeg kalendara što ga je ikad bilo, koji su dvorski astronom Omar Hajjam i njegovi suradnici izradili za velikog sultana Malikšaha.“[10]

Prema historičaru islamske kulture i civilizacije, Marshallu G. S. Hodgsonu (1922-1968), seldžučki sultan Malikšah vladao je od 1072. do 1092. godine, naslijedio je sultana Alp Arslana, koji je vladao od 1063. do 1072. godine.[11]  Sa svoje strane Philip K. Hitti (1886-1978), poznati historičar arapskog i islamskog svijeta, dovodi u vezu Omara Hajjama i sultana Malikšaha[12] upravo s obzirom na izradu novog kalendara, remek djela Omara Hajjama:

“Od seldžučkih sultana je Jalāl al-Dīn Malikshah potpomagao astronomske studije. On je osnovao god. 467 (1074-5) u Raju ili u Nejsaburu opservatoriju u kojoj je u građanski kalendar bila uvedena važna reforma koja se zasnivala na tačnom određivanju dužine tropske godine. Za obavljanje reforme starog perzijskog kalendara on je u svoju novu opservatoriju pozvao čuvenog ʻUmara al-Khayyāma, koji je rođen u Nejsaburu između 1038. i 1048. god.,  gdje je i umro 1123-4.[13] ʻUmar je svijetu poznat, u prvom redu, kao perzijski pjesnik i slobodni mislilac. Vrlo malo ljudi zna da je on bio prvorazredan matematičar i astronom. Istraživanja al-Khayyāma i njegovih saradnika imala su za rezultat stvaranje kalendara koji je nazvan po njegovom patronu al-Taʼrīkh al-Jalālī. On je mnogo tačniji od gregorijanskog kalendara. Ovaj posljednji u 3.330 godina griješi za jedan dan, dok al-Khayyāmov vjerovatno griješi u nekih 5.000 godina za jedan dan.“[14]

Prema Karahasanu, svečana promulgacija Hajjamova kalendara bila je u “petak, 10. Ramazana 471. godine,“ autor romana pripovijeda da se svečanost održala u najvišem sjaju i po vladarskom protokolu:

“Sultan [Malikšah] i njegov vezir [Nizamul-Mulk] (...) su sjedili desno od Hajjama, od ranog jutra su primali čestitke i slušali pohvale od domaćih i stranih uglednika, od izaslanika raznih vladara i uglednih kuća, od bogatih i siromašnih podanika Malikšahovih...“[15]

U romanu se veza Omara Hajjama i glavnoga vezira Nizamul-Mulka[16]  temelji na historijskim podacima, Nizamul-Mulk (1018-1092) je bio Perzijanac, dugo vremena je obavljao najviše izvršne /vezirske/ funkcije za dvojicu seldžučkih sultana, Alp Arslana i Malikšaha. Historijski je nesporno da je vezir Nizamul-Mulk glavna ličnost u promoviranju sklada između Turaka, Perzijanaca i Arapa u Seldžučkom carstvu, optirao je za neku vrstu islamskog univerzalizma u vjeri, kulturi i civilizaciji. To mu je pošlo za rukom kroz mudru vladavinu, razvoj naučnih i obrazovnih institucija, bolnica, izgradnju puteva. Poseban uspjeh Nizamul-Mulk imao je izgradnjom nekoliko univerziteta nazvanih imenom Niẓāmiyya ili ʼsistemske školeʼ, najpoznatiji takav univerzitet bio je podignut u Bagdadu.

Pisac tvrdi da su na svečanost proglašenja novoga kalendara u Isfahan došle mnoge znamenite ličnosti:

“Iz Bagdada je došao veliki Muhammed el-Gazali, koji se već sada mogao dičiti počasnim nadimkom obnovitelja vjere.“[17]

Ovaj Karahasanov sporedni lik  pojavljuje se ovim imenom nekoliko puta u romanu “Što pepeo priča“, njegovo puno ime je Abū Ḥāmid Muḥammad ibn Muḥammad aṭ-Ṭūsī al-Gazālī (ili al-Gazzālī, 1058-1111), bio je Perzijanac, znameniti teolog, filozof, vjerski autoritet, branitelj većinske obredoslovne škole ahlu s-sunna u islamskom svijetu, zagovornik pomirenja mističkih i vjerozakonskih škola islamskog mišljenja. U jednom važnom periodu al-Gazālī je pripadao  profesorskom zboru Niẓāmiyya univerziteta u Bagdadu, potom se predao misticizmu i poduzeo putovanja između ostalog i u Jerusalem i Damask. Kao i Omaru Hajjamu, i al-Gazālīju je vezir Nizāmul-Mulk bio mecena i prijatelj. El-Gazālījevo djelo “Savjeti vlastima“ (Naṣīḥatu l-mulūk) može se smatrati jednim spomen djelom posvećenim Nizamul-Mulku.[18]

Dževad Karahasan, potom, spominje još jedno slavno ime, komentatora Kurʼāna El-Zamahšerija:

“Iz Nišapura je došao njegov [Hajjamov] najdraži učitelj El-Zamahšeri i javno pročitao pismo imama Hibata el-Muvaffaka puno pohvala i dobrih želja njegovom učeniku Hajjamu...“[19]

U obavezi da damo puno ime El-Zamahšerija, treba reći da ga historijska djela oslovljavaju kao Abū al-Qāsima Maḥmūda ibn ʻUmara al-Zamaḫšarīja (1075-1144), poznat je i pod nadimkom Ğār Allāh (džārullāh) ili ʼBožiji susjedʼ, jer je svoj komentar Kurʼāna (al-Kaššāf – Raskrivatelj /značenja i smislova Kurʼāna/) napisao u Mekkanskom hramu.

