Ivan Lovrenović

Ovih dana iz štampe izlazi Hiljadu i jedna noć u izboru i prijevodu sa arapskog izvornika od reisu l-uleme Fehima ef. Spahe (1877-1942). Izdavačka kuća iz Zenice, Vrijeme, oživljava ovo Spahino remek-djelo nakon što je proteklo više od jednog stoljeća od njegovog prvog izdanja.

Pričanje kao življenje

Mnogo je tajni u pričama Hiljadu i jedne noći (Alfu layla wa layla), počevši od onih “formalnih” i “izvanjskih”, koje se odnose na dugu povijest postanka tog štiva, na prelazak iz njegovih usmenih u pisane forme, potom na prve urađene i uređene zbirke (ili “recenzije”) njihova opusa ili korpusa te, k tome, samih pitanja o njihovom mogućem autoru ili autorima, mjestima iskonskog začetka njihove fabule, epohe ili epoha širenja njihovih priča itd., sve do onih zakučastih zapitanosti i čuđenja o tajnama vezanim za “iznutarnju” strukturu Hiljadu i jedne noći, za opće karakteristike njihovih priča, veza i odnosa među njima, za njihov “pogled” ili “poglede na svijet”, a jednako tako tu je i veoma važno pitanje koje su to sve nutarnje kultur(al)ne moći nosile i koji su to civilizacijski pečati obilježili one književnosti naklonjene genije koji su na okupu držali ovu najzagonetniju zbirku priča koja se ikad pojavila (i još uvijek se pojavljuje) na zemaljskoj kugli i na svoj način moćno oslovila (i još uvijek oslovljava) čovječanstvo?

Široke su kapije na koje slušatelji i čitatelji Hiljadu i jedne noći stupaju u prvu, pa potom drugu, treću... priču, zatim u prave “okeane priča”, kako to za Hiljadu i jednu noć kaže Robert Irwin,[1] profesor arapskog jezika na univerzitetu u Cambridgeu. Ali, itekako je važan početak Hiljadu i jedne noći, tu se, naime, pripovijeda kako je bio neki car (ili kralj) Šahrijar koji je otkrio da ga, u vrijeme kad nije bio kod kuće, njegova žena vara. Kao i svaki moćni car ili kralj iz drevnih vremena, i car Šahrijar smjesta je naredio da se ubiju i njegova nevjerna žena i njezin ljubavnik. Potom je car Šahrijar, u stanju velike razočaranosti u žene, sebi nametnuo jedan okrutan običaj: svaku se noć ženio novom djevicom, a sutradan bi tu odabranu i netom razdjevičenu ženu – ubijao! Tako je potrajalo neko vrijeme dok se nije namjerio na kćerku svoga vezira, Šeherzadu (Šehrazad). Inteligentna i dovitljiva te nadasve mudra Šeherzada zamolila je svoga oca, Šahrijarova vezira, da je uda za Šahrijara. Smislila je svoju mudru namisao kako da sebe (i svoju sestru Dunjazadu[2]) odbrani od Šahrijarova mača; naime, ona bi svake noći započinjala pričati priču, pričanje je svaki put zaustavljala na najzanimljivijem mjestu, ostavljajući tako priliku caru Šahrijaru da poželi čuti nastavak priče sljedeće noći.

Dakako, nastavljanje pričanja za Šeherzadu značilo je produžavanje vlastitoga života. Tako je car Šahrijar, na kraju, nakon hiljadu i jedne priče, odustao od namjere da Šeherzadu ubije, štaviše obasuo ju je počastima i proglasio caricom (kako stoji u nekim verzijama Hiljadu i jedne noći).

