Ivan Lovrenović

Knjigu Michaela Martensa U požaru svjetova - Ivo Andrić: jedan evropski život i njezinu recepciju, nakon brojnih prikaza u medijima, na zanimljiv način obradio je Enes Škrgo, pisac i kulturni radnik, čovjek koji se u Travniku i službeno, kao kustos Rodne kuće Ive Andrića, i neslužbeno, kao književni znalac i entuzijast, godinama kontinuirano i u raznim oblicima bavi Andrićevim djelom i njegovom vezom s Travnikom. Škrgin prilog emitiran je u Dramskom i dokumentarnom programu BH Radija 1.

 

U ambijentu sličnom prvom stihu pjesme Želimira Altarca Čička i Indexa, kad se kiše i oluje stišale budu, kad su jenjale i utihle polemike, rasprave, kritike i prikazi knjige Michaela Martensa U požaru svjetova - Ivo Andrić: jedan evropski život, trebalo bi ponešto zapisati i reći o ovoj biografiji Ive Andrića: ne upuštajući se u cjelovit prikaz knjige, predstaviće se neke vlastite kritičke opservacije i dati pregled odabranih interpretacija i primjedbi književnih kritičara i prikazivača knjige.

Michael Martens je njemački pisac i novinar, kao politički dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitung za Balkan živio je sedam godina u Beogradu. Njegovom interesovanju za životopis nobelovca prethodilo je zanimanje za Andrićevo književno djelo, sjetio se da je u Hamburgu gimnazijski profesor istorije za roman Na Drini ćuprija rekao da je remek-djelo evropske književnosti 20. stoljeća. Čitajući Višegradsku hroniku, uvidio je da je pisac imao zanimljiv i neobičan život, da je njegova biografija neispisana i nedovršena tema.

Sedam godina je trajalo Martensovo istraživanje veoma obimne građe o Andriću, za što je imao stipendiju od Instituta za Dunavski region i Srednju Evropu koja mu je omogućila angažovanje saradnika u prikupljanju i obradi mnoštva podataka. Kao ilustraciju opsežnosti istraživanja građe autor navodi primjer osam poglavlja biografije, u kojima prikazuje Andrićeve dane u Berlinu, što je bio bez premca najzahtjevniji dio posla.

“Imao sam asistenticu koja je moje bilješke iz knjiga i kopija dokumenata prenijela u dokument u Wordu. Na kraju je taj dokument imao više od 500 stanica samih citata i izvoda iz dokumenata. Tih 500 stranica se za knjigu moralo svesti na otprilike 25.”

Knjiga je pisana prvenstveno za evropsku publiku u njemačkom govornom području i objavljena je 2019. godine kod izdavačke kuće Zsolnay iz Beča. Prvobitni naziv bio je Putnik s lažnim pasošem, dat prema Andrićevom navodu iz eseja o Goyi, ali je promijenjen iz marketinških razloga. Martens u jednom intervjuu kaže da se obim knjige morao ograničiti na 500 stranica:

“Izdavačka kuća se plašila da bi knjiga o Andriću na 600, 800 ili čak 1000 strana delovala zastrašujuće i da bi imala malo kupaca.”

Povinovanje tržišnim imperativima autora biografije je ograničilo u pisanju, što je jedno od objašnjenja o ispuštanju ili ovlašnom prikazivanju nekih životnih i stvaralačkih dionica Andrićevog bivstvovanja.

“Knjizi se sasvim sigurno može prebaciti da brojne aspekte Andrićevog života ne obuhvata ili ih se tek površno dotiče”, kaže Martens.

Zato bi bilo veoma značajno objavljivanje knjige o Andriću koja bi obimom, kako to biograf kaže, djelovala zastrašujuće.

 O stilu kojim je knjiga pisana autor kaže da je to “publicistička proza nastala po naučnim metodama i da neke tvrdnje o umjetničkoj vrijednosti njegovog teksta rado prihvata kao tačne.”

Tri mjeseca nakon bečkog izdanja, knjiga je prevedena i objavljena u Sarajevu zahvaljujući agilnosti izdavačke kuće Buybook, potom je izišla u Beogradu i zatim, pod nazivom U vatri svjetova, u Zagrebu.

U požaru svjetova je literarna sintagma preuzeta iz Andrićeve proze Žena na kamenu i njome se nagovještava burni kovitlac istorije koji je Andrića zahvatio kao i njegove junake iz romana i pripovijetki: rođen kao podanik Osmanskog carstva, živio je u drugom carstvu, Austro-Ugarskom, zatim u jednom kraljevstvu s dva imena, preživio dva svjetska rata, upoznao Gavrila Principa, Adolfa Hitlera i Josipa Broza Tita, živio i umro u socijalističkoj Jugoslaviji.

U podnaslovu Ivo Andrić: jedan evropski život autor je sažeo uspjelu namjeru da u knjizi takvim predstavi život pisca i diplomate koji je živio u osam evropskih država, govorio nekoliko evropskih jezika i čitao djela evropskih pisaca, neka od njih u izvorniku, bez prevoda...

*

Treba se svakako pridružiti mnogobrojnim glasovima najeminentnijih pisaca, književnih kritičara, akademika i profesora, kojima govore da je Michael Martens napisao odličnu biografiju Ive Andrića, priželjkivanu i dobrodošlu knjigu.

Neusporedivi čitalac i pisac Jozo Džambo, kako ga naziva Ivan Lovrenović, kao glavnu odliku knjige smatra to što “autor u svojim opisima, analizama i sudovima nastoji prema Andriću biti pravedan, što se za jedan dio literature o Andriću nipošto ne može reći. Da ju je napisao stranac, zabilježit ćemo kao prednost knjige, čiji autor gaji očite simpatije za Andrića, ali ga to ne zavodi da podlegne hagiografskom ili apologetskom maniru u svome prikazu.”