Iako je Omar Hajjam znatno stariji od El-Zamahšerija (Hajjam je rođen 1048., a El-Zamahšeri 1075),  usljed potreba koje pridolaze iz postava radnje romana “Što pepeo priča“, Karahasan naziva El-Zamahšerija “najdražim učiteljem“[20] Omaru Hajjamu. Historijski nije nemoguće da je El-Zamahšeri u Isfahanu prisustvovao objavljivanju Hajjamova kalendara. Prema djelu “The Great ʻUmar Khayyam“, godine 1074., sultan Malikšah

“pozvao je Hajjama da reformira perzijski solarni kalendar“ (“In 1074, Sultan Malik Shāh invited Khayyām to reform the Persian solar calendar.“).[21]

Vratimo li se El-Zamahšeriju, historijski podaci govore da je on počeo pisati vrlo rano te su njegova teološka, komentatorska, jezikoslovna, prozodijska i druga djela mogla doći do Omara Hajjama u Isfahan ili Nejsabur. Dakako, period nakon 1100. godine itekako je mogao pružiti priliku obojici, i El-Zamahšeriju i Hajjamu, da se intenzivno druže, jer Hajjam je u XII. stoljeću poživio više od tri (umro je 1131), a El-Zamahšari više od četiri desetljeća (umro je 1144).

Kad smo kod Hibata el-Muveffaka (tako ga Karahasan imenuje), riječ je, po svoj prilici, o Hibat Allāhu ibn Muḥammadu al-Muwaffaqu, profesoru u Nejsaburu, angažiranom branitelju islamskog pravovjerja. Osim što se može reći da je al-Muwaffaq (el-Muveffak) stariji savremenik Omara Hajjama, teško je utvrditi kad je doista živio. Kao što je to slučaj i u književnoj transpoziciji prijateljstva imeđu El-Zamahšerija i Hajjama, tako Karahasan nastoji da, uvođenjem profesora Hibata el-Muveffaka, istodobnim vremenom poveže trojicu studenata medrese u Nejsaburu: Omera Hajjama, Nizamul-Mulka i El-Hasana ibn Muhammed es-Sabaha (Ḥasan aṣ-Ṣabāḥ) u jednu priču ili legendu koju je Evropom posebno raširio Edward Fitzgerald (1809-1883), slavni prevoditelj Hajjamovih Rubāʻiyya na engleski. Toj legendi o “tri medresanska druga“ vratićemo se domalo kasnije.

Opisujući scenu svečanog proglašenja Hajjamovog kalendara,  at-Taqwīm al-Ğalālī ili at-Taʼrīḫ al-Ğalālī, kako se u literaturi naziva taj epohalni izum, posezanjem za historijom i književnom fikcijom Karahasan opisuje prve redove i najuglednije zvanice:

“Počasna mjesta su, na podijumu pored sultana, velikog vezira i Hajjama, dobili Muhammed el-Gazali, veliki učitelj koji je s halifinim izaslanicima doputovao iz Bagdada, pored njega jedan mladi matematičar i astronom, koji je prije desetak dana doputovao iz El-Kahire, s pozdravima i dobrim željama od fatimijskog halife i s bogatim darovima među kojima su se isticali spisi Ebu Alija Ibn el-Hejsemija o optici i astronomiji, a lijevo od El-Gazalija mjesto je dobio Ibn Badždže, učenik i nasljednik velikog El-Farabija. Odmah uz podijum bili su članovi velikog i malih divana, namjesnici glavnih pokrajina Seldžučkog carstva, zapovjednici najvažnijih vojnih jedinica, kadije i imami glavnih gradova Carstva...“[22]

Prividno se ovim pasusom Karahasan zadržava u historiji koja pokriva platno vremena potonjih decenija  XI. i prvih XII. stoljeća. Dajući nam informacije u književnoj formi i romanesknoj imaginaciji, Karahasan nas upoznaje i sa historijskom faktičnošću, naime sa tri glavna uporišta moći u tradicionalnom svijetu islama u XI. i XII. stoljeću. Prvo, tu je Seldžučko carstvo (trajalo od XI. do XIII. stoljeća),  radnja Karahasanova romana detektira Isfahan  kao prijestonicu ovog carstva, jedno vrijeme u Isfahanu boravi Omar Hajjam, glavni lik romana. 