U najkraćem, ova nas utemeljiteljska priča sprva Hiljadu i jedne noći uvodi u druge priče tog velikog svjetskog književnog kompendija. Dakako, zloguka je poruka te prve ili utemeljiteljske priče Hiljadu i jedne noći. Poruka nam je baš stoga saopćena već na samom početku i nedvojbeno glasi: Sve dok priča čovjek je živ! Mrtvi ljudi ne kazuju ništa ni sebi ni drugima, njih se više ne može dozvati. Ali, kako to pokazuje cjelina Hiljadu i jedne noći, čovjek ne pripovijeda samo riječima, već svim onim što čini za života: podizanjem i rušenjem carstava i država, zidanjem i rušenjem dvoraca, druženjem, ljubavlju i njezinim romansama, ratovanjima, putovanjima, pisanjima, trgovanjima... Kao da Hiljadu i jedna noć snažno želi da sve to čovjekovo (ali i ono što čovjeka oslovljava iz vidljivih i nevidljivih svjetova) zatvori i iznova otvori u jedno nepojamno mnoštvo priča. Jer, poruka Hiljadu i jedne noći je posve jasna, iako saopćena u formi jedne posebne tajne: I sam čovjek je priča koja ostane iza njega, čovjek je, na kraju krajeva, samo onaj trag koji ostavlja iza sebe, ona priča koju o njemu pričaju drugi.

Dakako, Šeherzada, Dunjazada, car Šahrijar, njegov vezir, njegovo carstvo itd., sve su to sada samo daleki i davni književni likovi utkani u veliko pričanje Hiljadu i jedne noći. Ne može se pouzdano kazati da se ona “faktička” historija Šeherzade i cara Šahrijara potanko znade, niti da ju se može po historijskim izvorima i savršenim istraživačkim metodologijama raskriti, dokazati i objelodaniti. Kao da nam Hiljadu i jedna noć poručuje da je ta potraga jedna zaludna rabota. Stoga je jedna od mnogih tajni Hiljadu i jedne noći baš ta da se ne može pouzdano povući demarkaciona crta između fikcije i historije. Mnogi su književni istraživači pokazali da i sama kompozicija Hiljadu i jedne noći želi, uveliko namjerno, pomutiti te jasne razdiobe između fikcije i historije i obeshrabriti nas u pokušajima da se to dvoje jedno od drugog razdvoji na način lučenja sna od jave.

Kada je nastao kompendij Hiljadu i jedna noć?

Dakako, mnogi su tragali za odgovorom na pitanje kada je nastala zbirka priča Hiljadu i jedna noć? Nakon oslovljavanja tog pitanja potrebno je reći da je tajna historije, te potom povijesti Hiljadu i jedne noći možda podjednako zamršena baš kao i tajna geografije Hiljadu i jedne noći. Ali, to ne znači da se o vremenu ili vremenima postanka i povijesnog trajanja Hiljadu i jedne noći ne može baš ništa određenije reći.

Koliko se danas znade, prvi pouzdan podatak o Hiljadu i jednoj noći jeste taj kad se ovo djelo, u nekoj svojoj pisanoj formi, spominje u takozvanom zlatnom dobu islama ili u ʻAbbasijskom halifatu, tačnije u Bagdadu sredinom desetog stoljeća po ʻĪsāu a.s. Naime, u tom davnom desetom stoljeću (ili prije gotovo jedanaest stoljeća) Bagdadom je kolao jedan fragment praverzije Hiljadu i jedne noći, donosio je priče iz Irana, Indije, Grčke..., a na perzijskom su to djelo zvali Hazār afsāna (Hiljadu priča).

Upravo je ovakvo svjedočenje o Hiljadu i jednoj noći zabilježeno 947. godine perom velikog muslimanskog polihistora El-Mesʻūdīja (rođen u Bagdadu 896, umro u Kairu 956), “arabljanskog Herodota”. Dakako, same priče iz zbornika Hazār afsāna imaju aromu jedne islamske ili, bolje reći, muslimanske sredine koja je svojim razvojem dostigla već poodmakle faze. To se vidi i po svjedočenju još jednog, jednako tako znamenitog stanovnika Bagdada iz desetog stoljeća, Ibn en-Nedīma (rođen u Bagdadu, godina rođenja pouzdano se ne zna, umro u Bagdadu 990). Učeni Ibn en-Nedīm u Bagdadu je imao svoju knjižaru (ili knjižaru svoga oca), znao je za hiljade knjiga, spominje ih u svome znamenitom Fihristu (Katalogu), a na jednom mjestu kaže da je neki El-Džahšijāri, također iz Bagdada, započeo sakupljati zbirku hiljadu popularnih grčkih, iranskih, indijskih i ostalih priča. Ali, El-Džahšijārīja je 942. godine pretekla smrt; pošlo mu je za rukom da sabere nekih četiri stotine i osamdeset priča.