Tatjana Gromača-Vadanjel piše da “ovdje imamo posla sa jednim bujnim, strastvenim tekstom, iznimno bogatim višestrukim opservacijama, koje pristižu sa raznih polja i izvora, a iznesenim jednim izvanrednim pripovjednim darom.”

Krešimir Nemec navodi da je “knjiga rezultat višegodišnjeg istraživanja, pisana sa strašću i s velikom ljubavi prema Andriću. Pritom valja imati na umu da je ova biografija pisana za njemačko tržište, pa odatle dulje zadržavanje na nekim povijesnim elaboracijama i faktografskim podacima koji su ovdašnjoj obrazovanoj publici manje-više poznati.”

“To naravno ne znači da sam izostavio srpski, bosanski i hrvatski kontekst Andrićevog života”, kaže Martens. “Samo se nisam priključio tom akademskom takmičenju u koje se upuštaju neki intelektualci, a u cilju dokazivanja Andrićeve nacionalne ili književničke pripadnosti.”

“Knjiga je uzbudljiva”, smatra Goran Sarić, “katkad se čita kao uzbudljiv istorijski roman, ispisana je vješto i inteligentno i vidi se da iza nje stoji mnogo istraživačkog rada.”

Prema Zlatku Pakoviću, Martens je napisao “jedno vrsno biografsko delo duboke odanosti prema osobenom književnom daru svog junaka i izoštrenog kritičkog pogleda na tamne strane njegovog života i blistave karijere.”

“Knjiga je tu”, kaže Martens, “i bavimo se argumentima iznijetim u njoj.”

Dan poslije sarajevske promocije, U požaru svjetova bila je zavedena u knjigu inventara biblioteke Memorijalnog muzeja Rodna kuća Ive Andrića i uz nju, u muzejsku hemeroteku odlagane su kritike i prikazi, oko 50 hemerotečkih jedinica, upotrebljenih za ovu radio kritiku kojom se naznačavaju manjkavosti i propusti u argumentima iznijetim u knjizi.

*

“Martens piše biografiju po svim pravilima žanra i vjerno slijedi kronologiju”, tvrdi zagrebački akademik Krešimir Nemec, pisac odlične knjige o Andriću Gospodar priče, a tome nasuprot beogradski pisac Vule Žurić kaže “da ga je nakon nestrpljivog očekivanja prevod Martensove knjige razočarao zbog neke vrste tabloidnog pristupa, kao da je knjiga napisana posle duge pijane noći na beogradskom splavu u društvu okorelog nacionaliste i ubeđenog drugosrbijanca.” Njemu se sličnim pogledom na knjigu pridružuje Mirnes Sokolović, kazujući da je “pisana u feljtonističkom registru, neopterećena naučnom aparaturom, okrenuta široj publici, što je uvjetovalo i jaču recepcijsku pažnju i lakoću zaključaka koji su već izazvali kontroverze.”

Ove primjedbe mogu se odnositi na poglavlje Očevi i oci u kojem Martens, za biografiju ovog pisca potpuno nepotrebno, pretresa bulevarske glasine o Andrićevom porijeklu i njegovom ocu. Autor se u razgovoru s novinarom Gojkom Borićem na neki način opravdavao:

“Čak i ako su, dakle, ondašnje glasine o Andrićevu izvanbračnom porijeklu netočne, biograf ipak mora uzeti u obzir i to kakav bi utjecaj takve glasine mogle imati u ono vrijeme. Samo zato se u knjizi bavim tim glasinama, kako bih ih zatim opovrgnuo.

Kada se pažljivo pročita kratka priča Bife Titanik, mogu se povući interesantne paralele sa Andrićevom obiteljskom prošlošću uključujući i nagovještaje pitanja o kontroverznom očinstvu glavnog lika”, kaže Martens.

O metodi traženja podmuklog djelovanja biografije u književnom djelu, Andrić je komentarisao u razgovoru sa književnikom Ljubom Jandrićem 1974. godine, navodeći jedan primjer pogrešnog razumijevanja i tumačenja njegovog životopisa:

„O meni se i do sad svašta pisalo, a šta će tek da se piše kad umrem! U mojoj pripoveci Prozor govori se o deci koja su odlučila da razbiju susedov prozor; jedan dečak se protivi, odbija da u tome učestvuje, i drugovi, da bi mu se osvetili, razbiju prozor na njegovoj kući, a pošto je njegov otac bio prek, uzme kaiš i stane ga tući. Priča je pisana u prvom licu; to je u vreme kad sam je pisao bila moda... Eto, vidite, na osnovu toga je jedan pisac od oka zaključio da sam ja imao teško detinjstvo, prekog oca i dve sestre ili brata – ne sećam se sad dobro – a to je puka izmišljotina; moj otac je umro kad sam imao dve godine, zna se da nisam imao ni braće ni sestara.“

Ako je već posezao za senzacionalističkim motivima, Martens je mogao biti prvi koji bi napisao ono što se niko od istraživača Andrićevog života  još nije usudio napisati: ko je brat kojeg Andrić spominje u dva pisma iz 1913. godine?

Zanimljivo je da autor knjige pri korištenju izvora i literature s izraženom skepsom pristupa navodima iz knjige Sa Ivom Andrićem Ljube Jandrića:  “Ova knjiga, koja se u tekstovima stalno navodi kao važan izvor, objavljena je 1977., dakle dvije godine nakon Andrićeve smrti. Iako ne sumnjam da je Jandrić vjerodostojno zabilježio i prenio svoje razgovore s Andrićem, iz perspektive kritičkog pristupa izvorima postavlja se pitanje smiju li se ove rečenice bezrezervno navesti kao autentični citati.”

S druge strane, pisac biografije bez podozrenja obilato navodi i citira Dnevnik jednog nikoga, zapise Branka Lazarevića, pisca potpuno nesretnog i razočaranog, maknutog na društvenu marginu, koji ne prikriva zlurada osjećanja prema Andriću, prikazujući njegovu ličnost na osnovu čaršijskih tračeva.