Seldžučko carstvo tek formalno priznaje dinastiju ʻAbbāsija u Bagdadu i tamošnjeg halīfu (ʻAbbasijska dinastija je vladala od 750. do 1258). Ali, uz Isfahan i sultane Seldžuke, te Bagdad i halife ʻAbbasije, treće snažno žarište moći je Fatimijski halifat (909 - 1171) čiji je glavni grad od 973. bio Kairo. Fatimijski halifat u biti je bio šīʻijski, vladari su tvrdili da su porijeklom ili rodbinskom lozom od hazreti Fatime, kćerke Božijeg poslanika Muhammeda, a.s. Na vješt način Karahasan opisuje da su između ove tri državne moći, između prijestonica Isfahana, Bagdada i El-Kahire (kako on naziva Kairo), vladali mir i blagostanje, sve to za života Nizamul-Mulka. Ali, zloglasni Hasan es-Sabah išao je u El-Kahire i obučavao se u ezoteričkim učenjima i u ismailijskoj (šiijskoj) propagandi – Karahasan to ističe nekoliko puta u romanu oslanjajući se na historijske izvore koje je crpio. El-Kahire tako postaje, prema romanu, jedan subverzivni centar koji protura učenja protivna ehli sunijama.

Iz  naprijed navedenog pasaža iz Karahasanova romana jedan redak posebno je zanimljiv:

“lijevo od El-Gazalija mjesto je dobio Ibn Badždže, učenik i nasljednik velikog El-Farabija.“[23]

Ibn Badždže je, također, historijska ličnost, riječ je o Abū Bakru Muḥammadu ibn Yaḥyāu ibn aṣ-Ṣāʼigu at-Tūǧībīju (1085-1138), zvanom Ibn Bāǧǧa (Ibn Badždže), u latinskom svijetu poznatom kao Avempace. Bio je filozof, bavio se i astronomijom, muzikom, botanikom, fizikom, poezijom; po Karahasanovim riječima “učenik i nasljednik velikog El-Farabija.“  Ibn Badždže je porijeklom iz islamske Španije, iz Zaragoze (današnji Aragon), umro je 1138. u Fezu u Maroku. Posežući za književnom fiktivnošću koja se ne mora podudarati sa historijskom faktitivnošću, Karahasan dovodi ovog španskog filozofa u Isfahan, na proglašenje Hajjamova kalendara.

I Karahasanova napomena da su na svečanost proglašenja novoga kalendara u Isfahanu iz El-Kahire doneseni  

“spisi Ebu Alija Ibn el-Hejsemija o optici i astronomiji,“[24]

ima za cilj povezati /na historijskoj ravni/ naukovne tradicije najvažnijih gradskih središta “zlatnoga doba islama“. El-Hejsemija, kako ga Karahasan naziva, historijska djela spominju pod punim imenom Abū ʻAlī al-Ḥasan ibn al-Ḥasan ibn al-Hayṯam (965-1040), slavni optičar, astronom i matematičar, na latinskom Zapadu poznat kao Alhazen. Kako je živio prije glavnih protagonista romana “Što pepeo priča“, el-Hejsemija Karahasan uvodi u predivnu salu u Isfahanu tako što spominje da su iz El-Kahire donesena njegova djela. I ovdje romanopisac skladno povezuje historijsku faktičnost i književnu fiktivnost.

3. Priča o ʼtri medresanska drugaʼ

Kako smo iz dosad izloženog mogli vidjeti, od svih historijskih ličnosti u romanu “Što pepeo priča“ tri su  najistaknutije opisane. Naime, one su najviše  prisutne u zapletima radnje: Omar Hajjam (1048-1131), El-Hasan ibn Muhammed es-Sabah (1050-1124) i Nizāmul-Mulk (1018-1192). Kako je vidljivo sa mnogih stranica romana “Što pepeo priča“,  Karahasan rasvjetljava Omara Hajjama kao  liječnika, filozofa, astronoma, pjesnika, književnika, dvorjanina, matematičara, onoga koji je izradio novi kalendar. U romanu imaju dionice gdje Karahasan ʼdopuštaʼ Omaru Hajjamu da izlaže svoje medicinske, astronomske, filozofske, matematičke... teorije i poglede.

Zloglasni osnivač asasina Hasan es-Sabah javlja se na početku “Utjehe noćnog neba“,[25]  Karahasan ga uvodi u roman na stranicama gdje opisuje svečanost objavljivanja novog kalendara. Da bi izrazio svu kontroverznost Hasana es-Sabaha, romanopisac spominje svesrdne preporuke koje El-Zamahšeri, slavni komentator Kurʼāna, daje za es-Sabaha. Istovremeno, Karahasan izvještava da El-Muveffak, kao nekadašnji profesor Hajjamu, es-Sabahu i Nizamul-Mulku, upozorava da es-Sabah, uz sve svoje znanje i visprenost,  nije osoba od poštenja, niti od povjerenja, te ga se treba čuvati, pogotovo mu ne treba dopustiti da na dvoru Seldžuka dobije službu.