Međutim, ovo pitanje vremena ili toga “kada” sežu prvi počeci pisanih “praverzija” Hiljadu i jedne noći mora u obzir uzeti i onu iznimno važnu tajnu usmenog ili, pak, usmenih življenja Hiljadu i jedne noći. Već milenijima Istok usmeno pripovijeda, posebno se islamski Istok istaknuo u tradicijama usmenih pripovijedanja.[3] Perzijske i arabljanske kulture jesu i kulture usmene riječi, one poznaju ljude, podjednako žene i muškarce, koji su usmeno pripovijedali priče. Naqqāl je čovjek koji pripovijeda ili koji prenosi (davne) priče drugim ljudima. Načelno gledano, naqqāl ne izmišlja priče, on ih samo preuzima od drugih i prenosi drugima. A zar i Šeherzada ne čini isto ili slično u Hiljadu i jednoj noći?! Ona ne izmišlja priče, ona samo kaže moćnome caru Šahrijaru da je do nje došla vijest ili priča o tome i tome. Potom Šeherzada oko doprle vijesti razvija svoju priču koju je također čula, priča se razvija kao što se oko sjemenke, ili iz nje, zameće nova biljka.

Prihvatimo li mogućnost tog dugog, usmenog trajanja Hiljadu i jedne noći, moglo bi se reći da začeci, ili prve usmene i utemeljiteljske praverzije ovih priča, svoje korijene puštaju već krajem sedmog stoljeća po ʻĪsāu, a. s., i to u područjima današnjeg Irana, Iraka, istočnih dijelova oblasti Šama (Sirije). Dakako, vjerovatni razvoj ove mnoge priče sporadično doživljavaju u vremenima uspostave Umejadskog halifata (661–750), kad je već krenula duhovna, kulturna i materijalna razmjena između Damaska, s jedne, i velikih gradskih središta Perzije, Indije i Kine, s druge strane. Ova će razmjena posigurno svoj zenit doživjeti za vrijeme dinastije ʻAbbāsija (750–1258).[4] Istraživači su nepodijeljeni u tome da su upravo u tom vremenu usmene verzije Hiljadu i jedne noći prešle u svoje mnogolike pisane verzije. Ipak, do stabiliziranja velikih korpusa pisanih verzija Hiljadu i jedne noći trebalo je još dugo čekati.

Važno je ovdje napomenuti da slavni “moderni” arapski historičar Philip Hitti (1886–1978) smatra da su Arabljanske noći ili Alfu layla wa layla svoju umnogome prepoznatljivu formu dobile u epohi “napretka nauke i književnosti” kod muslimana, to jest, okvirno, nakon 850. godine pa do kraja trinaestog stoljeća.[5]

Geografija Hiljadu i jedne noći

Oslovimo sada ono puko, geografsko porijeklo Hiljadu i jedne noći, ali koje je itekako važno. Kako se kaže u Enciklopediji Britanici[6], imena Šahrazad, Dunjazad, Šahrijar... jesu po svojoj formi perzijska ili iranska. Znači li to da je Hiljadu i jedna noć izvorno, i jedino, perzijska zbirka priča, i da tajnu njihove geografije treba odgonetati na širokim potezima iranske visoravni? Naravno da ne znači. Ako se pomno prate toponimi kao i rasplitanja i smjenjivanja raznolikih motiva u pričama Hiljadu i jedna noć, vide se, ili se naziru, tragovi, duh i aroma Irana, ali i Iraka, zemalja Šama, potom Indije i Egipta, ali i Turske, zatim zemalja Magreba (ili specifičnije Maroka), zatim hebrejske dijaspore Kaira, Bagdada, Damaska itd.

Pa ipak, Hiljadu i jedna noć zbirka je priča poglavito iz grada, zapravo više gradova, prije svega Bagdada, Kaira, Damaska... Čovjek i, zapravo, cijelo društvo Hiljadu i jedne noći uveliko su kulturni i civilizirani, oni kušaju i blagodati, i zla, i poroke visokog gradskog života. K tome, “teorijske” (teološke, filozofske, sufijske) rasprave koje se, tu i tamo, javljaju na stranicama Hiljadu i jedne noći jesu, tipično, gradske rasprave. Ambijent vrtova i ugodna života, zamaman žamor bazara i ljudska hitnja da se što više trguje – to sve, pa i više od toga, zatječemo kao snažan gradski pečat Hiljadu i jedne noći.