Iz mnoštva kritičara ove knjige, Milivoj Nenin se izdvaja po jednoj bizarnoj primjedbi.

“Ključni problem ove knjige je što knjigu niko nije pročitao još jednom pre puštanja u štampu. Zašto čitati završenu knjigu još jednom? Pa da se uklone očigledne kontradiktornosti i isprave greške. U pismu Tugomiru Alaupoviću Andrić (?) za teču kaže da je stric! Zar tu grešku niko nije video?”

No, Milivoj Nenin je u prikazu napisao rečenicu

Jedan jedini put na primer pominje Književni jug

koja je kod Martensa izazvala, kako to kaže Goran Sarić, nebuloznu reakciju:

“Pitam se koliko je puta trebalo spomenuti Književni jug kako bi profesor bio zadovoljan. Tri puta? Pet puta? Sedam puta? Možda postoji neka meni nepoznata statistika koja kaže koliko se puta Književni jug mora navesti u nekoj knjizi o Andriću?”

Možemo reći da je naprosto šteta što Martens nije podrobno istražio i prikazao temu o kojoj ne postoje cjelovite studije, a to je agitpropovska djelatnost grupe pisaca okupljenih oko književnog časopisa u Zagrebu i njihovog angažmana u početnom razdoblju prve državne zajednice Južnih Slovena.

Usput rečeno, kad se već spominje Književni jug, Ex Ponto kao prvu Andrićevu knjigu objavio je kao časopis s izdavačkom djelatnošću, a ne kao izdavačka kuća, kako to piše Martens.

*

Michael Martens nije nikada došao u Travnik, izgleda da nije vidio ni jednu vedutu ili panoramsku fotografiju grada, u protivnom vjerovatno ne bi čaršiju s 15 džamija, jednom katoličkom i jednom pravoslavnom crkvom opisao kao tipični katolički gradić u Srednjoj Bosni.

Moglo bi se reći da je za knjigu šteta što Michael Martens nije došao u Travnik. Mogao je uvidjeti da nije “Travnik za Andrića bio važan grad, ali samo što se tiče njegove književnosti. Što se tiče njegovog privatnog života često je znao reći da je to slučajno mjesto njegovog rođenja” – Martensu bi bile razvidne neke činjenice iz perioda Andrićevih boravaka u Travniku kao važne poveznice s nastankom njegovih književnih djela, čija je radnja smještena u vezirski grad i travnički kraj. 

Mogao je u okviru kostimirane turističke ture Tragovima romana Travnička hronika obići topose i kulturno-istorijske spomenike kao još postojeću scenografiju iz travničkih Andrićevih proza.

Mogao je, sve pješice idući, kao i Andrić onomad, 1915. godine, do podvlašićkog sela Ovčarevo, gdje je pisac bio konfiniran kod fratara u crkvi Svetog Mihovila Arhanđela, a odatle, u Guču Goru, gdje svojedobno grudobolni pjesnik proučava arhivu i biblioteku franjevačkog samostana. Martens je mogao poviriti iza samostanskih zidina u fratarski šjlivik iz pripovijetke Čaša, gdje fra Nikola Granić zvani Mumin, znalac turskog jezika i valjan meštar mladeži, govori onaj monolog o Bosni kao zemlji u kojoj se dram radosti dušom plaća.

Mogao je Martens u srednjovjekovnoj tvrđavi Stari grad prisustvovati izvođenju pozorišne predstave Nobelovac i Travnik i u glumačkim replikama, zasnovanim na Andrićevim biografskim i književnim poveznicama s rodnim gradom, možda prepoznati neki detalj podesan za knjigu.

U Barutani tvrđave mogao je gledati scenski kolaž Sve moje je iz Bosne!, još jednu promociju i popularizacju književnog djela nobelovca u produkciji Zavičajnog muzeja Travnik.

Da je došao u Travnik, Martens bi vjerovatno spomenuo u knjizi da u gradu postoji Memorijalni muzej Rodna kuća Ive Andrića, jednog od rijetkih pisaca na svijetu za čijeg je života osnovan njemu posvećen muzej, pa je iznenađujuće da autor biografije ne navodi ovaj kuriozum.

Michael Martens nije jedini autor koji ne spominje postojanje ovog muzeja, to ne čine ni ostali pisci knjiga o Andriću, kao što su Žaneta Đukić-Perišić, Radovan Vučković, Krešimir Nemec, a zanimljivo je da se kao puka činjenica ne navodi na službenoj internet stranici Zadužbine Ive Andrića iz Beograda.

Premda je raspolagao raznovrsnom i bogatom građom, Martens je možda mogao u zbirkama, fundusu i biblioteci Memorijalnog muzeja pronaći ponešto što bi obogatilo sadržaj knjige.

*

Autor je imao pristup mnogim arhivama, pa je zahvaljujući potpori Ureda Predsjednika Republike Srbije imao uvid i u dokumente s oznakom vojne tajne.

Mnogi prikazivači knjige ističu, a to i pisac potvrđuje, da se nije išlo za pronalaženjem i predstavljanjem nekih nepoznatih dokumenata kojima bi se potpuno promijenila uvriježena predstava o Andriću:

“Moja knjiga nije toliko otkrivanje posljednjih tajni koliko stavljanje činjenica u novi kontekst, a to je europski kontekst. Ne želim i ne mogu se hvaliti time kako sam otkrio nekakvu do sada nepoznatu senzaciju o Andrićevom životu i radu.”

Martens je ipak pronašao u arhivama nekoliko dokumenata kojima se otkrivaju zanimljivi biografski detalji. Takvi su izvori iz dosjea Kraljevske Švedske Akademije nauka u periodu od 1958. do 1961. godine – “dokumenti su još od 2012. godine javno dostupni, ali koliko znam nitko prije mene nije imao uvida u njih.”