Iz romana doznajemo da su El-Zamahšerijeve preporuke za Hasana es-Sabaha, saopćene Omaru Hajjamu, o es-Sabahu govorile  kao o ʼsigurno najsposobnijem mladićuʼ[26] s kojim je El-Zamahšeri

“imao posla otkako je Hajjam napustio njegovu školu. Brze misli, precizan u govoru, radoznao i spretan u prepiranju, sposoban da uvjeri i povede za sobom, majstor u pobijanju tuđih argumenata – to je Hasan.“[27]

Karahasan kroz misli Omara Hajjama o Hasanu es-Sabahu saopćava i onu njegovu suprotnu stranu:

“Velike sposobnosti često idu s velikim karakternim nedostacima, pa je tako i kod Hasana. Njegovi najveći nedostaci su vlastoljubivost i nepostojanost u vjeri. On će danas strasno tvrditi jedno, a za pet dana na život i smrt braniti upravo suprotno mišljenje, ako mu je to od koristi ili mu se tako prohtije.  (...) Za sve je sposoban i sve će uraditi ako bi time mogao zadiviti i za sebe vezati nekoga, makar mu taj neko i ne bio osobito važan. Ali je sigurno vlastoljubivost njegov glavni problem, tu je upravo nezasit, kad bi vladao svim ljudima on bi poželio da zavlada i biljkama, pa stijenama i mrtvim stvarima... Zato je važno da dobije neki posao u blizini velikog vezira Nizamul-Mulka, koji zna vladati i zna obuzdati želju da vlada, a pogotovo zna obuzdati one koji bi da vladaju bez obzira na to jesu li za tog posla ili nisu.“[28]

Također, preko Omara Hajjama glavni narator Dževad Karahasan upoznaje nas da profesor Hibat el-Muvaffak šalje panične poruke kako Nizamul-Mulku (tako i samom Hajjamu!) da se treba/ju čuvati ružne naravi Hasana as-Sabaha. Puštajući da se radnja romana razvija unutar historijskih koordinata, romanopisac kaže:

“Ali stari Muvaffak ne voli Hasana [es-Sabaha], snokta je odbio svaki razgovor o tome da ga preporuči svom bivšem učeniku i sadanjem veziru [Nizamul-Mulku]. Gore bi bilo pustiti njega [Hasana es-Sabaha] da dođe blizu vlasti, nego leptira pustiti do svijeće, tvrdio je stari Muvaffak. Svijeća spali leptira i time je stvar okončana, jer svak dobije ono što je zaslužio. Štetu od leptirove ljubavi sa svijećom trpi samo onaj koji je prejako žudio i nije se znao obuzdati. A blizina vlasti će u Hasanu zapaliti vatru od koje će svi imati više štete nego on, jer on je jedan od onih opakih ljudi koji svojom vatrom pale sve oko sebe a sami nikako da izgore.“[29]

Na istoj stranici Karahasan prepričava razgovor dvojice znamenitih profesora, El-Zamahšerija i El-Muvaffaka, prvi traži da se Hasanu pomogne, drugi to  “snokta odbija“.[30]  I doista, prema onom što čitamo dalje u Karahasanovom romanu, glavni i sporedni zapleti će se u druga dva dijela ove trilogije (“Utjeha noćnoga neba“ i “Miris straha“) odvijati oko onoga što čini Hasan es-Sabah i njegove ubice  koje je historija označila kao ḥaššāšīne, u zapadnoj literaturi assasine, atentatore. Naime, u engleskom jeziku to assasinate znači “izvršiti atentat“, “ubiti“.[31]

O Alamutu, tvrđavi sjeverno od Teherana, gdje se utaborio Hasan es-Sabah, napisano je obilje historijskih i književnih djela. Roman “Što pepeo priča“ u samom je vrhu književnih oslovljavanja Alamuta, as-Sabaha i asasina. U okeanima motiva, historijskih i književnih, obrađenih u arapskoj, perzijskoj i turskoj književnosti, Karahasan preuzima priču o “tri medresanska druga“, Nizamul-Mulku, Omaru Hajjamu i Hasanu es-Sabahu.

U perzijskoj literaturi ta priča je poznata kao  SARGOZAŠT-E SEYYEDENA (سرگذشت سیدنا), naime, Karahasan transponira historijsku faktičnost koja upućuje na to da su  Nizamul-Mulk, Omar  Hajjam i Hasan  es-Sabah nekada u medresi učili pred El-Zamahšerijem i El-Muveffakom.[32] Priča zvana SARGOZAŠT-E SEYYEDENA (سرگذشت سیدنا) veli da su se ʼtri medresanska drugaʼ tada dogovorila da onaj od njih trojice koji dogura do vlasti pomogne drugoj dvojici. Sudbina je htjela da Nizamul-Mulk bude na najvišim vladarskim položajima do samog seldžučkog sultana Malikšaha. Prema tome (a i prema priči i fikciji), Nizamul-Mulk je trebao da pomogne Omaru Hajjamu i Hasanu es-Sabahu. Vjerodostojnost ove priče “sar-gudhasht-i sayyyidnā /Tale of the Three Schoolfellows/“ istražio je pomno Harold Bowen.[33] Naravno, ova priča je vjekovima trajala i, to vidimo i po ovom Karahasanovom romanu, ona i dalje traje, iako se fakti historije ne mogu ni pomiriti, ni uskladiti, sa fikcijom književnosti.