Tajna geografije Hiljadu i jedne noći pomaže nam da raskrijemo, ili barem naslutimo, kako je unutar mnogih gradskih sredina rastao korpus i obim ovih priča. Naime, kasnije verzije Hiljadu i jedne noći uključuju priče o muslimanskim sukobljavanjima s križarima, k tome, uključene su i priče koje su na Bliski i Srednji istok donijeli Mongoli.[7] Posve je jasno da je tada Damask (posebno iz doba dinastije Mameluka) igrao važnu ulogu u daljnjem proširivanju korpusa Hiljadu i jedne noći, onakvu kakvu su nekada imali Bagdad i Kairo.

Izum priče kao dodir sudbine

A sada dolazimo do možda najvažnije tajne korpusa Hiljadu i jedne noći, njegovih priča i njihove tematike. Priče Hiljadu i jedne noći proučavali su mnogi i to su činili polazeći s raznolikih teorijskih platformi: orijentalizma, psiohoanalize, strukturalizma, simbolizma, kazivanja hikāje... Štaviše, postoje i tzv. “terapeutska” tumačenja Hiljadu i jedne noći: Šeherzada svojim pričama “liječi i iscjeljuje” bolesnoga cara Šahrijara! Nažalost, te pravce proučavanja priča Hiljadu i jedne noći ovdje ne možemo osloviti, jer to nadilazi pozvanje i obim ovog našeg eseja.

Ipak, u većini studija o pričama Hiljadu i jedne noći počiva odgonetanje tajne samih tih priča. Kako to da je čovjek, inače, obuhvaćen pričom ili pričama – pitanje je na koje se mnogi odgovori nalaze na stranicama Hiljadu i jedne noći. I da li čovjek, u krajnjemu, izmišlja priče, ili, pak, njima biva naprosto obuhvaćen? I sama Šeherzada, ta koja pripovijeda priče, obuhvaćena je općom pričom Hiljadu i jedne noći – da se preživi i poživi sve dokle se može, dokle je ostavljeno, suđeno i određeno. U načelu je Šeherzada kako ona nutarnja tako i vanjska poveznica svih priča, a priče Hiljadu i jedne noći izviru jedna iz druge, nagovješćuju jedna drugu, i tako se sve nastavlja u bezbroj međuse uzglobljenih krugova. Baš stoga je ova stvarnost u kojoj se čovjek budi u pričama Hiljadu i jedne noći samo jedna skalina u nizu hijerarhijski ustrojenih mnoštava stvarnosti.

Naime, na stranicama Hiljadu i jedne noći priče izdašno nude raznolike svjetove koji se ulijevaju jedni u druge: snovi su stvarnost, a stvarnost se sanja; san i tumačenje sna često su jedna te ista stvar; vračari bronzu ili mjed pretvaraju u zlato; predskazanja su tu e da omoguće dolazak željene ili podesno “modelirane” budućnosti; svjetovi džina posve se miješaju sa svjetovima ljudi (neke priče kao da ukidaju razdiobna graničja među rodovima i vrstama); oni koji bježe od smrti zapravo bježe u smrt; sudbina je uvijek tu, baš kao i priča o tome kako sudbinu izbjeći (te je priča bolja što se sudbina “dulje odgađa”); čovjekova volja i Božija volja često se suprotstavljaju, ali se, napokon, i samo suprotstavljanje odvija po Božijoj volji; neki junaci priča Hiljadu i jedne noći nose čudotvorno prstenje, ali ono pomaže u skladu s odredbom sudbine itd. itd. Ukratko, u pričama Hiljadu i jedne noći pravi junak jeste upravo sudbina, kako je to rekao Novalis u jednom drugom kontekstu.[8]