Zanimljiva je zabilješka pisca Hansa Friedricha Bluncka o susretu s Andrićem u Berlinu. Blunck je bio istaknuti nacista, prvi predsjednik Udruženja pisaca nacional-socijalista Njemačke koji je 1939. godine putovao po Jugoslaviji i promovisao Hitlerov režim.

Jedan od tih nepoznatih biografskih detalja u knjizi je neobična fotografija, o kojoj je Martens maštario da je Andrić u avijatičarskoj uniformi snimljen ispred aviona u društvu pilota pred polazak u tajnu misiju posredovanja između četnika i partizana. Njegove pretpostavke opovrgnuo je Muharem Bazdulj, saznavši u arhivu lista Borba da je u ovim beogradskim novinama objavljena poslije rata, a na poleđini je zabilježeno da je u pitanju scenska fotografija iz jednog propagandnog filma o jugoslovenskoj avijaciji.

Martens pridaje dosta značaja još jednoj fotografiji, snimku potpisivanja pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, čemu je prisustvovao Ivo Andrić kao opunomoćeni jugoslovenski ministar i izvanredni poslanik u Berlinu. On tvrdi da je negativ fotografije, kao prvoklasan istorijski dokument, nestao.

“Moja lična pretpostavka, koju sam izneo i u U požaru svetova, glasi da tada shodno Andrićevoj želji nije samo uklonjena fotografija sa izložbe, nego je uništen i negativ. Ali možda grešim, pa će se ona u nekom trenutku negde pojaviti.”

Na izložbi o Drugom svjetskom ratu koju je na beogradskom Kalemegdanu priredila Narodna armija 1951. godine, bila je izložena i fotografija velikog formata na kojoj se jasno vidio Andrić s ostalim učesnicima ceremonije u bečkom dvorcu Belvedere 1941. godine. Jedinu poznatu reakciju Ive Andrića o izložbi i fotografiji zabilježio je Milovan Đilas, u to vrijeme jedan od najviših jugoslovenskih funkcionera.

“Andrić je zatražio da dođe od mene. On inače nikada nije ni od koga, pogotovo od vlasti, ništa tražio niti ičim bio na dosadi. Tada, čim je seo, počeo je uzbuđeno i gledajući u stolić između nas:

Eto, vidite, ta izložba... Moja slika je tamo, pri potpisivanju Trojnog pakta. Pa to razni ljudi svakojako tumače... Nezgodno, danas, posle toliko vremena...

I ja sam bio obišao tu izložbu, povisoki Andrić, u fraku, bio je toliko upadljiviji na uveličanoj slici jer je stajao po strani, u prvom planu. Doista su padale primedbe: Pazi, Andrić, mnogi to nisu ni znali...

Pozvao sam telefonom nadležnog druga iz Političke uprave i dogovorio se s njim – dok je Andrić još bio tu – da se slika ukloni. Andrić, kao postiđen, zahvalio se i odmah oprostio...”

Uklanjanje fotografije s beogradske izložbe ne znači, kako kaže Martens, da je Andrić tražio da se uništi i negativ. Za reprodukciju ovog snimka u Vojnoistorijskom arhivu u Beogradu on izražava sumnju da ne odgovara originalu, jer izgleda da je retuširanjem odstranjena jedna osoba, aludirajući na Andrića.

U navođenju izvora koje koristi, Martens čini manje pogreške, poput spominjanja registra crkve Svetog Ivana Krstitelja, a pravi naziv je Zapisnik krštenih župe Travnik. Takođe, autor piše još nekoliko netačnih navoda, kao što je preimenovanje kancelara Francuskog generalnog konzulata u Travniku Des Fossésa u prevodioca generalnog konzula Davida, ili kad opisuje kako Andrić s fra Alojzijem Perčinlićem obilazi mnoge samostane - pošto mu je bilo ograničeno kretanje u periodu internacije u selo Ovčarevo, oni su išli jedino u samostan u selu Guča Gora kod Travnika,

*

Miljenko Jergović piše da se “Michael Martens uglavnom ne bavi književnom biografijom Ive Andrića, on piše njegovu građansku biografiju.”

Autor ipak posvećuje mnogo pažnje književnom djelu Ive Andrića, objašnjavajući da je u svrhu pisanja knjige pročitao u cijelosti njegov književni opus, izdvajajući nedovršeni roman Omer-paša Latas kao njemu najdraže Andrićevo štivo, o kojem je pisao u dva poglavlja knjige.

O književnoanalitičkom aspektu knjige pisali su Krešimir Nemec i Josip Mlakić, smatrajući da je Miroslav Krleža površno i netačno prikazan kao pisac.

“Martens se Krleže dotiče još na jednom mjestu, uspoređujući njegov i Andrićev književni stil, naravno na Krležinu štetu, pri čemu je njegova upotrijeba pojma pubertetski u kontekstu Miroslava Krleže u najmanju ruku glupost”, piše književnik Mlakić.

Akademik Nemec ističe da se njemački novinar “posve nepotrebno upušta u književne valorizacije, kada u kontekstu kandidature za Nobelovu nagradu piše i o Andrićevu rivalstvu s Krležom.”

U ocjeni Martensovih literarnih opservacija koju daje Mirnes Sokolović, Andrićev biograf je opisan kao “politički kontroverzni književni diletant: smislena i aktivna kada je u pitanju politička usmjerenost knjige, publicistička hitrina, međutim, neće pomagati Martensu sve vrijeme, na književnom terenu redovno će ga, međutim, voditi u olake zaključke i zapetljavati u proturječja.”

Sokolović piše o potpuno pogrešnim interpretacijama dvije Andrićeve pripovijetke.

“Neupućen šta je uopšte nadrealistička priča, Martens, kao književnopovijesni amater, pripovijetku Letovanje na jugu karakteriše kao nadrealističku - u ovom slučaju nekim čudom Andrić postaje nadrealista, samo zato što glavni lik na kraju pripovijetke misteriozno nestaje.”