Bilo kako bilo, polazeći od historije asasina, Dževad Karahasan je majstorski opisao strah i drhtanje koje su ove ubice izazivale u carstvu Seldžuka. I sam Omar Hajjam trpio je mnogo od njih, nije im htio pristupiti, a iz romana je nejasno da li je Hajjamova kćerka Lejla[34] doista umrla od “ledene kiše“ i prehlade, od koje je njezin otac nije mogao izliječiti, ili se radi o nekom tajanstvenom uplivu asasina, jer “Lejlino stanje se kretalo krajnje ćudljivo, gore-dolje, kao neka dječija igračka.“[35] O smrti, pak,  Hajjamove voljene žene Sukajne Karahasan nas, vještim pripovjedačkim postupkom, obavještava tek na kraju “Utjehe noćnog neba“:

“Kad se [Hajjam] vratio kući, zatekao je Sukajnu na podu. Mrtvu. Na tijelu nije bilo vidljivih rana, nigdje na podu nije bilo tragova povraćanja, koji bi upućivali na to da je otrovana. Ali ona je bila mrtva i on je čvrsto vjerovao da je ubijena.“[36]

Romanopisac posredno sugerira da je Sukajna umorena od asasinskih ubica, posred općeg terora i ubojstava koje su oni vršili, usred “mirisa straha“. Također, romanopisac nas izvještava da je i sam slavni vezir Nizamul-Mulk ubijen nekako u isto vrijeme kad i Hajjamova žena Sukajna:

“Nekoliko dana kasnije u grad [Isfahan] je došla vijest da je veliki vezir Nizamul-Mulk ubijen na drugom konaku od polaska iz Isfahana. Ubila su ga trojica u bijelo odjevenih momaka, sa čizmama i kaiševima preko grudi napravljenim od crvene kože.“[37]

Historijski podaci govore da je Nizamul-Mulk ubijen 1092. godine,

Prema informacijama koje daje romanopisac, kao i prema faktičnosti historije, Omar Hajjam se nije odazvao pozivima Hasana e-Sabaha da mu se pridruži u Alamutu. Iako se iz pisama Hasana es-Sabaha upućenih Omaru Hajjamu ne vide izravne prijetnje smrću, romanopisac nas upoznaje da je Hajjam živio pod teretima straha od moćne asasinske sile u XII. stoljeću.

To se posebno vidi iz trećeg dijela ove  trilogije. Naime,  na drugoj stranici “Mirisa straha“ romanopisac opisuje Hajjama (historijski izračun bi dao da se to dešava oko 1130. godine),  on se budi u Nišaburu, razmišlja o danu u kojem se probudio:

“Bilo bi pošteno da te zaobiđe dan koji sigurno nije svanuo tebi, ili da bar dopusti da ti njega izbjegneš“, napola je mislio a cijelim bićem osjećao Omar Hajjam, još uvijek žmireći i dobro znajući da će mu i ovaj put biti uskraćeno ono što on smatra poštenim. A njemu neće svanuti ni u ovom danu, koji sigurno nije svanuo radi njega, jer ništa na svijetu nije radi njega još od onog isfahanskog sumraka od prije četerdesetak godina, kad je našao svoju ženu Sukajnu s licem na podu njihove kuće. Od toga dana nijednom nije osjetio da je nešto, bilo šta, njemu ili radi njega – niti je njemu ili radi njega svanulo, niti je plod na stablu neke voćke sazrio radi njega, niti je neko radi njega i njemu nešto skuhao, niti je neka riječ izgovorena radi njega i upućena zaista njemu...“[38] 

4. Asasini, Seldžuci, ismailije, šiije, karmatije, sunije, al-ʻaṣabiyya, aš-šuʻūbiyya

U romanu “Što pepeo priča“, Dževad Karahasan opisuje, između ostalog, mnoge  vrste tzv. društvenih napetosti.  Prva kao da se sama od sebe podrazumijeva, ona se u XI. i XII. stoljeću nahodi među vladarima, moćnicima i prijestonicama (Isfahan, Bagdad, El-Kahire...). Mudri veliki vezir Nizamul-Mulk opisan je u romanu kao moćni čovjek i Perzijanac (Iranac) koji stišava “mnoge borbe za vlast“ i “mnoge volje za moć“.

Nizamil-Mulk je pravi predstavnik islamskog univerzalizma koji djelovanjem i savjetima nadilazi plemenska, jezička,  narodna i sektaška pripadništva i uobručenosti. U naraciji romana mnoge vrste napetosti Karahasan često ističe u prvom planu, one se posebno tiču natjecanja mnogih duhovnih, religijskih, sektaških,  da ne kažemo,  političkih i ideoloških snaga i pokreta u XI. i XII. stoljeću na velikom prostoru onog što se danas naziva Bliskim ili Srednjim istokom, gdje su vladali Seldžuci, ʻAbbāsije, Fatimije, prostoru koji danas geografski i državno pokrivaju Iran, Irak, Sirija, Liban, Egipat, Arabija, Turska, Izrael, Palestina. U dovođenju ovih napetosti do relevantne književne riječi, Karahasan poseže za faktima historije, često to čini na način tretiranja historije kao pukog polazišta za komlicirane i osebujne razvoje mnogih razina fabule kao i intenzivnih tkanja unutar fiktivnosti ovoga svog  romana.