Šta su još priče Hiljadu i jedne noći i o čemu? One su tajna koja se odgoneta, ali su i o tome da je važno znati prave riječi na pravome mjestu; prave riječi će nam podariti izlaz baš kao što nam i priče Hiljadu i jedne noći nude izlaz, makar onaj razonodni; dragocjeni pehar je tu da se nekada razbije, ma koliko se čuvao; vrata koja je smrtno opasno otvarati, neko će, ipak, morati otvoriti; od blaga i zlata dragocjenija je čudotvorna Aladinova lampa; ali, tu čudotvornu lampu treba posjedovati da bi se, na kraju krajeva, pronašli prečaci u ovoj oporoj stvarnosti pa i samo blago; ima razum i treba ga poštovati, ali se mnogo toga zbiva po “asocijaciji i sugestiji”; pripovjedač priča istovremeno je na rubu da bude i vračar, jer oba “trguju iluzijama”, ali, pravo pitanje jeste da li je život moguć bez iluzija; ovaj svijet i život na njemu toliko je ozbiljan, a nekada i surov, pa nam trebaju priče Hiljadu i jedne noći da nas poduče da se s tim pogibeljima često poigramo; stvarnost ne gledamo valjano ako u njoj ne vidimo i ono fantastično i magično; itd. itd.

Aktuelnost, draž, prijemčivost, dojmljivost... Hiljadu i jedne noći počivaju u mnoštvu tajni sadržanih u samim pričama, njihovim zapletima, grananjima fabule, iznenadnim “promjenama smjera same sudbine”.[9] To je jedan od razloga da Hiljadu i jedna noć sama po sebi ostaje tajna koja se ne uklanja čitanjem, već se njime zapravo i povećava. Pa i kad se priče Hiljadu i jedne noći čitaju kao zasebna i ekscerptirana izdanja (kako se često čini s pričama o Aladinu, Ali Babi i Sindbadu), ni tada ne jenjava snaga njihove tajne.

Hiljadu i jedna noć nije završena zbirka priča

Od islamskih i muslimanskih štiva pristiglih u Evropu i na Zapad svojom recepcijom samo Kurʼān ima primat nad Hiljadu i jednom noći. Druga štiva sa islamskog Istoka (izuzmemo li zanimanje za Rūmīja u dvadesetom i dvadeset i prvom stoljeću) za njima daleko zaostaju. Ko je sve u Evropi i na Zapadu uzimao iz Hiljadu i jedne noći? Bilo bi potrebno nekoliko desetaka godina da se svi preuzeti motivi istraže,[10] poslože i sistematiziraju, baš kao što još uvijek stoje neistražene čitave biblioteke prijevoda Hiljadu i jedne noći. Dakako, postoje vrijedna zasebna, to jest monografska, specijalistička djela koja obrađuju utjecaje Hiljadu i jedne noći na iznimne književne pojave na Zapadu, naprimjer na Goethea[11] i Rilkea.[12] Ali će još dugo vremena proteći dok se cjelovitije i detaljnije ne raskriju mnogolike recepcije Hiljadu i jedne noći na Zapadu.

Pa ipak, polazeći od Engleza Geoffreya Chaucera (um. 1400) i Anthonyja Hamiltona (1642–1720), Irca koji je preuzimao iz Hiljadu i jedne noći, dolazimo do Montesquiea koji je 1721. godine objavio svoja Perzijska pisma u kojima se vide utjecaji Hiljadu i jedne noći. Također, Voltaireovo djelo Zadig bremenito je motivima Hiljadu i jedne noći (potraga za srećom i sl.). U Evropi je uslijedio romantičarski pokret, on je u izobilju posezao za motivima Hiljadu i jedne noći. To se lahko vidi kod Goethea, Hugoa i mnogih drugih. Ali, ovdje se ne možemo baviti pojedinačnim duhovnim pokretima Evrope u književnosti i njihovom odnosu prema Hiljadu i jednoj noći.

Ipak, prigodničarskoj naravi ovog eseja bolje odgovara da ukratko nabrojimo tek neka znamenita imena evropske i zapadne književnosti, ljude koji su na svoj način recipirali raznovrsne motive Hiljadu i jedne noći. William Beckford, Lord Byron, Samuel Taylor Coleridge, Charles Dickens, Edward Gibbon (historičar), Sir Henry Layard, Christina Rossetti, Washington Irving, Edgar Allan Poe, Herman Melville, Jacob Grimm, Wilhelm Grimm, Marcel Proust, Jorge Luis Borges, Thomas Stearns Eliot, Umberto Eco... i mnogi drugi, doista, dugo bi nas odvelo da navedemo sve one pjesnike, književnike, pisce, historičare i najrazličitije autore koji su se natkučivali nad Hiljadu i jednom noći u potrazi za barem jednim jedinim motivom koji su potom transponirali, ali na način jednog neumitnog stupanja unutar tajne Hiljadu i jedne noći.