Ovaj književni kritičar smatra da “Martens najavangardniju Andrićevu pripovijetku, Put Alije Đerzeleza, jedno od dva Andrićeva djela koje će se uvrštavati u antologije avangardnih pripovijetki, kao egzemplum 'dobrog pisanja' iz vremena njenog nastanka, protustavlja književnom izrazu tadašnjih beogradskih nadrealista, dadaista i zenitista”, za koje kaže da se kao golubovi prevrtači i visokoletači okupljaju u hotelu Moskva kao u golubarniku.

*

“Htio sam da tretiram Andrića kao što je on tretirao svoje glavne likove - sa razumijevanjem za slabosti koje svi imamo”, izjavio je Martens na promociji svoje knjige u Sarajevu,

Andrićev biograf ovom je knjigom ostvario priželjkivanu namjeru da za književno djelo nobelovca zainteresuje i publiku koja nema nikakve veze sa Andrićem ili sa Balkanom.

“To su ljudi za koje ja pišem, a mnogo manje me interesira sud malog kruga stručnjaka i andrićologa. Generalno je akademski svijet grupica ljudi koji citiraju jedni druge bez pravog utjecaja na bilo što osim vlastitog kružoka. Ali ne želim reći da mi uopće nije stalo do mišljenja takvih ljudi, kao što su Žaneta Đukić Perišić iz Beograda ili Krešimir Nemec iz Zagreba, jer njihov rad jako cijenim.”

Knjiga je u zemljama njemačkog govornog područja, kao prvo štivo ove vrste o Ivi Andriću, imala afirmativne prikaze i naišla na veliku pažnju kod publike, mnogima od njih otkrivajući Andrića kao pisca. Autoru ove radio kritike poznato je po jednom mikrouzorku iz Švajcarske da su se nakon čitanja Martensove knjige tražili prevodi Andrićeve proze u knjižarama i bibliotekama.

Veliku pažnju knjiga je izazvala i u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj, posljednjih godina je o malo kojem djelu napisano toliko mnogo referencijalnih tekstova, no, kako kaže njen autor, “diskusija o knjizi nažalost skoro isključivo je politička.”

Najviše polemika i kritičarskih negodovanja izazvalo je Martensovo portretiranje Josipa Broza Tita i vrijednosni sudovi o socijalističkoj Jugoslaviji, kako to karakteriše pisac i pozorišni reditelj Zlatko Paković:

“Akribičan u istraživanju i podastiranju činjenica, Martens se, ipak, upustio u nekoliko komparativnih ocena i vrednosnih sudova, koji su ideološki deformisani.”

Za Martensa, “Tito je koljač pod čijim je režimom četrdesetih godina u ime “bratstva i jedinstva” na stotine hiljada Andrićevih zemljaka ubijano, hapšeno, mučeno ili deportovano na Goli otok.”

Pisac Goran Sarić veli da “ovako kvalifikovani period Titove vladavine, barem po tonu i načinu na koji o tome Martens piše – gori je i mračniji čak i od nacističke okupacije Jugoslavije.” Na sličan način stavove Andrićevog biografa vidi i Vule Žurić: “Deluje kao da je Jugoslavija tamnica naroda gora od Austrougarske.”

Michael Martens je uvidio da su njegovi pogledi i prikazi pretjerani, pa u jednom intervjuu, da posegnemo za tom riječi koja zaziva golotočke konotacije, revidira svoje stavove o Titu:

“Što se tiče Tita kao zločinca: možda prilikom prevoda na druge jezike ubuduće odaberem neku manje intenzivnu kvalifikaciju, nisam još odlučio. Jer iako nema mesta sumnji da je Tito pored mnogo čega drugog bio i zločinac, taj opis možda zbog oštrine dobija neadekvatnu težinu – kao da sam napisao da je smisao Titovog života i dela sadržan u tome da su brojni ljudi u Jugoslaviji zbog njega izgubili život. U tako sažetom obliku to naravno nije adekvatno Titovim životnim postignućima.”

*

Podnaslov pod kojim je knjiga objavljena u Srbiji prva sveobuhvatna biografija bio je motiv za kritičke opaske na obe atribucije, da nije ni prva ni sveobuhvatna knjiga o Andruću napisana u tom žanru, a koje su bezbeli trebale doprinijeti boljoj prodaji. Autor se ograđuje od ovog podnaslova, objašnjavajući da je ovakva formulacija odluka marketinškog odjeljenja izdavačke kuće Laguna.

Kao ozbiljan nedostatak knjige, profesorica Gorana Raičević je navela nepostojanje fusnota, na što je autor odgovorio da se time ne umanjuje vjerodostojnost iznesenih podataka. U autorskom tekstu Ivo Andrić i druga strana Meseca: Šta u proučavanju Andrića u Srbiji ide naopako napisao je fusnotu posvećenu ovoj “naučnici iz okruga Južna Bačka”.

Primjer tako koncipiranih biografskih djela, bez navođenja referenci, je knjiga o Mehmed-paši Sokoloviću, koju je bez ijedne fusnote napisao istoričar Radovan Samardžić.

Nekoliko autora u Srbiji kao manjkavost knjige označilo je izostavljanje Andrićevih velikih inspiracija i jezičkih uzora, Vuka Karadžića i Njegoša. Martensovo obrazloženje je razložno “zato što bi za njemačke čitaoce morao podrobnije da objasni ko su uopšte bili Vuk i Njegoš. To bi, da se uradi valjano, sasvim sigurno zahtevalo još sto strana. Zato sam odlučio da tu temu sasvim izostavim, iako sam naravno znao da će mojoj biografiji zbog toga nedostajati jedan od ključnih aspekata za razumevanje Andrićevog života i dela. Ali biografija koja bi iscrpno obradila sve aspekte jednog života nikada neće postojati – ponajmanje kada je u pitanju tako buran život kakav je bio Andrićev.”