Karahasan opisuje es-Sabaha kao onoga koji želi relativizirati onô islamskô Irana i ojačati predislamske zoroasterske tradicije,    dajući, k tome, određeni legitimitet vatropoklonicima, pa i podstaći restauriranje njihovih učenja. Govori i pisma Hasana es-Sabaha,  koje Karahasan donosi u svojim fikcijskim preinakama i preradama,  imaju upravo i tu vrstu “opasne ideologije“, iako se Hasan es-Sabah pretežno prikazuje kao onaj koji ustaje protiv seldžučke vlasti sa pozicija svojih sektaških učenja još uvijek utemeljenih u nekoj vrsti tumačenja islama na tradiciji opće šiijske, kao i njezine konkretne ismailijsko-nizarijske inačice.

Pa i Hajjamova punca Mirhonda, koji umire (što je na izvanredan način opisano u “Sjemenu smrti“) tako što otrovan izdiše u svojoj bogatoj kući u Isfahanu u prisustvu svoje tri supruge, Karahasan opisuje kao pravog “dehkana“ ili “potomka starog perzijskog zemljoposjedničkog plemstva“,[39] odnosno “konzervativnog čuvara perzijske tradicije koji živi sa zemljom i od zemlje...“[40] Na neki način, poručuje Karahasan, islamska tradicija je od sloja dehkana bila primljena samo na razini civilizacije, izvanjski. Dehkani su islam kao vjeru odbacivali, bili su neka vrsta stvarnih zoroastrovaca i, dakle, pripadali sloju koji se itekako mogao diviti Hasanu es-Sabahu.

 U romanu Karahasan, na način najbolje književnosti,  ispisuje stranice sa kojih se ukazuje na buntovništvo Hasana es-Sabaha. Još dok je es-Sabah bio državni činovnik u Isfahanu, mudri i staloženi profesor Hibat el-Muveffak iz Nišabura više puta je upozoravao na opasnosti koje vrebaju od es-Sabaha. Romanopisac donosi jedno pismo koje je Hibat el-Muvefak uputio Nizamul-Mulku:

“Ebul-Hasanu, velikom veziru s pravom nazvanom Nizamul-Mulk, u Isfahan, selam.

Čujem da se ne odvajaš od mog nesuđenog učenika El-Hasana Ibn Muhammeda es-Sabbaha, da si ga čak uzeo sebi za prvog savjetnika i svog povjerenika.

Čuvaj ga se! Taj je u stanju ukrasti jaje ispod budnog vuka. Kako? Ne znam,  ne zna ni vuk. Ali Hasan zna. Otkud jaje pod vukom? Ne znam, ne znaju ni vuk ni jaje, ali Hasan zna i on će ga ukrasti kad mu zatreba.

Povedi računa.

Imam Hibat Allah el-Muveffak, Nišabur.“[41]

Koliko smo mogli vidjeti iz  našeg plijevljenja romana “Što pepeo priča“, prvi spomen Alamuta[42] u ovom Karahasanovom romanu nalazi se na 388. stranici. Pisac tu saopćava kako je Hasan es-Sabah želio svoje asasinske pristalice osposobiti u mnogim borbenim vještinama:

“Zato je Hasan odlučio zauzeti tvrđavu Alamut u Elbrus gorju, pravo orlovsko gnijezdo u kojem njegovi momci mogu naučiti sve oblike borbe, ali i to kako da se penju uz liticu i spuštaju niz nju, da svladavaju planinsku bujicu i koriste njezinu snagu da bi štedjeli svoju, da čitaju let ptica i iz njega saznaju kakvo će biti vrijeme, šta se zbiva u daljini i druge stvari koje se iz njega mogu saznati.“[43]

U romanu “Što pepeo priča“ najizrazitije je opisana borba Hasana es-Sabaha i njegovih odreda smrti ili asasina protiv ehli sunnetskih vlasti koje simbolizira veliki vezir Nizamul-Mulk i Seldžučko carstvo. Karahasan priređuje izvanredne užitke svojim čitateljima u ʼtrilerskim opisimaʼ es-Sabahova krvničkog djelovanja iz Alamuta, pisac na mnogim stranicama sugerira da se sada Alamut javlja kao pandan Isfahanu, tajno es-Sabahovo carstvo iz Alamuta se širi i uzdiže naspram Isfahana i seldžučkog carstva.

Historijski gledano, fenomen asasina i Hasana es-Sabaha ne može se razumjeti bez fenomena ismailija i njihovih ezoteričkih učenja, a to znači jačanja šiija naspram sunija u onom što se danas naziva Bliskim i Srednjim istokom.[44] Karahasan je svoja historijska znanja i spoznaje vješto impregnirao u ovaj roman, on nije mogao biti napisan bez odličnog poznavanja ismailija i njihova izlaska u povijest.