A zar to transponiranje ne znači drugo osim da se priče Hiljadu i jedne noći proširuju, dopisuju, granaju i, zapravo, nikad ne dovršavaju?!

***

Recimo na kraju ovih naših razmatranja da se tajna Hiljadu i jedne noći nahodi i u tome što njihovo vrijeme traje i u onim epohama koje su stupile na svijet nakon što je korpus Hiljadu i jedne noći dobio “konačnu” i “stabilnu” arapsku redakciju ili redakcije. Povijest Hiljadu i jedne noći neprestano se “proširuje” zato što to vrhunsko djelo ima svoju sadašnjost i budućnost. K tome, tajna Hiljadu i jedne noći iznova se ovaploćuje u vazda “novim geografijama” kroz koje se prevoditeljski pronosi slava ovoga djela. Bagdadu, Kairu i Damasku pridružili su se gradovi dalekog Istoka, ali i Zapada. Treba se poučno prisjetiti impozantnog broja prijevoda Hiljadu i jedne noći na mnogim jezicima i tokom mnogih vremena.

Možda je to tako baš zato jer Šeherzadino pripovijedanje ponekad traje i na način mnogolikih snoviđenja. Imajući to u vidu, Taha Husein napisao je djelo Ahlāmu Šeherzad (Šeherzadini snovi).[13]

Poruka je: baš kao što čovječanstvo neće prestati sanjati, ono jednako tako neće prestati pripovijedati i kazivati priče.

Tako će se tajne Hiljadu i jedne noći neprestano umnažati, širiti i preobražavati.

[1] Vidi: Robert Irwin, The Arabian Nights, A Companion, izd. Allen Lane, The Penguin Press, 1994. Vidi naš prijevod: Robert Irwin, 1001 noć na Zapadu, Ljiljan, Sarajevo, 1999.

[2] Dunjazadina uloga je, kako se kaže, bila i u tome da već prvu noć nagovori sestru Šeherzadu da započne pričati svoje priče.

[3] O literarnim formama u klasičnom dobu islama vidi: A. J. Arberry, Aspects of Islamic Civilization, The Moslem World Depicted Through Its Literature, The University of Michigan Press, Michigan, 1967.

[4] O zamahu kulturnog i naučnog života u vrijeme dinastije ʻAbbāsija vidi posebno: Jack Goody, Islam u Evropi, El-Kalem, Sarajevo, 2017.

[5] Usp. Filip Hiti, Istorija Arapa, izd. Veselin Masleša, Sarajevo, 1988, str. 331–369.

[6] Usp. https://www.britannica.com/topic/The-Thousand-and-One-Nights (pristup stranici 17. juli 2018).

[7] Usp. https://www.britannica.com/topic/The-Thousand-and-One-Nights (pristup stranici 17. juli 2018).

[8] Usp. Robert Irwin, 1001 noć na Zapadu, isto, str. 295.

[9] Sreća je da su se mnogi istraživači bavili načinima kazivanja, odnosno “tehnikama pričanja” u Hiljadu i jednoj noći. Usp. naprimjer, David Pinault, Story-telling techniques in the Arabian nights, objavljeno u Studies in Arabic Literature, Supplements to the Journal of Arabic Literature XV, Leiden, New York, Köln, 1992.

[10] Naprimjer, kad je posrijedi engleska književnost potrebno je konsultirati sljedeće djelo: Peter Caracciolo, The Arabian Nights in English Literature, Studies on the Reception of The Thousand and One Nights into British Culture, New York, 1988.

[11] Katharina Mommsen, Goethe und 1001 Nacht, Suhrkamp Taschenbuch, Frankfurt am Main, 1981.

[12] Walter Grossmann, Rilke and the Arabian Nights, with Two Unpublished Translations, objavljeno u: Harvard Library Bulletin, XIV/3, Harvard, 1960.

[13] Vidi englesko izdanje ovog djela: Taha Husein, The Dreams of Scheherazade, Translated from Arabic by Magdi Wahba, GEDO (General Egyptian Book Organization), Kairo (?), 1974.