Njemački novinar i pisac kaže da piše eseje o Andriću, Vuku i Njegošu, koji će biti objavljeni kao zasebna knjiga.

Na pritužbe o prikazivanju Andrića kao oportuniste, koje su mahom nastale u Srbiji, biograf nobelovca odgovara da pjesnici nisu aktivisti za ljudska prava i da je izraz oportunist upotrebio četiri puta u knjizi.

Tema Jugoslavije i Andrićev odnos prema ovoj državi jedna je od najčešće kritikovanih mjesta u knjizi.

Prema Božidaru Stanišiću, za Martensa, “jednog od interesantnijih postolara koje je imao priliku susresti u posljednje vrijeme, Andrić je povod, i to izvanredan, kako bi autor njegove biografije iznio i vlastite političke poglede, prije svega na komunizam, Tita i Jugoslaviju.”

“Čak i kada piše o komunizmu i Titu, i Andrićevom učlanjenju u komunističku partiju”, kaže Tamara Živković, “Martens ne može da se otrgne neoliberalističkoj perspektivi jednog Evropljanina i ne može da pojmi zašto bi se iko borio protiv austrougarske vlasti sa jedne strane, ali istovremeno pristajao na komunističku sa druge. A to je nešto što izučavaoci Andrića sa naših podneblja objašnjavaju borbom za jedan viši ideal – Jugoslaviju. No, čak i to nerazumevanje se ne mora uzimati kao nešto što je nužno loše. Ono nam može pomoći da i mi sami bolje razumemo perspektivu iz koje je jedan deo Evrope gledao na ideju Jugoslavije.”

U tekstu Mladobosanac pred Hitlerom Dušan Milijić piše da je “Martensova knjiga prožeta izvesnim predrasudama koje svetska javnost i politika već decenijama gaje prema balkanskim narodima i njihovoj istoriji, a naročito su upadljive tvrdnje o Kraljevini Jugoslaviji kao velikosrpskoj tvorevini.”

Uostalom, knjiga u kojoj su objavljeni Martensovi odabrani tematski intervjui o autorskom djelu posvećenom Andriću ima naziv San zvani Jugoslavija.

Jedna od najčudnijih primjedbi iznijela je Slađana Ilić u tekstu Cinični uvidi sobara:

“Navođenje Rizvićevog tumačenja u knjizi možemo razumeti samo kao Martensovu nameru da knjigu učini kontroverznijom, bizarnijom i atraktivnijom, te da kod čitalaca različitih 'orijentacija' izazove veće interesovanje za nju, možda čak i polemike.”

Za pisanje ovakve knjige, neophodno je referirati se na jednu od najopsežnijih studija o Andriću, poglavito zbog interpretacija i stavova Muhsina Rizvića i njegovog uticaja na razumijevanje i tumačenje Andrićeve književnosti u Bosni i Hercegovini.

Kad već spominjemo izvore i literaturu koju je koristio Martens, treba navesti zapažanje nekoliko prikazivača knjige, da je čudno što autor nije koristio djelo Želimira Bob Jurčića Andrić u Berlinu – Martens je vjerovatno smatrao da je za predstavljanje perioda Andrićevog života i diplomatske karijere u Njemačkoj dostatan Prvi tom knjige Dušana Glišovića Ivo Andrić, Kraljevina Jugoslavija i Treći rajh 1939-1941.

Prema Slađani Ilić, Andrićev biograf  “pokazuje očiglednu nenaklonost prema Andriću, koja prožima celu knjigu, nalazimo je i u samom ciničnom naslovu trećeg poglavlja knjige: Drug Ivo, kao i u pojedinim podnaslovima tog poglavlja  Šta su Jugosloveni radili dok je njihov klasik pisao, ili Tombola u Stokholmu. Autorovu nenaklonost, naravno, registrujemo i u samom sadržaju. Martens, naime, priznaje da je Andrić evropski značajan pisac, ali ne propušta priliku da ga predstavi i kao kalkulanta – a u ovom slučaju i kao neempatičnog egocentrika. On zapravo nastoji da kod inostranog čitaoca proizvede ambivalenciju prema Andriću i da je što duže održi, a da je potom relaksira iznoseći neki naoko pozitivan stav o piscu. Takav autorov biografski postupak vidljiv je u celoj knjizi.”

U polemici sa Zoranom Milutinovićem, Martens osporava navod profesora u Londonu da djelo U požaru svjetova “sadrži samo dve novosti o Andriću a obe su pogrešne”.

Milutinović tvrdi “da nije mnogo verovatno da je Ivo Andrić bio član Jugoslovenske radikalne zajednice, političke partije Milana Stojadinovića.”

“U knjizi Bitka za prošlost. Ivo Andrić i bošnjački nacionalizam Zoran Milutinović negoduje što se Radovan Karadžić stalno dovodi u vezu sa Andrićem. Svakako da Andrić nije kriv što ga je Karadžić citirao, baš kao što ni Marija Judina ne snosi odgovornost za to što je Staljin voleo njena izvođenja na klaviru. Ali upravo kada se piše o Andriću i bošnjačkom nacionalizmu, ne bi trebalo tek tako zanemariti Karadžićevu ulogu u tome. Ali profesor M. čini upravo to kada za Karadžića kaže da on 'nije, doduše, književni kritičar' i 'ništa o Andriću nije napisao'… Slažem se: Karadžić nije književni kritičar. Ali jeste pokušavao da bude kritičar kada je napisao svoj obimni esej Latas – Fenomenologija izdajstva. Taj opskurni sastav bavi se Andrićevim poslednjim romanom, Omer-paša Latas. Karadžić tu piše o raznim psihološkim aspektima ovog romana. Najpre Karadžić svoje teze predstavlja kao učesnik jedne međunarodne konferencije o Andriću, održane u maju 1980. u Beogradu. Godinu dana kasnije je Zadužbina Ive Andrića objavila tekstove sa konferencije u zborniku od skoro 1000 strana.”