Na ismailije ukazuju i mnoga naučna djela, na primjer Faroukh Mitha je u svojoj knjizi “Al-Ghazālī and the Ismailis“ (Gazali i ismailije),[45] ukazao na dugotrajno kvasanje šiijskih ideja i učenja, koje je svoj vrhunac doživjelo u XI. i XII. stoljeću. I kod naučnika Farouka Mithe i kod književnika Dževada Karahasana slavni imam el-Gazali prikazan je kao jedan od najistaknutijih seldžučkih (dakle ehli sunnetskih) teologa i autoriteta, predstavljen je kao onaj koji ustaje protiv bāṭiniyya ili konglomerata ezoteričkih sekti koje žele, često i posezanjem za okultnim učenjima, instalirati šiijske imame umjesto halifa i sultana.

Ne treba izgubiti iz vida da je Omar Hajjam živio u takvom vremenu kad su mnoge teologije i teozofije bile dovedene u pitanje, kad je itekako bila vidljiva borba dvije strane islama, šiijske i ehli sunnetske. Filozof i pjesnik Hajjam gnušao se spram tih teoloških i teozofskih cjepidlačenja, nešto od toga vidljivo je u njegovim Rubaijama (ar-Rubāʻiyyāt), ali temu “Karahasan i Hajjamove Rubāʻije“  ostavljamo za neku drugu priliku.

Ovaj roman Dževada Karahasana pokazuje još jednu vrstu napetosti, iako je ona tek efemerno vidljiva na njegovim stranicama, riječ je o dva književna, intelektualna i kultur(al)na pravca: aš-šuʻūbiyya i al-ʻaṣabiyya. Manje ili više, tokom VIII. i IX. pa do XII. stoljeća aš-šuʻūbiyya je davala prednost perzijskom jeziku i perzijskoj kulturi unutar velikog ʻAbbāsijskog carstva ili ḫalīfata, također aš-šuʻūbiyya je izražavala “antipatije prema islamu“ (“antipathies to Islam“).[46] Naspram pokreta aš-šuʻūbiyya  javio se pokret ʻaṣabiyya koji je davao prednost arapskom jeziku (kao jeziku Kurʼāna ili jeziku Božije Objave) te Arapima kao onima koji su, kako se tvrdi, iznijeli islam u svjetsku povijest i globalnu geografiju.

Naravno, oba ova pokreta djelovala su protiv univerzalnosti islama, samo sa različitih pozicija. Zanimljivo je da su upravo istaknuti Perzijanci bili oni koji su u ovo vrijeme očuvali univerzalnost islamske vjere, kulture i civilizacije. Na književan način Karahasan takvim prikazuje Omera Hajjama, a posebno Nizamul-Mulka, al-Gazalija, El-Zamahšerija i druge.

Na kraju treba reći da je u romanu “Što pepeo priča“ pisac Karahasan odabrao osno doba islamske kulture i civilizacije u kojem su se formirali važni vrtlozi svjetske povijesti islama. Ti vrtlozi  nisu prestali postojati ni danas.

Napomena autora: Ovaj esej u sažetoj formi saopćen je na književnoj manifestaciji “Slovo Gorčina”, 30. jula/srpnja 2023., u Stocu.

IZVORI I LITERATURA:

Bowen, Harold, “The sar-gudhasht-i sayyyidnā, the Tale of the Three Schoolfellows,“ objav. u The Journal of the Royal Asiatic Societyy of Great Britain and Ireland, Cambridge University Press,  oktobar 1931.   

Bujas, Željko,  Veliki englesko-hrvatski rječnik, III izdanje, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001.

Gazali, Ebu Hamid Muhammed, Savjeti vlastima, el-Kalem, Sarajevo, 2001.

Hitti, Philip K., History of the Arabs, Palgrave Macmillan, New York, 1970.

Filip Hiti, Istorija Arapa, s engleskog preveo Petar Pejčinović, izd. Veselin Masleša, Sarajevo, 1988.

Hodgson, Marshall G. S., The Venture of Islam, Conscience and History in a World Civilization,  II, The University of Chicago Press, Chicago i London, 1974.

Hodgson, Marshall G. S., The Order of Assassins, Mouton & Co, Printers, The Hague, 1955.

Mitha, Faroukh,  Al-Ghazālī and the Ismalis, A Debate on Reason and Authority in Medieval Islam, I. B. Tauris, The Institute of Ismaili Studies, London i New York, 2001.

Prop, Vladimir Jakovljevič, Historijski korijeni bajke, prevela Vida Flaker, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

Seyed-Gohrab, A. A. (urednik), The Great ʻUmar Khayyām, a Global Reception of the Rubaiyat,  Leiden University Press, 2012., p. 12.

[1] Ovo je vidljivo naročito u prvom odjeljku trilogije; “Sjeme smrti“ sadrži Hajjamove opservacije o medicinskim pogledima Er-Razija. Usp. Dževad Karahasan, “Što pepeo priča“, Connectum, Sarajevo, 2019., str. 27., te  mnoga druga mjesta.

[2] “Što pepeo priča“, 27.