Profesoru u Londonu Michael Martens otpisuje da “nije upoznat sa mjerodavnom naučnom literaturom o Andriću, a u kombinaciji sa značajnom ideološkom pristrasnošću, te rupe u znanju rezultuju njegovim sudjelovanjem u stvaranju kolektivne Andrićeve ikone koja se obrazuje u određenim krugovima u Srbiji. Profesor M. nije upoznat sa relevantnim činjenicama iz Andrićevog života i citira literaturu koju nije pročitao.”

Za takve vrste prigovora Martens kaže “da su nastale u akademskom Diznilendu: Potiču od kruga intelektualaca koji u Srbiji grade kult ličnosti oko Andrića, koji nema nikakve veze sa naučnom preciznošću ili intelektualnom nezavisnošću.

Ne pratim narativ da su Srbi uvijek žrtve, pa me zbog Andrićeve biografije zovu fašistom.”

*

Kao i u Srbiji, i u Hrvatskoj su objavljeni pozitivni prikazi i povoljne kritike.

No, i u Hrvatskoj, kao i u Srbiji, bilo je negativnih viđenja i ocjena knjige, a po radikalnosti izraza izdvaja se prikaz doktora Josipa Stjepandića.

Tvorac opskurnog teksta predstavlja se kao “pripadnik malog kruga pokusnih čitatelja, od kojih su svi drugi bili iz Srbije. Autor je htio znati ima li nešto u knjizi što bi se bezuvjetno moralo korigirati prije nego što ona ode u tisak.

Moja osobna iskustva s Ivom Andrićem vrlo su skromna te u međuvremenu gotovo potpuno izblijedjela, tako da o spisateljskoj strani njegova života ne želim trošiti niti jedne riječi. Andrića sam čitao kao učenik onoliko koliko sam morao i ni retka više. Čak mi je i Manifest komunističke partije bio manje odvratan. U pamćenje mi se urezao kao autor grozomornih djela punih nasilja, što je u meni samo pojačavalo odbojnost prema tome janjičaru, pogotovo kad je tekst bio na srpskome i ćirilici. Ogledni primjer pogana i posrbice, gori od đenerala D.! Čudio sam se da je zadržao ime Ivo, kad se lijepo i dosljedno mogao sam prekrstiti u Jovicu.”

Za Martensovo djelo, Stjepandić kaže da je “fenomenalna knjiga koju Hrvati trebaju što prije prevesti i čitati jer realno prikazuje Jugoslaviju i nobelovca Ivu Andrića, oglednog yudeka: Jugoslavija je bila komunistička drobilica ljudi, a posrbica Andrić beskrupulozni, bijedni i nečasni provoditelj velikosrpskih projekata, koji se kitio i Hitlerovim odličjem.”

*

Kritike i prikazi u Bosni i Hercegovini, kaže Martens, “uglavnom su pozitivne, iako je nekima izgleda smetalo što Tita nisam prikazao onako pozitivno kako su to navikli od autora sa Zapada.”

U osvrtu Hamze Ridžala uočavamo jednu tvrdnju koja utjelovljuje glavnu ideju romana Fukoovo klatno Umberta Eca, sve se može dovesti u vezu sa svim i svačim, jer u Martensovoj interpretaciji Andrićevog odnosa prema fašizmu i komunizmu, iznesenim u tekstovima koje je objavljivao pod pseudonimima u Novom listu  Ridžal vidi podudarnost stavova nobelovca s pogledima Mustafe Busuladžića: “Jedina razlika u promišljanu sličnosti fašizma i komunizma između Andrića i Busuladžića bila je ta što je Busuladžić svoje tekstove potpisivao imenom i prezimenom, a Andrić pseudonimom.”

Takođe, Martensove ocjene austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom prikazane su kod nekoliko kritičara kao netačne, na što je autor odgovorio na sljedeći način:

“Za neke ljude je knjiga poput putovanja u nepoznatu zemlju kojoj se pristupa sa znatiželjom. Takvi čitaoci su spremni na iznenađenja i čak i na to da neko uzdrma njihova ubeđenja. Oni ne traže od knjige da uvek isključivo potvrdi ono što i oni sami već znaju ili veruju da znaju. Oni su intelektualno dovoljno fleksibilni da preispitaju uvrežene stavove i argumente. Za druge čitaoce je knjiga, pak, poput ogledala: pogledaju u nju i vide samo sebe. Čini mi se da su upravo takvi čitaoci oni koji tvrde da je habzburška vladavina u Bosni prikazana isuviše pozitivno.”

Dok gore knjige Nacionalne biblioteke Bosne i Hercegovine, a snajperisti pucaju na vatrogasce koji pokušavaju ugasiti zapaljenu sarajevsku Vijećnicu, Radovan Karadžić dijeli prevod djela Pismo iz 1920. godine stranim diplomatama i novinarima, što Martens objašnjava citatom Dževada Karahasana, koji je to nazvao “najstrašnijom zloupotrebom Andrićeve pripovijetke.”

Autor biografije olako prihvata tvrdnju da je pisac htio pripovijetku nasloviti Pismo iz 1992. godine, što je razumljeno kao aluzija na Andrićevo predskazanje o godini u kojoj će početi rat u Bosni i Hercegovini, no iz nepoznatih razloga odustao je od te verzije, kako to primjećuje i Bojan Tončić: 

“Veruje u ovo Martens, ko bi da ga u tome prati verovatno je dobrodošao, ali sve liči na karadžićevsku laž kojoj je otkrio tek delove - bez brige, drugi iz inostranstva verovali su u još strašnije bedastoće.”

*

Kod nekih prikazivača i kritičara zapaža se začuđujuća netačnost u navođenju podataka o kojima Martens piše, s nevjerovatnim odstupanjem od činjenica koje njemački autor uopšte nije tako predstavio.

Domagoj Petrović obrazlaže evropejstvo kao Andrićev identitetski izbor njegovim odbijanjem da diplomatsku službu obavlja u SAD, te da je najčešće sam birao mesta u kojima će raditi kao diplomata.

Takođe pogrešno, Tatjana Gromača Vadanjel navodi da Andrić Gavrila Principa osobno nije poznavao i da u proljeće 1915. biva uhićen.

Prema Hamzi Ridžalu, Andrić, “kao ateista, vrlo brzo postaje nezadovoljan razvojem događaja te od Alaupovića traži postavljenje u Ministarstvu inostranih poslova kako bi putovao u inostranstvo.”

Netačan je i Ridžalov podatak da je Berlin napustio 30. marta 1941. godine.

*

Posvećenost Ivi Andriću i zanimanje za njegovu književnost, Martens nije iscrpio u pisanju biografije pisca. Publici u Njemačkoj nastojao je približiti Andrića kakvog nisu znali priređivanjem odabranih dijelova Znakova pored puta pod nazivom Insomnia, koji nalik škrinji s blagom, imaju veze s noći, snom, tamom, nesanicom, snivanjem, noćnim morama, buđenjem, zapadanjem u san...

*

Na novinarsko pitanje o bijelim mrljama u Andrićevom životopisu i onome što nije mogao doznati, a što bi tako rado znao, Martens odgovara da “postoje pojedinosti na koje nisam pronašao zadovoljavajući odgovor.

Primjerice pitanje zašto je Andrić nakon sarajevskog atentata tako žurno napustio Krakov.”

 

Bibliografija

Badurina Marino. Diplomacija kao umijeće i način življenja: dvije inspirativne biografije.

Bazdulj Muharem. Evropski život Ive Andrića.

Borić Gojko. Od Ivana Andrića preko fra Ive bega Andrića do druga Ive.

Brändle Max. U požaru svjetova.

Brešić Vinko. Časopis kao katarza.

Derk Denis. Ne pratim narativ da su Srbi uvijek žrtve, pa me zbog Andrićeve biografije zovu fašistom.

Devčić Karmela. Radio je za režime koji nije volio, ali ostao je dosljedan: Želio je sačuvati Jugoslaviju.

Đilas Milovan. Istinski, nekomformistički Andrić.

Džambo Jozo. O Ivi Andriću, kritici i kritičarima.

Gromača Vadanjel Tatjana. Michael Martens: „Vatra u vatri“.

Ilić Slađana. Cinični uvidi „sobara” – jedna Andrićeva biografija.

Jandrić Ljubo. Sa Ivom Andrićem.

Jergović Miljenko. Europski život pisca prevelikog za tužne, male provincije iz svojih proza.

Lovrenović Ivan. Andrić u požaru svjetova.

Kopić Elvir. Akribična i empatična biografija bosanskog nobelovca.

Kovačević Miona. Andrić u raljama biografa: Ko sme da piše o „našem Ivi“.

Kramarić Zlatko. Književnici su sami svoja nacija.

Kramarić Zlatko. Što je nama Andrić i što smo mi njemu...

Maksimović Jelena. Ivo Andrić, Nobelova nagrada i razmirice: Jedan evropski život i i brojne balkanske rasprave.

Marković Vladimir. Mihael Martens: Ivo Andrić 1939. predložio vladi Milana Stojadinovića da Kraljevina Jugoslavija okupira Albaniju.

Marković Vladimir. U čemu je problem sa biografijom Ive Andrića "U požaru svetova" nemačkog publiciste Mihaela Martensa?.

Martens Michael. Pokušao sam Ivu Andrića uvrstiti u evropski kontekst, gdje mu i jest mjesto.

Martens Mihael. Ivo Andrić i druga strana Meseca: Šta u proučavanju Andrića u Srbiji ide naopako.

Matić Srećko. Ivo Andrić – to je priča o 20. veku

Mihailović Dejan. Tetkin muž po Neninu.

Milijić Dušan. Mladobosanac pred Hitlerom: Povodom knjige „U požaru svetova“ Mihaela Martensa.

Mlakić Josip. Michael Martens - „U požaru svjetova“.

Nemec Krešimir. Europski život Ive Andrića.

Nenin Milivoj. Martens slabo poznaje srpsku literaturu.

Paković Zlatko. Ivo Andrić ili Bog ne postoji a stvara.

Petrović Domagoj. Prikaz knjige Mihaela Martensa „U požaru svetova“ – Jedinstvena sveobuhvatnost.

Preljević Vahidin.  ”San zvani Jugoslaviia” Michaela Martensa: Razbijanie diskurzivnih okova''

Raičević Vasko. Mihael Martens: Andrić je veći od svih okvira u koje žele da ga smjeste.

Ridžal Hamza. Potpisnik Trojnog pakta maštao je o ubistvu Višegrađana i silovanju njihovih kćerki.

Sarić Goran. Dobra knjiga s felerom /Indiskretni šarm antikomunizma: Tito po Martensu (Dobra knjiga s felerom, drugi dio).

Sokolović Mirnes. U požaru pisaca: Laki hod po Andrićevim mukama.

Stanišić Božidar. Martensov Andrić ili Razgovori o nobelovcu.

Stjepandić Josip. Michael Martens: “U požaru svjetova: jedan europski život”.

Šnajder Volfgang. Prikaz knjige „U požaru svetova“ Mihaela Martensa.

Tadić-Adžimić Ljiljana. Gorući nepacifist u moru (ne)shvaćenih tumačenja.

Todorović Dragana. Knjiga koja je uzdrmala mit o Andriću.

Tončić Bojan. Životopis preživelog u požaru.

Vlahović Gea. Michael Martens: Među brojnim Andrićevim licima je i lice oportunista.

Živković Tamara. U požaru svetova; Ivo Andrić – jedan evropski život Mihael Martens.