[3] O Abū Bakru ar-Rāzīju šire u: Marshall G. S. Hodgson, The Venture of Islam, Conscience and History in a World Civilization,  II, The University of Chicago Press, Chicago i London, 1974., p. 363-365.

[4] O Ibn Sīnāu (Avicenni) šire u: Marshall G. S. Hodgson, The Venture of Islam, Conscience and History in a World Civilization,  II, pp. 170-175.

[5] O az-Zahrāwīju šire: Philip K. Hitti, History of the Arabs, Palgrave Macmillan, New ork, 1970., pp. 576-577.

[6] Usp. Vladimir Jakovljevič Prop, Historijski korijeni bajke, prevela Vida Flaker, Svjetlost, Sarajevo, 1990.

[7] Dževad Karahasan, “Što pepeo priča“, str. 7. (U tekstu dalje na ovaj roman pozivaćemo se samo navođenjem njegova naslova i stranice).

[8] Usp. “Što pepeo priča“, 7.

[9] “Što pepeo priča“, 191.

[10] “Što pepeo priča“, 192.

[11] Marshall G. S. Hodgson, The Venture of Islam, Conscience and Histor in a World Civilization,  II, The Universit of Chicago Press, Chicago i London, 1974., p. 44.

[12] Philip K. Hitti, History of the Arabs, Palgrave Macmillan, New York, 1970., p. 377. (“Of the Saljūk sultans, Jalāl-al-Dīn Malikshāh  patronized astronomical studies. He established in 407 (1074-5) at al-Rayy or at Naysābūr an observatory where there was introduced into the civil calendar an important reform based  on an accurate determination of the length of the tropical year. To this task of reforming the old Persian calendar he called to his new observatory the celebrated ʻUmar al-Khayyām. Born between 1038 i 1048 at Naysābūr, where he died in 1123-4, ʻUmar is known to the world primarily as a Persian poet and free thinker; very few realize that he was a first-class mathematician and astronomer as well. The researches of al-Khayyām and his collaborators resulted in the production of the calendar named after his patron al-Taʼrīkh al-Jalālī, which is even more accurate than the Gregorian calendar. The latter leads to an error of one day in 3330 years, whereas al-Khayyāmʼs apparently leads to an error of one day in about 5000 years.“).

[13] Napominjemo da je danas općeprihvaćeno da je Omar Hajjam živio od 1048. do 1131. godine.

[14] Filip Hiti, Istorija Arapa, s engleskog preveo Petar Pejčinović, izd. Veselin Masleša, Sarajevo, 1988., str. 343. 

[15] “Što pepeo priča“, 196.

[16] Puno ime Abū ʻAlī Ḥasan bin ʻAlī, općenito poznat kao Niẓām al-Mulk.

[17] “Što pepeo priča“, 194.

[18] Usp. Ebu Hamid Muhammed el-Gazali, Savjeti vlastima, el-Kalem, Sarajevo, 2001.

[19] “Što pepeo priča“, 194.

[20] “Što pepeo priča“, 194.

[21] A. A. Seyed-Gohrab (urednik), The Great ʻUmar Khayyām, a Global Reception of the Rubaiyat,  Leiden University Press, 2012., p. 12.

[22] “Što pepeo priča“,197-198.

[23] “Što pepeo priča“, 198.

[24] “Što pepeo priča“, 198.

[25] “Što pepeo priča“, 195.

[26] “Što pepeo priča“, 195.

[27] “Što pepeo priča“, 195.

[28] “Što pepeo priča“, 195-196.

[29] “Što pepeo priča“, 196.

[30] “Što pepeo priča“,196.

[31] Usp. Željko Bujas, Veliki englesko-hrvatski rječnik, III izdanje, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., str. 57.

[32] “Što pepeo priča“, 302.

[33] Usp. Harold Bowen, “The sar-gudhasht-i sayyyidnā, the Tale of the Three Schoolfellows,“ objav. u The Journal of the Royal Asiatic Societyy of Great Britain and Ireland, Cambridge University Press,  oktobar 1931., pp. 771-782.

[34] “Što pepeo priča“, 399.

[35] “Što pepeo priča“, 398.

[36] “Što pepeo priča“, 423.

[37] “Što pepeo priča“, 423-424.

[38] “Što pepeo priča“, 428.

[39] “Što pepeo priča“, 32.

[40] “Što pepeo priča“, 33.

[41] “Što pepeo priča“, 283.

[42] Odlično djelo o asasinima i Alamutu napisao je Marshall G. S. Hodgson, The Order of Assassins, Mouton & Co, Printers, The Hague, 1955.

[43] “Što pepeo priča“, 388.

[44] Sažet opis pojave i djelovanja asasina vidi u: Bernard Lewis, Asasini, prevela s engleskog Dženita Karić, izd. Connectum, Sarajevo, 2010.

[45] Farouk Mitha, Al-Ghazālī and the Ismalis, A Debate on Reason and Authority in Medieval Islam, I. B. Tauris, The Institute of Ismaili Studies, London i New York, 2001.

[46] Farouk Mitha, ibid., p. 37.